Da je živo čeljade, da nije vječno mlad i besmrtan, Pero Djetlić bi u proljeće 2017. slavio svoj sedamdeset i sedmi rođendan. Prvi put se pojavio na početku Drugoga svjetskog rata, godine 1940, kao netko tko je trebao naslijediti slavu Duška Dugouška i Patka Dače. Stvarali su ga Ben Hardaway, Walter Lantz i Alex Lovy. U početku je bio neka blesava, hiperaktivna i subinteligentna šumska ptica, da bi se s vremenom pretvorio u vedrog mudraca i dobričinu, ali po svemu superiornu dobričinu, koja zapravo niti nema dostojnih neprijatelja.
Njegovo američko ime je Woody Woodpecker, a legenda kaže da je u ideji začet kada su Walter Lantz i zaručnica mu Grace bili na medenom mjesecu, negdje na jezeru Sherwood u Kaliforniji. Živjeli su u nekakvoj brvnari, i svake bi im noći u san živo kljucao jedan isti djetlić. Bilo je nepodnošljivo, kao da im kucka pod jastukom. A kad je jedne noći pljusnula kiša, dvoje mladih s užasom su shvatili da im je djetlić prokljucao krov na brvnari. Ili je krov sam od sebe bio šupalj, ali njih dvoje su okrivili djetlića. Tada je Grace predložila Walteru da nacrta strip o djetliću. To je najbolji način da relaksiraju frustraciju propalim medenim mjesecom.
Veći dio naših djetinjstva Pero Djetlić zapravo je bio Pera Detlić. Osim što je i ovaj crtani film otkupila, pa onda i sinkronizirala Televizija Beograd, beogradski su ga glumci bolje skidali, vještije mu pozajmljivali glas. Bilo je to vrijeme kada se, uglavnom, znalo koji junaci crtanih filmova dolaze iz Zagreba, a koji iz Beograda. Jedni su govorili srpski i nosili srpska imena, dok su drugi govorili hrvatski i imali hrvatska imena. Bilo je to vrijeme kada nije bilo sramota i nije bilo nedomoljubno znati srpski jezik. Pa su ga onda znala i mala djeca.
Pero Djetlić poznat je po svom glasu, po onomatopeji za koju ni do danas nismo sasvim sigurni što iza nje stoji. Je li to Perin smijeh, kao što nam se to češće učini, ili onomatopeja opisuje zvuk kljuna koji udara po kori drveta. Ali tu trodijelnu melodiju, koja se proizvodi u grli, glasom koji je negdje u daljini nalik kreketu žaba, znalo je izvesti svako dijete. Vjerojatno bi to znala i današnja djeca, e da su kojom srećom čula za Peru Djetlića i vidjela barem jedan njegov petominutni crtani film.
Woodyju Woodpeckeru prvi je glas posuđivao Mel Blanc, valjda i najslavniji glasovni glumac u cjelokupnoj povijesti crtanog filma, čovjek koji je oglasio pola našeg imaginarnog svijeta, od Bucks Bunnyja do Speedy Gonzalesa i Tweety Bird. Za njega se govorilo da je čovjek od tisuću glasova. I, naravno, bio je- ruski Židov. On je osmislio onu Perinu besmrtnu onomatopeju.
Peru Detlića oglasio je slavni beogradski kazališni i filmski glumac Mića Tatić, koji je, kao naš lokalni Mel Blanc, također dao svoj glas cijelome jednom nacrtanom čovječanstvu. Ili bi bolje bilo reći – životinjstvu
Pero Djetlić
Imaginarni prijatelj/42
Da je živo čeljade, da nije vječno mlad i besmrtan, Pero Djetlić bi u proljeće 2017. slavio svoj sedamdeset i sedmi rođendan. Prvi put se pojavio na početku Drugoga svjetskog rata, godine 1940, kao netko tko je trebao naslijediti slavu Duška Dugouška i Patka Dače. Stvarali su ga Ben Hardaway, Walter Lantz i Alex Lovy. U početku je bio neka blesava, hiperaktivna i subinteligentna šumska ptica, da bi se s vremenom pretvorio u vedrog mudraca i dobričinu, ali po svemu superiornu dobričinu, koja zapravo niti nema dostojnih neprijatelja.
Njegovo američko ime je Woody Woodpecker, a legenda kaže da je u ideji začet kada su Walter Lantz i zaručnica mu Grace bili na medenom mjesecu, negdje na jezeru Sherwood u Kaliforniji. Živjeli su u nekakvoj brvnari, i svake bi im noći u san živo kljucao jedan isti djetlić. Bilo je nepodnošljivo, kao da im kucka pod jastukom. A kad je jedne noći pljusnula kiša, dvoje mladih s užasom su shvatili da im je djetlić prokljucao krov na brvnari. Ili je krov sam od sebe bio šupalj, ali njih dvoje su okrivili djetlića. Tada je Grace predložila Walteru da nacrta strip o djetliću. To je najbolji način da relaksiraju frustraciju propalim medenim mjesecom.
Veći dio naših djetinjstva Pero Djetlić zapravo je bio Pera Detlić. Osim što je i ovaj crtani film otkupila, pa onda i sinkronizirala Televizija Beograd, beogradski su ga glumci bolje skidali, vještije mu pozajmljivali glas. Bilo je to vrijeme kada se, uglavnom, znalo koji junaci crtanih filmova dolaze iz Zagreba, a koji iz Beograda. Jedni su govorili srpski i nosili srpska imena, dok su drugi govorili hrvatski i imali hrvatska imena. Bilo je to vrijeme kada nije bilo sramota i nije bilo nedomoljubno znati srpski jezik. Pa su ga onda znala i mala djeca.
Pero Djetlić poznat je po svom glasu, po onomatopeji za koju ni do danas nismo sasvim sigurni što iza nje stoji. Je li to Perin smijeh, kao što nam se to češće učini, ili onomatopeja opisuje zvuk kljuna koji udara po kori drveta. Ali tu trodijelnu melodiju, koja se proizvodi u grli, glasom koji je negdje u daljini nalik kreketu žaba, znalo je izvesti svako dijete. Vjerojatno bi to znala i današnja djeca, e da su kojom srećom čula za Peru Djetlića i vidjela barem jedan njegov petominutni crtani film.
Woodyju Woodpeckeru prvi je glas posuđivao Mel Blanc, valjda i najslavniji glasovni glumac u cjelokupnoj povijesti crtanog filma, čovjek koji je oglasio pola našeg imaginarnog svijeta, od Bucks Bunnyja do Speedy Gonzalesa i Tweety Bird. Za njega se govorilo da je čovjek od tisuću glasova. I, naravno, bio je- ruski Židov. On je osmislio onu Perinu besmrtnu onomatopeju.
Peru Detlića oglasio je slavni beogradski kazališni i filmski glumac Mića Tatić, koji je, kao naš lokalni Mel Blanc, također dao svoj glas cijelome jednom nacrtanom čovječanstvu. Ili bi bolje bilo reći – životinjstvu