Obeliks je, kaže strip, kao mali upao u kazanče sa čarobnim napitkom. I to ga je učinilo fizički pretjerano jakim. Tako je, za svaki slučaj, na leđima nosio stjenčugu, da nekako zabavi, u nešto da uloži tu svoju snagu. Drugima ta se njegova stjenčuga, koju su u nekim prijevodima stripa nazivali i stećkom, činila teškom, opterećujućom. Obeliks im je bio poput Sizifa, onoga koji kamen uzbrdo gura, težak mučenik, rob sudbine i zaludnog posla. A njemu je ustvari bilo lako. Tem nije znao kako je živjeti bez stjenčuge na plećima, tem mu je ona bila laka i dobra, jer je u nju mogao uložiti barem dio svoje pretjerane snage. Obeliks je sretan čovjek. Sudbina je prema njemu milosrdna, jer mu je dala veliki kamen. Šta bi bez kamena?
Goran je kao mali upao u kazanče vrele vode. I skuhao se. Onodobne su novine o tome pisale, trebalo bi pogledati u biblioteke i arhive. Bilo je to vrijeme kada su ljudi još imali srca za takve vijesti. Dječak je po svemu sudeći trebao umrijeti. Tako je rekla medicina, ali ima života koji poteku mimo medicine. Umjesto malenog groba na čapljinskom groblju sa znakom petokrake zvijezde, zaraslog u travuljinu i šiblje, uzrastao je živ čovjek. I kako je rastao, tako su mu pucali ožiljci. Nije lako nadrasti sudbinu. Zato Obeliks nosi stjenčugu i zato je Goran gledao kako da preraste dječje ožiljke. I onda liječnici, dermatolozi i babe travarke, brkati romanijski guslari čiji melemi, kako se priča, liječe sve…
Obeliksa kroz život vodi pretjerana snaga. On je odlučujući faktor u bitkama Asteriksovih Gala protiv Rimljana. Gorana kroz život vode ožiljci. Da nije njih, i da nije onog kazančeta vrele vode, potekao bi na drugu stranu. Ako je ovo sad sreća, onda bi to bila nesreća. Ili bi samo bili drugi ljudi, a s njima i drugi životi.
Da ne bi nevolje, tko zna u kakve bismo nevolje upali.
Da je čuda kojim bi nestali svi ožiljci, tko zna koliki bi dragi i jedini nestali s njima.
Zato svakom njegovo: Obeliksu stjenčuga koju neki stećkom zovu, Goranu ožiljci, nedokuhan život.
Nedokuhan život
Đikovu, s dragošću
Obeliks je, kaže strip, kao mali upao u kazanče sa čarobnim napitkom. I to ga je učinilo fizički pretjerano jakim. Tako je, za svaki slučaj, na leđima nosio stjenčugu, da nekako zabavi, u nešto da uloži tu svoju snagu. Drugima ta se njegova stjenčuga, koju su u nekim prijevodima stripa nazivali i stećkom, činila teškom, opterećujućom. Obeliks im je bio poput Sizifa, onoga koji kamen uzbrdo gura, težak mučenik, rob sudbine i zaludnog posla. A njemu je ustvari bilo lako. Tem nije znao kako je živjeti bez stjenčuge na plećima, tem mu je ona bila laka i dobra, jer je u nju mogao uložiti barem dio svoje pretjerane snage. Obeliks je sretan čovjek. Sudbina je prema njemu milosrdna, jer mu je dala veliki kamen. Šta bi bez kamena?
Goran je kao mali upao u kazanče vrele vode. I skuhao se. Onodobne su novine o tome pisale, trebalo bi pogledati u biblioteke i arhive. Bilo je to vrijeme kada su ljudi još imali srca za takve vijesti. Dječak je po svemu sudeći trebao umrijeti. Tako je rekla medicina, ali ima života koji poteku mimo medicine. Umjesto malenog groba na čapljinskom groblju sa znakom petokrake zvijezde, zaraslog u travuljinu i šiblje, uzrastao je živ čovjek. I kako je rastao, tako su mu pucali ožiljci. Nije lako nadrasti sudbinu. Zato Obeliks nosi stjenčugu i zato je Goran gledao kako da preraste dječje ožiljke. I onda liječnici, dermatolozi i babe travarke, brkati romanijski guslari čiji melemi, kako se priča, liječe sve…
Obeliksa kroz život vodi pretjerana snaga. On je odlučujući faktor u bitkama Asteriksovih Gala protiv Rimljana. Gorana kroz život vode ožiljci. Da nije njih, i da nije onog kazančeta vrele vode, potekao bi na drugu stranu. Ako je ovo sad sreća, onda bi to bila nesreća. Ili bi samo bili drugi ljudi, a s njima i drugi životi.
Da ne bi nevolje, tko zna u kakve bismo nevolje upali.
Da je čuda kojim bi nestali svi ožiljci, tko zna koliki bi dragi i jedini nestali s njima.
Zato svakom njegovo: Obeliksu stjenčuga koju neki stećkom zovu, Goranu ožiljci, nedokuhan život.