Iz  provincije, bez naslova

Ovog subotnjeg dopodneva upadoh u neopisivu gužvu. Umjesto obaveznog razmaka od dva metra, nađosmo se ni na dva centimetra. Međusobno ispremiješani. Neizbrojivi. Ljude se može na svakih stotinu, pet stotina ili hiljadu metara pobrojavati, bez obzira da li su sa kolicima ili samo s nekoliko cekera. Nas nemoguće izbrojiti ni na deset metara.

Nešto sam se danas naljutila sama na sebe i izašla dopodne na obalu rijeke. 

Jučer sam im ufrkala 160 kokos kiflica, plus čokoladne kocke, plus specijalitet kuće: čikoš štangle. Jutros zamijesila domaći kruh od dva kilograma brašna, miješanog, bijelog glatkog, bijelog oštrog, crnog i raženog. Sad se diže. Da nadođe za vrući rol. Popodne ću kuhati rolanu šunkicu. Iako me po svemu, a posebno po izgovoru, podsjeća na maskicu. Kad mi ozbiljni ljudi kažu da moram nositi „maskicu“, osjećam se kao da me podsjećaju da bih morala nositi i pelenicu, ne kao stara osoba, nego kao bolesno dijete. Tako me i šunkica i plećkica ubijaju u pojam. Ne želim jesti deminutive.

Zato sam izašla na desnu obalu rijeke bez mobitela. 

I pogriješila.

Ne zbog onih koji su ostali kod kuće prevrtati po frižideru, visećim elementima i špajzi. Njima je ovih dana sve što nađu gotovo, a za progutati, čisti augmentativ.

Nego! U kadar se postavila ptica-roda, na praznom sportskom igralištu, tačno između stativa. Izgledala mi je čudesno kao vrhovi Himalaja stanovnicima indijske pokrajine Pundžab, koje, nakon trideset godina, ovih dana vide čak sa dvije stotine kilometara udaljenosti.

Ne mogu pokazati fotografiju žutog tepiha sa pticom rodom usred gola, ispred obavezne mreže. Sve zbog one plećkice koja je još sirova. Zato zamislite Francesca Tottija iz jedne od njegovih 786 odigranih utakmica za Romu, kad je dao jedan od 307 golova, ovaj put pobjednički, golman istrčao daleko u slobodni prostor, a Totti u djeliću sekunde provjerava je li uspio. Njegov je pogled uprav, prema suigračima; rodina glava pognuta, prema glistama i crvićima.

Odlučila sam baš danas izbrojiti korake od početka do kraja dijela obale kojim volim prošetati. Zdravstveni stručnjaci tvrde: obavezno dnevno četiri hiljade i dvije stotine koraka, za bolji rad srca, cirkulaciju, moždane vijuge, čvrstoću kostiju i mišića. Nekako mi se čini da se ono tabanjanje po kući ne računa u korisne korake, već samo hodanje u prirodi. Nemam koga pitati. I znam da bi od svakog stručnjaka dobila drugačiji odgovor. Zato uspostavljam vlastite kriterije. Na svakih stotinu koraka uberem jednu žutu cvjetnu glavicu, kad ih skupim deset, što znači hiljadu koraka, s njima u džep jakne, pa po novih stotinu. Još tri glavice. Hiljadu i tri stotine koraka u jednom pravcu. Provjeravam i u povratku, ista mjera. Od danas znam koliko moram prehodati. Kući se vraćam sa dvadeset i šest žutih cvjetića. 

Pročitah rano jutros da je danas pravoslavni svetac Vrbice ili Lazareva subota. Onaj dan kad je Isus oživio Lazara, nakon što je ovaj četiri dana bio mrtav. Narodni običaj nalaže da se na taj, današnji dan, nabere cvijeća i ostavi u vodi s kojom će se sutra ujutro svi u porodici umiti.

Ma još bih i povjerovala, kad jedni ne bi sutrašnjim buđenjem navalili na jutarnje cvjetno umivanje, a drugi jedva oprali ruke i nestrpljivo gladno navalili na kuhanu šunkicu.

 A maskice nam svima jednake.

Rijeka, obala, ptica-roda i neizbrojivi cvjetovi maslačaka čuvaju jedni druge na neopisivoj blizini. 

Predložit ću onima mojima kod kuće da se do sutrašnjeg jutra dogovore tko će ubuduće biti što od viđenog ovoga subotnjeg prijepodneva. Kako bismo se još više voljeli. Onda kad skinemo maskice. Privremeno ili trajno.

11. april  2020.

 

Jagoda Kljaić 11. 04. 2020.