Mora se živjeti, mora se umrijeti

Mora se živjeti, mora se umrijeti.
A ne možeš odabrati.
Porod čovjeka i ovog trena traje.
Na svijet i danas dolaze novi ljudi.

Prethodila je ljubav
koja je probudila miris ljubičica
u dva ljudska tijela.
I to je nezaustavljivo.
Događa se svake sekunde.
Nastaje u ženskom tijelu
na plus trideset i sedam
stupnjeva Celzijusa. A i tada se zna samo
to da se mora živjeti i da se mora
umrijeti.
Da drugog izbora nema.

I taj opojni miris ljubičice to dobro zna.
Ali ne mari za to. Mora i on živjeti,
a mora i umrijeti. Ni on nema izbora
kao ni njegovi izabranici,
muškarac i žena,
njime u ljubavi kao vinom opijeni.

Uz temperaturu od trideset
sedam Celzijusa tako njih dvoje
rješavaju svoju
i našu dvojbu
biti ili ne biti.
A biraju već tada
i biti i ne biti. Jer su i biti i ne biti
veliki ljubavnici.

Za sve je poslije toga kasno. Ne postoje
nikakve dvojbe. Mora se živjeti,
mora se umrijeti. Ništa drugo
ne možeš odabrati.

Ljubav za nas tako svake sekunde
ispisuje svoju presudu. Stvoritelj je
prevodi na sve jezike
svoga svijeta, u kojem nije samo
čovjek, u kojem je sve što je živo
i sve što je mrtvo.

Jer ni Stvoritelj tada
ne može birati drugačije.
Mora se živjeti, mora se umrijeti.
Jedino sebe izuzima iz tog ciklusa.
A tako i jest pravedno za Stvoritelja
svega što je živo i svega što je mrtvo.

On obnovu dozvoljava, dakako. Mora se
živjeti, mora se umrijeti. Tu pjesmu
poslije svega pjevaju svi zborovi
Njegovoga svijeta. Svakodnevno.
Iz sata u sat. Mora se živjeti,
mora se umrijeti.
A ništa drugo ne možeš odabrati.