Mnogo je neobičnih ljudi u mojoj B fazi Alipašina polja. I Fata je među njima. Dok joj je muž bio živ, tu je osobinu iskazivala stidljivo, samo povremeno. I prvih mjeseci nakon smrti muža, tog njezinog najtužnijeg događaja, s njom je živjela pritajeno. Razvila se kao buktinja jednoga jutra pod prozorom moje kuhinje.
– Prljav svijet naselio ovaj naš grad. Sav jad Bosne šljego nam ovdje – rekla je kad sam otvorio kuhinjski prozor da je upitam je li se to kao umirovljenica zaposlila u gradskoj čistoći. – Nosio te vrag, nisam. Osnivam svoju firmu… A i kako ne bih. Oni što su za plaću zaduženi da nam kupe ovo smeće, samo prolete s onim ubadalicama i vrećicama, svo smeće ostaje iza njih. Muka mi kad ovuda prolazim, ne mogu gledati. I stid me. Zatrpaće nas smećem divljaci.
– Nemoj tako, Fato, nisu svi takvi… Pa, neki dan si mi drukčije govorila. Žalila si mi se da te uštaklo, da se ne možeš sagnuti ni naprijed ni nazad, ni lijevo ni desno.
– Jest. I još me drži. A i tuga me nikako ne popušta. Nije mala stvar ostati bez muža. Ovako, i tu svoje muke liječim… Ne znam što ću sama u onolikom stanu, sinovi se udaljili od mene, imaju svoju djecu… Jedan ovdje, u gradu, na Čengić Vili, drugi na izlazu iz grada, prema Kiseljaku. Otkad im je ćaća u ilovači u Vlakovu razišli se, okrenuli se ženama i djeci…
Tih je dana već bila na sredini ostavinske rasprave. Dvosoban stan s pokojnikova imena kao vlasnika nastojala je u gruntovnici uknjižiti na svoje ime. Struja, voda, televizija, telefon, trči tam, trči vam, izvadi ovu, izvadi onu potvrdu, uplati ovu, uplati onu taksu… Vraćala se mjesecima s tih prijepodnevnih obilazaka ustanova puna bijesa:
– Pravna je nauka jedno veliko sranje, komšija! – ispovijedala mi se, opet ispod prozora. – Kad god na jednom šalteru nešto završim, na drugom me dočekaju: Idi sad tamo, onda dođi vamo. A to tamo je u posve drugoj općini, čiji te šalter za te poslove upućuje na drugu općinu, a oni i na treću… Pa, koliko ovaj grad ima općina viška, dragi moj Allahu, ne znaju ni moje noge. Zna ta dosadna pravna nauka. Noge mi otpadaju od nje, noću u krevetu ko da nisu moje. Zar se nije moglo sve u jednom paketu, na jednom mjestu, u jednoj općini…
– Pa, jesi li tu uknjižbu konačno završila? – pitam je nakon dvije ili tri godine.
– Jok.
– Ali si ove naše stanare prilično dovela u red. Manje bacaju svoje smeće s katova.
– Vraga manje. Nisu ni zimus usporili. I zimus su mi mrzle ruke dok sam kupila njihovo smeće. Jednom, dok sam puhala u ruke, pogodi me zimus neki gad punom vrećicom u glavu… Bacim pogled gore, nigdje nikog. Kome bacaš svoja govna, seljačino, viknem, a on meni i drugu vrećicu… Hajd se bori s takvim govedom…
U pet narednih godina počela je širiti prostor svoje radne kancelarije (tako je zvala ono što je u tom vemenu uporno čistila govoreći: Moje preduzeće, bogme, dobro napreduje!). Zagađivače zelenih površina oko naših nebodera u dvorištu s dva igrališta i šumarcima raznog drveća smanjivala je iz dana u dan. Svako njezino odnošenje u vrećicama raznih predmeta u kontejnere ostavljalo je parcele umivenim. Njezin je taj trud svakog promatarača uvjeravao da ga je briga rijetkog čistunca u to stanje dovela. Nigdje ni papirića, ni otpatka hrane, ni ambalaže…
Pobjeda joj se smiješila, iako su je poraženi stalno usporavali i stalno uvjeravali da i oni ne posustaju u bacanju raznih predmeta s katova na zemlju. Ona očisti, oni odmah svoje novo smeće pobacaju na očišćeno. I sve tako do početka 2020. godine. Onda dođe Corona. Nekoliko dana pred dolazak proljeća Krizni štab za borbu protiv te goropadnice donese stroge zakone kojima dokinu i ono malo slobode svojim građanima. Fati zabrani izlazak iz stana kao i svim drugim živim stvorovima iznad 65 godina i mlađim ispod osamnaest. Divljake nastanjene u našim neboderima Corona potaknu na još češće bacanje smeća iz stanova. Raj za njih, bacaj koliko hoćeš, u samoizolaciju se povukli i čistači s onim nabadačama. Kaznena vlast ih i u vrijeme kakve-takve slobode ionako nije kažnjavala… A Fata se zatvorila u stan, ispod mog balkona smeće se gomila, raste li raste, čekam kad će i do njezinoga kata…
Ublažene naredbe i za starije i za mlade stupile na snagu jednog travanjskog ponedjeljka. Možeš po mirovine i u nabavku od deset do dvanaest, možeš s roditeljima i u autu, sve do petka. Nema Fate sa svojim crnim vrećicama i navučenim rukavicama. Umjesto nje ispod balkona jedna komunalka u nekoj novoj uniformi s maskom na licu, rukavicama i nabadačom. Kljuca po smeću kao kokoš, žuri, ostavlja iza sebe, ne vraća se po preskočeno. Što je to s Fatom, pitam se stojeći kraj kuhinjskog prozora, zovem je nekoliko puta, ne javlja se. Napokon, podiže slušalicu:
– Fato, propada ti poduzeće. Preuzela ga neka vrlo površna gospoja. Samo kljuca otpad, ne uklanja ga, sve ostavlja za sobom. Kad ćeš je potjerati?
– Nosi je vrag, nije mi ni do čega. Moj komšija, ovdje sam ko u zatvoru. Unuci mi sve nabavljaju, svi prevalili osamnaest, ali ne ulaze u kuću baki na eglen ni sekundu. Sve ispred praga, na odstojanju… Ne smiju mi blizu ni s maskama na licu. Sinove i snahe još nisam vidjela. Strah i njih korone. Ako ovako potraje, nećeš me više ni vidjeti s vrećicom ispod svog balkona. Kad mi ne smiju blizu ni najbližnji, preselit ću gore, što ću na ovom svijetu, komšija?
– Nemoj tako, Fato.
– Hoću. I svoje zemaljsko preduzeće u osnivanju preselit ću gore, komšija… Skontala sam da je i gore neki nered, kanula nam je odozgor i ova pošast, komšija…
– Ma, nije odozgor, Fato.
– Jest, na moju istinu, komšija. Ova će nas pošast sve odavle preseliti na čišćenje nebeskih katova, ko zna što sve gore čeka naše ruke. I gore su neki peksini, svi su, bezbeli, u rodu s ovim našim, zemaljskim. Onda će se i oni s nama, valjda, ovamo opet i vratiti. Baš onako kako nas tome uči tvoja vjera, komšija.
– Ma, nemoj tako, susjedo! Corona je naša, zemaljska… Proći će i njezina vlast.
– Nikad ovo neće proći, komšija. Korona me izludi, komšija, od nje ja ovo i buncam, komšija. I plačem.
Slušalica umuknu, mene obuze neka pregolema tuga. Što je to preko noći Corona učinila od Fate? Nije to nikako ona bivša Fata. Kakav li će nam ovaj svijet izgledati ako nam Corona preko noći preobrazi sve ljude kao što je već Fatu? Ludnica.
Mara
Od ranog jutra do kasne večeri hoda, hoda i hoda. U hodu sa svakim razmjenjuje samo jednu rečenicu: Dok se hoda, dobro je. Kad nekoga ugleda samog na klupi ispred džamije Kralj Fahd, sjedne i započne priču prva. Opet o hodanju, opet o tome da je čovjek stvoren samo zato da hoda i da u hodu razmišlja o svijetu u koji su ga njegovi roditelji istjerali bez njegova pitanja. Čim osjeti da onoga kojemu govori njezina priča ne zanima, diže se i nastavlja sitnim koracima obilaziti svoje Alipašino u kojemu je u jednom od više nebodera i njezin stan. U njemu je sama već nekoliko godina, iz njega izlazi u rano jutro, ulazi u kasne večeri, u sva godišnja doba. Sin joj je u A fazi Alipašina polja, neće njemu, ne dopušta mu da joj dođe. Nitko ne zna zašto je to tako.
Tu njezinu tajnu ne objašnjava ni samoizolacija. Nigdje nikoga, ni na klupama u parku, ni na trotoarima, tek pokoji auto na cesti. Samo ona. Hoda, hoda i hoda. S maskom na licu kao da se srodila, ispod maske uvijek nešto gricka, pogledom iznad maske traži svoju žrtvu. Za istu rečenicu: Dok se hoda, dobro je. Ali, nitko se na nju više i ne osvrće. Nikoga ona više i ne zanima, svi nekud žure, pod maskama kao da se guše. Jedva čekaju da je se oslobode. Lijepo vrijeme prije Corone, kad će se vratiti.
Zaustavi se kraj psa i mačke, kad ne može s ljudima, porazgovara sa životinjama. Skloni se svakom autu, čeka da iz njega izađe vozač, da ga pozdravi i upita kako je, bio joj poznat ili nepoznat.Ali, za svijet kroz koji još hoda i koji se u autima još uvijek kreće, ona kao da je zauvijek mrtva. Kao i za samoizolaciju. Samo zato što hoda, samo zato što ne poštuje njezina pravila. I policajac bi joj dobro došao za izgovor te samo jedne rečenice: Dok se hoda, dobro je. Hodaj, hodaj i hodaj, Maro!
Tuđi životi
Imamo park s glavnom šetnicom istok-zapad i s dvije pobočne sjever-jug, a nemamo park. Drvoredi uz šetnice u ratu prorijeđeni, sjekao stabla tko je kad stigao. Kad je imao što kuhao i grijao se svijet na ovakvim i onakvim pećicama, u poratnim godinama zasađena nova stabla. Jednu trećinu mladica počupala djeca, dvije trećine im se otele i izrasle. Na zelenoj površini koja se isprsila umjetnim brdašcem od ranog proljeća do kasne jeseni djeca u poraću šutaju lopte, niz brdašce se zimi spuštaju na sankama, po najprostranijem i najzapuštenijem zelenilu mnogi šeću pse raznih pasmina. Imamo i dva igrališta. Na onom za rukomet odnedavno je parkiralište, na onom za košarku nije promijenjena mamjena, jest proširena.
Sve do vremena coronavirusa, subotom i nedjeljom, to je igralište bilo i mjesto pokazivanja rabljenih automobila uvezenih iz europskih zemalja. Ali, otkako nam je goropadna Corona nametnula svoje adete, više nije ni to. Nema na tom igralištu ni subotnjih ni nedjeljnih okupljanja, ni pompeznih izlazaka iz tek kupljenih ljepotana na auto pijaci. Šetnicama povremeno prođu vozači u svojim automobilima, već nekoliko dana zamijenili šetače. Haubu i gepek svojih limenih ljubimaca upravo dovezenih s pijace, i sva četvera vrata, na košarkaškom igraštu odavno više ne otvara nitko. Iz otvorenih auta nitko više ne pušta glazbu na razinu maksimalnih decibela. Tužno, brate, i nepravedno. Niti jedan novopečeni vlasnik više na igralištu ne pregleda s jaranima motor svog ljubimca, ne pokazuje im ni alat u gepeku. Mrtvo igralište.
Nema više subota i nedjelja kao onih nekad. Smotra mladosti na otvorenom kao u kafićima. Na platou košarkaškog igrališta u parku momci i djevojke oko auta s otvorenim vratima, gepekom i haubom, glazba ječi, penje se čak do otvorenih prozora najviših katova nebodera. Momci sa svojim pikanama čas zagrljeni, čas s usnama na usnama. Život u svojoj punoj kulminaciji. Lijepa prošla vremena.
Pusto i ove subote košarkaško igralište. Ni psa, ni mačke, ni čovjeka na njemu. Nemamo više ni košarkaško igralište. Radost i smijeh Corona ugasila i na njemu, utjerala mladiće i djevojke u stanove, zatvorila ih u neke tuđe živote.
Psi koji se smiju
Taj je pas u ratu bio lutalica, ona ga je spasila od granata, uvela u svoj stan, podijelila s njim svaku mrvu hrane. Rasan vučjak. Bio je zapušten, sada ne izgleda tako. Čim ga izvede, laje. Ali njegov lavež nije običan: on je i za nju i za njega što i smijeh. On je za njih oboje radost. Kad ga pusti s poveza, prvo oko nje optrči, onda se stušti daleko od nje, istom brzinom joj se i vrati. Tad opet zalaje, tako joj se zahvaljuje na svemu što je učinila i što čini za njega. Tako joj pokazuje taj svoj osmijeh, iskazuje tu svoju radost.
Prije tri godine vlasnica i spasiteljica vučjaka dobila je kćerčicu, i kćerčica ima svog pekinezera. Debeljuco. Stomak mu liže zemlju, od debljine ne može da potrči. Malo-malo pa zastane da se odmori. Djevojčica ga povremeno naglo povuče sebi, i ona je debeljuca, on se u mjestu ukopa s nekim čudnim izrazom na njušci. Kao da joj se smije, kao da je s tim smiješkom pita: Pa, zar ne vidiš da si me pregojila. Pa i ja sam pregojena, odgovara pogledom djevojčica svome četveronožnom ljubimcu. Sve dijeli s njim i u samoizolaciji.
Čim psi isprazne svoja crijeva i bešike, odmah se majka i kći vraćaju u stan. Čine to svaki dan u isto vrijeme: oko dvanaest i pred ranu večer. Pred ulazom u neboder vučjak uvijek zalaje, tako se zahvali svojoj vlasnici, spasiteljici, na izlasku iz zatvora u stanu. Pekinezer to isto čini, ali na svoj način. Ukoči se, povez povuče sebi, a djevojčica sebi. Dijete vuče dijete. Gledaju se dugo, pekinezer je razumniji, popusti prvi. S noge na nogu, nestaju svečetvero. I danas su ti kratki trenuci slobode u prirodi bili samo njihovi.
Priče iz B faze
Fata
Mnogo je neobičnih ljudi u mojoj B fazi Alipašina polja. I Fata je među njima. Dok joj je muž bio živ, tu je osobinu iskazivala stidljivo, samo povremeno. I prvih mjeseci nakon smrti muža, tog njezinog najtužnijeg događaja, s njom je živjela pritajeno. Razvila se kao buktinja jednoga jutra pod prozorom moje kuhinje.
– Prljav svijet naselio ovaj naš grad. Sav jad Bosne šljego nam ovdje – rekla je kad sam otvorio kuhinjski prozor da je upitam je li se to kao umirovljenica zaposlila u gradskoj čistoći. – Nosio te vrag, nisam. Osnivam svoju firmu… A i kako ne bih. Oni što su za plaću zaduženi da nam kupe ovo smeće, samo prolete s onim ubadalicama i vrećicama, svo smeće ostaje iza njih. Muka mi kad ovuda prolazim, ne mogu gledati. I stid me. Zatrpaće nas smećem divljaci.
– Nemoj tako, Fato, nisu svi takvi… Pa, neki dan si mi drukčije govorila. Žalila si mi se da te uštaklo, da se ne možeš sagnuti ni naprijed ni nazad, ni lijevo ni desno.
– Jest. I još me drži. A i tuga me nikako ne popušta. Nije mala stvar ostati bez muža. Ovako, i tu svoje muke liječim… Ne znam što ću sama u onolikom stanu, sinovi se udaljili od mene, imaju svoju djecu… Jedan ovdje, u gradu, na Čengić Vili, drugi na izlazu iz grada, prema Kiseljaku. Otkad im je ćaća u ilovači u Vlakovu razišli se, okrenuli se ženama i djeci…
Tih je dana već bila na sredini ostavinske rasprave. Dvosoban stan s pokojnikova imena kao vlasnika nastojala je u gruntovnici uknjižiti na svoje ime. Struja, voda, televizija, telefon, trči tam, trči vam, izvadi ovu, izvadi onu potvrdu, uplati ovu, uplati onu taksu… Vraćala se mjesecima s tih prijepodnevnih obilazaka ustanova puna bijesa:
– Pravna je nauka jedno veliko sranje, komšija! – ispovijedala mi se, opet ispod prozora. – Kad god na jednom šalteru nešto završim, na drugom me dočekaju: Idi sad tamo, onda dođi vamo. A to tamo je u posve drugoj općini, čiji te šalter za te poslove upućuje na drugu općinu, a oni i na treću… Pa, koliko ovaj grad ima općina viška, dragi moj Allahu, ne znaju ni moje noge. Zna ta dosadna pravna nauka. Noge mi otpadaju od nje, noću u krevetu ko da nisu moje. Zar se nije moglo sve u jednom paketu, na jednom mjestu, u jednoj općini…
– Pa, jesi li tu uknjižbu konačno završila? – pitam je nakon dvije ili tri godine.
– Jok.
– Ali si ove naše stanare prilično dovela u red. Manje bacaju svoje smeće s katova.
– Vraga manje. Nisu ni zimus usporili. I zimus su mi mrzle ruke dok sam kupila njihovo smeće. Jednom, dok sam puhala u ruke, pogodi me zimus neki gad punom vrećicom u glavu… Bacim pogled gore, nigdje nikog. Kome bacaš svoja govna, seljačino, viknem, a on meni i drugu vrećicu… Hajd se bori s takvim govedom…
U pet narednih godina počela je širiti prostor svoje radne kancelarije (tako je zvala ono što je u tom vemenu uporno čistila govoreći: Moje preduzeće, bogme, dobro napreduje!). Zagađivače zelenih površina oko naših nebodera u dvorištu s dva igrališta i šumarcima raznog drveća smanjivala je iz dana u dan. Svako njezino odnošenje u vrećicama raznih predmeta u kontejnere ostavljalo je parcele umivenim. Njezin je taj trud svakog promatarača uvjeravao da ga je briga rijetkog čistunca u to stanje dovela. Nigdje ni papirića, ni otpatka hrane, ni ambalaže…
Pobjeda joj se smiješila, iako su je poraženi stalno usporavali i stalno uvjeravali da i oni ne posustaju u bacanju raznih predmeta s katova na zemlju. Ona očisti, oni odmah svoje novo smeće pobacaju na očišćeno. I sve tako do početka 2020. godine. Onda dođe Corona. Nekoliko dana pred dolazak proljeća Krizni štab za borbu protiv te goropadnice donese stroge zakone kojima dokinu i ono malo slobode svojim građanima. Fati zabrani izlazak iz stana kao i svim drugim živim stvorovima iznad 65 godina i mlađim ispod osamnaest. Divljake nastanjene u našim neboderima Corona potaknu na još češće bacanje smeća iz stanova. Raj za njih, bacaj koliko hoćeš, u samoizolaciju se povukli i čistači s onim nabadačama. Kaznena vlast ih i u vrijeme kakve-takve slobode ionako nije kažnjavala… A Fata se zatvorila u stan, ispod mog balkona smeće se gomila, raste li raste, čekam kad će i do njezinoga kata…
Ublažene naredbe i za starije i za mlade stupile na snagu jednog travanjskog ponedjeljka. Možeš po mirovine i u nabavku od deset do dvanaest, možeš s roditeljima i u autu, sve do petka. Nema Fate sa svojim crnim vrećicama i navučenim rukavicama. Umjesto nje ispod balkona jedna komunalka u nekoj novoj uniformi s maskom na licu, rukavicama i nabadačom. Kljuca po smeću kao kokoš, žuri, ostavlja iza sebe, ne vraća se po preskočeno. Što je to s Fatom, pitam se stojeći kraj kuhinjskog prozora, zovem je nekoliko puta, ne javlja se. Napokon, podiže slušalicu:
– Fato, propada ti poduzeće. Preuzela ga neka vrlo površna gospoja. Samo kljuca otpad, ne uklanja ga, sve ostavlja za sobom. Kad ćeš je potjerati?
– Nosi je vrag, nije mi ni do čega. Moj komšija, ovdje sam ko u zatvoru. Unuci mi sve nabavljaju, svi prevalili osamnaest, ali ne ulaze u kuću baki na eglen ni sekundu. Sve ispred praga, na odstojanju… Ne smiju mi blizu ni s maskama na licu. Sinove i snahe još nisam vidjela. Strah i njih korone. Ako ovako potraje, nećeš me više ni vidjeti s vrećicom ispod svog balkona. Kad mi ne smiju blizu ni najbližnji, preselit ću gore, što ću na ovom svijetu, komšija?
– Nemoj tako, Fato.
– Hoću. I svoje zemaljsko preduzeće u osnivanju preselit ću gore, komšija… Skontala sam da je i gore neki nered, kanula nam je odozgor i ova pošast, komšija…
– Ma, nije odozgor, Fato.
– Jest, na moju istinu, komšija. Ova će nas pošast sve odavle preseliti na čišćenje nebeskih katova, ko zna što sve gore čeka naše ruke. I gore su neki peksini, svi su, bezbeli, u rodu s ovim našim, zemaljskim. Onda će se i oni s nama, valjda, ovamo opet i vratiti. Baš onako kako nas tome uči tvoja vjera, komšija.
– Ma, nemoj tako, susjedo! Corona je naša, zemaljska… Proći će i njezina vlast.
– Nikad ovo neće proći, komšija. Korona me izludi, komšija, od nje ja ovo i buncam, komšija. I plačem.
Slušalica umuknu, mene obuze neka pregolema tuga. Što je to preko noći Corona učinila od Fate? Nije to nikako ona bivša Fata. Kakav li će nam ovaj svijet izgledati ako nam Corona preko noći preobrazi sve ljude kao što je već Fatu? Ludnica.
Mara
Od ranog jutra do kasne večeri hoda, hoda i hoda. U hodu sa svakim razmjenjuje samo jednu rečenicu: Dok se hoda, dobro je. Kad nekoga ugleda samog na klupi ispred džamije Kralj Fahd, sjedne i započne priču prva. Opet o hodanju, opet o tome da je čovjek stvoren samo zato da hoda i da u hodu razmišlja o svijetu u koji su ga njegovi roditelji istjerali bez njegova pitanja. Čim osjeti da onoga kojemu govori njezina priča ne zanima, diže se i nastavlja sitnim koracima obilaziti svoje Alipašino u kojemu je u jednom od više nebodera i njezin stan. U njemu je sama već nekoliko godina, iz njega izlazi u rano jutro, ulazi u kasne večeri, u sva godišnja doba. Sin joj je u A fazi Alipašina polja, neće njemu, ne dopušta mu da joj dođe. Nitko ne zna zašto je to tako.
Tu njezinu tajnu ne objašnjava ni samoizolacija. Nigdje nikoga, ni na klupama u parku, ni na trotoarima, tek pokoji auto na cesti. Samo ona. Hoda, hoda i hoda. S maskom na licu kao da se srodila, ispod maske uvijek nešto gricka, pogledom iznad maske traži svoju žrtvu. Za istu rečenicu: Dok se hoda, dobro je. Ali, nitko se na nju više i ne osvrće. Nikoga ona više i ne zanima, svi nekud žure, pod maskama kao da se guše. Jedva čekaju da je se oslobode. Lijepo vrijeme prije Corone, kad će se vratiti.
Zaustavi se kraj psa i mačke, kad ne može s ljudima, porazgovara sa životinjama. Skloni se svakom autu, čeka da iz njega izađe vozač, da ga pozdravi i upita kako je, bio joj poznat ili nepoznat. Ali, za svijet kroz koji još hoda i koji se u autima još uvijek kreće, ona kao da je zauvijek mrtva. Kao i za samoizolaciju. Samo zato što hoda, samo zato što ne poštuje njezina pravila. I policajac bi joj dobro došao za izgovor te samo jedne rečenice: Dok se hoda, dobro je. Hodaj, hodaj i hodaj, Maro!
Tuđi životi
Imamo park s glavnom šetnicom istok-zapad i s dvije pobočne sjever-jug, a nemamo park. Drvoredi uz šetnice u ratu prorijeđeni, sjekao stabla tko je kad stigao. Kad je imao što kuhao i grijao se svijet na ovakvim i onakvim pećicama, u poratnim godinama zasađena nova stabla. Jednu trećinu mladica počupala djeca, dvije trećine im se otele i izrasle. Na zelenoj površini koja se isprsila umjetnim brdašcem od ranog proljeća do kasne jeseni djeca u poraću šutaju lopte, niz brdašce se zimi spuštaju na sankama, po najprostranijem i najzapuštenijem zelenilu mnogi šeću pse raznih pasmina. Imamo i dva igrališta. Na onom za rukomet odnedavno je parkiralište, na onom za košarku nije promijenjena mamjena, jest proširena.
Sve do vremena coronavirusa, subotom i nedjeljom, to je igralište bilo i mjesto pokazivanja rabljenih automobila uvezenih iz europskih zemalja. Ali, otkako nam je goropadna Corona nametnula svoje adete, više nije ni to. Nema na tom igralištu ni subotnjih ni nedjeljnih okupljanja, ni pompeznih izlazaka iz tek kupljenih ljepotana na auto pijaci. Šetnicama povremeno prođu vozači u svojim automobilima, već nekoliko dana zamijenili šetače. Haubu i gepek svojih limenih ljubimaca upravo dovezenih s pijace, i sva četvera vrata, na košarkaškom igraštu odavno više ne otvara nitko. Iz otvorenih auta nitko više ne pušta glazbu na razinu maksimalnih decibela. Tužno, brate, i nepravedno. Niti jedan novopečeni vlasnik više na igralištu ne pregleda s jaranima motor svog ljubimca, ne pokazuje im ni alat u gepeku. Mrtvo igralište.
Nema više subota i nedjelja kao onih nekad. Smotra mladosti na otvorenom kao u kafićima. Na platou košarkaškog igrališta u parku momci i djevojke oko auta s otvorenim vratima, gepekom i haubom, glazba ječi, penje se čak do otvorenih prozora najviših katova nebodera. Momci sa svojim pikanama čas zagrljeni, čas s usnama na usnama. Život u svojoj punoj kulminaciji. Lijepa prošla vremena.
Pusto i ove subote košarkaško igralište. Ni psa, ni mačke, ni čovjeka na njemu. Nemamo više ni košarkaško igralište. Radost i smijeh Corona ugasila i na njemu, utjerala mladiće i djevojke u stanove, zatvorila ih u neke tuđe živote.
Psi koji se smiju
Taj je pas u ratu bio lutalica, ona ga je spasila od granata, uvela u svoj stan, podijelila s njim svaku mrvu hrane. Rasan vučjak. Bio je zapušten, sada ne izgleda tako. Čim ga izvede, laje. Ali njegov lavež nije običan: on je i za nju i za njega što i smijeh. On je za njih oboje radost. Kad ga pusti s poveza, prvo oko nje optrči, onda se stušti daleko od nje, istom brzinom joj se i vrati. Tad opet zalaje, tako joj se zahvaljuje na svemu što je učinila i što čini za njega. Tako joj pokazuje taj svoj osmijeh, iskazuje tu svoju radost.
Prije tri godine vlasnica i spasiteljica vučjaka dobila je kćerčicu, i kćerčica ima svog pekinezera. Debeljuco. Stomak mu liže zemlju, od debljine ne može da potrči. Malo-malo pa zastane da se odmori. Djevojčica ga povremeno naglo povuče sebi, i ona je debeljuca, on se u mjestu ukopa s nekim čudnim izrazom na njušci. Kao da joj se smije, kao da je s tim smiješkom pita: Pa, zar ne vidiš da si me pregojila. Pa i ja sam pregojena, odgovara pogledom djevojčica svome četveronožnom ljubimcu. Sve dijeli s njim i u samoizolaciji.
Čim psi isprazne svoja crijeva i bešike, odmah se majka i kći vraćaju u stan. Čine to svaki dan u isto vrijeme: oko dvanaest i pred ranu večer. Pred ulazom u neboder vučjak uvijek zalaje, tako se zahvali svojoj vlasnici, spasiteljici, na izlasku iz zatvora u stanu. Pekinezer to isto čini, ali na svoj način. Ukoči se, povez povuče sebi, a djevojčica sebi. Dijete vuče dijete. Gledaju se dugo, pekinezer je razumniji, popusti prvi. S noge na nogu, nestaju svečetvero. I danas su ti kratki trenuci slobode u prirodi bili samo njihovi.