Sunce je tek počelo promaljati iza brda, rano je jutro. Auto se približavalo Vozarici. Tako zovemo to mjesto na koje smo krenuli da peremo robu. Uzbuđenje kod bunovne djece je počelo da raste, budilo se sve u njima i oko njih, penjalo se iz stomaka prema glavi. Voda je bila mirna i caklena, čista i još neuznemirena, cvrkut ptica i pokoji auto ili autobus bi narušio tu lijenu jutarnju tišinu. Istočna je strana, tako da je iza brda izlazeće sunce brzinom kretanja svoje svjetlosti brisalo sjenke brda sa nas. A imamo dovoljno vremena do ugrije i do zvizdana da se na miru raskomodimo i napravimo svoju logu jer cijeli dan ostajemo. Najbolje mjesto s najviše hlada u toku jutra uzmu oni koji prvi dođu, sve je u sreći koja je ionako prisutna taj dan, i to familijarna, roditeljska ili rodbinska, prijateljska ili dječja, pa i fureštska. Tako nešto turisti nisu vidjeli pa se čude, pa slikavaju, prilaze i pitaju, pa se podruže, a nešto i dobiju. Naši ljudi su gostoljubivi i darodavni bili.
Al’ dječja sreća je najveća.
Samo mjesto je imalo cimentiranu ploču oko desetak kvadratnih metara pa je bilo zgodno da se razgrnu i nasapunaju deke, sukanci i biljci te da ih se odmah baci u dubinu i skoči za njima.
Jutarnje pripreme određenog dana pranja robe bile bi žustre, a trebalo se rano dignuti, i to je bio najveći problem jer su bili školski praznici. Vrzmali bismo se oko roditelja, ubacivali u auto kojekakve budalaštine jer može sve zatrebati, a bili smo udaljeni od kuće oko tri kilometra tako da ne bismo mogli skoknuti po loptu, peraje ili neke druge stvari ako bismo to zaboravili.
Neki bi se dovezli kopačicom ili traktorom, a još godinama prije natovarili bi magarca, s obe strane bi zakačili robu složenu u bale a u sredinu bi posjeli djecu jer tovari su bili izdržljivi. I kočija je bilo sa konjima.
Tu bi bili i sapuni, tzv. lukšije, plava kutija praška Radion, kuke zakačene na duge štapove da se roba može povući kad krene dalje, bruškini za četkanje, sić sa konopom da bi se voda mogla grabiti lakše. Bila bi i pokoja lutka ili igračka za vodu, ko je šta imao.
Uglavnom bijaše to poseban dan i dug u svakom slučaju, zabavan i prožet mirisima parizera i pomidora, paštete, kukumara, čantrona i cata. Poneki napuvani dušek ili veliki buveli, obično od kamiona Fapa, ponegdje zakrpan, na koje bismo legli pa ponirali i ponovo se penjali, i to svi odjednom koliko bi nas bilo. Pa bi se stumbavali, daveći se isplivavali vrišteći i psujući očima raširenim koje bi još bile pod vodenim zavjesama.
U plićaku bi se čantron i boce sa pićem uvijek pod valovima oslobađalo barijere od kamenja sa kojim bi bilo poduprto. Neko je morao paziti na to u svakom trenutku, inače ode, otpliva.
Tu bi bila i prakljača, drvena palica koja je spljoštena s jedne strane a izbočena s druge i finim radom i motivima narodnog blaga i tradicije izrezbarena. Odraslima je bila to alatka za rad, lupanje debljih vunenih pokrivača, a za djecu igračka za mačevanje ili ganjanje i prijetnja za nekog ko nas naljuti. Pokrivače bi nakon sapunjanja, sakupljene u role, veliki i jači bacili u vodu i onda bi neko ko je dobro plivao uzeo za jedan kraj, a drugi za druge krajeve, i onda bi po vodi vozali dok nestane sva pjena. Najveći problem su bili brodovi koji su pravili valove pa zamutili vodu i onda sve džabe, moralo se čekati razbistravanje.
Zato se išlo ranije dok svi spavaju, a voda još čista.
Samo sapunjanje pokrivača bio bi najuzvišeniji čin jer bismo se bacali nakon bruškinjanja u tu pjenu da bi ostavili tragove ruku i nogu u brazdama kao mačke i da bi osjetili mekoću pjene i miris praška. Sklizaš se po tome više puta i onda skočiš u vodu, razrješenje i oslobođenje, pročišćenje.
Onda bismo te pokrivače nosili na cijeđenje i sušenje na parapete pored ceste, na stijene ili na grmlje. Oko podneva vozili bi autobusi ljude na posao u tvornice u grad, a to bi bili stari drndavi autobusi Sanosi sa smrdljivim ispušnim gasovima pa bi zaprašili robu, ali bi sunce sve opet izvuklo da miriše na friškinu.
Uglavnom šarenilo motiva na Vozarici bilo je impozantno. Tu je bio i privatni vrt ograđen živozidom sa stablom smokve i par jablanova.
Sve to bi uveseljavalo družinu, obično bi se dogovorile dvije tri familije da zajedno provedu dan za robu prati, a imali su i nekakve dogovore među sobom da se ne bi desilo da bude gužva, da dođu svi odjednom, poštovao se red. Alternative su bile mlinice na Slapovima Krke i Roškom Slapu. U mojem sjećanju pečat je ostavio prizor prirodne centrifuge i strah od vode koja je ogromnom brzinom padala u taj okrugli prostor u halabuci sa svih strana te kako bi se biljci koprcali i skakali od udara. Ali tu bi se najbolje ražentali.
I na takvim mjestima su još didovi i babe bili živi i vitalni.
A Vozarica je mjesto gdje se u prošlom vijeku, pedesetih godina, prije obnove mosta prelazilo rijeku, tačka gdje bi s druge strane brod vozarice prevozio ljude ili stoku pa čak i kola i aute.
Ljudi bi išli u grad ili iz grada gdje su nosili svoja dobra za prodaju i kupnju nečega šta im je potrebno, išli bi u bolnicu ili da prijave rođeno dijete koje bi upisali tek kad nešto trebaju da obave u gradu, tako da stignu nakon mjeseci i mnogima su netačni datumi rođenja. Ali oni su to pamtili po svecima, sajmovima ili godišnjim dobima.
Magarci ili konji su nosili robu, na muškim glavama bi se crvenile težačke kape sa crnim notama, a na ženskim bijeli i tamno plavi šudari. Uzgiban narod, glasan i u pokretu! Taj duh pokreta ostaje i u nasljednicima.
Neke godine, kad je počeo masovni turizam i kad su biljci i sukanci postali dio kulturne baštine te kad počeše brzi gliseri da zamućuju vodu, razrijedi se taj običaj i nestade, mašine su prale, i to noću, jer danju ne bi voda stigla do nas, šta u šali kažemo da se brzo sušila na suncu.
I ljudi krenuše u pokret kuda koji. Malo kome ostade biljac ili sukanac sačuvan, tako da se sada izlaže kao turistička atrakcija.
Na Vozarici se danas poneko zatekne, jer mu se svidi lokacija, a poneko navrati iz nostalgije da se tu okupa i osunča.
Vozarica
Sunce je tek počelo promaljati iza brda, rano je jutro. Auto se približavalo Vozarici. Tako zovemo to mjesto na koje smo krenuli da peremo robu. Uzbuđenje kod bunovne djece je počelo da raste, budilo se sve u njima i oko njih, penjalo se iz stomaka prema glavi. Voda je bila mirna i caklena, čista i još neuznemirena, cvrkut ptica i pokoji auto ili autobus bi narušio tu lijenu jutarnju tišinu. Istočna je strana, tako da je iza brda izlazeće sunce brzinom kretanja svoje svjetlosti brisalo sjenke brda sa nas. A imamo dovoljno vremena do ugrije i do zvizdana da se na miru raskomodimo i napravimo svoju logu jer cijeli dan ostajemo. Najbolje mjesto s najviše hlada u toku jutra uzmu oni koji prvi dođu, sve je u sreći koja je ionako prisutna taj dan, i to familijarna, roditeljska ili rodbinska, prijateljska ili dječja, pa i fureštska. Tako nešto turisti nisu vidjeli pa se čude, pa slikavaju, prilaze i pitaju, pa se podruže, a nešto i dobiju. Naši ljudi su gostoljubivi i darodavni bili.
Al’ dječja sreća je najveća.
Samo mjesto je imalo cimentiranu ploču oko desetak kvadratnih metara pa je bilo zgodno da se razgrnu i nasapunaju deke, sukanci i biljci te da ih se odmah baci u dubinu i skoči za njima.
Jutarnje pripreme određenog dana pranja robe bile bi žustre, a trebalo se rano dignuti, i to je bio najveći problem jer su bili školski praznici. Vrzmali bismo se oko roditelja, ubacivali u auto kojekakve budalaštine jer može sve zatrebati, a bili smo udaljeni od kuće oko tri kilometra tako da ne bismo mogli skoknuti po loptu, peraje ili neke druge stvari ako bismo to zaboravili.
Neki bi se dovezli kopačicom ili traktorom, a još godinama prije natovarili bi magarca, s obe strane bi zakačili robu složenu u bale a u sredinu bi posjeli djecu jer tovari su bili izdržljivi. I kočija je bilo sa konjima.
Tu bi bili i sapuni, tzv. lukšije, plava kutija praška Radion, kuke zakačene na duge štapove da se roba može povući kad krene dalje, bruškini za četkanje, sić sa konopom da bi se voda mogla grabiti lakše. Bila bi i pokoja lutka ili igračka za vodu, ko je šta imao.
Uglavnom bijaše to poseban dan i dug u svakom slučaju, zabavan i prožet mirisima parizera i pomidora, paštete, kukumara, čantrona i cata. Poneki napuvani dušek ili veliki buveli, obično od kamiona Fapa, ponegdje zakrpan, na koje bismo legli pa ponirali i ponovo se penjali, i to svi odjednom koliko bi nas bilo. Pa bi se stumbavali, daveći se isplivavali vrišteći i psujući očima raširenim koje bi još bile pod vodenim zavjesama.
U plićaku bi se čantron i boce sa pićem uvijek pod valovima oslobađalo barijere od kamenja sa kojim bi bilo poduprto. Neko je morao paziti na to u svakom trenutku, inače ode, otpliva.
Tu bi bila i prakljača, drvena palica koja je spljoštena s jedne strane a izbočena s druge i finim radom i motivima narodnog blaga i tradicije izrezbarena. Odraslima je bila to alatka za rad, lupanje debljih vunenih pokrivača, a za djecu igračka za mačevanje ili ganjanje i prijetnja za nekog ko nas naljuti. Pokrivače bi nakon sapunjanja, sakupljene u role, veliki i jači bacili u vodu i onda bi neko ko je dobro plivao uzeo za jedan kraj, a drugi za druge krajeve, i onda bi po vodi vozali dok nestane sva pjena. Najveći problem su bili brodovi koji su pravili valove pa zamutili vodu i onda sve džabe, moralo se čekati razbistravanje.
Zato se išlo ranije dok svi spavaju, a voda još čista.
Samo sapunjanje pokrivača bio bi najuzvišeniji čin jer bismo se bacali nakon bruškinjanja u tu pjenu da bi ostavili tragove ruku i nogu u brazdama kao mačke i da bi osjetili mekoću pjene i miris praška. Sklizaš se po tome više puta i onda skočiš u vodu, razrješenje i oslobođenje, pročišćenje.
Onda bismo te pokrivače nosili na cijeđenje i sušenje na parapete pored ceste, na stijene ili na grmlje. Oko podneva vozili bi autobusi ljude na posao u tvornice u grad, a to bi bili stari drndavi autobusi Sanosi sa smrdljivim ispušnim gasovima pa bi zaprašili robu, ali bi sunce sve opet izvuklo da miriše na friškinu.
Uglavnom šarenilo motiva na Vozarici bilo je impozantno. Tu je bio i privatni vrt ograđen živozidom sa stablom smokve i par jablanova.
Sve to bi uveseljavalo družinu, obično bi se dogovorile dvije tri familije da zajedno provedu dan za robu prati, a imali su i nekakve dogovore među sobom da se ne bi desilo da bude gužva, da dođu svi odjednom, poštovao se red. Alternative su bile mlinice na Slapovima Krke i Roškom Slapu. U mojem sjećanju pečat je ostavio prizor prirodne centrifuge i strah od vode koja je ogromnom brzinom padala u taj okrugli prostor u halabuci sa svih strana te kako bi se biljci koprcali i skakali od udara. Ali tu bi se najbolje ražentali.
I na takvim mjestima su još didovi i babe bili živi i vitalni.
A Vozarica je mjesto gdje se u prošlom vijeku, pedesetih godina, prije obnove mosta prelazilo rijeku, tačka gdje bi s druge strane brod vozarice prevozio ljude ili stoku pa čak i kola i aute.
Ljudi bi išli u grad ili iz grada gdje su nosili svoja dobra za prodaju i kupnju nečega šta im je potrebno, išli bi u bolnicu ili da prijave rođeno dijete koje bi upisali tek kad nešto trebaju da obave u gradu, tako da stignu nakon mjeseci i mnogima su netačni datumi rođenja. Ali oni su to pamtili po svecima, sajmovima ili godišnjim dobima.
Magarci ili konji su nosili robu, na muškim glavama bi se crvenile težačke kape sa crnim notama, a na ženskim bijeli i tamno plavi šudari. Uzgiban narod, glasan i u pokretu! Taj duh pokreta ostaje i u nasljednicima.
Neke godine, kad je počeo masovni turizam i kad su biljci i sukanci postali dio kulturne baštine te kad počeše brzi gliseri da zamućuju vodu, razrijedi se taj običaj i nestade, mašine su prale, i to noću, jer danju ne bi voda stigla do nas, šta u šali kažemo da se brzo sušila na suncu.
I ljudi krenuše u pokret kuda koji. Malo kome ostade biljac ili sukanac sačuvan, tako da se sada izlaže kao turistička atrakcija.
Na Vozarici se danas poneko zatekne, jer mu se svidi lokacija, a poneko navrati iz nostalgije da se tu okupa i osunča.