– Kad ti je toliko loše, a ti se vrati. Niko ti ne brani – reče mi Samko i ne pokušavajući da ublaži oštrinu svojih riječi ili zatupi brid gole istine, koja se zarila u našu priču i na trenutak napravila mučnu pauzu u našem razgovoru. Povukosmo još po jedan duboki dim i ja poslije kraće stanke promrmljah više sebi u bradu:
– I to, što kažeš…
Prije toga sam ga podsjetio na sve komšije i rođake koji digoše ruku na sebe. Eto, baš se bíjah vratio sa Salkove dženaze, pust i tup, k’o da sam htio da što prije odagnam iz glave sjećanja iz djetinjstva kad smo se okupljali oko Osmanovog bunara i slušali mlađanog Salka dok vješto razvlači harmoniku i gotovo neprimijetno šara prstima po crno-bijelim dirkama, koje su se presijavale na jasnom bihorskom suncu.
– Omekšali ste vi tamo, k’o kamen mekiš u Suljovoj oranici – nastavi on. – Taman, čovjek njime u vrh glave da te potrefi, ne bi te ni očešao. Tako ste i vi istruhli u tuđini.
– A znaš – rekoh – pričao mi Ferid dajov, kad je rahmetli Šemo išao u vojsku, da se naš babo jedva rastavio od njega. Držao se za autobus do Stenica i tek tu, kad mu je ponestalo snage i dječačke ruke počele da trnu, pustio je oštru prozorsku ivicu i ostao na putu gledajući u autobus koji se gubio u oblaku prašine, a prozorčić i Šemova glava postajali sve manji i manji, dok nisu postali crna tačka, a potom potpuno nestali iza Duljkove stanice. Ispratio je brata koji se više nikad neće vratiti i dugo se kasnije sjećao jedino te crne tačke, pokušavajući da u mislima dozove njegov lik.
– Kad su devedesetih – nastavih – naručili nove nišane iz Kraljeva, babo i majka više nisu bili sigurni čiji je koji mezar. Sve humke bjehu jednačite, oble, pokrivene oštrom, divljom travom, bez oznake. Jedino su se razlikovali grobići mrtvorođene Ahmetove djece i one koja su umirala nedugo poslije rođenja. Šest malenih mezara, jedan do drugog, k’o maleni otkosi. Babo je morao raskopati malo, znao je da je Šemov mejt u metalnom vojnom sanduku. Na mjestu gdje je i mislio, čuo se zvek metala pod udarcem krampa. Na metalnom sanduku, u predjelu lica, bio je jedan stakleni otvor, od tereta godina i teške lagatorske smonice staklo se bješe polomilo, a u unutrašnjosti gotovo ništa: samo ostaci vojničke kape i pramen kose, crne kao zift…
Dugo je babo držao u hrapavoj ruci bratovljeve pramenove i pokušavao kroz suze da prizove njegov lik. Ni slika od njega nije ostala.
Noćima je potom ustajao, sjedio na krlji pred kućom i pušio. Ponekad uzdahne, katkad jekne…
Amidža Šemo je dopremljen u sanduku tačno na dan kad je trebalo da se vrati iz vojske. Došao je i vod vojnika koji je opalio plotun. Selo zanijemilo. Majka Hajrija prerano preseli na Ahiret da ne bi gledala svog mrtvog deliju. Sad su ležali jedno pored drugog, on dug i prav, ona sklupčana pored bezimenog evlada čijim je nesuđenim dolaskom otišla na bolje mjesto…
– Eh, znam – reče – što mi to pričaš?
– Pa, eto, da znaš od kakvog ljudskog hàla vodimo porijeklo – rekoh. – I ti i ja. Kako je bilo meni kad sam odlazio? Jesi li se pitao?
– Jesam, kako da nijesam. Nije ni nama bilo lakše. A kad si viđao Ferida? – pita me gledajući izgubljeno niz Lagatore, kao da čeka da se neko pojavi na Glasovici i zaputi prema našoj kući.
– Kad sam krenuo tamo, išao sam kroz Bosnu, te tako nađoh i Ferida, on mi je i pomogao da odem dalje. Kaže on meni: Bujrum kod mene kad god hoćeš i koliko hoćeš. Vi ste zaslužili a i zadužili nas. Kad sam bio na Ljubin kod Dema, poslije podosta godina, nosio me čovjek od radosti pola sata po sobi. Vi ste svi boleći. Svojetljivi.
– Eto, šta da ti kažem? Kako je boleć čovjek kad ostavi i godinama ne vidi svoje najbliže? Je li sve ovo vrijedno toga? Eto, Ajša juče dođe iz Petnjice i s vrata reče: Uh, ne može se proći od ovih stranaca. Mi smo sad jedno drugom stranci!
– Nekoliko dana pred moj polazak, navrati Meša u svom besciljnom lutanju, i ispriča mi priču o dva dembela. Jesam li ti pričao?
– Možda, slabo pamtim. Hajd‘, ispričaj.
– U mahali Bebek, u predgrađu Istambula, Sultan Fatih je naredio da se sagradi veliki han u kome će naći utočište svi oni kojima Bog dželešanuhu nije dao nafaku, za sve neradnike i gotovane, dangube i zabušante, džabalebaroše i vjetropire. Htio je veliki Sultan da ih skloni sa džade, da ne skitaju, prose i ponižavaju moćno Osmansko carstvo. Zdanje je bilo ubrzo završeno, široka zgrada na tri sprata imala je dvjesta pedeset soba, u svakoj sobi po šest kreveta, svaki krevet po dva sprata. Ja Rabi! Na svakom spratu ogromna kupaonica, u prizemlju velika kuhinja u kojoj su se tri puta dnevno spremala razna jela i đakonije. Pravi dženet za badavadžije. Ubrzo u čardak počeše pristizati dembeli sa svih krajeva carstva: iz Persije, Bagdada, Egipta, Arabije, Bosne i Sandžaka. Među njima je bio i debelguzi Ibrahim iz bihorskog sela Poroče. Ne prođe dugo, a svi kreveti u konaku bjehu popunjeni, tako da su novopristigli spavali pred kapijom, u avliji, a neki i po kaldrmi okolo džamije i konaka.
Sluge zadužene za održavanje konaka, spremanje hrane i čistoću više nisu mogle da čine hizmet tolikom broju dembela, pa pođoše kod Sultana da se požale na loše stanje u konaku.
I još mu rekoše: O,Veliki Sultane, najmudriji i najsilniji, nisu oni svi besposličari i neradnici. Mnogo je onih koji su došli da o trošku moćnog carstva uživaju u našima poslasticama i šećerlamama, a i da bi izbjegli vojnu službu i ljute bojeve. Pitao ih Sultan: Šta predlažete?
Najstariji i najlukaviji predloži da malo zapale kuću, pa ko krene da bježi, on nije dembel, neka se više ne vraća, a ko ostane ležati uprkos vatri, neka ostane i dalje u konaku.
U jednoj od soba bili su zajedno naš Ibrahim s Poroča i Halid, Crnogorac s Pelevog brijega kod Podgorice, koji je prešao na islam, jer je čuo za sultanov konak za dembele. Kad se dim uvukao u sobe i hodnike, začu se halak i vriska. Ljudi su bezglavo trčali prema velikoj kapiji i tražili spas od plamena, neki su skakali kroz prozore, neki visili na balkonima. Ibrahim s Poroča se okrenu prema Halidu i povika: Brate, kuća gori! Hajde da bježimo! Halid, koji je ležao okrenut prozoru, i ne osvrnu se, nego mu onako preko ramena odgovori: Kako ti, jadan, nije mučno da pričaš?! Halid je ostao u konaku sve dok sluge nisu ugasile požar, a Ibrahim je bježeći od vatre, pao u Sultanovu nemilost i morao nazad u rodni Bihor, u maleno selo Poroče, na vrh Đuđa, gdje su ga čekale nekošene livade i neorane njive.
Slatko se ismijasmo.
– Šta sve nećeš čuti od našeg Meše – veli Samko.
– A kad sam krenuo, noć već bješe pala – nastavljam svoju mučnu priču – vedra i okupana mjesečinom. Popča je hučala onim svojim noćnim glasom koji me uvijek podsjeti na noć kad sam s babom išao na konak kod daja Murata – na Turijak. Sve rijeke tako tutnje u Bihoru – posebno, prepoznatljivo. Prelazili smo mostom preko Trpeške rijeke, mrkla noć, ne vidiš bijele kobile, rijeka huči, a ja u svom dječjem neznanju pitam baba šta se to čuje tako snažno. On mi odgovara, ali ne mogu da razoputim od buke. Opet pitam. On opet kaže: Rijeka. Ja sam razumio – lijeska. Odmah sam zamislio nekog bihorskog gorostasa kako na ramenu, zakačenu na kosir, vuče ogromnu lijesku punu lješnika, koja vijuga po zemlji i stvara taj neobični zvuk. Taj mi gorostas i sad iskrsne pred oči kad god nadođu bihorske rijeke…
Osvrtao sam se da pogledam svaku šljivu, svaki prahinjak, znao sam svaku stopu ove zemlje, mogao sam žmureći da odem, a da ne pogriješim put, to je moja babovina, moja djedovina, pradjedovina i još ko zna koliko unazad…
Sanjao sam godinama kako stižem na Trpeško brdo i gledam Lagatore od miline. I uvijek je ljeto i uvijek sutrave velike, zelene, nepokošene i njišu se na vjetru…
Ja dolazim, sve trčeći s Kutnjeg brda do ispod strinine kuće, grlim je…
Tad mi ispada san. Sljedeće noći, isto.
Ajša me zadnji put dočekala trčeći niz livade, zagrlila me kao da je znala da ću taj zagrljaj nositi u sebi dok sam živ, zagrljaj desetogodišnje djevojčice, moje mlađe sestre. I danas kad mi se kćer privije u zagrljaj, probudi sjećanja na te tanane, bijele ručice…
– Hajd’, živjeli – trže Samko jednu domaću i sakri u kragni jakne lice niz koje se slivala vrela, bratska suza.
Muhabet pod babovom lozom
– Kad ti je toliko loše, a ti se vrati. Niko ti ne brani – reče mi Samko i ne pokušavajući da ublaži oštrinu svojih riječi ili zatupi brid gole istine, koja se zarila u našu priču i na trenutak napravila mučnu pauzu u našem razgovoru. Povukosmo još po jedan duboki dim i ja poslije kraće stanke promrmljah više sebi u bradu:
– I to, što kažeš…
Prije toga sam ga podsjetio na sve komšije i rođake koji digoše ruku na sebe. Eto, baš se bíjah vratio sa Salkove dženaze, pust i tup, k’o da sam htio da što prije odagnam iz glave sjećanja iz djetinjstva kad smo se okupljali oko Osmanovog bunara i slušali mlađanog Salka dok vješto razvlači harmoniku i gotovo neprimijetno šara prstima po crno-bijelim dirkama, koje su se presijavale na jasnom bihorskom suncu.
– Omekšali ste vi tamo, k’o kamen mekiš u Suljovoj oranici – nastavi on. – Taman, čovjek njime u vrh glave da te potrefi, ne bi te ni očešao. Tako ste i vi istruhli u tuđini.
– A znaš – rekoh – pričao mi Ferid dajov, kad je rahmetli Šemo išao u vojsku, da se naš babo jedva rastavio od njega. Držao se za autobus do Stenica i tek tu, kad mu je ponestalo snage i dječačke ruke počele da trnu, pustio je oštru prozorsku ivicu i ostao na putu gledajući u autobus koji se gubio u oblaku prašine, a prozorčić i Šemova glava postajali sve manji i manji, dok nisu postali crna tačka, a potom potpuno nestali iza Duljkove stanice. Ispratio je brata koji se više nikad neće vratiti i dugo se kasnije sjećao jedino te crne tačke, pokušavajući da u mislima dozove njegov lik.
– Kad su devedesetih – nastavih – naručili nove nišane iz Kraljeva, babo i majka više nisu bili sigurni čiji je koji mezar. Sve humke bjehu jednačite, oble, pokrivene oštrom, divljom travom, bez oznake. Jedino su se razlikovali grobići mrtvorođene Ahmetove djece i one koja su umirala nedugo poslije rođenja. Šest malenih mezara, jedan do drugog, k’o maleni otkosi. Babo je morao raskopati malo, znao je da je Šemov mejt u metalnom vojnom sanduku. Na mjestu gdje je i mislio, čuo se zvek metala pod udarcem krampa. Na metalnom sanduku, u predjelu lica, bio je jedan stakleni otvor, od tereta godina i teške lagatorske smonice staklo se bješe polomilo, a u unutrašnjosti gotovo ništa: samo ostaci vojničke kape i pramen kose, crne kao zift…
Dugo je babo držao u hrapavoj ruci bratovljeve pramenove i pokušavao kroz suze da prizove njegov lik. Ni slika od njega nije ostala.
Noćima je potom ustajao, sjedio na krlji pred kućom i pušio. Ponekad uzdahne, katkad jekne…
Amidža Šemo je dopremljen u sanduku tačno na dan kad je trebalo da se vrati iz vojske. Došao je i vod vojnika koji je opalio plotun. Selo zanijemilo. Majka Hajrija prerano preseli na Ahiret da ne bi gledala svog mrtvog deliju. Sad su ležali jedno pored drugog, on dug i prav, ona sklupčana pored bezimenog evlada čijim je nesuđenim dolaskom otišla na bolje mjesto…
– Eh, znam – reče – što mi to pričaš?
– Pa, eto, da znaš od kakvog ljudskog hàla vodimo porijeklo – rekoh. – I ti i ja. Kako je bilo meni kad sam odlazio? Jesi li se pitao?
– Jesam, kako da nijesam. Nije ni nama bilo lakše. A kad si viđao Ferida? – pita me gledajući izgubljeno niz Lagatore, kao da čeka da se neko pojavi na Glasovici i zaputi prema našoj kući.
– Kad sam krenuo tamo, išao sam kroz Bosnu, te tako nađoh i Ferida, on mi je i pomogao da odem dalje. Kaže on meni: Bujrum kod mene kad god hoćeš i koliko hoćeš. Vi ste zaslužili a i zadužili nas. Kad sam bio na Ljubin kod Dema, poslije podosta godina, nosio me čovjek od radosti pola sata po sobi. Vi ste svi boleći. Svojetljivi.
– Eto, šta da ti kažem? Kako je boleć čovjek kad ostavi i godinama ne vidi svoje najbliže? Je li sve ovo vrijedno toga? Eto, Ajša juče dođe iz Petnjice i s vrata reče: Uh, ne može se proći od ovih stranaca. Mi smo sad jedno drugom stranci!
– Nekoliko dana pred moj polazak, navrati Meša u svom besciljnom lutanju, i ispriča mi priču o dva dembela. Jesam li ti pričao?
– Možda, slabo pamtim. Hajd‘, ispričaj.
– U mahali Bebek, u predgrađu Istambula, Sultan Fatih je naredio da se sagradi veliki han u kome će naći utočište svi oni kojima Bog dželešanuhu nije dao nafaku, za sve neradnike i gotovane, dangube i zabušante, džabalebaroše i vjetropire. Htio je veliki Sultan da ih skloni sa džade, da ne skitaju, prose i ponižavaju moćno Osmansko carstvo. Zdanje je bilo ubrzo završeno, široka zgrada na tri sprata imala je dvjesta pedeset soba, u svakoj sobi po šest kreveta, svaki krevet po dva sprata. Ja Rabi! Na svakom spratu ogromna kupaonica, u prizemlju velika kuhinja u kojoj su se tri puta dnevno spremala razna jela i đakonije. Pravi dženet za badavadžije. Ubrzo u čardak počeše pristizati dembeli sa svih krajeva carstva: iz Persije, Bagdada, Egipta, Arabije, Bosne i Sandžaka. Među njima je bio i debelguzi Ibrahim iz bihorskog sela Poroče. Ne prođe dugo, a svi kreveti u konaku bjehu popunjeni, tako da su novopristigli spavali pred kapijom, u avliji, a neki i po kaldrmi okolo džamije i konaka.
Sluge zadužene za održavanje konaka, spremanje hrane i čistoću više nisu mogle da čine hizmet tolikom broju dembela, pa pođoše kod Sultana da se požale na loše stanje u konaku.
I još mu rekoše: O,Veliki Sultane, najmudriji i najsilniji, nisu oni svi besposličari i neradnici. Mnogo je onih koji su došli da o trošku moćnog carstva uživaju u našima poslasticama i šećerlamama, a i da bi izbjegli vojnu službu i ljute bojeve. Pitao ih Sultan: Šta predlažete?
Najstariji i najlukaviji predloži da malo zapale kuću, pa ko krene da bježi, on nije dembel, neka se više ne vraća, a ko ostane ležati uprkos vatri, neka ostane i dalje u konaku.
U jednoj od soba bili su zajedno naš Ibrahim s Poroča i Halid, Crnogorac s Pelevog brijega kod Podgorice, koji je prešao na islam, jer je čuo za sultanov konak za dembele. Kad se dim uvukao u sobe i hodnike, začu se halak i vriska. Ljudi su bezglavo trčali prema velikoj kapiji i tražili spas od plamena, neki su skakali kroz prozore, neki visili na balkonima. Ibrahim s Poroča se okrenu prema Halidu i povika: Brate, kuća gori! Hajde da bježimo! Halid, koji je ležao okrenut prozoru, i ne osvrnu se, nego mu onako preko ramena odgovori: Kako ti, jadan, nije mučno da pričaš?! Halid je ostao u konaku sve dok sluge nisu ugasile požar, a Ibrahim je bježeći od vatre, pao u Sultanovu nemilost i morao nazad u rodni Bihor, u maleno selo Poroče, na vrh Đuđa, gdje su ga čekale nekošene livade i neorane njive.
Slatko se ismijasmo.
– Šta sve nećeš čuti od našeg Meše – veli Samko.
– A kad sam krenuo, noć već bješe pala – nastavljam svoju mučnu priču – vedra i okupana mjesečinom. Popča je hučala onim svojim noćnim glasom koji me uvijek podsjeti na noć kad sam s babom išao na konak kod daja Murata – na Turijak. Sve rijeke tako tutnje u Bihoru – posebno, prepoznatljivo. Prelazili smo mostom preko Trpeške rijeke, mrkla noć, ne vidiš bijele kobile, rijeka huči, a ja u svom dječjem neznanju pitam baba šta se to čuje tako snažno. On mi odgovara, ali ne mogu da razoputim od buke. Opet pitam. On opet kaže: Rijeka. Ja sam razumio – lijeska. Odmah sam zamislio nekog bihorskog gorostasa kako na ramenu, zakačenu na kosir, vuče ogromnu lijesku punu lješnika, koja vijuga po zemlji i stvara taj neobični zvuk. Taj mi gorostas i sad iskrsne pred oči kad god nadođu bihorske rijeke…
Osvrtao sam se da pogledam svaku šljivu, svaki prahinjak, znao sam svaku stopu ove zemlje, mogao sam žmureći da odem, a da ne pogriješim put, to je moja babovina, moja djedovina, pradjedovina i još ko zna koliko unazad…
Sanjao sam godinama kako stižem na Trpeško brdo i gledam Lagatore od miline. I uvijek je ljeto i uvijek su trave velike, zelene, nepokošene i njišu se na vjetru…
Ja dolazim, sve trčeći s Kutnjeg brda do ispod strinine kuće, grlim je…
Tad mi ispada san. Sljedeće noći, isto.
Ajša me zadnji put dočekala trčeći niz livade, zagrlila me kao da je znala da ću taj zagrljaj nositi u sebi dok sam živ, zagrljaj desetogodišnje djevojčice, moje mlađe sestre. I danas kad mi se kćer privije u zagrljaj, probudi sjećanja na te tanane, bijele ručice…
– Hajd’, živjeli – trže Samko jednu domaću i sakri u kragni jakne lice niz koje se slivala vrela, bratska suza.