Marko Kljujić Šumonja bio je čovjek golem, a vrijedan. Brda bi svojim rukama premještao, samo da ne stoji u mjestu i ništa ne radi. U Gornjim kolonijama sagradio je kuću, a dalje u brdu, iznad naselja uredio je vrelo. Nije bila njegova zemlja, ni njegovo vrelo. Učinio je to za zajedničko dobro, da svi imaju koristi i da svatko može doći na vodu. Ili: navrelo kako će se poslije govoriti. To što je tu sagradio, nadživjet će i njega i njegovu kuću, pa će postojati sve do sedamdesetih-osamdesetih, kad već odavno cijeli Kakanj bude imao vodu iz vodovoda. Zato su age i veziri, vojvode, velikaši, bogata gospoda i svi oni koji su htjeli da im se dugo nakon smrti pamti ime, po Bosni gradili javne česme, uređivali vrela i izvore. Pa iako Marko Kljujić Šumonja nije imao takvih misli, niti je bio neki važan, u knjige upisan čovjek, vrelo koje je uredio zvali su Šumonjino vrelo, i nakon što se više nije znalo ni za Marka, ni za Kljujiće Šumonje.
Marko Kljujić Šumonja imao je dvojicu sinova. Mato nije imao sreće u životu, oženio se i razveo. U ona vremena kada se svijet nije razvodio. Poslije je do kraja života živio sam. A drugi sin, ime mu se ne pamti, bio je ustaša. Tako je i poginuo. Ne pamti se gdje i kako. Ne zna se ni kakav je bio, je li se ženio. O njemu se zna samo to da je bio ustaša.
Imao je i četiri kćeri: teta Ruže, teta Mare, teta Luce i naša strina Jele.
Strina Jele bila je udata za amidžu Karla. Amidža Karlo bio je brat Franje Rejca. Ali o strini Jeli i amidži kasnije.
Teta Ruže imala je kćer Manku. Ne zna se njezino pravo ime, jer su je svi tako zvali: Manka. A ona je prije Drugoga svjetskog rata rodila sina. Ivica se zvao. Je li bio vanbračan ili je Manku ostavio muž, ni to se ne zna. A nije ni važno. U rudarskim je kolonijama bilo svega, vanbračne djece i odbjeglih muževa, i sve se nekako moglo predurati i preko glave preturiti pa i ta, kako se govorilo, nezakonita djeca.
Ivica je jedva jedvice završio prva dva razreda škole, a poslije nije išlo. Učitelj bi rekao da je Ivica – tup. A velečasni nekako blaže, ljudskije, da je Ivica – nepametan. Biva, ne bi ni valjalo da smo svi redom pametni.
Ali imao je Ivica jednu veliku želju: da mu je da postane dimnjačar.
U ono vrijeme, odmah poslije rata, za dimnjačara nisu trebale nikakve velike škole. Samo malo vještine, hrabrosti da se hoda po krovovima, crna mondura i četka.
– Nemoj, sine, visoko je! – odvraćala ga je mater.
Ivica ju je poslušao i nije otišao u dimnjačare, gdje je visoko, nego u rudare, gdje je duboko.
Nije prošlo ni šest mjeseci kad je, u jednoj sasvim maloj rudarskoj nesreći, Ivica stradao. Bio je jedini poginuli. Odlomila se stijena i smrskala mu glavu. Nesretan slučaj. Uzaludna je u takvoj prilici čovjeku sva pamet svijeta. I svejedno bi Ivici što nije imao pameti.
Bilo je to početkom pedesetih.
Stradanje Mankinog sina Ivice, jedinog unuka tete Ruže i praunuka Marka Kljujića Šumunje, koji je bio jak kao zemlja pa je svojim rukama ogradio vrelo, takav je događaj koji će, u sjećanju, cijeli jedan životopis svesti na – žalost.
Nipočemu se Ivica ne pamti, osim po žalosti.
II
Teta Luce bila je dobra žena. Svakom učiniti, u nevolji priskočiti, a ne pita kome i zašto. Udala se za nekog Segata, koji je nakon rata tri godine odrobijao. Nije se pitalo po kojem članu zakona i u vezi kakvoga ratnog zlodjela. Robijalo se u to vrijeme dosta, i bilo je bolje ne pitati.
Kakanjci su, čim je svršio rat, koristili svaku priliku za poći na meraju. Čim ne bi bilo prehladnoi ne bi davalo na kišu, spremali su se na meraju. Rudari, željezarci, činovnici, muško i žensko, svi, ponijeli bi hrane od kuće, džezvu i fildžane, bocu rakije i štampliće, pa bi se, obično negdje uz Bosnu, sjedilo, teferičilo i pričalo o svemu. Nekad bi se tako i noć dočekala, pa bi se u Koloniju vraćalo po mraku.
Tako se jednom pošlo na meraju sa Segatom i tetom Lucom. Franjo i Olga došli iz Sarajeva, poveli kćer, koja je mogla imati pet-šest godina. Taman toliko da dijete sve ovo za života pamti.
Kada se napio, Segat se ohrabrio pa počeo pričati.
Inače nije bio od velike priče. Tih čovjek, mračan, svi bi rekli da mu je to od robije.
I što je više pričao, što je glasniji bivao, našima su se samo glave uvlačile među ramena. I žensku i mušku, jednako. Kao da su kornjače, pa bi da se zavuku u oklop, nestajali su tako, čekajući da Segata prođe luda. A on nikako da stane, nego sve govori, kao da godinama progovorio nije, pa mu je ovo prva, ili kao da mu je zadnja. I taman misliš – stat će, neće dalje, ne može kršteno čeljade baš tako i o tome, a on nastavi, sve gore, grđe i strašnije. Tako i toliko da čovjek samom sebi biva jednako kriv što sluša, koliko je kriv i onaj koji govori.
Bilo je to 1949. ili 1950, u rudarskome Kaknju, u ljeto, na meraji, uz rijeku Bosnu.
Kad je shvatio da nitko ništa neće učiniti, Franjo se digao, pa dijete za ruku, Olgu pod ruku, i tako, bez riječi odoše. Nikoga da upita gdje će.
Segat je pijano vičući pripovijedao o tome kako je služio u Jasenovcu i kako su jednom u zoru klali Cigane.
Godinama bi se u kući raspravljalo je li Segat, da se pohvali, izmislio službu u Jasenovcu.
To je bilo posljednji put da se u Kakanj išlo na meraju. Segata se poslije rijetko viđalo, samo po porodičnim sprovodima. A onda je i on umro. Ne zna se kad i od čega.
III
Bilo je seljaka koji su radili u rudniku. Ili bi zapustili zemlju, ili zemlje nisu ni imali, pa su silazili u jamu i od toga hranili obitelj. Nisu živjeli dugo. Ako ih ne bi zatrpao odron, pošlo bi im na pluća ili bi ih uništio alkohol.
Bio jedan debeo seljak rudar, koji bi jutrom, silazeći prema Kaknju, pa niz kolonije, pjevao na kajdu bećarca vazda istu pjesmu:
– A te tvoje sisice
kad se zadrmaju
mira mi ne daju
tužan sam ja
Bilo sunce, bio snijeg, nigdje nikoga ili sve puno ljudi, on uvijek svoje. Ljudi se na njega navikli.
Pjeva on jednom tako:
– A te tvoje sisice
kad se zadrmaju…
Kad odozdol ide starija žena, u narodnoj nošnji:
– Faljen Isus, dijete!
– Vazda faljen! – pristojno odgovara seljak-rudar i nastavlja:
– Mira mi ne daju
tužan sam ja.
Godinama tako. Ništa se ne mijenja, sve do velike nesreće u jami, kad bude puno sprovoda i dođu delegacije iz Zenice i Sarajeva.
IV
Strina Jele je gospodarila kućom.
Ne zato što je tako htjela, nego zato što je morala. Amidža Karlo bio je zanatlija pri rudniku, miran i vedar čovjek, ali nikada ništa nije odlučio. Takav je bio po naravi. Mogao je da radi, ali ga je zamaralo da gazduje.
Pio je puno i svakodnevno, ali nije bio pijanac.
Strina Jele umrla je 1970. Amidža Karlo pet godina kasnije. Nije mu bilo lako samom.
Rudari, kovači, pijanci i njihove žene (4)
Strina Jele i Kljujići Šumonje
Marko Kljujić Šumonja bio je čovjek golem, a vrijedan. Brda bi svojim rukama premještao, samo da ne stoji u mjestu i ništa ne radi. U Gornjim kolonijama sagradio je kuću, a dalje u brdu, iznad naselja uredio je vrelo. Nije bila njegova zemlja, ni njegovo vrelo. Učinio je to za zajedničko dobro, da svi imaju koristi i da svatko može doći na vodu. Ili: navrelo kako će se poslije govoriti. To što je tu sagradio, nadživjet će i njega i njegovu kuću, pa će postojati sve do sedamdesetih-osamdesetih, kad već odavno cijeli Kakanj bude imao vodu iz vodovoda. Zato su age i veziri, vojvode, velikaši, bogata gospoda i svi oni koji su htjeli da im se dugo nakon smrti pamti ime, po Bosni gradili javne česme, uređivali vrela i izvore. Pa iako Marko Kljujić Šumonja nije imao takvih misli, niti je bio neki važan, u knjige upisan čovjek, vrelo koje je uredio zvali su Šumonjino vrelo, i nakon što se više nije znalo ni za Marka, ni za Kljujiće Šumonje.
Marko Kljujić Šumonja imao je dvojicu sinova. Mato nije imao sreće u životu, oženio se i razveo. U ona vremena kada se svijet nije razvodio. Poslije je do kraja života živio sam. A drugi sin, ime mu se ne pamti, bio je ustaša. Tako je i poginuo. Ne pamti se gdje i kako. Ne zna se ni kakav je bio, je li se ženio. O njemu se zna samo to da je bio ustaša.
Imao je i četiri kćeri: teta Ruže, teta Mare, teta Luce i naša strina Jele.
Strina Jele bila je udata za amidžu Karla. Amidža Karlo bio je brat Franje Rejca. Ali o strini Jeli i amidži kasnije.
Teta Ruže imala je kćer Manku. Ne zna se njezino pravo ime, jer su je svi tako zvali: Manka. A ona je prije Drugoga svjetskog rata rodila sina. Ivica se zvao. Je li bio vanbračan ili je Manku ostavio muž, ni to se ne zna. A nije ni važno. U rudarskim je kolonijama bilo svega, vanbračne djece i odbjeglih muževa, i sve se nekako moglo predurati i preko glave preturiti pa i ta, kako se govorilo, nezakonita djeca.
Ivica je jedva jedvice završio prva dva razreda škole, a poslije nije išlo. Učitelj bi rekao da je Ivica – tup. A velečasni nekako blaže, ljudskije, da je Ivica – nepametan. Biva, ne bi ni valjalo da smo svi redom pametni.
Ali imao je Ivica jednu veliku želju: da mu je da postane dimnjačar.
U ono vrijeme, odmah poslije rata, za dimnjačara nisu trebale nikakve velike škole. Samo malo vještine, hrabrosti da se hoda po krovovima, crna mondura i četka.
– Nemoj, sine, visoko je! – odvraćala ga je mater.
Ivica ju je poslušao i nije otišao u dimnjačare, gdje je visoko, nego u rudare, gdje je duboko.
Nije prošlo ni šest mjeseci kad je, u jednoj sasvim maloj rudarskoj nesreći, Ivica stradao. Bio je jedini poginuli. Odlomila se stijena i smrskala mu glavu. Nesretan slučaj. Uzaludna je u takvoj prilici čovjeku sva pamet svijeta. I svejedno bi Ivici što nije imao pameti.
Bilo je to početkom pedesetih.
Stradanje Mankinog sina Ivice, jedinog unuka tete Ruže i praunuka Marka Kljujića Šumunje, koji je bio jak kao zemlja pa je svojim rukama ogradio vrelo, takav je događaj koji će, u sjećanju, cijeli jedan životopis svesti na – žalost.
Nipočemu se Ivica ne pamti, osim po žalosti.
II
Teta Luce bila je dobra žena. Svakom učiniti, u nevolji priskočiti, a ne pita kome i zašto. Udala se za nekog Segata, koji je nakon rata tri godine odrobijao. Nije se pitalo po kojem članu zakona i u vezi kakvoga ratnog zlodjela. Robijalo se u to vrijeme dosta, i bilo je bolje ne pitati.
Kakanjci su, čim je svršio rat, koristili svaku priliku za poći na meraju. Čim ne bi bilo prehladno i ne bi davalo na kišu, spremali su se na meraju. Rudari, željezarci, činovnici, muško i žensko, svi, ponijeli bi hrane od kuće, džezvu i fildžane, bocu rakije i štampliće, pa bi se, obično negdje uz Bosnu, sjedilo, teferičilo i pričalo o svemu. Nekad bi se tako i noć dočekala, pa bi se u Koloniju vraćalo po mraku.
Tako se jednom pošlo na meraju sa Segatom i tetom Lucom. Franjo i Olga došli iz Sarajeva, poveli kćer, koja je mogla imati pet-šest godina. Taman toliko da dijete sve ovo za života pamti.
Kada se napio, Segat se ohrabrio pa počeo pričati.
Inače nije bio od velike priče. Tih čovjek, mračan, svi bi rekli da mu je to od robije.
I što je više pričao, što je glasniji bivao, našima su se samo glave uvlačile među ramena. I žensku i mušku, jednako. Kao da su kornjače, pa bi da se zavuku u oklop, nestajali su tako, čekajući da Segata prođe luda. A on nikako da stane, nego sve govori, kao da godinama progovorio nije, pa mu je ovo prva, ili kao da mu je zadnja. I taman misliš – stat će, neće dalje, ne može kršteno čeljade baš tako i o tome, a on nastavi, sve gore, grđe i strašnije. Tako i toliko da čovjek samom sebi biva jednako kriv što sluša, koliko je kriv i onaj koji govori.
Bilo je to 1949. ili 1950, u rudarskome Kaknju, u ljeto, na meraji, uz rijeku Bosnu.
Kad je shvatio da nitko ništa neće učiniti, Franjo se digao, pa dijete za ruku, Olgu pod ruku, i tako, bez riječi odoše. Nikoga da upita gdje će.
Segat je pijano vičući pripovijedao o tome kako je služio u Jasenovcu i kako su jednom u zoru klali Cigane.
Godinama bi se u kući raspravljalo je li Segat, da se pohvali, izmislio službu u Jasenovcu.
To je bilo posljednji put da se u Kakanj išlo na meraju. Segata se poslije rijetko viđalo, samo po porodičnim sprovodima. A onda je i on umro. Ne zna se kad i od čega.
III
Bilo je seljaka koji su radili u rudniku. Ili bi zapustili zemlju, ili zemlje nisu ni imali, pa su silazili u jamu i od toga hranili obitelj. Nisu živjeli dugo. Ako ih ne bi zatrpao odron, pošlo bi im na pluća ili bi ih uništio alkohol.
Bio jedan debeo seljak rudar, koji bi jutrom, silazeći prema Kaknju, pa niz kolonije, pjevao na kajdu bećarca vazda istu pjesmu:
– A te tvoje sisice
kad se zadrmaju
mira mi ne daju
tužan sam ja
Bilo sunce, bio snijeg, nigdje nikoga ili sve puno ljudi, on uvijek svoje. Ljudi se na njega navikli.
Pjeva on jednom tako:
– A te tvoje sisice
kad se zadrmaju…
Kad odozdol ide starija žena, u narodnoj nošnji:
– Faljen Isus, dijete!
– Vazda faljen! – pristojno odgovara seljak-rudar i nastavlja:
– Mira mi ne daju
tužan sam ja.
Godinama tako. Ništa se ne mijenja, sve do velike nesreće u jami, kad bude puno sprovoda i dođu delegacije iz Zenice i Sarajeva.
IV
Strina Jele je gospodarila kućom.
Ne zato što je tako htjela, nego zato što je morala. Amidža Karlo bio je zanatlija pri rudniku, miran i vedar čovjek, ali nikada ništa nije odlučio. Takav je bio po naravi. Mogao je da radi, ali ga je zamaralo da gazduje.
Pio je puno i svakodnevno, ali nije bio pijanac.
Strina Jele umrla je 1970. Amidža Karlo pet godina kasnije. Nije mu bilo lako samom.