Njegova je priroda tiha, umirujuća. A sad viče. Izlazi iz njegove blage prirode grubijan i prostak. Posve novi čovjek. Nepoznat ni njemu ni njoj. Cijeli njegov mentalni sklop je izvraćen.
A ispred njegovih ulaznih vrata u prizemlju je lift, uvijek ga netko čeka. Kad viče, svi ga čuju. Mislit će da je zaista grubijan i prostak, sklon uvredama i svađi.
A i ona: Što se dereš? Pa, rekla si da me ne čuješ. Nisam rekla da te ne čujem. Jesi, jesi. Ni metar od mene, kako da te ne čujem. I ja se čudim. Kad si licem okrenut prema meni, dobro te čujem. Čitam s tvojih usana. Bio sam ti tako okrenut. Nisi. Jesam. Neki dan čistila sam uši u Gežinoj poliklinici na Dobrinji, malo prije stavila aparatić u uho kupljen kod njega. I sad s njim šapćeš, ništa te ne čujem. Ne šapćem, govorim posve normalno. Šapćeš. Kad god ti je taj skupi aparatić u uhu, šapćeš. A ti sad opet vičeš. Mislit će ljudi pred liftom da nam je brak u raspadu. Da nam u braku nikad i nije bilo ljubavi. Da smo grozni ljudi. Ma, neka misle. Vičem jer ti s aparatićem opet šapćeš, jer opet moram da se derem. Svojim šapatom istjeruješ me iz vlastite kože, u nečiju tuđu. Ne viči, pobogu, ta tuđa koža na tebi mi se gadi? I meni. U njoj sam odvratan sam sebi. A i meni.
Ustaje sa stolice, hoda ispred nje tamo-amo. Te rasprave traju već petu godinu. Umaraju, ostavljaju rane i u jednom i u drugom. Troše im duhovnu energiju, unakazuju osobnosti. U vrijeme dok je dobro čula, bila je to osoba bez ikakve mane, sve u šapat uvijeno. Kao u svilu. Iz svake riječi kapala je ljubav. Toplina se širila i prema srcu i prema mozgu. Sad joj je aparatić samo u jednom uhu, što će biti kad bude i u drugom? Što im je to donijela starost? Latinsku pjesmaricu, odgovara mu prijatelj u istim mukama koji mu je upravo poslao popis svojih bolesti na umrlom jeziku. Razloge za svakodnevne svađe, sitnice kao njihove upaljače. I kod njih dvoje je kao i kod prijatelja odavno kompletirana podebela antologija tih latinskih pjesmica. Njezin je autor svima poznat: drska i glupa starost. To prokleto uho.
Uho
Njegova je priroda tiha, umirujuća. A sad viče. Izlazi iz njegove blage prirode grubijan i prostak. Posve novi čovjek. Nepoznat ni njemu ni njoj. Cijeli njegov mentalni sklop je izvraćen.
A ispred njegovih ulaznih vrata u prizemlju je lift, uvijek ga netko čeka. Kad viče, svi ga čuju. Mislit će da je zaista grubijan i prostak, sklon uvredama i svađi.
A i ona: Što se dereš? Pa, rekla si da me ne čuješ. Nisam rekla da te ne čujem. Jesi, jesi. Ni metar od mene, kako da te ne čujem. I ja se čudim. Kad si licem okrenut prema meni, dobro te čujem. Čitam s tvojih usana. Bio sam ti tako okrenut. Nisi. Jesam. Neki dan čistila sam uši u Gežinoj poliklinici na Dobrinji, malo prije stavila aparatić u uho kupljen kod njega. I sad s njim šapćeš, ništa te ne čujem. Ne šapćem, govorim posve normalno. Šapćeš. Kad god ti je taj skupi aparatić u uhu, šapćeš. A ti sad opet vičeš. Mislit će ljudi pred liftom da nam je brak u raspadu. Da nam u braku nikad i nije bilo ljubavi. Da smo grozni ljudi. Ma, neka misle. Vičem jer ti s aparatićem opet šapćeš, jer opet moram da se derem. Svojim šapatom istjeruješ me iz vlastite kože, u nečiju tuđu. Ne viči, pobogu, ta tuđa koža na tebi mi se gadi? I meni. U njoj sam odvratan sam sebi. A i meni.
Ustaje sa stolice, hoda ispred nje tamo-amo. Te rasprave traju već petu godinu. Umaraju, ostavljaju rane i u jednom i u drugom. Troše im duhovnu energiju, unakazuju osobnosti. U vrijeme dok je dobro čula, bila je to osoba bez ikakve mane, sve u šapat uvijeno. Kao u svilu. Iz svake riječi kapala je ljubav. Toplina se širila i prema srcu i prema mozgu. Sad joj je aparatić samo u jednom uhu, što će biti kad bude i u drugom? Što im je to donijela starost? Latinsku pjesmaricu, odgovara mu prijatelj u istim mukama koji mu je upravo poslao popis svojih bolesti na umrlom jeziku. Razloge za svakodnevne svađe, sitnice kao njihove upaljače. I kod njih dvoje je kao i kod prijatelja odavno kompletirana podebela antologija tih latinskih pjesmica. Njezin je autor svima poznat: drska i glupa starost. To prokleto uho.