Želim samo napisati dobru knjigu, Stane, knjigu koja će me poštedjeti pisanja drugih, koja će me osloboditi književnosti, knjigu poput „Labirinta nečovječnog“, razumiješ?
Mohamed Mbougar Sarr, Najskrovitiji spomen na ljude
Uzbuđuje me prazan papir, napisao sam u tek otvoren Word dokument i odmah izbrisao. Iz džezve sam iscijedio posljednje kapi kafe i dodao kašiku šećera. Zapalio cigaretu, povukao jači dim pa pinuo iz fildžana. Na jeziku sam osjetio mrvice koje sam instinktivno počeo uklanjati prstima. Dok sam to radio, s vanjske je strane na prozor skočila mačka. Pogledao sam je u trenutku kad je sa sebe otresala kapljice vode koje je pokupila gazeći negdje kroz visoku travu. Na kraju je jako zijevnula i repom dodirnula staklo proizvevši zvuk koji se nekako čudno prolomio kućom.
Otišao sam do frižidera i od tamo uzeo paštetu. Na stolu je stajao hljeb koji sam kupio prije dva dana, vozeći se prema ovoj iznajmljenoj kući. Svratio sam u pekaru Dan i noć koja se ničim najavljena ukazala odmah pored magistralnog puta kojim me je navodila navigacija. Osim hljeba, kupio sam i nekoliko štrudli oko kojih su se sad po stolu vrzmali mali crveni mravi.
Na krišku suhog hljeba namazao sam paštetu i sve brzo pojeo, ne razmišljajući uopće o okusu hrane. Kad sam progutao zadnji zalogaj, iz boce sam potegao dobar gutljaj vode i hranu sprao u želudac. Obrisao sam usta rukom i ponovo zapalio cigaretu. Uvlačeći dim, pogledao sam prema prozoru na kojem više nije bilo one mačke. Vidio se samo komadić neba kojim su se kurlali neki ružni oblaci. Podsjetili su me na otrcane komade odjeće kakvi se povlače po kući sve dok ih ne iskoriste za brisanje poda.
Kuća u kojoj boravim nalazi se na rubu šume. Vlasnik je neki mrzovoljan čovjek s kojim sam razmijenio tek nekoliko riječi prilikom primo-predaje ključeva. Objasnio mi je da kuća nema vodovod, nego vodu crpi iz čatrnje, pa da me ne zbunjuje povremeno paljenje hidrofora. Htio sam ga pitati nekoliko stvari o selu, ali mi nije ostavio prostora, samo je mahnuo rukom, okrenuo se i izašao na kapiju. Poslije sam ga još jednom vidio kad je prolazio ulicom, ni jednom se na mene ne osvrnuvši, usredotočen na najlon vreću iz koje je virio hljeb.
Ponovo otvorim Word na laptopu i zagledam se u bjelinu – i ponovo osjetim uzbuđenje. Pomislio sam da možda napišem neku pjesmu, jedan stih, rečenicu ili tek riječ iz koje bih pokušao razviti nešto veće. Osvrnem se po kući tražeći motiv o kojemu bih mogao pisati. Ništa mi od namještaja nije blisko i sve skupa je bezlično. Kuća u kojoj se nekad živjelo, očito se već neko vrijeme iznajmljuje i svi komadi su u tu svrhu nabavljeni. Niti jedan predmet u čitavoj kući nije njen, ni na jednom se ne vidi patina iz koje bi se mogla razviti priča o njenim ukućanima.
Osim sobe u kojoj spavam i dnevnog boravka, u kući postoji prostorija na kojoj su vrata zaključana. To sam ustanovio noćas kad sam izmoren nesanicom bauljao i pomalo šnjuhao. Uhvatio sam za šteku uvjeren da će se vrata otvoriti kad je okrenem, ali ona su ostala u mjestu, ni milimetar me ne propustivši nepoznatoj unutrašnjosti. Od toga me je spopao neki strah koji me je držao sve do svitanja. Tačnije, straha je nestalo kad se u selu oglasio prvi pijevac. Izašao sam tad pred kuću, zapalio cigaretu, i slušao ga pušeći. Negdje, u dubini šume, prolazili su teretnjaci čiji je zvuk na mene djelovao umirujuće. Ubrzo sam se osjetio pospanim pa sam se vratio u sobu i legao. Spavao sam nekoliko sati, sve dok me nije probudio nagon za mokrenje. Napravio sam si tad kafu, otvorio laptop, pokrenuo Word i napisao rečenicu koju sam odmah izbrisao: uzbuđuje me prazan papir.
Šuma iza kuće je velika i čine je isključivo stabla hrasta. Tanka su i duga, s krošnjama negdje gore, u visinama. Po tlu je puno niskog rastinja, najviše hrastovog grmlja, mladica koje su proklijale iz opalih žirova. Lišće koje je opadalo tokom zime skoro je istrunulo ali se još nazire. U nekim krošnjama su gnijezda, ali su toliko daleko da ne mogu biti siguran ima li u njima nešto ili su napuštena. Jutros, dok sam pušio cigaretu i slušao pijevca u selu, iz šume je izašao mali crni kos. Nekoliko je puta kljucnuo nešto s tla i onda je prhnuvši nestao u polutami svitanja.
Poželio sam da se prošetam šumom ali sam od te ideje odustao shvativši da bih se mogao izgubiti. Privlači me zvuk teretnjaka koji neprestano prolaze negdje u njenoj dubini. Magistralu sam zamislio kao neku tanku bijelu liniju u napasnom zelenilu. Kao neki koridor stvarnog života od kojeg sam pobjegao u ovu iznajmljenu kuću kako bih na miru mogao misliti i pisati. Čak zamišljam šofere za volanima velikih kamiona kako žure ka svojim kućama. Zavideći im pomalo na njihovim normalnim životima.
Kad bih se upustio u avanturu šetnje kroz šumu i kad bih došao do magistrale, imam osjećaj da bih od dragosti mahao kamiondžijama. Možda bih nekog od njih i zaustavio, s njim sjeo pored puta i zapalio cigaretu. Zamolio bih ga da mi priča o svom životu, o supruzi i djeci koji ga čekaju negdje u njihovoj kući. O okućnici, bašči koju rade, o njegovim prijateljima i kafani u kojoj se redovno s njima nalazi.
Oko podne je između oblaka probilo sunce i kuća se najednom promijenila. Više nije bila bezlična i komadi namještaja su bili manje upadljivi svojom novinom i nepripadanjem. Sunčeve zrake, prosijane krošnjama stabala, nadirale su kroz prozorsko staklo i odbijale se od čaše na stolu i sudoperu, kao i o stakla na maloj vitrini u ćošku. Na zidu je bila sjena krošnje koja se polako njihala, iz čega sam zaključio da vani puše vjetar. U trenutku kad se malo više povila u jednu stranu, čuo sam kako je nešto lupnulo, i pomislio da je to možda negdje pala plastična kanta.
Tad sam ustao i otišao do onih zaključanih vrata. Kleknuo sam na koljena, primakao se ključanici i u nju pogledao škiljeći na jedno oko. Očito je vlasnik unutra bio ugurao papir pa se ništa nije moglo vidjeti. Samo neka plitka tama, neki mali uzorak mraka.
U kući nema interneta, a mobitel sam stavio na airplane mode. Već sam nekoliko puta bio u iskušenju da ga upalim i provjerim bar email, ali sam se uspio oduprijeti porivu. Jedan prijatelj me je upozorio da je samoća na početku neizdržljiva, ali kad se na nju navikneš, bude prema tebi dobra i nježna. Najednom ti se svijet poznanika učini manje važnim i onda možeš da ne gledaš u mobitel danima. Tom mišlju sam se tješio svaki put kad bih mobitel uzeo i razmišljao da li da ga uključim, iako se moje poimanje samoće nije podudaralo sa njegovim. Ja sam samoću doživljavao kao neku divlju životinju koju je trebalo ukrotiti. Samoća ne smije biti teret i mora biti blaga. Na čovjekov duh samoća treba da padne kao hladna obloga.
Večeras je u kuću svratio vlasnik. Dok sam sjedio na terasi i buljio u nekoliko upravo napisanih rečenica, na ulici ispred kapije zaustavilo se auto. Za volanom je bio nepoznat muškarac i gledao je prema meni. Onda su se otvorila suvozačeva vrata i izašao je vlasnik.
Iz pristojnosti sam se ustao sa stolice i napravio korak prema kapiji na koju je ulazio. Rekao mi je da ne remetim posla, da će on samo nešto uzeti iz šupe koja je bila priljubljena uz kuću. Pitao sam ga da mi kaže ima li negdje u blizini prodavnica do koje bih mogao otići pješice. Kao da sam ga uvrijedio, pogledao me je s čuđenjem i prijekorno rekao dakako da ima, te rukom pokazujući dodao da samo idem ulicom i da ne mogu promašiti. Upitao sam ga i za šumu, je li bezbjedno šetati i gdje se kroz nju može doći.
“Ma možeš”, rekao je. “Hodaj, ko ti brani.”
Na vratima šupe je bio zeleni katanac koji je on sad držao u ruci i u nj pokušavao umetnuti mali ključ. Pomislio sam da mu ponudim pomoć, ali je već bio otključavao. S danje svjetlosti je nestao u mraku šupe kao da je propao u neku rupu u zraku. Nešto je tamo tražio, čuli su se zvukovi sudaranja stvari različitih materijala. U jednom je trenutku s nečim metalnim udario u staklo i ono je puklo.
“U pičku materinu”, rekao je.
Bio sam se vratio za stol kad je izlazio. U ruci je nosio trimer za travu i crveni bidon. Spustio ih je na zemlju, pa se ponovo prihvatio katanca, umetao ga u ušice na vratima i zaključavao. Šofer auta s kojim je došao, bio je izašao i otvorio gepek.
“Kako ide?”, pozdravio me je.
“Dobro je, hvala”, rekao sam i ponovo ustao iz stolice.
On i vlasnik su u gepek strpali trimer i bidon. Pošto je trimer bio dug, glava mu je ostala da viri ispod vrata gepeka koja nisu bili do kraja zatvorili. Brzo su se nekamo odvezli; zvuk njihovog auta u šumi je nestajao postepeno. Na momente bi se čulo kao da se auto ponovo približava, ali bi onda u zvuku nestalo intenziteta što je bio znak da se ustvari udaljava. I tako sve dok skroz nije iščezlo.
Kad se sunce smirilo, puhnuo je neki vjetar i na terasu donio nekoliko kapljica kiše. Jedan oblak, dosta kabast, bio se dovukao iznad kuće i tu se zaustavio. Pogledao sam ga i pomislio kako bih upravo o njemu mogao napisati pjesmu. Ili neki lirsko-prozni zapis iz kojeg bih onda razvijao ciklus ili čak knjigu. Mada me najviše privlači da gledam u stihove koji se stidljivo javljaju iz bjeline Word dokumenta koji je opet prazan. Ništa mi ne podiže adrenalin kao nekoliko riječi na bijelom papiru. Duže pjesme me ne uzbuđuju, bjelina je ta koja stihovima daje oštrinu; pjesme savremenih autora su često obimne i onda papir na kojem su ispisane izgleda kao da je slovima zaštrapan. Osim toga, ja nemam samopouzdanja za takve poduhvate, meni su i dvije riječi događaj.
Kiša je ubrzala i vjetar se smirio. Upalio sam svjetlo na terasi i obukao teksas jaknu. Dok sam se vraćao za stol, vlasnik i njegov šofer su projurili ulicom, samo što ovaj put nije bilo glave trimera da viri ispod poluzatvorenih vrata gepeka. Ubrzo za njima, iznenađen kišom, u istom je smjeru odjurio i neki biciklist. S obzirom da sam u kuću došao noću, nemam jasnu konfiguraciju mjesta pa je na osnovu kretanja ljudi pokušavam zamaštati. Po pravcu u kojem odlaze mještani u sumrak, zaključujem da je tamo selo sa njihovim kućama. Zamišljam ga kao nakupinu straćara na obronku brda. Na osnovu slika sela koja poznajem, zamišljam puno nezgrapnih kućica koje su nastajale logikom nadogradnje, dakle dodavanjem soba s različitih strana.
Sad je nastupila neka tišina koju pojačava zvuk sitnih kapljica dok se odbijaju o mlado hrastovo lišće. Teretnjaci koji prolaze cestom u dubini šume su se prorijedili, ali me i dalje umiruju. Pustio sam muziku na laptopu i nasuo si čašu rakije koja se već dva dana hladi u frižideru. S prvim gutljajem osjetim pečenje u jednjaku koje se spusti prema želucu i onda se tamo razgranava u svim pravcima. Nakon što prvu rakiju eksiram, dospem i drugu. Tad upratim telefon kako svijetli s druge strane prozorskog stakla gdje sam ga ostavio da se napuni. Nagnem se i vidim da mi zvoni neki davno uključen alarm. Na čas oslonim čelo na staklo i gledam u displej.
Onda uđem u kuću i ugasim ga.
Muzika koju puštam se mijenja kako se napijam. Sad sam na Arsenu koji me svojim glasom umiruje. Ona mačka se uvukla pod strehu i leži na pločicama. Sumnjičavo me proučava dok ispijem rakije i pušim cigarete. Pomišljam kako se ona navikla na smjenu gostiju u kući i kako se zbog toga njen mačji karakter promijenio. Ona, vjerovatno, nikome ne dolazi u krilo. Ne jede iz ruku gostiju koji prolaze kroz kuću nego se hrani onim što joj ostave na terasi. Pitam se koliko je stara i pamti li vlasnike kuće? Onda pomislim kako bih pjesmu mogao napisati baš o njoj koja pamti prošlo vrijeme prostora u kojem boravim. Opijen rakijom, zamaštavam priču u kojoj kroz šumu pratim mačku. Ona se na mene svako malo osvrće. U jednom trenutku shvatim da smo daleko odmakli i da se ne bih znao vratiti sam. Mačka tad sjedne i znakovito me pogleda; u njenom pogledu se vidi da je nadmoćna i da je toga na neki svoj način svjesna. Njen pogled ne puštam, za nj se držim kao neplivač u vodi, i čekam da mi se smiluje i odvede me kući.
Kao da je osjetila da sam odlutao u mislima, mačka se iz ležećeg položaja uspravila i sjela ispred mene. Rep je položila po pločicama od njega napravivši polukrug. Ustanem sa stolice i otvorim vrata kuće. Izgovarajući oprezno riječ “mac” pozovem je da uđe unutra. Neko vrijeme me gleda dok stojim na vratima i rukom mašem kao da u kuću ugonim zrak. Onda se trzne i ode. Brzo nestane u tami šume.
Osluškujem njene korake po vlažnom lišću. Osluškujem dok ih ne nestane.
Tako, pomislim, nestaju pjesme.
Jutros sam se probudio s glavoboljom. Kroz prozor je navirala svjetlost nakon kiše. Dok sam ležao u krevetu puštajući suncu da mi grije stopala, začuo sam zvukove u zidu. Najprije neko struganje, onda premetanje stvari, pa neko zvono. Odmah sam znao da je opet vlasnik došao u šupu i da tamo nešto traži. Nisam se uznemirio, pustio sam ga da obavi svoje i da ode. Na neki čudan način godila mi je njegova prisutnost u kući. Čak sam pomislio da bi dobro bilo da je stalno tu i da njegov život osluškujem kroz zidove. Onda sam pomislio kako bih naredni put trebao iznajmiti sobu u kući ili stanu u kojem žive neki starac i starica. Ja bih boravio u toj svojoj sobi dok se njih dvoje kreću kroz ostale prostorije, pričaju, slušaju vijesti ili se bezazleno svađaju.
I onda me zovnu na popodnevnu kafu.
Kad sam se ustao iz kreveta, osjetio sam nešto kao vrtoglavicu pa sam ponovo sjeo. Tada sam čuo kako vlasnik zaključava šupu – prepoznavši zvuk umetanja katanca u ušice na vratima. Čekao sam dok se nečujnim koracima dovukao do kapije, odslušao njeno škripanje pri otvaranju, a odmah zatim i pri zatvaranju, pa se ponovo osovio na noge. Ovaj put nije bilo vrtoglavice i smjernim korakom sam se zaputio u kupatilo.
Nakon što sam se ispišao, stao sam pred ogledalo kako bih oprao zube. Pošto sam sinoć to zaboravio učiniti, na četkicu sam stavio duplu dozu paste i hlapljivo je gurnuo u usta. Dugo sam četkao prije nego sam prvi put ispljunuo. Nigdje mi se nije žurilo, nisam mogao zamisliti ni naredni korak a kamoli dan koji se na neki čudan način preda mnom bio ispružio.
Kad sam izašao vani, shvatio sam da je puno toplije nego jučer. Šuma se sušila na jutarnjem suncu i odasvud su pjevale ptice. Od silnih zvukova koji su me sustizali sa svih strana, nisam mogao čuti auta za koja sam vjerovao da i dalje voze magistralom u dubini. Po terasi je bilo opalog hrastovog cvijeta koji je noćas nanio vjetar. Bilo je i nekih buba koje su gmizale u različitim pravcima, te jedna kolona mrava što se kretala preko terase i uspinjala uzazid, tik uz vrata. Pogledao sam prema gore i vidio da nestaju u rupici u zidu.
Vratio sam se u kuću i napravio kafu.
Dok sam sjedio za stolom i buljio u prazan papir, pomislio sam da bih možda mogao otići do prodavnice. Hljeb na stolu je bio potpuno suh i po njemu su hodali mravi. Nije da mi mravi smetaju, dovoljno ih je puhnuti i hljeb je što se mene tiče jestiv, nego me na put u prodavnicu tjera neki nemir koji se javlja pri pogledu na mobitel na kojem još nisam omogućio pozive i poruke. Mnogi ljudi koji su mi važni sad brinu, pogotovo majka koju sam prije polaska dugo uvjeravao da ću biti dobro.
„Pa, molim te, upali mobitel i javi mi se… Ili me od nekoga nazovi, samo kratko reci da si dobro, i spusti slušalicu odmah…“
„Majko“, prijekorno sam rekao.
U oku joj se bila stvorila suza pa sam odustao. Rekao sam joj da ću joj se javiti nekako, ali da svakako ne brine, jer nema mi se šta dogoditi u nekakvoj kući na selu.
„Džaba ti to meni pričaš, sine“, rekla je i rukom obrisala suzu koja se bila gotov preliti iz oka.
Sad sam u iskušenju da li da airplane mode na sekundu isključim i nazovem je. Znam da bi mobitel eksplodirao od obavijesti i da bi me mnoge poruke mogle uznemiriti i odvratiti od namjere da se samoćom zanovim.
Osvrnem se po kući. U ćošku pored vitrine je vješalica na kojoj mi se učini da ima one neke fine patine za kojom toliko čeznem. Priđem joj i u nju se zagledam; prema njoj ispružim ruku i opipam jedan od onih pipaka na koje se kače košulje, jakne i kabanice. Čak i pod jagodicama prstiju osjetim hrapavost teksture koju je proizvelo vrijeme. Dok to činim, pomišljam kako je patina ustvari promjena koju izazivaju sjenke što ih po stvarima bacaju ljudi. Patinom nas predmeti pamte.
Malo prije podne pored kuće je prošao onaj automobil koji je jučer dovezao vlasnika. Prošao je brzo, ali sam uspio vidjeti glavu trimera koja je virila iz gepeka. Pomislio sam kako su ga sinoć, prije kiše, odvezli kod nekog majstora koji ga je u međuvremenu servisirao. Vjerovatno ga je podmazao i promijenio mu svjećicu i tako iz njega istjerao mrtvilo koje se tamo nataložilo tokom zime.
Prošetao sam se malo kroz šumu i zaključio da je trava od jučer narasla. Kiša koja je noćas pala zalila ju je, a čitavo jutro grije jako sunce koje ju je dodatno razbuktalo. Priđem jednom debljem hrastu i dodirnem ga. Pogled dignem uz stablo i kroz krošnju se zagledam u nebo. U dnu stabla je rupa u kojoj je vode. Čučnem i u vodu potopim ruku. Pod jagodicama prstiju osjetim žirove koji su u fazi raspadanja. Nekoliko ih izvadim i ostavim na kori stabla oko rupe.
S tla dignem suhu granu i izlomim je na manje komade. Onda nađem još jednu i tako nakupim čitav naramak suharaka koje ponesem prema kući. Najednom me spopadne neki dobar osjećaj pa pomislim kako bih mogao još fizički raditi. Osvrnem se okolo po dvorištu i pokušam naći nešto što bih mogao negdje premjestiti a da to ima smisla. Na jednom ćošku kuće spazim bačvu, ali kad joj se primaknem, vidim da je puna vode koja se tu nakupila preko oluka.
Na terasi me dočeka ona mačka. Ponovo se ispružila po pločicama, izbačenog trbuha i sa polu-sklopljenim očima. Kroz bijele dlake na spazim crvenkaste mliječne žlijezde koje su izraženije nego inače. Tad shvatim da vjerovatno negdje ima mačiće pa joj donesem ostatke paštete od jutrošnjeg doručka. Ona se najprije malo vrzma oko konzerve, podigne nekoliko puta rep, propne se na šape pa počne da liska sadržaj. Da je ne ometam, odem u kuću.
Potreba da nešto napišem malo je splasnula. Uzmem knjigu putopisa nekog češkog pisca i zavalim se u kauč. Čitam o njegovom putovanju po bespućima Španije dok traga za crkvama. U malim prašnjavim mjestima susreće šutljive ljude koji jedva da pristaju na komunikaciju i koje ne zanima ništa izvan njihovih malih svjetova. Kao da vjeruju da smo se mi udaljili od njih a ne da su oni ostali iza nas. Svemir je puno ljepše mjesto kad ga se gleda njihovim očima.
Zašto druge ljude opterećujemo vlastitom nesrećom?, napišem u tek otvoren Word dokument i odmah izbrišem. S čitanjem se u meni ponovo digla želja za pisanjem koja me ometa. Zatvorim laptop i pođem se spremati kako bih otišao do prodavnice. U glavi pravim spisak stvari koje bih trebao kupiti. Pošto je u pitanju, vjerovatno, manja trgovina u kojoj nema vina, odlučujem se kupiti deset piva. Iako je proljeće, svježe je zbog kiše koja je noćas padala. Svako malo se između sunca i kuće ispriječi neki veliki oblak i onda bude još hladnije.
Poslije, dok pješačim prema prodavnici, shvatam da sam se ipak obukao više nego sam trebao. Nakon nekoliko stotina metara nađem se na putu na koji više ne bacaju sjene stabala šume. Najednom nema ni oblaka i izložen sam jakom suncu od kojeg mi iz čela izbijaju grašci znoja.
Prodavnica je u prizemlju velike kuće. Pored prodavnice je kafana ispred koje sjedi nekoliko ljudi i piju piva. Kuća je ogromna i nedovršena. Na prvom spratu je useljeno dok visoko potkrovlje iznad zjapi prazninom.
Čim uđem u prodavnicu, zapuhne me miris brašna i mekinja koje su posložene ispod prozora, odmah pored frižidera s pivom.
„Dobar dan“, kažem.
Kad se niko ne odazove, priđem pultu i nekoliko puta kucnem. Ubrzo se iza mene otvore vrata na koja uđe visok, mršav i elegantan čovjek s brkovima.
„Dobar dan“, kaže mi i stane preko puta mene.
Dok me gleda u oči, ruke je stavio na površinu pulta. Plava vaga koja se nalazi s njegove lijeve strane seže mu tek do prsa. Prije nego zatražim ono po što sam došao, malo gledam po rafovima koji su uredno posloženi.
„Dobar dan“, kažem i na lice izguram nespretan smiješak.
„Sparno danas“, kaže trgovac dok u kesu stavlja namirnice koje sam kupio. „A kišu najavili opet, iza podne.“
„A, jesu li?“
„Jesu, jesu… Sve će se uboliti“, kaže misleći na ono što su ljudi zasadili u poljima. Kad mu ništa na to ne uzvratim, on mi dadne kusur. Jedna metalna novčanica mi ispadne pored pulta i otkotura se ispod. Kleknem na koljena, glavu položim skoro na pod, zatvorim jedno oko i naciljam uski prostor ispod. Kroz šumu od paučine i prašine upratim oko trgovca koji to isto radi s druge strane. Osim prljavštine, ispod je još stvarčica koje su na sličan način tu završile.
„Nema veze“, kažem. „Do mene je…“
Pozdravim ga tako što mu mahnem glavom dok za sobom zatvaram ostakljena metalna vrata. Ispred kafane me gledaju oni koji tu sjede. Niko od njih ništa ne komentariše, ali je jasno da misle o meni, vjerovatno se pitajući ko sam i šta tu radim.
Vruće je pa požurim da se što prije dočepam hladovine šume. Dok koračam, svako malo čujem kako nešto u raslinju sa strane šušne. Dva puta se sklonim u stranu kako bih propustio auto. Oba puta su to neki mladi ljudi koji voze brže nego bi trebali. Zadnji koji je naišao imao je otvoren prozor pa sam sa njegovog radija čuo nekoliko rečenica spikera koji je upravo vodio vijesti. Bila je riječ o klizištu u Papua Novoj Gvineji gdje je ispod zemlje ostalo zatrpano sedamsto ljudi. Kad je auto nestalo u dubini šume, ostao sam sam s tom viješću. Pomislio sam kako bih sad trebao biti tužan zbog jedne takve tragedije, ali tugu nisam osjećao. Pustio sam se mislima očekujući tugu da odnekud izmili i preplavi me.
Sjeo sam na kamen pored puta i otvorio pivo upaljačem. Nekoliko puta sam probao dok nisam shvatio da upaljač moram držati u lijevoj ruci, a desna da mi je oslonac, što svaki put zaboravim koliko god se trudio zapamtiti
Dok sam pivo pio, putem su prošli vlasnik kuće i onaj čovjek koji ga je dovezao po trimer. Prolazeći pored mene obojica su me gledali s izrazom zaprepaštenja na licu. Podsjetili su me na onog frčkavog tipa iz filma Fargo koji sasvim slučajno vidi ubojstvo pa ga zbog toga poslije ubiju Steve Buscemi i Peter Stormare.
Ustao sam se i otresajući nešto nevidljivo s nogu zaključio da me je pivo pomilovalo. Zadovoljan, nastavio sam dalje.
***
Noć je i vani pada kiša. Već sam uvelike pijan dok sjedim za stolom i puštam muziku s laptopa. U šporetu sam naložio vatru od onih suharaka koje sam danas skupio u šumi. Pošto se u kući nije dugo ložilo, odžak se začepio i kuća je bila puna dima. Iza metalnih vrata na odžaku čuo sam zvukove pa sam na njih naslonio uho. Bili su to stršljeni koji su unutra u međuvremenu napravili gnijezdo. Pijan, plešući uz muziku, zamišljao sam kako iz odžaka, na dimnim oblačićima, u nebo odlijeću žuti insekti.
Probudio sam se s jakom glavoboljom na kakve inače nisam navikao. Na prozoru, s vanjske strane, sjedila je mačka i njenih dvoje mačića. Igrajući se, svako malo su udarali o staklo i proizvodili neke grudvice zvuka koje su me umirivale. Čitavu noć sam sanjao majku kako se brine pa sad imam snažnu želju da uključim mobitel i nazovem je.
Vani pada kiša i meni se ne ustaje iz kreveta. U kući se još osjeća miris dima od sinoć pa odem i otvorim prozor na kant. Dok to radim, mačka i mačići se pomjere u stranu. Na stolu je sedam praznih boca piva i puna pepeljara opušaka. Jedino dobro od sinoć jeste to da sam bio sam pa ne moram po glavi prebirati šta sam pred kim rekao i jesam li možda nekoga povrijedio.
Uzmem putopis češkog pisca i vratim se u krevet. Čitam dok me ne preplavi želja da i sam nešto zapišem. Tad ustanem, sjednem za stol i otvorim laptop. Pokrenem Word i zagledam se kroz prozor u šumu. Dok gledam, prisjetim se događaja od prije nekoliko godina. Bio sam tad profesor u jednoj srednjoj školi u Mostaru. Na nekom času, u učionici na trećem spratu, primijetio sam kako dvije učenice gledaju kroz prozore prema mostu. Njihov se pogled pružao iznad sportske dvorane koja je tad bila u jeku izgradnje; u nešto su gledale i komentarisale. Pošto je to bilo na samom kraju školske godine, na času nismo ništa radili, pa sam ustao iza katedre i prošetao do sredine učionice. Pogledao sam prema tamo kako bih vidio šta to privlači njihovu pažnju. Uz magistralni put, nekih dvije stotine metara od škole, prislonjen uz metalnu ogradu, stajao je neki bicikl. Jedna od učenica, kad je vidjela da sam ga spazio, rekla je da je to bicikl od učenika čiji sam ja razrednik.
„Ono je Davudovo biciklo“, rekla je sažaljivo.
U početku nisam shvatao o kojem se Davudu radi jer je bilo nelogično da neko ko dolazi s biciklom u školu taj isti bicikl ostavlja toliko daleko od školske zgrade.
„Misliš, mog Davuda?“, začuđeno sam je pogledao.
„Da“, rekla je ona i nasmijala se. „Ali nemojte reći da sam vam ja rekla…“
Stao sam pokraj prozora i gledao u bicikl koji je sam stajao na kiši pored magistralnog puta. Pomislio sam da ako se neko ko onuda prolazi zapita gdje je otišao vlasnik bicikla, da vjerovatno zaključi da je to bicikl nekog ribara koji se spustio strmom putačinom uz most prema rijeci.
„Ali, stani“, rekao sam i okrenuo se prema učenici. „On u školu dolazi s biciklom i ondje ga ostavlja?“
Ona me je začuđeno pogledala i kimnula glavom.
Ja sam se ponovo okrenuo prema biciklu i pogledao ga. Gubilo se u slici između kapljica kiše koje su neprestano padale. Bilo je u tom prizoru neke mirnoće od koje sam osjetio radost u srce. Gledao sam i smijao se, svako se malo okrećući prema učenicama koje su se i same smijale. Nešto nas je u vezi Davuda i njegovog bicikla povezivalo i mi smo to osjećali. Padala je kiša i bilo nam je lijepo u učionici na trećem spratu, pred sami kraj jedne od nekoliko školskih godina koliko sam radio kao profesor.
Kad sam konačno isključio airplane mode, zasula me je kiša SMS poruka. Nisam ih otvarao, samo sam brzim pokretima našao majkin broj i nazvao je. Javila se odmah i počela kroz plač da me kritikuje zašto je prije nisam nazvao.
„Neka, majko“, rekao sam pomalo mrzovoljno.
„A, gdje si, sine, ti?“, pitala je.
„Ja sam, majko, u nekoj kući na rubu šume. Okolo su polja na kojima su ljudi nešto zasadili, ali kako već danima pada kiša, oni ih ne mogu obrađivati pa su pusta. U kući sa mnom je još mačka i njenih dvoje mačića.“
„A, gdje je to?“, majka je bila uporna.
„To je, majko, tu, nedaleko… Šta ti radiš?“
Pustio sam je da mi priča o svojim tegobama koje su joj se aktivirale s varljivim vremenom. Onda je spomenula nesreću o kojoj sam jučer čuo na radiju. Rekla mi je da se broj žrtava popeo na nekoliko hiljada i da o nesreći pričaju na svim kanalima, koliko god ona prebacivala.
„Sine, pazi se klizišta, vidiš i kod nas ova kišurina…“, rekla je prije nego smo se pozdravili. Rekao sam joj da ne brine i s nekom mukom otpuhnuo u slušalicu.
Ponovo sam upalio airplane mode i mobitel odložio displejom okrenutim prema stolu. Ponovo sam gledao malo kroz prozor pa ponovo u prazan Word dokument na laptopu. Opet sam razmišljao o Davudovom biciklu i osjetio uzbuđenje. Negdje u dubini tog prizora, kroz kapljice kiše, ručicama su mi se javljale pjesme. Prave se priče dočekuju kao djeca iz vikend-izlazaka, napisao sam…
I odmah sam izbrisao.
Najednom su se kroz prozor začuli automobili s magistralnog puta iz dubine šume. Valjda je u međuvremenu vjetar bio promijenio smjer pa su se sad jasno čuli teretnjaci koji su vozili nekamo. U moje uho se taj zvuk uvlačio kao konac u ušicu igle.
Na rubu šume
Želim samo napisati dobru knjigu, Stane, knjigu koja će me poštedjeti pisanja drugih, koja će me osloboditi književnosti, knjigu poput „Labirinta nečovječnog“, razumiješ?
Mohamed Mbougar Sarr, Najskrovitiji spomen na ljude
Uzbuđuje me prazan papir, napisao sam u tek otvoren Word dokument i odmah izbrisao. Iz džezve sam iscijedio posljednje kapi kafe i dodao kašiku šećera. Zapalio cigaretu, povukao jači dim pa pinuo iz fildžana. Na jeziku sam osjetio mrvice koje sam instinktivno počeo uklanjati prstima. Dok sam to radio, s vanjske je strane na prozor skočila mačka. Pogledao sam je u trenutku kad je sa sebe otresala kapljice vode koje je pokupila gazeći negdje kroz visoku travu. Na kraju je jako zijevnula i repom dodirnula staklo proizvevši zvuk koji se nekako čudno prolomio kućom.
Otišao sam do frižidera i od tamo uzeo paštetu. Na stolu je stajao hljeb koji sam kupio prije dva dana, vozeći se prema ovoj iznajmljenoj kući. Svratio sam u pekaru Dan i noć koja se ničim najavljena ukazala odmah pored magistralnog puta kojim me je navodila navigacija. Osim hljeba, kupio sam i nekoliko štrudli oko kojih su se sad po stolu vrzmali mali crveni mravi.
Na krišku suhog hljeba namazao sam paštetu i sve brzo pojeo, ne razmišljajući uopće o okusu hrane. Kad sam progutao zadnji zalogaj, iz boce sam potegao dobar gutljaj vode i hranu sprao u želudac. Obrisao sam usta rukom i ponovo zapalio cigaretu. Uvlačeći dim, pogledao sam prema prozoru na kojem više nije bilo one mačke. Vidio se samo komadić neba kojim su se kurlali neki ružni oblaci. Podsjetili su me na otrcane komade odjeće kakvi se povlače po kući sve dok ih ne iskoriste za brisanje poda.
Kuća u kojoj boravim nalazi se na rubu šume. Vlasnik je neki mrzovoljan čovjek s kojim sam razmijenio tek nekoliko riječi prilikom primo-predaje ključeva. Objasnio mi je da kuća nema vodovod, nego vodu crpi iz čatrnje, pa da me ne zbunjuje povremeno paljenje hidrofora. Htio sam ga pitati nekoliko stvari o selu, ali mi nije ostavio prostora, samo je mahnuo rukom, okrenuo se i izašao na kapiju. Poslije sam ga još jednom vidio kad je prolazio ulicom, ni jednom se na mene ne osvrnuvši, usredotočen na najlon vreću iz koje je virio hljeb.
Ponovo otvorim Word na laptopu i zagledam se u bjelinu – i ponovo osjetim uzbuđenje. Pomislio sam da možda napišem neku pjesmu, jedan stih, rečenicu ili tek riječ iz koje bih pokušao razviti nešto veće. Osvrnem se po kući tražeći motiv o kojemu bih mogao pisati. Ništa mi od namještaja nije blisko i sve skupa je bezlično. Kuća u kojoj se nekad živjelo, očito se već neko vrijeme iznajmljuje i svi komadi su u tu svrhu nabavljeni. Niti jedan predmet u čitavoj kući nije njen, ni na jednom se ne vidi patina iz koje bi se mogla razviti priča o njenim ukućanima.
Osim sobe u kojoj spavam i dnevnog boravka, u kući postoji prostorija na kojoj su vrata zaključana. To sam ustanovio noćas kad sam izmoren nesanicom bauljao i pomalo šnjuhao. Uhvatio sam za šteku uvjeren da će se vrata otvoriti kad je okrenem, ali ona su ostala u mjestu, ni milimetar me ne propustivši nepoznatoj unutrašnjosti. Od toga me je spopao neki strah koji me je držao sve do svitanja. Tačnije, straha je nestalo kad se u selu oglasio prvi pijevac. Izašao sam tad pred kuću, zapalio cigaretu, i slušao ga pušeći. Negdje, u dubini šume, prolazili su teretnjaci čiji je zvuk na mene djelovao umirujuće. Ubrzo sam se osjetio pospanim pa sam se vratio u sobu i legao. Spavao sam nekoliko sati, sve dok me nije probudio nagon za mokrenje. Napravio sam si tad kafu, otvorio laptop, pokrenuo Word i napisao rečenicu koju sam odmah izbrisao: uzbuđuje me prazan papir.
Šuma iza kuće je velika i čine je isključivo stabla hrasta. Tanka su i duga, s krošnjama negdje gore, u visinama. Po tlu je puno niskog rastinja, najviše hrastovog grmlja, mladica koje su proklijale iz opalih žirova. Lišće koje je opadalo tokom zime skoro je istrunulo ali se još nazire. U nekim krošnjama su gnijezda, ali su toliko daleko da ne mogu biti siguran ima li u njima nešto ili su napuštena. Jutros, dok sam pušio cigaretu i slušao pijevca u selu, iz šume je izašao mali crni kos. Nekoliko je puta kljucnuo nešto s tla i onda je prhnuvši nestao u polutami svitanja.
Poželio sam da se prošetam šumom ali sam od te ideje odustao shvativši da bih se mogao izgubiti. Privlači me zvuk teretnjaka koji neprestano prolaze negdje u njenoj dubini. Magistralu sam zamislio kao neku tanku bijelu liniju u napasnom zelenilu. Kao neki koridor stvarnog života od kojeg sam pobjegao u ovu iznajmljenu kuću kako bih na miru mogao misliti i pisati. Čak zamišljam šofere za volanima velikih kamiona kako žure ka svojim kućama. Zavideći im pomalo na njihovim normalnim životima.
Kad bih se upustio u avanturu šetnje kroz šumu i kad bih došao do magistrale, imam osjećaj da bih od dragosti mahao kamiondžijama. Možda bih nekog od njih i zaustavio, s njim sjeo pored puta i zapalio cigaretu. Zamolio bih ga da mi priča o svom životu, o supruzi i djeci koji ga čekaju negdje u njihovoj kući. O okućnici, bašči koju rade, o njegovim prijateljima i kafani u kojoj se redovno s njima nalazi.
Oko podne je između oblaka probilo sunce i kuća se najednom promijenila. Više nije bila bezlična i komadi namještaja su bili manje upadljivi svojom novinom i nepripadanjem. Sunčeve zrake, prosijane krošnjama stabala, nadirale su kroz prozorsko staklo i odbijale se od čaše na stolu i sudoperu, kao i o stakla na maloj vitrini u ćošku. Na zidu je bila sjena krošnje koja se polako njihala, iz čega sam zaključio da vani puše vjetar. U trenutku kad se malo više povila u jednu stranu, čuo sam kako je nešto lupnulo, i pomislio da je to možda negdje pala plastična kanta.
Tad sam ustao i otišao do onih zaključanih vrata. Kleknuo sam na koljena, primakao se ključanici i u nju pogledao škiljeći na jedno oko. Očito je vlasnik unutra bio ugurao papir pa se ništa nije moglo vidjeti. Samo neka plitka tama, neki mali uzorak mraka.
U kući nema interneta, a mobitel sam stavio na airplane mode. Već sam nekoliko puta bio u iskušenju da ga upalim i provjerim bar email, ali sam se uspio oduprijeti porivu. Jedan prijatelj me je upozorio da je samoća na početku neizdržljiva, ali kad se na nju navikneš, bude prema tebi dobra i nježna. Najednom ti se svijet poznanika učini manje važnim i onda možeš da ne gledaš u mobitel danima. Tom mišlju sam se tješio svaki put kad bih mobitel uzeo i razmišljao da li da ga uključim, iako se moje poimanje samoće nije podudaralo sa njegovim. Ja sam samoću doživljavao kao neku divlju životinju koju je trebalo ukrotiti. Samoća ne smije biti teret i mora biti blaga. Na čovjekov duh samoća treba da padne kao hladna obloga.
Večeras je u kuću svratio vlasnik. Dok sam sjedio na terasi i buljio u nekoliko upravo napisanih rečenica, na ulici ispred kapije zaustavilo se auto. Za volanom je bio nepoznat muškarac i gledao je prema meni. Onda su se otvorila suvozačeva vrata i izašao je vlasnik.
Iz pristojnosti sam se ustao sa stolice i napravio korak prema kapiji na koju je ulazio. Rekao mi je da ne remetim posla, da će on samo nešto uzeti iz šupe koja je bila priljubljena uz kuću. Pitao sam ga da mi kaže ima li negdje u blizini prodavnica do koje bih mogao otići pješice. Kao da sam ga uvrijedio, pogledao me je s čuđenjem i prijekorno rekao dakako da ima, te rukom pokazujući dodao da samo idem ulicom i da ne mogu promašiti. Upitao sam ga i za šumu, je li bezbjedno šetati i gdje se kroz nju može doći.
“Ma možeš”, rekao je. “Hodaj, ko ti brani.”
Na vratima šupe je bio zeleni katanac koji je on sad držao u ruci i u nj pokušavao umetnuti mali ključ. Pomislio sam da mu ponudim pomoć, ali je već bio otključavao. S danje svjetlosti je nestao u mraku šupe kao da je propao u neku rupu u zraku. Nešto je tamo tražio, čuli su se zvukovi sudaranja stvari različitih materijala. U jednom je trenutku s nečim metalnim udario u staklo i ono je puklo.
“U pičku materinu”, rekao je.
Bio sam se vratio za stol kad je izlazio. U ruci je nosio trimer za travu i crveni bidon. Spustio ih je na zemlju, pa se ponovo prihvatio katanca, umetao ga u ušice na vratima i zaključavao. Šofer auta s kojim je došao, bio je izašao i otvorio gepek.
“Kako ide?”, pozdravio me je.
“Dobro je, hvala”, rekao sam i ponovo ustao iz stolice.
On i vlasnik su u gepek strpali trimer i bidon. Pošto je trimer bio dug, glava mu je ostala da viri ispod vrata gepeka koja nisu bili do kraja zatvorili. Brzo su se nekamo odvezli; zvuk njihovog auta u šumi je nestajao postepeno. Na momente bi se čulo kao da se auto ponovo približava, ali bi onda u zvuku nestalo intenziteta što je bio znak da se ustvari udaljava. I tako sve dok skroz nije iščezlo.
Kad se sunce smirilo, puhnuo je neki vjetar i na terasu donio nekoliko kapljica kiše. Jedan oblak, dosta kabast, bio se dovukao iznad kuće i tu se zaustavio. Pogledao sam ga i pomislio kako bih upravo o njemu mogao napisati pjesmu. Ili neki lirsko-prozni zapis iz kojeg bih onda razvijao ciklus ili čak knjigu. Mada me najviše privlači da gledam u stihove koji se stidljivo javljaju iz bjeline Word dokumenta koji je opet prazan. Ništa mi ne podiže adrenalin kao nekoliko riječi na bijelom papiru. Duže pjesme me ne uzbuđuju, bjelina je ta koja stihovima daje oštrinu; pjesme savremenih autora su često obimne i onda papir na kojem su ispisane izgleda kao da je slovima zaštrapan. Osim toga, ja nemam samopouzdanja za takve poduhvate, meni su i dvije riječi događaj.
Kiša je ubrzala i vjetar se smirio. Upalio sam svjetlo na terasi i obukao teksas jaknu. Dok sam se vraćao za stol, vlasnik i njegov šofer su projurili ulicom, samo što ovaj put nije bilo glave trimera da viri ispod poluzatvorenih vrata gepeka. Ubrzo za njima, iznenađen kišom, u istom je smjeru odjurio i neki biciklist. S obzirom da sam u kuću došao noću, nemam jasnu konfiguraciju mjesta pa je na osnovu kretanja ljudi pokušavam zamaštati. Po pravcu u kojem odlaze mještani u sumrak, zaključujem da je tamo selo sa njihovim kućama. Zamišljam ga kao nakupinu straćara na obronku brda. Na osnovu slika sela koja poznajem, zamišljam puno nezgrapnih kućica koje su nastajale logikom nadogradnje, dakle dodavanjem soba s različitih strana.
Sad je nastupila neka tišina koju pojačava zvuk sitnih kapljica dok se odbijaju o mlado hrastovo lišće. Teretnjaci koji prolaze cestom u dubini šume su se prorijedili, ali me i dalje umiruju. Pustio sam muziku na laptopu i nasuo si čašu rakije koja se već dva dana hladi u frižideru. S prvim gutljajem osjetim pečenje u jednjaku koje se spusti prema želucu i onda se tamo razgranava u svim pravcima. Nakon što prvu rakiju eksiram, dospem i drugu. Tad upratim telefon kako svijetli s druge strane prozorskog stakla gdje sam ga ostavio da se napuni. Nagnem se i vidim da mi zvoni neki davno uključen alarm. Na čas oslonim čelo na staklo i gledam u displej.
Onda uđem u kuću i ugasim ga.
Muzika koju puštam se mijenja kako se napijam. Sad sam na Arsenu koji me svojim glasom umiruje. Ona mačka se uvukla pod strehu i leži na pločicama. Sumnjičavo me proučava dok ispijem rakije i pušim cigarete. Pomišljam kako se ona navikla na smjenu gostiju u kući i kako se zbog toga njen mačji karakter promijenio. Ona, vjerovatno, nikome ne dolazi u krilo. Ne jede iz ruku gostiju koji prolaze kroz kuću nego se hrani onim što joj ostave na terasi. Pitam se koliko je stara i pamti li vlasnike kuće? Onda pomislim kako bih pjesmu mogao napisati baš o njoj koja pamti prošlo vrijeme prostora u kojem boravim. Opijen rakijom, zamaštavam priču u kojoj kroz šumu pratim mačku. Ona se na mene svako malo osvrće. U jednom trenutku shvatim da smo daleko odmakli i da se ne bih znao vratiti sam. Mačka tad sjedne i znakovito me pogleda; u njenom pogledu se vidi da je nadmoćna i da je toga na neki svoj način svjesna. Njen pogled ne puštam, za nj se držim kao neplivač u vodi, i čekam da mi se smiluje i odvede me kući.
Kao da je osjetila da sam odlutao u mislima, mačka se iz ležećeg položaja uspravila i sjela ispred mene. Rep je položila po pločicama od njega napravivši polukrug. Ustanem sa stolice i otvorim vrata kuće. Izgovarajući oprezno riječ “mac” pozovem je da uđe unutra. Neko vrijeme me gleda dok stojim na vratima i rukom mašem kao da u kuću ugonim zrak. Onda se trzne i ode. Brzo nestane u tami šume.
Osluškujem njene korake po vlažnom lišću. Osluškujem dok ih ne nestane.
Tako, pomislim, nestaju pjesme.
Jutros sam se probudio s glavoboljom. Kroz prozor je navirala svjetlost nakon kiše. Dok sam ležao u krevetu puštajući suncu da mi grije stopala, začuo sam zvukove u zidu. Najprije neko struganje, onda premetanje stvari, pa neko zvono. Odmah sam znao da je opet vlasnik došao u šupu i da tamo nešto traži. Nisam se uznemirio, pustio sam ga da obavi svoje i da ode. Na neki čudan način godila mi je njegova prisutnost u kući. Čak sam pomislio da bi dobro bilo da je stalno tu i da njegov život osluškujem kroz zidove. Onda sam pomislio kako bih naredni put trebao iznajmiti sobu u kući ili stanu u kojem žive neki starac i starica. Ja bih boravio u toj svojoj sobi dok se njih dvoje kreću kroz ostale prostorije, pričaju, slušaju vijesti ili se bezazleno svađaju.
I onda me zovnu na popodnevnu kafu.
Kad sam se ustao iz kreveta, osjetio sam nešto kao vrtoglavicu pa sam ponovo sjeo. Tada sam čuo kako vlasnik zaključava šupu – prepoznavši zvuk umetanja katanca u ušice na vratima. Čekao sam dok se nečujnim koracima dovukao do kapije, odslušao njeno škripanje pri otvaranju, a odmah zatim i pri zatvaranju, pa se ponovo osovio na noge. Ovaj put nije bilo vrtoglavice i smjernim korakom sam se zaputio u kupatilo.
Nakon što sam se ispišao, stao sam pred ogledalo kako bih oprao zube. Pošto sam sinoć to zaboravio učiniti, na četkicu sam stavio duplu dozu paste i hlapljivo je gurnuo u usta. Dugo sam četkao prije nego sam prvi put ispljunuo. Nigdje mi se nije žurilo, nisam mogao zamisliti ni naredni korak a kamoli dan koji se na neki čudan način preda mnom bio ispružio.
Kad sam izašao vani, shvatio sam da je puno toplije nego jučer. Šuma se sušila na jutarnjem suncu i odasvud su pjevale ptice. Od silnih zvukova koji su me sustizali sa svih strana, nisam mogao čuti auta za koja sam vjerovao da i dalje voze magistralom u dubini. Po terasi je bilo opalog hrastovog cvijeta koji je noćas nanio vjetar. Bilo je i nekih buba koje su gmizale u različitim pravcima, te jedna kolona mrava što se kretala preko terase i uspinjala uzazid, tik uz vrata. Pogledao sam prema gore i vidio da nestaju u rupici u zidu.
Vratio sam se u kuću i napravio kafu.
Dok sam sjedio za stolom i buljio u prazan papir, pomislio sam da bih možda mogao otići do prodavnice. Hljeb na stolu je bio potpuno suh i po njemu su hodali mravi. Nije da mi mravi smetaju, dovoljno ih je puhnuti i hljeb je što se mene tiče jestiv, nego me na put u prodavnicu tjera neki nemir koji se javlja pri pogledu na mobitel na kojem još nisam omogućio pozive i poruke. Mnogi ljudi koji su mi važni sad brinu, pogotovo majka koju sam prije polaska dugo uvjeravao da ću biti dobro.
„Pa, molim te, upali mobitel i javi mi se… Ili me od nekoga nazovi, samo kratko reci da si dobro, i spusti slušalicu odmah…“
„Majko“, prijekorno sam rekao.
U oku joj se bila stvorila suza pa sam odustao. Rekao sam joj da ću joj se javiti nekako, ali da svakako ne brine, jer nema mi se šta dogoditi u nekakvoj kući na selu.
„Džaba ti to meni pričaš, sine“, rekla je i rukom obrisala suzu koja se bila gotov preliti iz oka.
Sad sam u iskušenju da li da airplane mode na sekundu isključim i nazovem je. Znam da bi mobitel eksplodirao od obavijesti i da bi me mnoge poruke mogle uznemiriti i odvratiti od namjere da se samoćom zanovim.
Osvrnem se po kući. U ćošku pored vitrine je vješalica na kojoj mi se učini da ima one neke fine patine za kojom toliko čeznem. Priđem joj i u nju se zagledam; prema njoj ispružim ruku i opipam jedan od onih pipaka na koje se kače košulje, jakne i kabanice. Čak i pod jagodicama prstiju osjetim hrapavost teksture koju je proizvelo vrijeme. Dok to činim, pomišljam kako je patina ustvari promjena koju izazivaju sjenke što ih po stvarima bacaju ljudi. Patinom nas predmeti pamte.
Malo prije podne pored kuće je prošao onaj automobil koji je jučer dovezao vlasnika. Prošao je brzo, ali sam uspio vidjeti glavu trimera koja je virila iz gepeka. Pomislio sam kako su ga sinoć, prije kiše, odvezli kod nekog majstora koji ga je u međuvremenu servisirao. Vjerovatno ga je podmazao i promijenio mu svjećicu i tako iz njega istjerao mrtvilo koje se tamo nataložilo tokom zime.
Prošetao sam se malo kroz šumu i zaključio da je trava od jučer narasla. Kiša koja je noćas pala zalila ju je, a čitavo jutro grije jako sunce koje ju je dodatno razbuktalo. Priđem jednom debljem hrastu i dodirnem ga. Pogled dignem uz stablo i kroz krošnju se zagledam u nebo. U dnu stabla je rupa u kojoj je vode. Čučnem i u vodu potopim ruku. Pod jagodicama prstiju osjetim žirove koji su u fazi raspadanja. Nekoliko ih izvadim i ostavim na kori stabla oko rupe.
S tla dignem suhu granu i izlomim je na manje komade. Onda nađem još jednu i tako nakupim čitav naramak suharaka koje ponesem prema kući. Najednom me spopadne neki dobar osjećaj pa pomislim kako bih mogao još fizički raditi. Osvrnem se okolo po dvorištu i pokušam naći nešto što bih mogao negdje premjestiti a da to ima smisla. Na jednom ćošku kuće spazim bačvu, ali kad joj se primaknem, vidim da je puna vode koja se tu nakupila preko oluka.
Na terasi me dočeka ona mačka. Ponovo se ispružila po pločicama, izbačenog trbuha i sa polu-sklopljenim očima. Kroz bijele dlake na spazim crvenkaste mliječne žlijezde koje su izraženije nego inače. Tad shvatim da vjerovatno negdje ima mačiće pa joj donesem ostatke paštete od jutrošnjeg doručka. Ona se najprije malo vrzma oko konzerve, podigne nekoliko puta rep, propne se na šape pa počne da liska sadržaj. Da je ne ometam, odem u kuću.
Potreba da nešto napišem malo je splasnula. Uzmem knjigu putopisa nekog češkog pisca i zavalim se u kauč. Čitam o njegovom putovanju po bespućima Španije dok traga za crkvama. U malim prašnjavim mjestima susreće šutljive ljude koji jedva da pristaju na komunikaciju i koje ne zanima ništa izvan njihovih malih svjetova. Kao da vjeruju da smo se mi udaljili od njih a ne da su oni ostali iza nas. Svemir je puno ljepše mjesto kad ga se gleda njihovim očima.
Zašto druge ljude opterećujemo vlastitom nesrećom?, napišem u tek otvoren Word dokument i odmah izbrišem. S čitanjem se u meni ponovo digla želja za pisanjem koja me ometa. Zatvorim laptop i pođem se spremati kako bih otišao do prodavnice. U glavi pravim spisak stvari koje bih trebao kupiti. Pošto je u pitanju, vjerovatno, manja trgovina u kojoj nema vina, odlučujem se kupiti deset piva. Iako je proljeće, svježe je zbog kiše koja je noćas padala. Svako malo se između sunca i kuće ispriječi neki veliki oblak i onda bude još hladnije.
Poslije, dok pješačim prema prodavnici, shvatam da sam se ipak obukao više nego sam trebao. Nakon nekoliko stotina metara nađem se na putu na koji više ne bacaju sjene stabala šume. Najednom nema ni oblaka i izložen sam jakom suncu od kojeg mi iz čela izbijaju grašci znoja.
Prodavnica je u prizemlju velike kuće. Pored prodavnice je kafana ispred koje sjedi nekoliko ljudi i piju piva. Kuća je ogromna i nedovršena. Na prvom spratu je useljeno dok visoko potkrovlje iznad zjapi prazninom.
Čim uđem u prodavnicu, zapuhne me miris brašna i mekinja koje su posložene ispod prozora, odmah pored frižidera s pivom.
„Dobar dan“, kažem.
Kad se niko ne odazove, priđem pultu i nekoliko puta kucnem. Ubrzo se iza mene otvore vrata na koja uđe visok, mršav i elegantan čovjek s brkovima.
„Dobar dan“, kaže mi i stane preko puta mene.
Dok me gleda u oči, ruke je stavio na površinu pulta. Plava vaga koja se nalazi s njegove lijeve strane seže mu tek do prsa. Prije nego zatražim ono po što sam došao, malo gledam po rafovima koji su uredno posloženi.
„Dobar dan“, kažem i na lice izguram nespretan smiješak.
„Sparno danas“, kaže trgovac dok u kesu stavlja namirnice koje sam kupio. „A kišu najavili opet, iza podne.“
„A, jesu li?“
„Jesu, jesu… Sve će se uboliti“, kaže misleći na ono što su ljudi zasadili u poljima. Kad mu ništa na to ne uzvratim, on mi dadne kusur. Jedna metalna novčanica mi ispadne pored pulta i otkotura se ispod. Kleknem na koljena, glavu položim skoro na pod, zatvorim jedno oko i naciljam uski prostor ispod. Kroz šumu od paučine i prašine upratim oko trgovca koji to isto radi s druge strane. Osim prljavštine, ispod je još stvarčica koje su na sličan način tu završile.
„Nema veze“, kažem. „Do mene je…“
Pozdravim ga tako što mu mahnem glavom dok za sobom zatvaram ostakljena metalna vrata. Ispred kafane me gledaju oni koji tu sjede. Niko od njih ništa ne komentariše, ali je jasno da misle o meni, vjerovatno se pitajući ko sam i šta tu radim.
Vruće je pa požurim da se što prije dočepam hladovine šume. Dok koračam, svako malo čujem kako nešto u raslinju sa strane šušne. Dva puta se sklonim u stranu kako bih propustio auto. Oba puta su to neki mladi ljudi koji voze brže nego bi trebali. Zadnji koji je naišao imao je otvoren prozor pa sam sa njegovog radija čuo nekoliko rečenica spikera koji je upravo vodio vijesti. Bila je riječ o klizištu u Papua Novoj Gvineji gdje je ispod zemlje ostalo zatrpano sedamsto ljudi. Kad je auto nestalo u dubini šume, ostao sam sam s tom viješću. Pomislio sam kako bih sad trebao biti tužan zbog jedne takve tragedije, ali tugu nisam osjećao. Pustio sam se mislima očekujući tugu da odnekud izmili i preplavi me.
Sjeo sam na kamen pored puta i otvorio pivo upaljačem. Nekoliko puta sam probao dok nisam shvatio da upaljač moram držati u lijevoj ruci, a desna da mi je oslonac, što svaki put zaboravim koliko god se trudio zapamtiti
Dok sam pivo pio, putem su prošli vlasnik kuće i onaj čovjek koji ga je dovezao po trimer. Prolazeći pored mene obojica su me gledali s izrazom zaprepaštenja na licu. Podsjetili su me na onog frčkavog tipa iz filma Fargo koji sasvim slučajno vidi ubojstvo pa ga zbog toga poslije ubiju Steve Buscemi i Peter Stormare.
Ustao sam se i otresajući nešto nevidljivo s nogu zaključio da me je pivo pomilovalo. Zadovoljan, nastavio sam dalje.
***
Noć je i vani pada kiša. Već sam uvelike pijan dok sjedim za stolom i puštam muziku s laptopa. U šporetu sam naložio vatru od onih suharaka koje sam danas skupio u šumi. Pošto se u kući nije dugo ložilo, odžak se začepio i kuća je bila puna dima. Iza metalnih vrata na odžaku čuo sam zvukove pa sam na njih naslonio uho. Bili su to stršljeni koji su unutra u međuvremenu napravili gnijezdo. Pijan, plešući uz muziku, zamišljao sam kako iz odžaka, na dimnim oblačićima, u nebo odlijeću žuti insekti.
Probudio sam se s jakom glavoboljom na kakve inače nisam navikao. Na prozoru, s vanjske strane, sjedila je mačka i njenih dvoje mačića. Igrajući se, svako malo su udarali o staklo i proizvodili neke grudvice zvuka koje su me umirivale. Čitavu noć sam sanjao majku kako se brine pa sad imam snažnu želju da uključim mobitel i nazovem je.
Vani pada kiša i meni se ne ustaje iz kreveta. U kući se još osjeća miris dima od sinoć pa odem i otvorim prozor na kant. Dok to radim, mačka i mačići se pomjere u stranu. Na stolu je sedam praznih boca piva i puna pepeljara opušaka. Jedino dobro od sinoć jeste to da sam bio sam pa ne moram po glavi prebirati šta sam pred kim rekao i jesam li možda nekoga povrijedio.
Uzmem putopis češkog pisca i vratim se u krevet. Čitam dok me ne preplavi želja da i sam nešto zapišem. Tad ustanem, sjednem za stol i otvorim laptop. Pokrenem Word i zagledam se kroz prozor u šumu. Dok gledam, prisjetim se događaja od prije nekoliko godina. Bio sam tad profesor u jednoj srednjoj školi u Mostaru. Na nekom času, u učionici na trećem spratu, primijetio sam kako dvije učenice gledaju kroz prozore prema mostu. Njihov se pogled pružao iznad sportske dvorane koja je tad bila u jeku izgradnje; u nešto su gledale i komentarisale. Pošto je to bilo na samom kraju školske godine, na času nismo ništa radili, pa sam ustao iza katedre i prošetao do sredine učionice. Pogledao sam prema tamo kako bih vidio šta to privlači njihovu pažnju. Uz magistralni put, nekih dvije stotine metara od škole, prislonjen uz metalnu ogradu, stajao je neki bicikl. Jedna od učenica, kad je vidjela da sam ga spazio, rekla je da je to bicikl od učenika čiji sam ja razrednik.
„Ono je Davudovo biciklo“, rekla je sažaljivo.
U početku nisam shvatao o kojem se Davudu radi jer je bilo nelogično da neko ko dolazi s biciklom u školu taj isti bicikl ostavlja toliko daleko od školske zgrade.
„Misliš, mog Davuda?“, začuđeno sam je pogledao.
„Da“, rekla je ona i nasmijala se. „Ali nemojte reći da sam vam ja rekla…“
Stao sam pokraj prozora i gledao u bicikl koji je sam stajao na kiši pored magistralnog puta. Pomislio sam da ako se neko ko onuda prolazi zapita gdje je otišao vlasnik bicikla, da vjerovatno zaključi da je to bicikl nekog ribara koji se spustio strmom putačinom uz most prema rijeci.
„Ali, stani“, rekao sam i okrenuo se prema učenici. „On u školu dolazi s biciklom i ondje ga ostavlja?“
Ona me je začuđeno pogledala i kimnula glavom.
Ja sam se ponovo okrenuo prema biciklu i pogledao ga. Gubilo se u slici između kapljica kiše koje su neprestano padale. Bilo je u tom prizoru neke mirnoće od koje sam osjetio radost u srce. Gledao sam i smijao se, svako se malo okrećući prema učenicama koje su se i same smijale. Nešto nas je u vezi Davuda i njegovog bicikla povezivalo i mi smo to osjećali. Padala je kiša i bilo nam je lijepo u učionici na trećem spratu, pred sami kraj jedne od nekoliko školskih godina koliko sam radio kao profesor.
Kad sam konačno isključio airplane mode, zasula me je kiša SMS poruka. Nisam ih otvarao, samo sam brzim pokretima našao majkin broj i nazvao je. Javila se odmah i počela kroz plač da me kritikuje zašto je prije nisam nazvao.
„Neka, majko“, rekao sam pomalo mrzovoljno.
„A, gdje si, sine, ti?“, pitala je.
„Ja sam, majko, u nekoj kući na rubu šume. Okolo su polja na kojima su ljudi nešto zasadili, ali kako već danima pada kiša, oni ih ne mogu obrađivati pa su pusta. U kući sa mnom je još mačka i njenih dvoje mačića.“
„A, gdje je to?“, majka je bila uporna.
„To je, majko, tu, nedaleko… Šta ti radiš?“
Pustio sam je da mi priča o svojim tegobama koje su joj se aktivirale s varljivim vremenom. Onda je spomenula nesreću o kojoj sam jučer čuo na radiju. Rekla mi je da se broj žrtava popeo na nekoliko hiljada i da o nesreći pričaju na svim kanalima, koliko god ona prebacivala.
„Sine, pazi se klizišta, vidiš i kod nas ova kišurina…“, rekla je prije nego smo se pozdravili. Rekao sam joj da ne brine i s nekom mukom otpuhnuo u slušalicu.
Ponovo sam upalio airplane mode i mobitel odložio displejom okrenutim prema stolu. Ponovo sam gledao malo kroz prozor pa ponovo u prazan Word dokument na laptopu. Opet sam razmišljao o Davudovom biciklu i osjetio uzbuđenje. Negdje u dubini tog prizora, kroz kapljice kiše, ručicama su mi se javljale pjesme. Prave se priče dočekuju kao djeca iz vikend-izlazaka, napisao sam…
I odmah sam izbrisao.
Najednom su se kroz prozor začuli automobili s magistralnog puta iz dubine šume. Valjda je u međuvremenu vjetar bio promijenio smjer pa su se sad jasno čuli teretnjaci koji su vozili nekamo. U moje uho se taj zvuk uvlačio kao konac u ušicu igle.
Dakle, neka ovdje bude kraj ove priče.