Putovanje kroz gradove čija imena počinju na slovo B
Sredinom jula 1994. godine, u pariškom Odéonu organiziran je skup na temu rat u Bosni, a jedan od učesnika je bio i Czeslaw Milosz. Veličanstveni starac je umjesto govora pročitao svoj zahtjev za ispisivanjem iz počasnog članstva u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti. Čitao je na francuskom, malo povišenog tona, kako se, valjda, izgovaraju riječi za spas vlastite duše.
Skup je bio zanimljiv. Ali, u isto vrijeme, na sjedištu do mene odvijala se drama neusporedivo većeg intenziteta. S tog sjedišta je E., sarajevski slikar, često ustajao odlazeći da zapali cigaretu i vraćao se nazad. Inače, za mjesec dana u Parizu, puno smo sati proveli skupa u razgovorima o svemu i svačemu. Podsticao sam razgovor da bih skrenuo pažnju s njegove drame. A drama je bila sljedeća: nakon što je izašao iz Sarajeva u kojem telefoni nisu radili: on je neprestano bio nadomak telefonske govornice, stalno kupujući telefonske kartice itd., jer je preko poznanika organizirao izlazak svoje kćerke iz Banje Luke, te je svako malo zvao prateći je na putu Banja Luka – Brčko – Bijeljina – Beograd – Budimpešta, sve samim gradovima čija imena počinju sa slovom B, a zapravo je u svakom pozivu tražio potvrdu da je njegova kćerka živa, da nije ubijena…
Sutradan, u hotelskoj sobi me probudila zvonjava telefona, a glas s druge strane se predstavio imenom znamenitog filmskog reditelja. Tri je ujutro, a on me pita za E. Nakon što sam mu izdiktirao broj sobe, reditelj je rekao da mu je broj poznat i da već uporno telefon u sobi sarajevskog slikara pokazuje zauzeće. I još me zabrinutim glasom moli da provjerim da li je sve u redu. Sve je bilo u redu… Strah da je naš zajednički prijatelj sebi nanio zlo, srećom se pokazao neopravdanim. Bio je budan, usred jednog u dugom nizu razgovora oko strašnog putovanja njegove kćerke.
E. danima nije spavao. U baštama bistroa nije se mogao zadržati ni koliko treba da se popije kafa, tako da smo uglavnom šetali. Pojavit će se u tim šetnjama jedan trenutak opuštenosti, jedno obasjanje, sekunda ravna čudu… A zbog tog trena sam se, valjda, upustio u ovo sjećanje, zato što su rijetki trenuci u kojima se demonstracija života čini uvjerljivijom od demonstracije smrti.
Evo šta se dogodilo: E. je, kako priliči slikaru, cijeli život fasciniran Parizom. U vrijeme studija slikarstva, boravio je ovdje nekoliko mjeseci. Na toj stipendiji, desetina umjetnika iz cijelog svijeta bila je njegovo društvo, a među njima i neka američka studentica slikarstva. Između nje i E. se razvila ljubav koja je trajala koliko i sam studijski boravak. A nakon što mi je povjerio to svoje sjećanje, insistirao sam da pronađemo zgradu u kojoj je boravio prije više od dvadeset godina. Premda sam, iskreno govoreći, vjerovao da ćemo tamo, umjesto umjetničke kolonije zateći novootvoreni frizerski salon, ili u najboljem slučaju Bennetonovu radnju sa, tada aktuelnim, plakatom s fotografijom krvave maskirne uniforme poginulog hrvatskog vojnika.
Pronašli smo adresu i kroz prozore zgrade ispred nas, zagledali smo u sobe sa štafelajima. On je bio oduševljen saznanjem da se ništa nije promijenilo, da su tamo i sada ateljei. Baš tako je rekao: Sve je ostalo isto. Bilo je kasno podne i zrak je dobio smeđu, vremensku sepiju, kao na starinskim fotografijama, ili je to bio osjećaj podstaknut situacijom koju je E., u oduševljenom utisku zaustavljenog vremena, izrazio riječima: Sve je ostalo isto.
A onda se na vratima pojavila sredovječna žena s video-kamerom u rukama. Nakon što ju je vidio, E. je zašutio; i ona je njega zbunjeno zagledala. Pomjerio sam se u stranu, kako bih imao pregled nad novom situacijom. E. je šutio…
I da ne dužim, da, to je bila ona, ta nekadašnja djevojka u koju je mladi sarajevski slikar bio zaljubljen.
Dva zapisa o Srebrenici
1. Kuća
Dvije male kuće je napravila uz Drinu. Ona nikoga nema. Otac, sva braća, bliža i šira familija: sve ubijeno. Nakon što je saznala da je konj—vlasništvo njenoga oca—sada u štali nekog Srbina iz Bratunca, otišla je na vrata tom čovjeku i rekla: “Konj od moga rahmetli oca je u tvojoj štali.” Onda je opisala ožiljke i druge biljege na tijelu životinje. Rekla je: “Ja se bez konja ne vraćam.” Novi vlasnik tvrdi da je konja kupio. Ona je pare iz njedara izvadila, platila, i konja povela sa sobom. Onda je uz Drinu napravila dvije kuće. U jednoj živi ona, u drugoj konj, jedino što je iz familije preostalo da u njenom prisustvu diše.
2. Ptica
U izbjegličkom kampu nadomak Tuzle, Tarik Samarah se sreo sa ženom, Srebreničankom, kojoj su svi muški u porodici ubijeni. Ali se još ne zna u kojem grobu leže, i nju ne napušta nada. Sjedjela je na sećiji, okolo nje je bilo nekoliko listova papira, a na svakom od njih jedan isti crtež: ptica. Tarik je pitao: “Neno, zašto crtaš pticu?” A ona mu odgovorila: “Zato što čekam da mi ptica donese glas.”
Prvi susret se dogodio u ljeto. Tarik je tada želio snimiti fotografiju naselja u kojem su smješteni srebreničke izbjeglice, i pomislio da je to jedino moguće, a da pritom bude tačno, snimiti zimi, ili iz prelaska iz jeseni u zimu, u vrijeme velikih magli.
Kad je to vrijeme došlo, posjetio je izbjeglički kamp. Bila je magla dok je ulazio u naselje. Sa strane, na krovovima, u polusnu je mirovalo mnogo ptica; on je iz torbe pokupio sendvič – jer ništa drugo nije našao pri ruci – i bacio ga u njihovom pravcu. Zvuk kriški kruha u padu podigao je sve ptice. Potom je snimio fotografiju na kojoj nema ljudi. Samo kuće u magli, i ptice. Sva snaga te slike je u odsustvu ljudi. Među odsutnima su i oni zbog kojih starica čeka “da joj ptica donese glas”. Da ptica donese glas u bosanskome jeziku znači: vijest koju očekuješ; tako jezik pamti vrijeme kad su pisma stizala vezana za pandže sokola, ili goluba.
Ptica nije dolazila. Trebao je Božji stvor, Tarik Samarah, da kruhom natjera pticu da poleti.
Jedna pjesma Dragana Steneka
Dobio sam paket s tekstovima Dragana Steneka, sarajevskog slikara i pjesnika. Prošlo je deset godina otkad je umro. Iz Sarajeva je otišao krajem ljeta 1991. godine, zgađen nacionalizmima i ratom koji je već uveliko trajao u bosanskom susjedstvu. Sjećam se, on se tih dana vratio iz Osijeka, tamo je za neku pozorišnu predstavu radio scenografiju koja nikada nije dovršena, jer su na grad počele padati granate. Ubrzo nakon toga, otputovao je iz Sarajeva, ali je prethodno napisao tekst s naslovom Bijeg koji počinje rečenicama:
“Odavno, cijeli život, moglo bi se reći, kada mojih dvadesetsedam godina ne bi iskaz činile neozbiljnim i pomalo komičnim, putujem, neprestano odlazim i ponekad se vraćam. Naziruće osjećanje da ću poživjeti još dugo jeste jedan od razloga ovoga teksta…”
Dogodilo se, nažalost, da procjena o dugom životu nije bila tačna. Silna smrt u ratu je zaobišla Dragana Steneka, a poginuo je u New Yorku, vozeći motor, na ulici koju je dijelio s neopreznim i nervoznim taksistima. U godini koja je prethodili smrti, često smo se čuli i u telefonskim razgovorima opisivali jedan drugome obične dnevne probleme kroz koje smo prolazili. Sjećam se kako je bio nestrpljiv da se u knjižarama pojavi novi roman Thomasa Pynchona Mason & Dixon, a kad je napokon stigao do knjige – bio je razočaran. U to vrijeme je studirao pravo, “zato što su sudski izvještaji ravnopravni američkoj književnosti koja se danas, ovdje, piše”. To je bilo njegovo objašnjenje.
Sada mislim o svemu tome, zato što čitam tekstove koji su ostali iza njega. Osnovno osjećanje njegovih pjesama je u neskladu s procjenom o dugom životu, zato što je njihova opsesivna tema – smrt. Zapravo, vlastita smrt. Većinu tih tekstova, poput eseja Bijeg, već sam ranije čitao. Ali ovdje ima i onih za čije postojanje nisam znao; uglavnom pjesme pisane u egzilu, a one su mi donijele veliko zadovoljstvo: kao da sam gledao fotografije iz svoje prošlosti za čije postojanje nisam znao. Između ostalih, tamo sam našao i pjesmu Un Giorno Perso:
prije nego su ga ustrijelili
pjesnik mi je napisao pjesmu:
bog ne oprašta ljepotu.
počiva tih u zemlji u kojoj su još samo mravi
zaposleni, zadovoljni; pamtim neke njegove _________________________________pjesme
ali ih nemam kome kazati.
Stih pjesnika, na kojeg se Dragan Stenek ovdje poziva, glasi “svijet ne oprašta ljepotu”. Zanimljivo je njegovo pretvaranje “svijeta” u “boga”. Kada je, u vrijeme rata, u nekom izbjegličkom stanu napisao ovu pjesmu, “bog” se pokazivao kao buka i bijes “svijeta”, nemilosrdan i temeljit. Između meni nepoznatih Stenekovih pjesama, s osjećanjem uznemirenosti sam pročitao ovu u kojoj su me “ustrijelili” i počivam “tih u zemlji”. To znači da za druge mi mnogo puta umiremo. A za sebe umiremo samo jednom.
Crne sandale
Ne vjerujem da su nadnaravni razlozi upravljali tim događajem, ali već više od deset godina skupljam snagu da ovo ispričam. Najprije, u vrijeme sahrane, oluja je bila strašna, munje su prolamale nebo, ali je svijeta u dvorištu džamije svejedno bilo puno. Dan ranije Mehmed, Karimov otac, pita: “On nije imao brata, pa sam mislio da li bi ti, sa mnom, spustio Karima u grob?”
Kiša je padala i ja sam na putu do džamije bio u jedinoj obući koju sam, na kraju rata, još imao: crne sandale. Izlazeći u njima na kišni dan, u džepu sam redovito nosio rezervne čarape. Tako i tada. Sišli smo u grob, a kad smo krenuli spuštati Karimovo tijelo, rub se tabuta zakačio za dugme na mom kaputu. U uskom grobu, nisam se mogao izmaknuti da tabut oslobodim od dugmeta, pa sam ga pokušavao strgati, ali je dugme izdržavalo težinu tijela mog mrtvog prijatelja. To nije moglo trajati dugo u realnom vremenu, ali u mome doživljaju trajalo je i trajalo; jasno sam vidio lica ljudi oko groba, u toj usporenosti; mogao sam pratiti najsitnije pokrete na licima. Ja znam šta je tuga; to je bila tuga. Sav sam se spetljao zbog tog dugmeta, kao dijete na školskoj predstavi. Na kraju sam uspio strgati dugme i Karimovo tijelo smo spustili u hladan grob na čijem dnu se već nakupilo vode; osjećao sam njenu studen na svojim stopalima.
Kad se sve završilo, išli smo do Mehmedova stana u ulici Kralja Tomislava, i tražio sam – prije nego što uđemo – vodu kojom bih očistio sandale, da bih nakon toga mogao promijeniti čarape. Neprijatno se osjećam dok ovo pišem, ali – Mehmed mi je svjedok – kad sam skinuo sandale, moje su čarape bile suhe i čiste. Fizički, reklo bi se, to nije bilo moguće, ali je u zbilji bilo upravo tako: suhe i čiste. Mehmed mi je svjedok.
U tim sandalama sam doputovao u Ameriku. Jedno vrijeme sam odbijao da ih se oslobodim, a onda, išao sam do jezera nadomak Phoenixa i koračajući uz obalu u jednom trenutku postanem svjestan tih sandala po kojima se nahvatao crveni pustinjski pijesak; taj trenutak je bio čisti doživljaj vremena: gledam sandale na svojim stopalima i vidim vlažna zrna pijeska u formi i boji savršenim kao na fotografijama iz National Geographica. Izuo sam se i skinuo čarape, potom ih uredno složio na sandalama. Ostavio sam ih tamo gdje su se zatekle.
Sve je ostalo isto
Putovanje kroz gradove čija imena počinju na slovo B
Sredinom jula 1994. godine, u pariškom Odéonu organiziran je skup na temu rat u Bosni, a jedan od učesnika je bio i Czeslaw Milosz. Veličanstveni starac je umjesto govora pročitao svoj zahtjev za ispisivanjem iz počasnog članstva u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti. Čitao je na francuskom, malo povišenog tona, kako se, valjda, izgovaraju riječi za spas vlastite duše.
Skup je bio zanimljiv. Ali, u isto vrijeme, na sjedištu do mene odvijala se drama neusporedivo većeg intenziteta. S tog sjedišta je E., sarajevski slikar, često ustajao odlazeći da zapali cigaretu i vraćao se nazad. Inače, za mjesec dana u Parizu, puno smo sati proveli skupa u razgovorima o svemu i svačemu. Podsticao sam razgovor da bih skrenuo pažnju s njegove drame. A drama je bila sljedeća: nakon što je izašao iz Sarajeva u kojem telefoni nisu radili: on je neprestano bio nadomak telefonske govornice, stalno kupujući telefonske kartice itd., jer je preko poznanika organizirao izlazak svoje kćerke iz Banje Luke, te je svako malo zvao prateći je na putu Banja Luka – Brčko – Bijeljina – Beograd – Budimpešta, sve samim gradovima čija imena počinju sa slovom B, a zapravo je u svakom pozivu tražio potvrdu da je njegova kćerka živa, da nije ubijena…
Sutradan, u hotelskoj sobi me probudila zvonjava telefona, a glas s druge strane se predstavio imenom znamenitog filmskog reditelja. Tri je ujutro, a on me pita za E. Nakon što sam mu izdiktirao broj sobe, reditelj je rekao da mu je broj poznat i da već uporno telefon u sobi sarajevskog slikara pokazuje zauzeće. I još me zabrinutim glasom moli da provjerim da li je sve u redu. Sve je bilo u redu… Strah da je naš zajednički prijatelj sebi nanio zlo, srećom se pokazao neopravdanim. Bio je budan, usred jednog u dugom nizu razgovora oko strašnog putovanja njegove kćerke.
E. danima nije spavao. U baštama bistroa nije se mogao zadržati ni koliko treba da se popije kafa, tako da smo uglavnom šetali. Pojavit će se u tim šetnjama jedan trenutak opuštenosti, jedno obasjanje, sekunda ravna čudu… A zbog tog trena sam se, valjda, upustio u ovo sjećanje, zato što su rijetki trenuci u kojima se demonstracija života čini uvjerljivijom od demonstracije smrti.
Evo šta se dogodilo: E. je, kako priliči slikaru, cijeli život fasciniran Parizom. U vrijeme studija slikarstva, boravio je ovdje nekoliko mjeseci. Na toj stipendiji, desetina umjetnika iz cijelog svijeta bila je njegovo društvo, a među njima i neka američka studentica slikarstva. Između nje i E. se razvila ljubav koja je trajala koliko i sam studijski boravak. A nakon što mi je povjerio to svoje sjećanje, insistirao sam da pronađemo zgradu u kojoj je boravio prije više od dvadeset godina. Premda sam, iskreno govoreći, vjerovao da ćemo tamo, umjesto umjetničke kolonije zateći novootvoreni frizerski salon, ili u najboljem slučaju Bennetonovu radnju sa, tada aktuelnim, plakatom s fotografijom krvave maskirne uniforme poginulog hrvatskog vojnika.
Pronašli smo adresu i kroz prozore zgrade ispred nas, zagledali smo u sobe sa štafelajima. On je bio oduševljen saznanjem da se ništa nije promijenilo, da su tamo i sada ateljei. Baš tako je rekao: Sve je ostalo isto. Bilo je kasno podne i zrak je dobio smeđu, vremensku sepiju, kao na starinskim fotografijama, ili je to bio osjećaj podstaknut situacijom koju je E., u oduševljenom utisku zaustavljenog vremena, izrazio riječima: Sve je ostalo isto.
A onda se na vratima pojavila sredovječna žena s video-kamerom u rukama. Nakon što ju je vidio, E. je zašutio; i ona je njega zbunjeno zagledala. Pomjerio sam se u stranu, kako bih imao pregled nad novom situacijom. E. je šutio…
I da ne dužim, da, to je bila ona, ta nekadašnja djevojka u koju je mladi sarajevski slikar bio zaljubljen.
Dva zapisa o Srebrenici
1. Kuća
Dvije male kuće je napravila uz Drinu. Ona nikoga nema. Otac, sva braća, bliža i šira familija: sve ubijeno. Nakon što je saznala da je konj—vlasništvo njenoga oca—sada u štali nekog Srbina iz Bratunca, otišla je na vrata tom čovjeku i rekla: “Konj od moga rahmetli oca je u tvojoj štali.” Onda je opisala ožiljke i druge biljege na tijelu životinje. Rekla je: “Ja se bez konja ne vraćam.” Novi vlasnik tvrdi da je konja kupio. Ona je pare iz njedara izvadila, platila, i konja povela sa sobom. Onda je uz Drinu napravila dvije kuće. U jednoj živi ona, u drugoj konj, jedino što je iz familije preostalo da u njenom prisustvu diše.
2. Ptica
U izbjegličkom kampu nadomak Tuzle, Tarik Samarah se sreo sa ženom, Srebreničankom, kojoj su svi muški u porodici ubijeni. Ali se još ne zna u kojem grobu leže, i nju ne napušta nada. Sjedjela je na sećiji, okolo nje je bilo nekoliko listova papira, a na svakom od njih jedan isti crtež: ptica. Tarik je pitao: “Neno, zašto crtaš pticu?” A ona mu odgovorila: “Zato što čekam da mi ptica donese glas.”
Prvi susret se dogodio u ljeto. Tarik je tada želio snimiti fotografiju naselja u kojem su smješteni srebreničke izbjeglice, i pomislio da je to jedino moguće, a da pritom bude tačno, snimiti zimi, ili iz prelaska iz jeseni u zimu, u vrijeme velikih magli.
Kad je to vrijeme došlo, posjetio je izbjeglički kamp. Bila je magla dok je ulazio u naselje. Sa strane, na krovovima, u polusnu je mirovalo mnogo ptica; on je iz torbe pokupio sendvič – jer ništa drugo nije našao pri ruci – i bacio ga u njihovom pravcu. Zvuk kriški kruha u padu podigao je sve ptice. Potom je snimio fotografiju na kojoj nema ljudi. Samo kuće u magli, i ptice. Sva snaga te slike je u odsustvu ljudi. Među odsutnima su i oni zbog kojih starica čeka “da joj ptica donese glas”. Da ptica donese glas u bosanskome jeziku znači: vijest koju očekuješ; tako jezik pamti vrijeme kad su pisma stizala vezana za pandže sokola, ili goluba.
Ptica nije dolazila. Trebao je Božji stvor, Tarik Samarah, da kruhom natjera pticu da poleti.
Jedna pjesma Dragana Steneka
Dobio sam paket s tekstovima Dragana Steneka, sarajevskog slikara i pjesnika. Prošlo je deset godina otkad je umro. Iz Sarajeva je otišao krajem ljeta 1991. godine, zgađen nacionalizmima i ratom koji je već uveliko trajao u bosanskom susjedstvu. Sjećam se, on se tih dana vratio iz Osijeka, tamo je za neku pozorišnu predstavu radio scenografiju koja nikada nije dovršena, jer su na grad počele padati granate. Ubrzo nakon toga, otputovao je iz Sarajeva, ali je prethodno napisao tekst s naslovom Bijeg koji počinje rečenicama:
“Odavno, cijeli život, moglo bi se reći, kada mojih dvadesetsedam godina ne bi iskaz činile neozbiljnim i pomalo komičnim, putujem, neprestano odlazim i ponekad se vraćam. Naziruće osjećanje da ću poživjeti još dugo jeste jedan od razloga ovoga teksta…”
Dogodilo se, nažalost, da procjena o dugom životu nije bila tačna. Silna smrt u ratu je zaobišla Dragana Steneka, a poginuo je u New Yorku, vozeći motor, na ulici koju je dijelio s neopreznim i nervoznim taksistima. U godini koja je prethodili smrti, često smo se čuli i u telefonskim razgovorima opisivali jedan drugome obične dnevne probleme kroz koje smo prolazili. Sjećam se kako je bio nestrpljiv da se u knjižarama pojavi novi roman Thomasa Pynchona Mason & Dixon, a kad je napokon stigao do knjige – bio je razočaran. U to vrijeme je studirao pravo, “zato što su sudski izvještaji ravnopravni američkoj književnosti koja se danas, ovdje, piše”. To je bilo njegovo objašnjenje.
Sada mislim o svemu tome, zato što čitam tekstove koji su ostali iza njega. Osnovno osjećanje njegovih pjesama je u neskladu s procjenom o dugom životu, zato što je njihova opsesivna tema – smrt. Zapravo, vlastita smrt. Većinu tih tekstova, poput eseja Bijeg, već sam ranije čitao. Ali ovdje ima i onih za čije postojanje nisam znao; uglavnom pjesme pisane u egzilu, a one su mi donijele veliko zadovoljstvo: kao da sam gledao fotografije iz svoje prošlosti za čije postojanje nisam znao. Između ostalih, tamo sam našao i pjesmu Un Giorno Perso:
prije nego su ga ustrijelili
pjesnik mi je napisao pjesmu:
bog ne oprašta ljepotu.
počiva tih u zemlji u kojoj su još samo mravi
zaposleni, zadovoljni; pamtim neke njegove
_________________________________pjesme
ali ih nemam kome kazati.
Stih pjesnika, na kojeg se Dragan Stenek ovdje poziva, glasi “svijet ne oprašta ljepotu”. Zanimljivo je njegovo pretvaranje “svijeta” u “boga”. Kada je, u vrijeme rata, u nekom izbjegličkom stanu napisao ovu pjesmu, “bog” se pokazivao kao buka i bijes “svijeta”, nemilosrdan i temeljit. Između meni nepoznatih Stenekovih pjesama, s osjećanjem uznemirenosti sam pročitao ovu u kojoj su me “ustrijelili” i počivam “tih u zemlji”. To znači da za druge mi mnogo puta umiremo. A za sebe umiremo samo jednom.
Crne sandale
Ne vjerujem da su nadnaravni razlozi upravljali tim događajem, ali već više od deset godina skupljam snagu da ovo ispričam. Najprije, u vrijeme sahrane, oluja je bila strašna, munje su prolamale nebo, ali je svijeta u dvorištu džamije svejedno bilo puno. Dan ranije Mehmed, Karimov otac, pita: “On nije imao brata, pa sam mislio da li bi ti, sa mnom, spustio Karima u grob?”
Kiša je padala i ja sam na putu do džamije bio u jedinoj obući koju sam, na kraju rata, još imao: crne sandale. Izlazeći u njima na kišni dan, u džepu sam redovito nosio rezervne čarape. Tako i tada. Sišli smo u grob, a kad smo krenuli spuštati Karimovo tijelo, rub se tabuta zakačio za dugme na mom kaputu. U uskom grobu, nisam se mogao izmaknuti da tabut oslobodim od dugmeta, pa sam ga pokušavao strgati, ali je dugme izdržavalo težinu tijela mog mrtvog prijatelja. To nije moglo trajati dugo u realnom vremenu, ali u mome doživljaju trajalo je i trajalo; jasno sam vidio lica ljudi oko groba, u toj usporenosti; mogao sam pratiti najsitnije pokrete na licima. Ja znam šta je tuga; to je bila tuga. Sav sam se spetljao zbog tog dugmeta, kao dijete na školskoj predstavi. Na kraju sam uspio strgati dugme i Karimovo tijelo smo spustili u hladan grob na čijem dnu se već nakupilo vode; osjećao sam njenu studen na svojim stopalima.
Kad se sve završilo, išli smo do Mehmedova stana u ulici Kralja Tomislava, i tražio sam – prije nego što uđemo – vodu kojom bih očistio sandale, da bih nakon toga mogao promijeniti čarape. Neprijatno se osjećam dok ovo pišem, ali – Mehmed mi je svjedok – kad sam skinuo sandale, moje su čarape bile suhe i čiste. Fizički, reklo bi se, to nije bilo moguće, ali je u zbilji bilo upravo tako: suhe i čiste. Mehmed mi je svjedok.
U tim sandalama sam doputovao u Ameriku. Jedno vrijeme sam odbijao da ih se oslobodim, a onda, išao sam do jezera nadomak Phoenixa i koračajući uz obalu u jednom trenutku postanem svjestan tih sandala po kojima se nahvatao crveni pustinjski pijesak; taj trenutak je bio čisti doživljaj vremena: gledam sandale na svojim stopalima i vidim vlažna zrna pijeska u formi i boji savršenim kao na fotografijama iz National Geographica. Izuo sam se i skinuo čarape, potom ih uredno složio na sandalama. Ostavio sam ih tamo gdje su se zatekle.