Objavljeno u Nedjeljnoj Dalmaciji od 18. studenog 1993.
Rijeka Neretva većim dijelom svoga toka teče kroz gudure i klance, da bi se tek pri ušću proširila i zloslutnu zelenu zamijenila modrom bojom mora. Tisućama godina dvije obale bile su dva svijeta koja bi se susrela samo kad bi netko hrabar, mimo virova i kroz ledenu vodu, preplivao na drugu stranu ili bi rijeku preveslao na trupcu. No, čak i tada druga je obala ostajala strana i nedodirljiva jer na nju čovjek nije mogao prenijeti ništa od onoga što je bilo njegovo, po čemu je i bio čovjek i što ga je razlikovalo od životinje i od očajnika. Bliže izvoru, Neretva dijeli slabo obraslu, ali ipak živu divljinu, da bi dolje niže prosjekla sivi svijet kamenjara, lišen života i mogućnosti stvaranja civilizacije. Taj dio zemlje ostao je bez povijesti i bez pamćenja, sve dok rijeka nije privukla ljude bliže sebi, a Turski Imperij odlučio trajno spojiti dvije obale, sagraditi ćupriju koja će svojom ljepotom slaviti Boga i njegovu dobrotu jer ljude pušta da s čistom namjerom prepravljaju ono što je on jednom stvorio.
Most je sagradio majstor Hajrudin. Stvarao ga je dugo i predano, ali kad je bio gotov, izgledao je kao načinjen u jednom dahu. Kao da ga nije načinila ljudska ruka, nego je, onako visok i čist, Božje djelo. Bez muke stvaranja koja se zauvijek vidi na lošim i na krivo mjesto postavljenim građevinama, most je u sebi nosio više duhovne ljepote nego najljepše crkve i džamije u tadašnjoj Europi. U sirovoj i nelijepoj provinciji, svoj od kamenjara i sivoga kaosa mostarska je ćuprija omogućila hercegovačkom čovjeku da učini prvi korak u povijest, u civilizaciju koja donosi sreću kroz dostojanstvo.
Grad Mostar sav se, s kućama, crkvama, džamijama i sokacima, okupio oko mosta. Sve je građeno i stvarano u odnosu prema njemu, svaki ljudski pogled, svaka misao o gradu počinjala je i završavala na mostu. Drugi su gradovi stoljećima tražili i izmišljali slične građevine, izmišljali Eiffelove tornjeve i trijumfalne kapije, rasipali vrijeme i ideje da pronađu ono nešto što bi kao Božja svjetlost obasjalo grad i izvuklo ga iz neurednog osjećaja nesavršenstva.
Most nije djelovao monumentalno kao one ruševine iznad Atene. On nije plašio ljude svojom nedodirljivom ljepotom kao što ih plaši rimski Koloseum. Most je bio nekako dobar. Stoljeća su stvorila legende o tome. Jedna je, tako, govorila kako je neko petogodišnje dijete, prelazeći preko njega, duboko zagledalo u Neretvu i poletjelo prema njoj. Umjesto da se razbije o mramorno tvrdu vodu ili da se utopi u njoj, dijete je isplivalo da mu za cijeli život ostane ushit tog blagog, lijepog leta. S mostova često skaču samoubojice, a s mostarskog počeli su skakati oni što su na tren poželjeli biti slobodni. I onda pamtiti to.
U novija vremena skakače je snimala televizija. Kamera bi dugo pratila njihov let i nije bilo čovjeka koji ispred televizora nije, barem na čas, poželio skočiti u dubinu Neretve. Skokovi s mosta uvijek su više i prije odavali dojam ljepote nego hrabrosti. Sklad građevine uvjeravao je čovjeka da mu se sred takvoga svijeta, oslobođena svake rugobnosti, neće dogoditi ništa loše.
Gledan sa svih strana on je izgledao isto. Nisi mu mogao pronaći ono mjesto koje ga otkriva i objašnjava, onu slabu točku koja bi te uvjerila kako je to stvar kao i svaka druga sa svojim jednostavnim i upotrebljivim smislom. Dug i predan pogled otkrivao bi ti formulu pobožnosti, vjere u viši smisao, u duh koji ispunjava sve stvari, a samo se u nekima očituje. Da ih obične ljudske oči mogu gledati, da im se mogu diviti i vidjeti u njima Čudo.
U vrijeme zaustavljene slike svijeta, u vrijeme fotografije, most je, sasvim prirodno, postao amblem. Po njemu se prepoznavala jedna zemlja, kroz njega su neke daleke nepoznate oči vidjele nas. Čovjek lako zaboravlja razglednice iz čudnih stranih zemalja jer na njima uvijek vidi ono za što ne može vezati svoje iskustvo, vidi nešto što mu ne može značiti i u čemu se ne može prepoznati. Rijetki su prizori koje poželi vidjeti uživo, dodirnuti ih pogledom i postati im blizak. Za stranca su u našim krajevima samo Dubrovnik i mostarski most imali tu magičnu privlačnost. Uzalud smo im pokazivali druge gradove, nove građevine, prizore za koje smo vjerovali da su čudesni.
Stoga ne iznenađuje što je bombardiranje Dubrovnika tako čisto i jasno odjeknulo u ušima i očima svijeta. Tisuće ljudskih života nisu značile koliko rušenje fantastične, bogomdane slike svijeta. Rušitelje je reakcija iznenadila ne zato što su zli, nego zato što su bezvjernici i kod očiju slijepi.
Isti su rušitelji potom razarali Mostar. Srušili su sve mostove koji su nakon staroga izgrađeni, ali njega nisu. A mogli su da su htjeli, mada je bilo nezamislivo da to učine. Čovjek jednostavno ne želi vjerovati u tu posljednju mogućnost, u vraćanje svijeta u stanje prije Boga, u stanje nereda u kojemu je sve dopušteno.
A onda je došao taj utorak, deveti dan mjeseca studenoga 1993, kada je spiker na hrvatskom radiju hladno saopćio kako je danas srušen Stari most. Potom je komentator na televiziji ponovio kako se “urušio” Stari most, a onda je komentator u novinama saopćio kako je Stari most “srušio rat”. Istina je, naravno, bila drukčija, i treba je reći jer je nakon rušenja najljepše građevine u ovim krajevima još samo ona ostala. Most je srušio zločinac preciznim i dobro (a što je tu, zaboga, dobro?) odmjerenim pogotkom u srce, u ono mjesto koje samo pravi divljak zna pronaći a da mu ne zadrhti ruka. Bez straha pred ljepotom, pred Božjim djelom, pred generacijama koje će se stidjeti, pred svijetom koji će u svojim čitankama ovo rušenje pribilježiti kao jedan od nekoliko najvećih rušiteljskih zločina u dvadesetom stoljeću.
Slika je, međutim, bila strašnija od vijesti. Prikazivala je Neretvu onakvom kakvu ljudsko oko nije vidjelo već pet stoljeća, pustu i praznu rijeku koja odvaja dvije obale bez povijesti, od kojih će jedna nakon devetog studenoga tek biti zabilježena u povijesti zločina koji je počinio bezimeni vandal, a na sramotu čitavoga svog naroda. I tek posredno – ljudskog roda. Nije ostalo ništa osim pustoši i varljivog sjećanja da smo na tom mostu uvijek bivali bliži Bogu.
Ivo Andrić nekog je Nikolu slasno i strasno u romanu Na Drini ćuprija na nekoliko stranica nabijao na kolac jer je htio srušiti most. Nekad bih osjetio sućut za čovjeka kojeg muče zbog mosta. Nakon slike puste Neretve ne osjećam više ništa.
(tekst posvećujem svima koji sad šute, posebno zagrebačkim povjesničarima umjetnosti, arhitektima i drugima koji su se prije samo dvije godine, kada je rušen Dubrovnik, pravednički zgražali nad šutnjom svojih beogradskih kolega)
Most bliži Bogu
Objavljeno u Nedjeljnoj Dalmaciji od 18. studenog 1993.
Rijeka Neretva većim dijelom svoga toka teče kroz gudure i klance, da bi se tek pri ušću proširila i zloslutnu zelenu zamijenila modrom bojom mora. Tisućama godina dvije obale bile su dva svijeta koja bi se susrela samo kad bi netko hrabar, mimo virova i kroz ledenu vodu, preplivao na drugu stranu ili bi rijeku preveslao na trupcu. No, čak i tada druga je obala ostajala strana i nedodirljiva jer na nju čovjek nije mogao prenijeti ništa od onoga što je bilo njegovo, po čemu je i bio čovjek i što ga je razlikovalo od životinje i od očajnika. Bliže izvoru, Neretva dijeli slabo obraslu, ali ipak živu divljinu, da bi dolje niže prosjekla sivi svijet kamenjara, lišen života i mogućnosti stvaranja civilizacije. Taj dio zemlje ostao je bez povijesti i bez pamćenja, sve dok rijeka nije privukla ljude bliže sebi, a Turski Imperij odlučio trajno spojiti dvije obale, sagraditi ćupriju koja će svojom ljepotom slaviti Boga i njegovu dobrotu jer ljude pušta da s čistom namjerom prepravljaju ono što je on jednom stvorio.
Most je sagradio majstor Hajrudin. Stvarao ga je dugo i predano, ali kad je bio gotov, izgledao je kao načinjen u jednom dahu. Kao da ga nije načinila ljudska ruka, nego je, onako visok i čist, Božje djelo. Bez muke stvaranja koja se zauvijek vidi na lošim i na krivo mjesto postavljenim građevinama, most je u sebi nosio više duhovne ljepote nego najljepše crkve i džamije u tadašnjoj Europi. U sirovoj i nelijepoj provinciji, svoj od kamenjara i sivoga kaosa mostarska je ćuprija omogućila hercegovačkom čovjeku da učini prvi korak u povijest, u civilizaciju koja donosi sreću kroz dostojanstvo.
Grad Mostar sav se, s kućama, crkvama, džamijama i sokacima, okupio oko mosta. Sve je građeno i stvarano u odnosu prema njemu, svaki ljudski pogled, svaka misao o gradu počinjala je i završavala na mostu. Drugi su gradovi stoljećima tražili i izmišljali slične građevine, izmišljali Eiffelove tornjeve i trijumfalne kapije, rasipali vrijeme i ideje da pronađu ono nešto što bi kao Božja svjetlost obasjalo grad i izvuklo ga iz neurednog osjećaja nesavršenstva.
Most nije djelovao monumentalno kao one ruševine iznad Atene. On nije plašio ljude svojom nedodirljivom ljepotom kao što ih plaši rimski Koloseum. Most je bio nekako dobar. Stoljeća su stvorila legende o tome. Jedna je, tako, govorila kako je neko petogodišnje dijete, prelazeći preko njega, duboko zagledalo u Neretvu i poletjelo prema njoj. Umjesto da se razbije o mramorno tvrdu vodu ili da se utopi u njoj, dijete je isplivalo da mu za cijeli život ostane ushit tog blagog, lijepog leta. S mostova često skaču samoubojice, a s mostarskog počeli su skakati oni što su na tren poželjeli biti slobodni. I onda pamtiti to.
U novija vremena skakače je snimala televizija. Kamera bi dugo pratila njihov let i nije bilo čovjeka koji ispred televizora nije, barem na čas, poželio skočiti u dubinu Neretve. Skokovi s mosta uvijek su više i prije odavali dojam ljepote nego hrabrosti. Sklad građevine uvjeravao je čovjeka da mu se sred takvoga svijeta, oslobođena svake rugobnosti, neće dogoditi ništa loše.
Gledan sa svih strana on je izgledao isto. Nisi mu mogao pronaći ono mjesto koje ga otkriva i objašnjava, onu slabu točku koja bi te uvjerila kako je to stvar kao i svaka druga sa svojim jednostavnim i upotrebljivim smislom. Dug i predan pogled otkrivao bi ti formulu pobožnosti, vjere u viši smisao, u duh koji ispunjava sve stvari, a samo se u nekima očituje. Da ih obične ljudske oči mogu gledati, da im se mogu diviti i vidjeti u njima Čudo.
U vrijeme zaustavljene slike svijeta, u vrijeme fotografije, most je, sasvim prirodno, postao amblem. Po njemu se prepoznavala jedna zemlja, kroz njega su neke daleke nepoznate oči vidjele nas. Čovjek lako zaboravlja razglednice iz čudnih stranih zemalja jer na njima uvijek vidi ono za što ne može vezati svoje iskustvo, vidi nešto što mu ne može značiti i u čemu se ne može prepoznati. Rijetki su prizori koje poželi vidjeti uživo, dodirnuti ih pogledom i postati im blizak. Za stranca su u našim krajevima samo Dubrovnik i mostarski most imali tu magičnu privlačnost. Uzalud smo im pokazivali druge gradove, nove građevine, prizore za koje smo vjerovali da su čudesni.
Stoga ne iznenađuje što je bombardiranje Dubrovnika tako čisto i jasno odjeknulo u ušima i očima svijeta. Tisuće ljudskih života nisu značile koliko rušenje fantastične, bogomdane slike svijeta. Rušitelje je reakcija iznenadila ne zato što su zli, nego zato što su bezvjernici i kod očiju slijepi.
Isti su rušitelji potom razarali Mostar. Srušili su sve mostove koji su nakon staroga izgrađeni, ali njega nisu. A mogli su da su htjeli, mada je bilo nezamislivo da to učine. Čovjek jednostavno ne želi vjerovati u tu posljednju mogućnost, u vraćanje svijeta u stanje prije Boga, u stanje nereda u kojemu je sve dopušteno.
A onda je došao taj utorak, deveti dan mjeseca studenoga 1993, kada je spiker na hrvatskom radiju hladno saopćio kako je danas srušen Stari most. Potom je komentator na televiziji ponovio kako se “urušio” Stari most, a onda je komentator u novinama saopćio kako je Stari most “srušio rat”. Istina je, naravno, bila drukčija, i treba je reći jer je nakon rušenja najljepše građevine u ovim krajevima još samo ona ostala. Most je srušio zločinac preciznim i dobro (a što je tu, zaboga, dobro?) odmjerenim pogotkom u srce, u ono mjesto koje samo pravi divljak zna pronaći a da mu ne zadrhti ruka. Bez straha pred ljepotom, pred Božjim djelom, pred generacijama koje će se stidjeti, pred svijetom koji će u svojim čitankama ovo rušenje pribilježiti kao jedan od nekoliko najvećih rušiteljskih zločina u dvadesetom stoljeću.
Slika je, međutim, bila strašnija od vijesti. Prikazivala je Neretvu onakvom kakvu ljudsko oko nije vidjelo već pet stoljeća, pustu i praznu rijeku koja odvaja dvije obale bez povijesti, od kojih će jedna nakon devetog studenoga tek biti zabilježena u povijesti zločina koji je počinio bezimeni vandal, a na sramotu čitavoga svog naroda. I tek posredno – ljudskog roda. Nije ostalo ništa osim pustoši i varljivog sjećanja da smo na tom mostu uvijek bivali bliži Bogu.
Ivo Andrić nekog je Nikolu slasno i strasno u romanu Na Drini ćuprija na nekoliko stranica nabijao na kolac jer je htio srušiti most. Nekad bih osjetio sućut za čovjeka kojeg muče zbog mosta. Nakon slike puste Neretve ne osjećam više ništa.
(tekst posvećujem svima koji sad šute, posebno zagrebačkim povjesničarima umjetnosti, arhitektima i drugima koji su se prije samo dvije godine, kada je rušen Dubrovnik, pravednički zgražali nad šutnjom svojih beogradskih kolega)