Kad čovjek na glavi nosi neko pokrivalo – svejedno radi li se o šeširu, kapi, motociklističkoj kacigi ili biskupskoj mitri – teško je s punim pouzdanjem donositi sudove o njegovoj frizuri. Ima li dotični razdjeljak ili mu franzete padaju preko čela, je li kovrčav ili su mu vlasi ravne, je li proćelav ili je, pak, bujne kose… možemo samo nagađati. No, neki se zaključci ipak mogu izvoditi. Prije i poslije svega onaj koji se tiče održavanosti odnosno zapuštenosti nečije frizure.
Meni, recimo, ni najveći sombrero ne bi uspio zakloniti gustu, neukrotivu makiju dlaka koje već tjednima nekontrolirano džikljaju. Strepim od tuđih pogleda, nije mi ugodno, sramim se, premda sam nevin kao anđeo. U ovo stanje zaraslosti nije me dovela lijenost ili kakav obijesni hir, nego građanska pokornost. Ne želim da mi dijete živi sa stigmom kćeri neodgovornog pojedinca, iako bih si tako rado priuštio jedno lijepo šišanje.
Nismo, međutim, svi isti. Dok se ja patim kao bogec bistrički, njegova preuzvišenost zagrebački nadbiskup Josip Bozanić na uskrsnoj je misi nehotice otkrio kako drži do sebe, dna svoga tjemena i vrha šije koji su mu uredno i svježe oštucani. Kakva mu je situacija poviše, jesu li i gornje kote njegove frizure primjereno tretirane škaricama, ne bih znao, ali mislim kako nema sumnje u to da je donju polovicu vlasišta povjerio u sigurne ruke nekog znalca ili znalice. Ne želim reći, sačuvaj Bože, da se drznuo otići u frizera ili da ga je pozvao k sebi, na Kaptol. Dobrohotno želim vjerovati kako ga je oštucao neki svećenik ili, još vjerojatnije, časna sestra. No, kako ni hipotetički on, ni hipotetička ona nemaju ruke od dva metra, to će reći da se njegova preuzvišenost oglušila na preporuke epidemiologa te nam u nedjeljno jutro pokazala kako nije cijepljena od grijeha oholosti. Ili, kako se to već kaže na satovima vjeronauka, pokazala je da duboko vjeruje u onu slavnu uzrečicu: Quod licet Jovi, non licet Jon Bon Jovi.
Moralna makaza
Kad čovjek na glavi nosi neko pokrivalo – svejedno radi li se o šeširu, kapi, motociklističkoj kacigi ili biskupskoj mitri – teško je s punim pouzdanjem donositi sudove o njegovoj frizuri. Ima li dotični razdjeljak ili mu franzete padaju preko čela, je li kovrčav ili su mu vlasi ravne, je li proćelav ili je, pak, bujne kose… možemo samo nagađati. No, neki se zaključci ipak mogu izvoditi. Prije i poslije svega onaj koji se tiče održavanosti odnosno zapuštenosti nečije frizure.
Meni, recimo, ni najveći sombrero ne bi uspio zakloniti gustu, neukrotivu makiju dlaka koje već tjednima nekontrolirano džikljaju. Strepim od tuđih pogleda, nije mi ugodno, sramim se, premda sam nevin kao anđeo. U ovo stanje zaraslosti nije me dovela lijenost ili kakav obijesni hir, nego građanska pokornost. Ne želim da mi dijete živi sa stigmom kćeri neodgovornog pojedinca, iako bih si tako rado priuštio jedno lijepo šišanje.
Nismo, međutim, svi isti. Dok se ja patim kao bogec bistrički, njegova preuzvišenost zagrebački nadbiskup Josip Bozanić na uskrsnoj je misi nehotice otkrio kako drži do sebe, dna svoga tjemena i vrha šije koji su mu uredno i svježe oštucani. Kakva mu je situacija poviše, jesu li i gornje kote njegove frizure primjereno tretirane škaricama, ne bih znao, ali mislim kako nema sumnje u to da je donju polovicu vlasišta povjerio u sigurne ruke nekog znalca ili znalice. Ne želim reći, sačuvaj Bože, da se drznuo otići u frizera ili da ga je pozvao k sebi, na Kaptol. Dobrohotno želim vjerovati kako ga je oštucao neki svećenik ili, još vjerojatnije, časna sestra. No, kako ni hipotetički on, ni hipotetička ona nemaju ruke od dva metra, to će reći da se njegova preuzvišenost oglušila na preporuke epidemiologa te nam u nedjeljno jutro pokazala kako nije cijepljena od grijeha oholosti. Ili, kako se to već kaže na satovima vjeronauka, pokazala je da duboko vjeruje u onu slavnu uzrečicu: Quod licet Jovi, non licet Jon Bon Jovi.