Na najvišoj: Andrić, Tariq Ali, Cotzee, Klaićev, zlata vrijedan, Rječnik stranih riječi…
Ali i slika:
plaža, karirana ležaljka,
i Ona,
još djevojčica,
u haljinici,
stidljivo skupljenih koljena.
Na onoj ispod (Eco, Grčević, Grosman, ),
tri od-usta-do-usta nasmijana sina,
sa šiljastim šarenim kapama.
Harlekini!
Kraj njih, omot od čokolade
sa Maršalovom slikom.
Da nam se, k’o biva,
vrati.
Ispod (Japin, Kolakovski, Konstantin Kadafi, Miloš, Mak),
uz Nju,
još dvije žene mog života:
majka i ujna,
na prvom poratnom izlasku na Boračko.
Majka se skupila k’o čvarak,
zebe,
a ujna,
s cigarom u jednoj, a šćapom u drugoj ruci,
drsko zuri u kameru.
Iza njih, skelet spaljene kuće.
Kažu da ju je šumar sam,
svojeručno zapalio,
kad su mu,
ozg’o,
rekli da se mora povući.
A skroz dolje – (Silvija Plat, Sabato, Šafak, Okus zemlje koje više nema: recepti iz bivše Jugoslavije)
Njeni otac i mati, u crnobijeloj tehnici.
Odavno, i njih, pokrio mrak.
Očevu sliku,
koju drži iznad kauča na kojem spava,
katkad okrene ka zidu.
“A što, mati?”
“’Nako. Naljutio me noćas.”
Ne pitam kako ju je mogao nareziliti onaj
koga već frtalj vijeka pokriva teška crnica.
Znam. To,
što ju je, biće,
davno i sasvim iznenada,
ostavio samu u pustoj,
prevelikoj kući.
Nama, koji smo je, uz rat,
takođe napustili,
otišli – al’ svojom voljom,
nama ništa ne prigovara.
Naše slike na zidu – ikone!
On je on,
a mi smo njeni anđeli.
Lastavice
Nekoliko godina pred belaj,
na našu malu terasu
s pogledom na brda
doselile se laste.
Zaposjele mali luster od upletene plave žice,
i tu napravile gnijezdo.
Ništa ljepše!, rekla je mati.
Ali se brzo ujela za jezik,
kad joj je ptičije govno “kapnulo”
pored šoljice za kafu.
Pa smo poslije danima,
sedmicama,
mjesecima
meli i čistili terasicu
od te napasti.
Sve dok jednom,
u napadu bijesa,
nisam zgrabio metlu sa velikom drškom
i rasturio im kuću.
Bjehu uporne,
a ja, majčino pašče,
još uporniji:
jednom, dvaput, triput.
Sve dok nisu odustale,
i otišle do komšije,
da njemu,
sa gnijezda kade dom.
Poslije je došao rat,
mi tri godine u podrumu,
ali više nije bilo lastavica.
Nisu se vratile.
Tri pjesme
Gvozdeni kikot
Polica za knjige i fotke.
Na najvišoj:
Andrić, Tariq Ali, Cotzee, Klaićev, zlata vrijedan, Rječnik stranih riječi…
Ali i slika:
plaža, karirana ležaljka,
i Ona,
još djevojčica,
u haljinici,
stidljivo skupljenih koljena.
Na onoj ispod (Eco, Grčević, Grosman, ),
tri od-usta-do-usta nasmijana sina,
sa šiljastim šarenim kapama.
Harlekini!
Kraj njih, omot od čokolade
sa Maršalovom slikom.
Da nam se, k’o biva,
vrati.
Ispod
(Japin, Kolakovski, Konstantin Kadafi, Miloš, Mak),
uz Nju,
još dvije žene mog života:
majka i ujna,
na prvom poratnom izlasku na Boračko.
Majka se skupila k’o čvarak,
zebe,
a ujna,
s cigarom u jednoj, a šćapom u drugoj ruci,
drsko zuri u kameru.
Iza njih, skelet spaljene kuće.
Kažu da ju je šumar sam,
svojeručno zapalio,
kad su mu,
ozg’o,
rekli da se mora povući.
A skroz dolje –
(Silvija Plat, Sabato, Šafak, Okus zemlje koje više nema: recepti iz bivše Jugoslavije)
Njeni otac i mati, u crnobijeloj tehnici.
Odavno, i njih, pokrio mrak.
Soba se polako puni glasovima,
tihim žamorom,
šapatom
ćućorom.
Gvozdenim kikotom.
Kao na vašaru,
ili procesiji.
Slika
Očevu sliku,
koju drži iznad kauča na kojem spava,
katkad okrene ka zidu.
“A što, mati?”
“’Nako. Naljutio me noćas.”
Ne pitam kako ju je mogao nareziliti onaj
koga već frtalj vijeka pokriva teška crnica.
Znam. To,
što ju je, biće,
davno i sasvim iznenada,
ostavio samu u pustoj,
prevelikoj kući.
Nama, koji smo je, uz rat,
takođe napustili,
otišli – al’ svojom voljom,
nama ništa ne prigovara.
Naše slike na zidu – ikone!
On je on,
a mi smo njeni anđeli.
Lastavice
Nekoliko godina pred belaj,
na našu malu terasu
s pogledom na brda
doselile se laste.
Zaposjele mali luster od upletene plave žice,
i tu napravile gnijezdo.
Ništa ljepše!, rekla je mati.
Ali se brzo ujela za jezik,
kad joj je ptičije govno “kapnulo”
pored šoljice za kafu.
Pa smo poslije danima,
sedmicama,
mjesecima
meli i čistili terasicu
od te napasti.
Sve dok jednom,
u napadu bijesa,
nisam zgrabio metlu sa velikom drškom
i rasturio im kuću.
Bjehu uporne,
a ja,
majčino pašče,
još uporniji:
jednom, dvaput, triput.
Sve dok nisu odustale,
i otišle do komšije,
da njemu,
sa gnijezda
kade dom.
Poslije je došao rat,
mi tri godine u podrumu,
ali više nije bilo lastavica.
Nisu se vratile.