Kapa zavrata na glavi. Ispod nje, po čelu nekoliko slijepljenih pramenova sijede kose. Oštro mršavo lice, izbrazdano hercegovačkim suncem i vjetrovima a najviše životnim nedaćama. Ko snijeg bijeli dugački brkovi, bez duvanskog žutila (pušio nikada nije). Bijela košulja perlonka, zavrnutih rukava na čijem je džepiću izvezen kartaroški znak tref. Na njemu čivit modre šalvare do koljena. A od koljena do članaka žućkasto bijeli tozluci. Obuven u stare, više puta krpljene opanke. U ogromnim čvornatim rukama čekićak i dlijeto kojima kraju privodi portret Vladimira Petrovića-Pižona na guslama koje mu je poručio neki zvezdaš iz Srbije. Onda ostavi gusle i alat, stavi ruke na koljena a prsti se pružiše skoro do članaka. Nasmija se blago i reče mi:
“Ajmo sinko! Vakat je da dovedemo Zimulju.”
Polazimo ka Čairima ili Širokoj njivi zavisno gdje je krava pripeta. Đed blago pognut, hoda lagano, na prstima, zemlju gotovo ne dodiruje. Ja ga imitiram. Ruke mu na leđima, a u njima, ko sablja oštri kosijer, njegov vjerni saputnik. Njim se branio od vukova, njime je tukao glave poskocima, ali s njim je i stajao pred zadružnim traktorima koji dođoše da mu kolektivizuju zemlju.
Kad pomislim na moga pokojnog đeda Đoku ili kršteno Đorđu, uvijek mi je ova slika pred očima. Visoki starac, strašnog izgleda, ali blage riječi i osmijeha, kome su sva djeca rado prilazila, u sekundi je znao da se preobrazi u vulkan i pogine za ono što misli da je pravo. Više puta je i bio blizu pogibije, a ne znam nikoga iz mog okruženja čiji je život tako ličio na roman kao što je njegov.
Đed se rodio 1912. godine od oca Trifka Vukana Likića i majke Petre rođene Pupić u selu Vođenima kod Ljubinja. Njegov otac bijaše domaćin najveće porodične zadruge u jugoistočnoj Hercegovini i prvi redovno školovani Likić, te ga otac i stričevi rano zadomaćiniše. Danas ne znam koje je roditeljima dijete đed bio po redu. Imao je stariju rođenu sestru Cvijetu, a protokoli parohije ljubinjske prepuni su rano umrlih braće mu i sestara. Petar, Petra, Vojo, Vojislavka, Danica, Anđelko… neka su od imena prađedove djece koja jedva dočekaše krštenje i svoje kosti ostaviše u groblju pokraj Crkve Rođenja presvete Bogorodice, najčešće bez groba i bilo kakva znaka.
Rođen u vrijeme balkanskih i u osvit Velikog rata, nije upamtio očev odlazak u ćesarevu soldatesku. Nije upamtio ni majku koja je netom posle muževog odlaska u rat umrla prilikom poroda zajedno sa tek rođenim i nekrštenim blizancima. Kasnije nam je pričao da se ne sjeća majčinog lika, nego je zamišlja nekako idealizovano, kao Bogorodicu sa ikona. Nekada rano u djetinjstvu, nije se sjećao tačno kad, možda još za vrijeme rata, a možda i posle kada mu se otac, ratničkom slavom ovjenčan, vratio sa Vojvoda Stepom, kao jedan od rijetkih dobrovoljaca iz italijanskog zarobljeništva, otkrio je drvo. U njegovim rukama drvo je dobivalo novi smisao. Od komada drveta uskoro su počele nastajati duvanske kutije, preslice i kudjelje, ali i dvojnice i gusle. Rođaci i komšije su sa čuđenjem gledali rukotvorine tog dječaka odmahujući glavom i govoreći “Čudo, što mali Đoko okom vidi, to u drvetu stvara”. To vrijeme između dva rata, vjerovatno je đedu bio najmirniji dio života. Otac, domaćin najbogatije i najveće seoske kuće u ljubinjskom kraju, dobro je vodio zadrugu. Blaga su se umnožavala, djeca se rađala. Prađed se opet oženio dobrom i pobožnom Cvijetom Bukvić iz Uboska koja mu je rodila sinove Marka, Milenka i kćeri Vukosavu i Milenu. U školi nije blistao, imao je loše ocjene, osim iz ručnog rada i lijepog pisanja gdje je blistao.
Brojna i bogata zajednica Likića bila je sigurno utočište svim članovima. Problemi su u toj masi izgledali nekako mali i nevažni. Sve muke zajedno su se podnosile lakše. Bio je to društveni obrazac u kome se najlakše živilo na selu.
Đed je izrastao u snažnog i vrijednog mladića. Očvrsnuo od teška rada, bio je spreman da se sa životom uhvati u koštac. Kraljevsku vojsku je služio u Mariboru. Posle smrti oca 1938. godine, oženio se, protivno tadašnjim običajima, sam isprosivši djevojku s kojom se čak i zabavljao, odnosno popričao je sa njom na nekoliko crkvenih narodnih sabora. Moja baba Spasenija, rođena Janjić, prva je mlada koja je u Vođene došla luksuznim putničkim automobilom. Đedov rođak, pokojni đed Pero Likić, pričao mi je da je pokojna baba iz automobila, nesvikla na vožnju, izašla bijela kao sir, te odmah povratila.
Kao mladi supružnici u zadrugi Likića đed i baba su dobili zadatak da budu planištari, odnosno da vode dio porodice koja se ljeti izdizala na zelengorski katun Kotlanicu. Tamo na katunu, đed je bio domaćin i nadgledao poslove, praveći drvene rukotvorine koje je prodavao po okolnim katunima i selima gornje Hercegovine, a baba je nadgledala rad oko stoke, vodeći katun i pripremajući sir i mrs, dok su mlađi članovi porodice čuvali ovce i goveda. To su radili dvije godine, a onda je došao Drugi svjetski rat i kalvarija neviđenih, takoreći bibliskih razmjera. Hercegovina je te 1941. ličila na Strašni sud iz Jovanovog otkrovljenja. Likića stada 1941. nisu izašla na planinu. Baba se u februaru 1941. porodila i na svijet donijela svoje prvo dijete – kćer Radojku. Đed je rat dočekao kao pješadinac Zetske divizije pod komandom Baje Stanišića negdje na albanskoj granici. U kratkotrajnom aprilskom ratu, za razliku od ostalih jedinica kraljevske vojske, Zetska divizija nije završila u rasulu. Napad Italijana je odbijen, a onda se krenulo u kontra-ofanzivu. Đed nam je kasnije govorio da nikome nije bilo jasno zašto je izdata komanda za povlačenje, kad su Talijani bezglavo bježali pred njima. Neprijatelju se nije predao, a ni oružje odložio. Sa fronta je kući donio dvije puške koje će se uskoro u borbi za goli život pokazati neophodne. Preuzimanje vlasti od strane NDH u Ljubinju nije lako išlo. Neki Šerif Bučuk iz Kladnja, specijalni povjerenik Poglavnikov, izvještavao je u maju 1941. da u Ljubinju opštinski službenici odbijaju da polože zakletvu novoj hrvatskoj državi vaskrsloj posle “tisuću godina”. Na proglas da se sve oružje preda, đed se nije javio. Otišao je do žandarmerijske stanice da vidi novosti, a tamo mu je komandir žandarmerije, Nikola Šakić, Hrvat po nacionalnosti i dobar poznanik, dao još jednu pušku rekavši mu “Trebaće vam brzo”!
Prvi otpor ustašama, uslovno rečeno otpor jer nije bio oružani, desio se u mom staro čardaku u Vođenima. Dojahavši na konju i u pratnji ustaše Omera Taslamana (njega će kasnije ubiti ustaše da nađu povod za ubijanje 120 Srba na jami Kapavici), ustaški rojnik iz Ravnoga Vide Žutac sazvao je skup domaćina u našem čardaku. Bahatio se vitlajući pištoljem, psujući, vrijeđajući Srbe. Domaćinima to nije bilo pravo, pa su počeli škrgutati zubima. Uplašen za bezbjednost Žutac je uperio pištolj u Luku Likića spremajući se da puca. Međutim Likići i njihove komšije Turanjani su ga savladali. Pištolj je opalio u vis, te i danas rupa u plafonu u mom starom čardaku podsjeća na ta vremena.
Prepanutog Žutca su pustili ali novo iznenađenje ga je čekalo. Konj na kojem je dojahao, odveden je u nepoznatom pravcu. To su zasigurno učinili Srbi iz Krajpolja i Bjeloševa Dola, ali njihovi potomci ne mogu da se usaglase ko je bio idejni inspirator krađe konja Šarca. Preplašen i bijesan pješke se uputio ka Ljubinju. U Donjim Vođenima je iz čiste obijesti ubio mirnog domaćina Radu Krulja. To bijaše prva žrtva ustaškog genocida u ljubinjskom kraju. Biće ih još mnogo. Uskoro će na Kapavici ustaše ubiti 120 Srba, na Pandurici 36, na Ržanom dolu gotovo 200. Na stravičan način u selu Čavšu pobiće skoro sve njegove stanovnike, od beba u kolijevci do nepokretnih staraca. U logore smrti interniraće 140 stanovnika ljubinjske čaršije. Likića i Turanjanina čeljad shvatila su tada da od ostanka u kućama nema ništa pa su se sa stokom i osnovnim potrepštinama uputili u vrleti planine Ilije i tako prvi formirali legendarni i neosvojivi zbjeg u Iliji. Posle junskih ustaških zločina u zbjegu se našlo više hiljada srpskih izbjeglica iz ljubinjskog i popovopoljskog kraja. Život je bio težak, voda u zbjegu bješe najveći problem. Strahovi, žeđ, glad, iscrpljenost pritiskali su izbjeglice. Onda su počela umirati djeca. A među njima i đedova prvorođena kćer Radojka. 12 beba je umro u zbjegu Ilija tokom ljeta 1941. godine. Sahranjivana su na groblju u Bjeloševu Dolu, u samom kraju, pod malim humkama, nad kojima su bile izvrnute njihove drvene kolijevke. Pričali su ljudi da su svašta vidjeli, ali od tih izvrnutih kolijevki ne viđoše ništa dirljivije i duši mučnije.
Zbjeg u Iliji je bio konstantno pod ustaškim napadima. Najveći je bio o Ilindanu 1941. Sa tri strane pritisnuti izloženi artiljerijskoj vatri, pješadijskim napadima, avionskim bombama i mitraljeskim zrnima, izbjegli Srbi su uspjeli da odole iskušenjima i odbrane zbjeg nanoseći ustašama velike gubitke. Bilo je to teško vrijeme. Gorjele su srpske kuće, a gorjele su i muslimanske. Srbi iz Ilije silazili su iz zbjega, napadali ustaške patrole, vršili diverzije, pljačkali napuštene muslimanske kuće. Đed je uvijek bio u prvim redovima tih ratnih pohoda. Pričao mi je kako su mu se u prvoj borbi osušila usta, kako mu je bilo teško baciti bombu na ustaški položaj jer je muka čovjeka ubiti. “Kasnije je bilo drukčije”, dodao bi i odmahnuo rukom prestajući da priča. Krajem avgusta ustanici su napali i ustaški garnizon u Ljubinju. Đed je sa skupinom boraca prodro do samih prilaza Ljubinju. Napad je prekinula talijanska reokupacija Hercegovine. Ustaše su pobjegle iz Ljubinja da se više nikada ne vrate, a sa njima i muslimansko stanovništvo. Srbi iz Ilije su se vratili kućama. Stigla je neka prividna sloboda. Ustaničke jedinice su prerastale u partizanske. Krenula su i ofanzivna dejstva. U jesen 1941, djed je učestvovao u akciji oslobođenja Prebilovaca kada je za devet sati Južnohercegovački partizanski odred iz Ljubinja stigao do Neretve. Bio je i među prvima koji su se probili u ustaško uporište Borač na sjeveru Hercegovine. Bio je i kada je na Badrljačama između Stoca i Ljubinja uništen njemački konvoj sa oružanom pratnjom. Nosio je petokraku na čelu, tada ne sluteći da će uskoro oznaku na kapi promijeniti.
Sve je počelo u zimu 1942. Odjednom su ljudi počeli nestajati. Krenula je druga faza revolucije. Đed kao dobar borac, ali lošeg socijalnog porijekla ili kulak, uskoro se našao na meti zavjera i mrkih komesarskih pogleda. Zahvaljujući nekim komunistima sa kojima je bio u dobrim odnosima, glavu nije izgubio. Mnogi jesu. Ali kako svakom teroru dođe kraj, tako je došao kraj i komunističkim, eufemistički, nazvanim “Lijevim skretanjima”. U maju 1942, jedna od najboljih i najiskusnijih partizanskih jedinica se prosto raspala u selu Gornjem Hrasnu. Borci su otkazali poslušnost komandi i lijepo zamolili Petra Drapšina i Vladu Tomanovića da sa svojom svitom nestanu ili će biti primorani da preduzmu neka radikalna rješenja. Kada su borci sa Hrasna došli u Ljubinje, pred crkvom ih je dočekao Dobroslav Jevđević i od dotadašnjih partizana formirao Ljubinjsku četničku brigadu trebinjskog korpusa. Zahvaljujem se i đedu i Bogu što ga iskušenje nije navelo da učestvuje u likvidaciji nekoliko desetina preostalih muslimanskih civila u Ljubinju. I u četničkoj vojsci đed je bio u prvim borbenim redovima. Pohod na Dubrave i Prozor, uništenje partizana u Dubočici, ekspedicioni korpus u Dalmaciji, krvave borbe sa partizanima na Neretvi. Te 1942. đed je dobio i drugo dijete, moju tetku Rajku.
Kao četnika su ga maja 1943. zarobili Nijemci i zajedno sa bratom i stricem te sa preko hiljadu hercegovačkih i crnogorskih četnika deportovali u logor Pavlos Melas pokraj Soluna. Prvi mjeseci zatočeništva su bili pakleni.
“Štruca se dijelila na dvanestoricu, sinko, u čorbi samo voda i po dva tri zrna pasulja. 12o ljudi je umrlo od gladi”, pričao mi je đed. Niko se sam od rđe nije mogao ustati.
“Onda su došli neko dvoje iz Švajcarske, zvali smo ih Tetak i Tetka. Popisaše nas i svakom dadoše po paket. I tako svaki naredni mjesec dobijasmo po takav paket. A u paketu svašta, konzervi, cigara, sapuna, čokolade. Ja ne pušio, pa cigare mijenjo za hranu. Bilo ih je, zadnji zalogaj bi dali za cigar duhana. Bio pao na 56 kila, sinko, za četiri mjeseca popeo se na 106. Nikada više ne stadoh na kantar ili vagu.
Posle skoro dvogodišnjih borbi đed je u ropstvu konačno mogao da se vrati drvetu. Čuvari logora primijetiše njegov dar, i počeše mu naručivati radove. Zbog rezbarije nije išao na teške poslove.
“Šta sam sinko urezao kukastih krstova na kutije. A i Švabe ljudi ko ljudi. Neki loši neki dobri! Upoznao sam ti tamo velikog pisca, ne znam jesi li čuo za njega. Crnogorac. Mihajlo Lalić. On bi poginulim Švabama ispisivao ona švapska slova na krstovima, a ja ih urezivo. Pričo je vazda o komunizmu, a ja bih odmahivo rukom. Bilo je špijuna, pitaju ko je komunista. Šuti Đoko mislim u sebi. Jesi za Kralja, ali si bio i partizan. A onda se u jesen 44-te pokupiše Nijemci. Ostašmo sami nekoliko dana. Šetali po Solunu, slikavali se po foto radnjama. Onda dođoše Englezi, dadoše nam nove uniforme i pokupiše na brod pa sa nama u Italiju, kod Barija. Tamo Amerikanci, dobri ljudi, dobro nas hranili. Pitali nas hoćemo li u Ameriku ili otadžbinu. Meni porodica tamo u starom kraju, da ne bih oženjen, otišo bi u Ameriku. Tu u Bariju formirašmo Solunski partizanski odred, za komadanta postavišmo Luku Vučinića. Mislili mi da će nam da odemo kući, da vidimo čeljad, da se zajedno borimo, a u Dubrovniku mal nas ne postrijeljaše. Galame, vidi četnika, tovili se dok smo mi ratovali. Svukud nas razbacaše po jedinicama.
Đeda su rasporedili u Hercegovačku, ali nije mu bilo suđeno da ratuje.
“Obuze me sinko nekakva nemoć, nesvjestica te padoh. Prebaciše me u bolnicu, neki doktor reče malarija. Otole sa mnom u Stolac u bolnicu. U Vođene stigao glas da sam umro, pa jedan dan dođoše u bolnicu baba ti Spasenija i pokojni adže Luka sa skovanim mrtvačkim sandukom. A ne bi mi suđeno. Dobro se oporavih i odoh kući. Borbe više ne viđoh.”
Ali rat za mog đeda nije bio završen. Brda oko Ljubinja puna odmetnika koji se ne javiše partizanskim jedinicama posle pada Bileće. (Zvanično je Bileća oslobođena, ali se u Ljubinju uvijek govorilo da je pala, jer se kompletna ljubinjska brigada krvavo tukla u opkoljenoj Bileći sa jedinicama NOVJ septembra i oktobra 1944). Po brdima i đedovi rođaci, valja im hranu doturiti, a kuće stalno pod prismotrom. Pripadnici Ozne su obilježili đeda kao glavnog četničkog jataka te ga podvrgli batinama i mučenju.
“Jednom me mal ne ubiše, ne dade im Huso Budalica. Pljušte kundaci i drške pištolja po meni i viču kazuj đe je Drapić ili ćemo te ubit. Drapić bio kod nas nekoliko puta i jednom otišli kod odbornika Vukana i kinjili ga što je pristo uz komuniste. Pustiše me i narediše da pišem izvještaje kud se kreću odmetnici. Ja ne napišem ništa i eto ih opet. Te udri nanovo po meni. Jak sam bio pa izdržao, ali zato sad svaki udarac osjećam. Odnese đavo neđe te najgore oznaše iz Ljubinja. Odmetnici se predaše ili izginuše. Za Drapića Nikolu niko ništa nije nikad čuo. Prođe i to.”
Đed je nastavio da živi, sa svojom porodicom život dostojan čovjeka. Posle rata njegove zlatne ruke obezbjeđivale su hranu njegovoj porodici. Odan kralju, ni novi sistem nije mrzio, samo ga je ignorisao. Živio je u nekom paralelnom svijetu, nezavisnom od države. Novac je sam zarađivao. Drvetom se isto bavio. Čak je i napravio opštinske štafete, naravno za novac. Jedna njegova kutija završila je i kod Josipa Broza. Naravno đed je naplatio. Jednom komšiji Broz je bio kum devetom djetetu. Ovaj je kupio kutiju od đeda da je da Titu na uzdarje. Generacije ljubinjskih ekskurzija pohodile su tu kutiju u muzeju 25 maj u Beogradu. I sada je tamo u stalnoj postavci, kako čujem, ja je nisam nikada vidio.
Kad smo došli mi unuci, svima nam je načinio darove . Meni i rođaku po gusle i pernicu, a rodicama po kudelju i pernicu takođe. Prema svojoj djeci je bio strog, a prema unucima, osim prema meni, blag. Smetalo mu je moje divljaštvo i huliganizam, a malo i ime koje sam dobio po majčinom ocu, što je bila zasluga mog pokojnoga oca koji je i izgledom i karakterom bio isti kao svoj otac, pa je to često bilo izvor sukoba između njih dvojice. Pričaju da me je kao malog držao u krilu i cupkao pjevajući Zmajevu pjesmu “Sjeo deda unuka na krilo pa mu priča šta je nekad bilo”. Kazuju da sam ga ja povukao za brk i skinuo mu zavratu sa glave te je bacio. Đed se nmrštio i rekao: “E mali, znadi nije me ni OZNA čupala za brkove pa nećeš više ni ti”. Nije me više držao na krilu. Kasnije me zavolio kad je vidio da sam se umetno na Likiće, pa sam spas od roditeljskih batina tražio iza njegovih leđa. Odgurivao je štapom moje roditelje i govorio.
Jedan njegov običaj koji pamtim posebno mi je ostao upečatljiv. Sjećam se kako bi za Božić dok đed još bijaše živ, često jeli lubenicu, ili karpuzu kako je on nazivao. Nije imala neki ukus, ali bijaše velika atrakcija. Onako suvoj i dehidriranoj radovao bi se kao nekom velikom čudu, iako ljeti nisam bio neki poklonik jedenja lubenice. Otkud nam lubenica za Božić? Đed bi ljeti nekoliko lubenica ostavljao u badnjeve sa žitom da bi se sačuvale do narednog proljeća. Nije on to radio da bi mi jeli lubenicu za Božić, nego iz jednog tužnijeg povoda vezanog za posljednje životne trenutke. Naime, kad bi ljudima došao zadnji tren, kada bi se rastajali sa životom ležeći na postelji, nemogući više ni da jedu, ukućani bi ih pitali ima li išta što bi mogli pojesti. Ti bi bolesnici često odgovarali da bi eto, možda, mogli malo lubenice. Bio je to alegorični odgovor koji je značio da je došao vakat da se mre i da je ta želja za lubenicom, samo izgovor, odnosno da bolesnik zna da mu je došao zadnji čas.
E zbog tih bolesnika đed Đoko je ostavljao lubenice u žitu, da bi im se posljednja želja ispunila. Ne mali broj ljudi mi je ispripovijedao da je njihovim roditeljima i srodnicima u zadnjim urama života đed poslao karpuzu. Zašto je to đed radio, ko će ga znati. Možda su to tražili od njega roditelji na samrti, a on nemogao ispuniti im želju, ili je to jednostavno radio zbog ljudi, da bi noseći darovanu lubenici teškim bolesnicima bili zadovoljni jer evo dokaza da su sve činili da olakšaju muke i zadnje čase svojim najmilijima.
Ipak mislim da je to đed radio iz neke samilosti i bogobojažljivosti i da se tako primicao za života carstvu nebeskom.
Đed je umro 1988. godine. Imao je 77 godina, a od životnih nedaća izgledao je duplo stariji. Nije mnogo bolovao. Posljednji put iz kuće je izašao 26. avgusta 1988. da se oprosti nad kovčegom 15 godina mlađeg brata Marka. Ja sam stajao pokraj kovčega pokojnog đeda Marka držeći krst. Suze su mi tekle gledajući nemoćnog đeda. Neko je rekao:
“Mali će Vladin brzo opet nosit krst.”
Tako je i bilo. Đed je umro 18. septembra te godine i ja sam opet nosio krst.
Đed koji je čuvao karpuzu
Kapa zavrata na glavi. Ispod nje, po čelu nekoliko slijepljenih pramenova sijede kose. Oštro mršavo lice, izbrazdano hercegovačkim suncem i vjetrovima a najviše životnim nedaćama. Ko snijeg bijeli dugački brkovi, bez duvanskog žutila (pušio nikada nije). Bijela košulja perlonka, zavrnutih rukava na čijem je džepiću izvezen kartaroški znak tref. Na njemu čivit modre šalvare do koljena. A od koljena do članaka žućkasto bijeli tozluci. Obuven u stare, više puta krpljene opanke. U ogromnim čvornatim rukama čekićak i dlijeto kojima kraju privodi portret Vladimira Petrovića-Pižona na guslama koje mu je poručio neki zvezdaš iz Srbije. Onda ostavi gusle i alat, stavi ruke na koljena a prsti se pružiše skoro do članaka. Nasmija se blago i reče mi:
“Ajmo sinko! Vakat je da dovedemo Zimulju.”
Polazimo ka Čairima ili Širokoj njivi zavisno gdje je krava pripeta. Đed blago pognut, hoda lagano, na prstima, zemlju gotovo ne dodiruje. Ja ga imitiram. Ruke mu na leđima, a u njima, ko sablja oštri kosijer, njegov vjerni saputnik. Njim se branio od vukova, njime je tukao glave poskocima, ali s njim je i stajao pred zadružnim traktorima koji dođoše da mu kolektivizuju zemlju.
Kad pomislim na moga pokojnog đeda Đoku ili kršteno Đorđu, uvijek mi je ova slika pred očima. Visoki starac, strašnog izgleda, ali blage riječi i osmijeha, kome su sva djeca rado prilazila, u sekundi je znao da se preobrazi u vulkan i pogine za ono što misli da je pravo. Više puta je i bio blizu pogibije, a ne znam nikoga iz mog okruženja čiji je život tako ličio na roman kao što je njegov.
Đed se rodio 1912. godine od oca Trifka Vukana Likića i majke Petre rođene Pupić u selu Vođenima kod Ljubinja. Njegov otac bijaše domaćin najveće porodične zadruge u jugoistočnoj Hercegovini i prvi redovno školovani Likić, te ga otac i stričevi rano zadomaćiniše. Danas ne znam koje je roditeljima dijete đed bio po redu. Imao je stariju rođenu sestru Cvijetu, a protokoli parohije ljubinjske prepuni su rano umrlih braće mu i sestara. Petar, Petra, Vojo, Vojislavka, Danica, Anđelko… neka su od imena prađedove djece koja jedva dočekaše krštenje i svoje kosti ostaviše u groblju pokraj Crkve Rođenja presvete Bogorodice, najčešće bez groba i bilo kakva znaka.
Rođen u vrijeme balkanskih i u osvit Velikog rata, nije upamtio očev odlazak u ćesarevu soldatesku. Nije upamtio ni majku koja je netom posle muževog odlaska u rat umrla prilikom poroda zajedno sa tek rođenim i nekrštenim blizancima. Kasnije nam je pričao da se ne sjeća majčinog lika, nego je zamišlja nekako idealizovano, kao Bogorodicu sa ikona. Nekada rano u djetinjstvu, nije se sjećao tačno kad, možda još za vrijeme rata, a možda i posle kada mu se otac, ratničkom slavom ovjenčan, vratio sa Vojvoda Stepom, kao jedan od rijetkih dobrovoljaca iz italijanskog zarobljeništva, otkrio je drvo. U njegovim rukama drvo je dobivalo novi smisao. Od komada drveta uskoro su počele nastajati duvanske kutije, preslice i kudjelje, ali i dvojnice i gusle. Rođaci i komšije su sa čuđenjem gledali rukotvorine tog dječaka odmahujući glavom i govoreći “Čudo, što mali Đoko okom vidi, to u drvetu stvara”. To vrijeme između dva rata, vjerovatno je đedu bio najmirniji dio života. Otac, domaćin najbogatije i najveće seoske kuće u ljubinjskom kraju, dobro je vodio zadrugu. Blaga su se umnožavala, djeca se rađala. Prađed se opet oženio dobrom i pobožnom Cvijetom Bukvić iz Uboska koja mu je rodila sinove Marka, Milenka i kćeri Vukosavu i Milenu. U školi nije blistao, imao je loše ocjene, osim iz ručnog rada i lijepog pisanja gdje je blistao.
Brojna i bogata zajednica Likića bila je sigurno utočište svim članovima. Problemi su u toj masi izgledali nekako mali i nevažni. Sve muke zajedno su se podnosile lakše. Bio je to društveni obrazac u kome se najlakše živilo na selu.
Đed je izrastao u snažnog i vrijednog mladića. Očvrsnuo od teška rada, bio je spreman da se sa životom uhvati u koštac. Kraljevsku vojsku je služio u Mariboru. Posle smrti oca 1938. godine, oženio se, protivno tadašnjim običajima, sam isprosivši djevojku s kojom se čak i zabavljao, odnosno popričao je sa njom na nekoliko crkvenih narodnih sabora. Moja baba Spasenija, rođena Janjić, prva je mlada koja je u Vođene došla luksuznim putničkim automobilom. Đedov rođak, pokojni đed Pero Likić, pričao mi je da je pokojna baba iz automobila, nesvikla na vožnju, izašla bijela kao sir, te odmah povratila.
Kao mladi supružnici u zadrugi Likića đed i baba su dobili zadatak da budu planištari, odnosno da vode dio porodice koja se ljeti izdizala na zelengorski katun Kotlanicu. Tamo na katunu, đed je bio domaćin i nadgledao poslove, praveći drvene rukotvorine koje je prodavao po okolnim katunima i selima gornje Hercegovine, a baba je nadgledala rad oko stoke, vodeći katun i pripremajući sir i mrs, dok su mlađi članovi porodice čuvali ovce i goveda. To su radili dvije godine, a onda je došao Drugi svjetski rat i kalvarija neviđenih, takoreći bibliskih razmjera. Hercegovina je te 1941. ličila na Strašni sud iz Jovanovog otkrovljenja. Likića stada 1941. nisu izašla na planinu. Baba se u februaru 1941. porodila i na svijet donijela svoje prvo dijete – kćer Radojku. Đed je rat dočekao kao pješadinac Zetske divizije pod komandom Baje Stanišića negdje na albanskoj granici. U kratkotrajnom aprilskom ratu, za razliku od ostalih jedinica kraljevske vojske, Zetska divizija nije završila u rasulu. Napad Italijana je odbijen, a onda se krenulo u kontra-ofanzivu. Đed nam je kasnije govorio da nikome nije bilo jasno zašto je izdata komanda za povlačenje, kad su Talijani bezglavo bježali pred njima. Neprijatelju se nije predao, a ni oružje odložio. Sa fronta je kući donio dvije puške koje će se uskoro u borbi za goli život pokazati neophodne. Preuzimanje vlasti od strane NDH u Ljubinju nije lako išlo. Neki Šerif Bučuk iz Kladnja, specijalni povjerenik Poglavnikov, izvještavao je u maju 1941. da u Ljubinju opštinski službenici odbijaju da polože zakletvu novoj hrvatskoj državi vaskrsloj posle “tisuću godina”. Na proglas da se sve oružje preda, đed se nije javio. Otišao je do žandarmerijske stanice da vidi novosti, a tamo mu je komandir žandarmerije, Nikola Šakić, Hrvat po nacionalnosti i dobar poznanik, dao još jednu pušku rekavši mu “Trebaće vam brzo”!
Prvi otpor ustašama, uslovno rečeno otpor jer nije bio oružani, desio se u mom staro čardaku u Vođenima. Dojahavši na konju i u pratnji ustaše Omera Taslamana (njega će kasnije ubiti ustaše da nađu povod za ubijanje 120 Srba na jami Kapavici), ustaški rojnik iz Ravnoga Vide Žutac sazvao je skup domaćina u našem čardaku. Bahatio se vitlajući pištoljem, psujući, vrijeđajući Srbe. Domaćinima to nije bilo pravo, pa su počeli škrgutati zubima. Uplašen za bezbjednost Žutac je uperio pištolj u Luku Likića spremajući se da puca. Međutim Likići i njihove komšije Turanjani su ga savladali. Pištolj je opalio u vis, te i danas rupa u plafonu u mom starom čardaku podsjeća na ta vremena.
Prepanutog Žutca su pustili ali novo iznenađenje ga je čekalo. Konj na kojem je dojahao, odveden je u nepoznatom pravcu. To su zasigurno učinili Srbi iz Krajpolja i Bjeloševa Dola, ali njihovi potomci ne mogu da se usaglase ko je bio idejni inspirator krađe konja Šarca. Preplašen i bijesan pješke se uputio ka Ljubinju. U Donjim Vođenima je iz čiste obijesti ubio mirnog domaćina Radu Krulja. To bijaše prva žrtva ustaškog genocida u ljubinjskom kraju. Biće ih još mnogo. Uskoro će na Kapavici ustaše ubiti 120 Srba, na Pandurici 36, na Ržanom dolu gotovo 200. Na stravičan način u selu Čavšu pobiće skoro sve njegove stanovnike, od beba u kolijevci do nepokretnih staraca. U logore smrti interniraće 140 stanovnika ljubinjske čaršije. Likića i Turanjanina čeljad shvatila su tada da od ostanka u kućama nema ništa pa su se sa stokom i osnovnim potrepštinama uputili u vrleti planine Ilije i tako prvi formirali legendarni i neosvojivi zbjeg u Iliji. Posle junskih ustaških zločina u zbjegu se našlo više hiljada srpskih izbjeglica iz ljubinjskog i popovopoljskog kraja. Život je bio težak, voda u zbjegu bješe najveći problem. Strahovi, žeđ, glad, iscrpljenost pritiskali su izbjeglice. Onda su počela umirati djeca. A među njima i đedova prvorođena kćer Radojka. 12 beba je umro u zbjegu Ilija tokom ljeta 1941. godine. Sahranjivana su na groblju u Bjeloševu Dolu, u samom kraju, pod malim humkama, nad kojima su bile izvrnute njihove drvene kolijevke. Pričali su ljudi da su svašta vidjeli, ali od tih izvrnutih kolijevki ne viđoše ništa dirljivije i duši mučnije.
Zbjeg u Iliji je bio konstantno pod ustaškim napadima. Najveći je bio o Ilindanu 1941. Sa tri strane pritisnuti izloženi artiljerijskoj vatri, pješadijskim napadima, avionskim bombama i mitraljeskim zrnima, izbjegli Srbi su uspjeli da odole iskušenjima i odbrane zbjeg nanoseći ustašama velike gubitke. Bilo je to teško vrijeme. Gorjele su srpske kuće, a gorjele su i muslimanske. Srbi iz Ilije silazili su iz zbjega, napadali ustaške patrole, vršili diverzije, pljačkali napuštene muslimanske kuće. Đed je uvijek bio u prvim redovima tih ratnih pohoda. Pričao mi je kako su mu se u prvoj borbi osušila usta, kako mu je bilo teško baciti bombu na ustaški položaj jer je muka čovjeka ubiti. “Kasnije je bilo drukčije”, dodao bi i odmahnuo rukom prestajući da priča. Krajem avgusta ustanici su napali i ustaški garnizon u Ljubinju. Đed je sa skupinom boraca prodro do samih prilaza Ljubinju. Napad je prekinula talijanska reokupacija Hercegovine. Ustaše su pobjegle iz Ljubinja da se više nikada ne vrate, a sa njima i muslimansko stanovništvo. Srbi iz Ilije su se vratili kućama. Stigla je neka prividna sloboda. Ustaničke jedinice su prerastale u partizanske. Krenula su i ofanzivna dejstva. U jesen 1941, djed je učestvovao u akciji oslobođenja Prebilovaca kada je za devet sati Južnohercegovački partizanski odred iz Ljubinja stigao do Neretve. Bio je i među prvima koji su se probili u ustaško uporište Borač na sjeveru Hercegovine. Bio je i kada je na Badrljačama između Stoca i Ljubinja uništen njemački konvoj sa oružanom pratnjom. Nosio je petokraku na čelu, tada ne sluteći da će uskoro oznaku na kapi promijeniti.
Sve je počelo u zimu 1942. Odjednom su ljudi počeli nestajati. Krenula je druga faza revolucije. Đed kao dobar borac, ali lošeg socijalnog porijekla ili kulak, uskoro se našao na meti zavjera i mrkih komesarskih pogleda. Zahvaljujući nekim komunistima sa kojima je bio u dobrim odnosima, glavu nije izgubio. Mnogi jesu. Ali kako svakom teroru dođe kraj, tako je došao kraj i komunističkim, eufemistički, nazvanim “Lijevim skretanjima”. U maju 1942, jedna od najboljih i najiskusnijih partizanskih jedinica se prosto raspala u selu Gornjem Hrasnu. Borci su otkazali poslušnost komandi i lijepo zamolili Petra Drapšina i Vladu Tomanovića da sa svojom svitom nestanu ili će biti primorani da preduzmu neka radikalna rješenja. Kada su borci sa Hrasna došli u Ljubinje, pred crkvom ih je dočekao Dobroslav Jevđević i od dotadašnjih partizana formirao Ljubinjsku četničku brigadu trebinjskog korpusa. Zahvaljujem se i đedu i Bogu što ga iskušenje nije navelo da učestvuje u likvidaciji nekoliko desetina preostalih muslimanskih civila u Ljubinju. I u četničkoj vojsci đed je bio u prvim borbenim redovima. Pohod na Dubrave i Prozor, uništenje partizana u Dubočici, ekspedicioni korpus u Dalmaciji, krvave borbe sa partizanima na Neretvi. Te 1942. đed je dobio i drugo dijete, moju tetku Rajku.
Kao četnika su ga maja 1943. zarobili Nijemci i zajedno sa bratom i stricem te sa preko hiljadu hercegovačkih i crnogorskih četnika deportovali u logor Pavlos Melas pokraj Soluna. Prvi mjeseci zatočeništva su bili pakleni.
“Štruca se dijelila na dvanestoricu, sinko, u čorbi samo voda i po dva tri zrna pasulja. 12o ljudi je umrlo od gladi”, pričao mi je đed. Niko se sam od rđe nije mogao ustati.
“Onda su došli neko dvoje iz Švajcarske, zvali smo ih Tetak i Tetka. Popisaše nas i svakom dadoše po paket. I tako svaki naredni mjesec dobijasmo po takav paket. A u paketu svašta, konzervi, cigara, sapuna, čokolade. Ja ne pušio, pa cigare mijenjo za hranu. Bilo ih je, zadnji zalogaj bi dali za cigar duhana. Bio pao na 56 kila, sinko, za četiri mjeseca popeo se na 106. Nikada više ne stadoh na kantar ili vagu.
Posle skoro dvogodišnjih borbi đed je u ropstvu konačno mogao da se vrati drvetu. Čuvari logora primijetiše njegov dar, i počeše mu naručivati radove. Zbog rezbarije nije išao na teške poslove.
“Šta sam sinko urezao kukastih krstova na kutije. A i Švabe ljudi ko ljudi. Neki loši neki dobri! Upoznao sam ti tamo velikog pisca, ne znam jesi li čuo za njega. Crnogorac. Mihajlo Lalić. On bi poginulim Švabama ispisivao ona švapska slova na krstovima, a ja ih urezivo. Pričo je vazda o komunizmu, a ja bih odmahivo rukom. Bilo je špijuna, pitaju ko je komunista. Šuti Đoko mislim u sebi. Jesi za Kralja, ali si bio i partizan. A onda se u jesen 44-te pokupiše Nijemci. Ostašmo sami nekoliko dana. Šetali po Solunu, slikavali se po foto radnjama. Onda dođoše Englezi, dadoše nam nove uniforme i pokupiše na brod pa sa nama u Italiju, kod Barija. Tamo Amerikanci, dobri ljudi, dobro nas hranili. Pitali nas hoćemo li u Ameriku ili otadžbinu. Meni porodica tamo u starom kraju, da ne bih oženjen, otišo bi u Ameriku. Tu u Bariju formirašmo Solunski partizanski odred, za komadanta postavišmo Luku Vučinića. Mislili mi da će nam da odemo kući, da vidimo čeljad, da se zajedno borimo, a u Dubrovniku mal nas ne postrijeljaše. Galame, vidi četnika, tovili se dok smo mi ratovali. Svukud nas razbacaše po jedinicama.
Đeda su rasporedili u Hercegovačku, ali nije mu bilo suđeno da ratuje.
“Obuze me sinko nekakva nemoć, nesvjestica te padoh. Prebaciše me u bolnicu, neki doktor reče malarija. Otole sa mnom u Stolac u bolnicu. U Vođene stigao glas da sam umro, pa jedan dan dođoše u bolnicu baba ti Spasenija i pokojni adže Luka sa skovanim mrtvačkim sandukom. A ne bi mi suđeno. Dobro se oporavih i odoh kući. Borbe više ne viđoh.”
Ali rat za mog đeda nije bio završen. Brda oko Ljubinja puna odmetnika koji se ne javiše partizanskim jedinicama posle pada Bileće. (Zvanično je Bileća oslobođena, ali se u Ljubinju uvijek govorilo da je pala, jer se kompletna ljubinjska brigada krvavo tukla u opkoljenoj Bileći sa jedinicama NOVJ septembra i oktobra 1944). Po brdima i đedovi rođaci, valja im hranu doturiti, a kuće stalno pod prismotrom. Pripadnici Ozne su obilježili đeda kao glavnog četničkog jataka te ga podvrgli batinama i mučenju.
“Jednom me mal ne ubiše, ne dade im Huso Budalica. Pljušte kundaci i drške pištolja po meni i viču kazuj đe je Drapić ili ćemo te ubit. Drapić bio kod nas nekoliko puta i jednom otišli kod odbornika Vukana i kinjili ga što je pristo uz komuniste. Pustiše me i narediše da pišem izvještaje kud se kreću odmetnici. Ja ne napišem ništa i eto ih opet. Te udri nanovo po meni. Jak sam bio pa izdržao, ali zato sad svaki udarac osjećam. Odnese đavo neđe te najgore oznaše iz Ljubinja. Odmetnici se predaše ili izginuše. Za Drapića Nikolu niko ništa nije nikad čuo. Prođe i to.”
Đed je nastavio da živi, sa svojom porodicom život dostojan čovjeka. Posle rata njegove zlatne ruke obezbjeđivale su hranu njegovoj porodici. Odan kralju, ni novi sistem nije mrzio, samo ga je ignorisao. Živio je u nekom paralelnom svijetu, nezavisnom od države. Novac je sam zarađivao. Drvetom se isto bavio. Čak je i napravio opštinske štafete, naravno za novac. Jedna njegova kutija završila je i kod Josipa Broza. Naravno đed je naplatio. Jednom komšiji Broz je bio kum devetom djetetu. Ovaj je kupio kutiju od đeda da je da Titu na uzdarje. Generacije ljubinjskih ekskurzija pohodile su tu kutiju u muzeju 25 maj u Beogradu. I sada je tamo u stalnoj postavci, kako čujem, ja je nisam nikada vidio.
Kad smo došli mi unuci, svima nam je načinio darove . Meni i rođaku po gusle i pernicu, a rodicama po kudelju i pernicu takođe. Prema svojoj djeci je bio strog, a prema unucima, osim prema meni, blag. Smetalo mu je moje divljaštvo i huliganizam, a malo i ime koje sam dobio po majčinom ocu, što je bila zasluga mog pokojnoga oca koji je i izgledom i karakterom bio isti kao svoj otac, pa je to često bilo izvor sukoba između njih dvojice. Pričaju da me je kao malog držao u krilu i cupkao pjevajući Zmajevu pjesmu “Sjeo deda unuka na krilo pa mu priča šta je nekad bilo”. Kazuju da sam ga ja povukao za brk i skinuo mu zavratu sa glave te je bacio. Đed se nmrštio i rekao: “E mali, znadi nije me ni OZNA čupala za brkove pa nećeš više ni ti”. Nije me više držao na krilu. Kasnije me zavolio kad je vidio da sam se umetno na Likiće, pa sam spas od roditeljskih batina tražio iza njegovih leđa. Odgurivao je štapom moje roditelje i govorio.
Jedan njegov običaj koji pamtim posebno mi je ostao upečatljiv. Sjećam se kako bi za Božić dok đed još bijaše živ, često jeli lubenicu, ili karpuzu kako je on nazivao. Nije imala neki ukus, ali bijaše velika atrakcija. Onako suvoj i dehidriranoj radovao bi se kao nekom velikom čudu, iako ljeti nisam bio neki poklonik jedenja lubenice. Otkud nam lubenica za Božić? Đed bi ljeti nekoliko lubenica ostavljao u badnjeve sa žitom da bi se sačuvale do narednog proljeća. Nije on to radio da bi mi jeli lubenicu za Božić, nego iz jednog tužnijeg povoda vezanog za posljednje životne trenutke. Naime, kad bi ljudima došao zadnji tren, kada bi se rastajali sa životom ležeći na postelji, nemogući više ni da jedu, ukućani bi ih pitali ima li išta što bi mogli pojesti. Ti bi bolesnici često odgovarali da bi eto, možda, mogli malo lubenice. Bio je to alegorični odgovor koji je značio da je došao vakat da se mre i da je ta želja za lubenicom, samo izgovor, odnosno da bolesnik zna da mu je došao zadnji čas.
E zbog tih bolesnika đed Đoko je ostavljao lubenice u žitu, da bi im se posljednja želja ispunila. Ne mali broj ljudi mi je ispripovijedao da je njihovim roditeljima i srodnicima u zadnjim urama života đed poslao karpuzu. Zašto je to đed radio, ko će ga znati. Možda su to tražili od njega roditelji na samrti, a on nemogao ispuniti im želju, ili je to jednostavno radio zbog ljudi, da bi noseći darovanu lubenici teškim bolesnicima bili zadovoljni jer evo dokaza da su sve činili da olakšaju muke i zadnje čase svojim najmilijima.
Ipak mislim da je to đed radio iz neke samilosti i bogobojažljivosti i da se tako primicao za života carstvu nebeskom.
Đed je umro 1988. godine. Imao je 77 godina, a od životnih nedaća izgledao je duplo stariji. Nije mnogo bolovao. Posljednji put iz kuće je izašao 26. avgusta 1988. da se oprosti nad kovčegom 15 godina mlađeg brata Marka. Ja sam stajao pokraj kovčega pokojnog đeda Marka držeći krst. Suze su mi tekle gledajući nemoćnog đeda. Neko je rekao:
“Mali će Vladin brzo opet nosit krst.”
Tako je i bilo. Đed je umro 18. septembra te godine i ja sam opet nosio krst.