Vatroslav Jagić Franji Račkome:
“Čim tko manje uči i zna, time je bjesniji Hrvat ili Srbin.” 1890.
Napisao sam na Fejsbuku da je svakim danom sve jasnije kako smo 90-ih kolektivno pucali sami sebi u glavu i jedan drugar iz djetinjstva odgovorio mi je: “Nikola, kaj je tebe stresla ta devedeseta, ratovi, ustaše i partizani? Zvučiš kao random saborski zastupnik. Ne umanjujem i ne omalovažavam povijest, ali može se i danas nešto poduzeti da nam bude bolje i da našoj djeci nešto od ove zemlje i ostane. Ili trebamo odgajati novu generaciju koja će pričati o povijesti i živjeti u snovima o boljoj budućnosti?”
Ovo nije prvi put da mi ljudi, među njima i pravi prijatelji, zabrinuto govore da se moram osloboditi traume devedesetih. Jedan od najbližih drugova nedavno mi je rekao kako mu se čitajući moje tekstove čini da me lom devedesetih, sinteza društvene i intimne traume, u tolikoj mjeri obilježio da postoji realna opasnost da se traume rata i raka nikada neću osloboditi. Vjerojatno njegova opservacija ima veze sa nastankom ovog teksta. Izazvan navedenom rečenicom davnašnjeg drugara odlučio sam da mu odgovorim i u jednom je dahu moja traumatizirana svijest izbacila iz sebe ovu bujicu riječi:
Ti si, druže, otprilike moja generacija i osim ako prvih desetak godina nisi žmirio ili proveo u komi, tada si kao i ja živio u zemlji u kojoj osamnaestogodišnjaci nisu vozili mercedese i ubijali pješake, u kojoj beskućnici nisu prosili na svakom uglu, a u pučkim se kuhinjama nije tražio stol više. Bez da ulazim u ideološku raspravu – tadašnja je „tamnica naroda“ bila ravnopravnija zemlja u kojoj društvo nije bilo podijeljeno na „Tuđmanovih 200 familija“ i sve nas ostale, država u kojoj tvornice nisu raspačavane radi profita „kontroverznih poduzetnika“, zemlja u kojoj je Crkva plaćala porez i nije se miješala u svjetovna pitanja. Naravno, bila je to „strašna diktatura“ u kojoj je bilo zabranjeno pjevati Vilu Velebitu i moliti protiv abortusa pred bolnicama, crkvi je oduzeto ono što je stoljećima otimala, na stadionima je bilo zabranjeno mjeriti visinu kukuruza uz povik Za dom spremni, Ante Pavelić nije bio hrvatski književnik (Pavelić je po Hrvatskom leksikografskom zavodu – književnik. Uredno naveden uz Ivana Gorana Kovačića (čije je remek-djelo nadahnuo pokolj počinjen po Pavelićevoj naredbi) i Augusta Cesarca (kojeg je ubio), Jasenovac nije bio dom kulture u kojem se održavala „Mala Floramy“, a Pintarićev je zločinački pohod bio strašna i atraktivna anomalija…
Sjećam se tog „oskudnog“ vremena kada nismo mogli birati između sto vrsta sličica i igračaka, nismo imali kinderladu, levisice i kokakolu, sve fantastične privilegije zapadnih demokracija bile su nam uskraćene. Hrvatstvo je bilo „potlačeno“ i čovjek nije smio mahati zastavom sa šahovnicom i ponosno – urbi et orbi – objaviti da je Hrvat. I da je na tu kozmičku smijuriju -ponosan.
A kada je došlo vrijeme da svaka republika krene svojim putem jasno je da smo ostvarujući trinaestostoljetni san da budemo svoji na svome i da sami sobom vladamo, da naša lova više ne ide u Pešte, Bečeve i Beograde – u tome “uspjeli” po cijeni tisuća mrtvih i prognanih ljudi, uništenih gradova, pokolja i zločina, a čak smo u dosanjani san uspjeli ugraditi i ubojstvo dvanestogodišnje djevojčice kojoj je hladnokrvni Munib Suljić automatskom puškom Heckler & Koch ispalio svoju ljubav prema domovini u „srbočetnički“ zatiljak…
Nakon „Moje domovine“, „oba su pala“, Trpinjske ceste, „Čavoglava“, Oluje i strastvenog kolektivnog sebeljublja uslijedio je patriotski relativno impotentan period kada su po staroj kakanijskoj vezi, vječnoj ugarsko-hrvatskoj eksploataciji zvanoj nagodba, što implicira i raspored riječi u sporazumu, prodali INU djelujući kao moderni mađaroni, istovremeno lomeći hljeb i hristoserađajući pred kamerama kako bi impresionirali Evropu. Tko bi rekao da će satovi iz hrvatske povijesti devetnaestog stoljeća jednog dana biti tako korisni. Mađaroni. Čak su postojali kao stranka. Hrvati koji zastupaju tješnju povezanost sa Budimpeštom. Hrvatska strana spustila je hlače i nagnula se nad stol rukama se pridržavajući za rubove, isto onako kako je to činila sa mađarskim plemstvom stoljećima. O soboslikarevom narodu ne treba trošiti riječi.
Ali ova nedavna klerikalna ofenziva, poduprta perfidnom privilegijom na domovinu i vjeru, predvođena osobom koja je devedesetih za Sorošove „judine škude“ izvještavala i svijetu objašnjavala na koje načine Tuđman pokušava protjerati Srbe i kontrolirati štampu te branila Feral, ta ista osoba, njen sociopatski gnom Zlatko i dijabolično stupidna Bruna mobiliziraju većinu da (još više!) oduzmu prava, teroriziraju, ušutkaju i obeshrabre manjinu. O ovom procesu pametno je pisao još Herman Broch objašnjavajući kako desnica koristi demokratsku slobodu da bi se borila protiv slobode.
Katkad maštam kako odlazim do Mirogoja, probudim Krležu i provedem ga bandićgradom. Pokažem mu Tuđmanov grob. Spomenik braniteljima. Pa se spustimo busom do Kaptola i do škole koju su nazvali po njemu. Pokažem mu i katedralu za koju zamišljam kako pita „Zar ju još nisu obnovili?“. Zatim polako odlazimo na Jelačić-plac, prolazimo kraj „Krleže“, zastajemo kod štanda Udruge za obitelj, pa mu uz Bakićevu „Razlistanu formu“-koja mu se ne sviđa- objasnim koje su sve spomenike digli u zrak. Prolauimo kraj Gajeve biste i Krleža me pita otkud su izvukli ovu devetnaestostoljetnu skulpturu a ja odgovaram kako je to primjer hrvatske suvremene javne plastike. Nastavljamo prema Cvjetnom bez cvijeća, Ilicom sve do Vinogradske i molitelja pred bolnicama. Zamišljam kako promatra imena banaka, firmi, osiguravajućih društava i kaže: „Pa vi ste nas vratili u Austrougarsku a za dobru mjeru dodali ste otrov klerofašizma. Ovo je umivena kakanijska endehazija.“ Zatim ga odvodim do Rudolfovih vojarni na trgu Franje Tuđmana i prijavljujem ga u vojsku kao Kamila Emeričkog. Ili u Leksikografski zavod da piše enciklopedijske natuknice o Mili Budaku i Ivanu Aralici.
Riječi onog mog druga i dalje rezoniraju u buhari moje svijesti kao pozadinski šum. „Pripazi se druže da ne ostaneš zarobljen u djetinjstvu. Da ti simultana smrt mame i Jugoslavije ne pojedu život.“ Mislio je na 90-te. Godine krvi, zločina, rata i hrane za vrane.
Znao sam da ima pravo jer sam i sam komplikovan proizvod genetskog baleta. Odrastajući kao svjedok vremena kada je ova bijedna, mala, iskompleksirana i retardirana država nastajala, bilo je jasno da se sve događa kao rezultat ratovanja i privatizacijske pljačke u trenutku kada je ugašeno svjetlo i sijevnule su čakije. Blago nama na brdovitom Balkanu gdje hajdučija još vlada, rakija se peče, žene su đavli a ratni zločinci slavni.
I danas, četvrt stoljeća kasnije, živimo u državi koja je suverena, međunarodno priznata i demokratska – sve za što smo se „borili“. Ali umjesto da pjevamo onu staru Puntarićevu: „Oj, Švicarska mati, nemoj tugovati…“ svjedoci smo vladavine najgorih koji su iskoristili rat kao diverziju kako bi društveno vlasništvo akumulirano u 50 godina “tamnice naroda” pretvorili u državno, a zatim privatizirali – što je samo eufemizam za ordinarni lopovluk. Sva ona đubrad što je 90-ih u klimi genocidnoj dolijevala nacističko ulje na nacionalističku vatru sada je sazrela i zauzela utjecajne ekonomske, pravosudne, medijske i političke pozicije. Sjeme što su posijali Šušak, Gregorić, Škegro i kompanija izraslo je kao onaj đapićevski kukuruz i sada ga ponosno mjeri uzdignutom desnicom. Pa su tako vozači kamiona (Luka Rajić), vodoinstalateri (T. Merčep), prodavači cvijeća (Todorić), teatrolozi (Sanader), instalateri klima-uređaja (Čermak) i ostali postali iznimno bogati zahvaljujući svom „kontroverznom poduzetničkom duhu“ i političkim vezama. A bogatstvo koje su stekli zapravo je rezultat društvenog rada u „totalitarnoj“ Jugoslaviji. I tako su Hrvati, svoji na svome, sami sebi postali najveći neprijatelji i krvopije. Ovo nije bez presedana. Sa Karamarkovim slučajem oko INE čak je i zaboravljeni termin “mađaroni” opet dobio puni smisao. Prezirao sam Tuđmana, ali za ove današnje pikzibnere ta je krivousta karikatura u beloj uniformi državnik (zločinac ali državnik). Sudstvo je popunjeno tipovima koji misle da je guranje prsta u anus rukovanje, tipovima koji se druže sa mafijašima a niti jedna krupna lopuža nije osuđena dok se nitko ne pita otkud svakome od njih milioni za kauciju i najbolje odvjetnike.
Ono što zapravo želim reći je da smo – sto godina kasnije – iznova postali feudalnokapitalistička kolonija, da smo sve vrijedno rasprodali za siću kako bi pojedinci koji su proveli „transakciju“ spremili nekoliko milijuna u džep odnosno na ofšor račune da slučajno ne bi porez platili, da smo u svakom pogledu, svakog dana sve više nazadovali vrativši se konačno u globalnu Kakaniju. I tako, napokon „svoji na svome“ slobodni smo da uz bojni poklič „Za dom spremni!“ i Thompsonove filoustaške budnice kao saundtrek svagdašnji živimo u državi u kojoj ljude deložiraju zbog siće dok Todorić duguje milijarde poreza, a firma koje se dočepao i doveo do bankrota predstavlja gotovo isti udio u BDP-u kao onaj od turizma. Sa vjetrom slobode u hrvatskoj kosi živimo u zemlji gdje osamnaestogodišnji klinac u BMW-u koji mu je tata kupio da impresionira cure i pokaže „da se ima“, ubije tri djevojke a sudac ga pusti jer dolazi iz „ugledne“ obitelji. Slobodni smo da se postrojimo u crnim, ustašolikim uniformama na glavnom trgu glavnog grada i radosno uzvikujemo „Ubij, ubij Srbina!“ a da nas policija koja hapsi klince zbog par grama trave uz simpatije i konspirativno namigivanje promatra a na pitanje nekih „luđaka“ zašto ne rade svoj posao odgovara kako je postrojavanje neoustaške vojnice trajalo samo 3 minute pa nije bilo nikakve potrebe za akcijom. O fasadama prošaranim ušastim U sa križem u njedrima da ne govorimo. I svatko tko misli da je taj križ tamo slučajno u dubokoj je zabludi.
Dragi prijatelju, država u kojoj živimo je gotovo stopostotno etnički i religijski homogena, ljudi kojima smo okruženi misle isto na različite načine, ovisno o društvenoj uvjetovanosti njihovih života. Država u kojoj živimo bazira se na nacionalizmu i tiraniji većinskog naroda te na katolicizmu koji se nakon sloma komunizma u maniri lažne žrtve vratio u naše živote jači nego ikada. U državi u kojoj živimo ja sam apatrid, marginalac, dio sićušne manjine koja ne vjeruje u njihovog boga, u njihovu opsesiju nacijom i nacionalnom pripadnošću, u njihove političare i izbor ekonomskog uređenja. Ja sam negacija svega što oni predstavljaju, osjećaju, znaju. Za njih – ne postojim. Suvišan sam. „Drugi.“ A ako se slučajno negdje i pojavim, izrazim svoje mišljenje ili kritiziram njihovo -samo je pitanje povijesnog trenutka da li će me o prvi kandelabr objesiti metaforički ili doslovno. Kako je zapisao veliki Radomir Konstantinović: „Ahasver je Juda bez konopca.“ Ali ja ne lutam kroz vječnost, ja živim tu, gdje je uže lako nabaviti a ljude spremne na linč još lakše okupiti.
I što je najgore, najžešći proponenti isključivosti i mržnje, osim političara, su ljudi sa dna, poniženi, bez posla, ili sa potplaćenim poslom, puni mržnje prema drugačijem, prema onom koji nije dio njihove nacije koji ne vjeruje u njihovog boga. A prema tim ljudima osjećam, često, ljubav i poštovanje. Jer to su izigrani ljudi. Mravi sprženi povećalom kapitala što sjaji kao sunce nad svim njihovim nevoljama, tragedijama, suzama, kricima i pijanim noćima. Kako moćni iskorištavaju nemoćne. Kako ih zaglupljuju. Povlače unazad, ponižavaju, ismijavaju i ostavljaju da crknu. A ja to sve promatram i znam da će poniženi i uvrijeđeni, ma koliko puta iskorišteni i odbačeni, opet progutati udicu mržnje i okriviti mene ili bilo koga tko je krivo rođen ili razmišlja i osjeća ovaj naš balkanski svijet malo, barem malo drugačije. „Što je manje Jugoslavena na popisima stanovništva, to je više Jugoslavije na usnama hrvatskih nacionalista. Što je Jugoslavija u većoj mjeri bivša, to je hrvatskim nacionalistima potrebnija.“ Republika Hrvatska – 21.stoljeće. Nažderite se zastava, suvereniteta i zapjevajte Vilu, zaurlajte „Mi Hrvati“ i naravno staru opernu – „Za dom!“. Ili kako je to divno sročio pokojni Krleža: „Hrvatstvo ne znači onih pet dosadnih, glupih kavana u našem gradu, ni ona tri spomenika: dvojice generala i jednoga fratra (citat iz jedne moje novele), kojima se sada pridružio još jedan brončani biskup, nego hrvatstvo znači onu masu bijednika koji tegle i argatuju mnogo više od osam sati dnevno, pod najtežim životnim uslovima, bez ičije pomoći, uvijek i neprekidno izrabljivani u svome naporu potisnuti i nepriznati, pod batinama kuluka, prezreni i bezimeni.“
Ništa od ovoga više nije čudno jer sve smo najgore iz Jugoslavije preuzeli a sve najbolje uništili. Da nisam proživio 12 godina u toj „strašnoj“ Jugoslaviji, možda bi mi bilo normalno da ulicama defiliraju beskućnici, da radnice Kamenskog dobiju otkaz kako bi se njihova tvornica – prvoklasna nekretnina na prvoklasnoj lokaciji – pretvorila u šoping centar, možda bi mi bilo normalno da dokazani ratni zločinac sjedi u Saboru, da je plagijator ministar znanosti, da ministar zdravstva smatra kako je za bolnicu važniji svećenik nego liječnik, da “kontroverznim poduzetnicima” smeta slaba poduzetnička klima, da hiperpopularni bivši ministar kulture antifašizam smatra floskulom, da heroje domovinskog rata ubijaju u izvrsno organiziranoj sačekuši, da vlasniku televizije propucaju koljena, da pisca koji u novinama kritizira moronsku udrugu zaliju kantom govana, da u centru grada izgrade fontanu i zatim shvate kako je prevelika da oko nje autobusi prođu, da višestruki prometni ubojica – autom i brodom a samo je pitanje kada će nekoga pregaziti avionom – slobodan šeta nakon što je Cvjetni trg betonizirao i “očistio” od cvijeća…
Dragi prijatelju, vjerujem da se sjećaš kako smo žudili za MTV-jem, američkom muzikom, skejterskim tenisicima i svime što u “jugosjevernojkoreji” nismo imali, ali nemoj mi molim te reći da nismo bili normalnije društvo, da nismo brinuli za najranjivije članove, da odnos između radnika i direktora nije bio razuman i da usprkos tužnoj istini što smo vozili jugiće, stojadine i polovne golfove ipak nismo morali na svakom semaforu gledati kako ljudi, često starci sa 40 godina radnog staža, kopaju po kontejnerima. Ljudi više niti ne traže pravo na dostojan život. Pristat će i na samo malo manje patnje.
Nakon prvih višestranačkih izbora u kojima su pobijedile nacionalističke stranke na fasadama se pojavio grafit-proročanstvo: GLASALI STE – GLADUJTE. Nedavno se pojavio drugi, koji pokazuje intelektualni dijalektički razvoj balkanskih masa. Taj grafit glasi: „NE GLASUJTE. TO IH OHRABRUJE!“
Vjerojatno jedan od najvažnijih živućih pisaca našeg jezika, Marko Darinkin Vešović, sin ubijenog informbiroovca, crnogorski Sarajlija koji je čitav rat proveo uz svoje sugrađane, susjede i drugove, o “jugoslavenskom totalitarizmu” kaže: “Onaj život u ‘miru, slozi i rahatluku’, onaj ‘kao nekada’, onaj koji je bio uspostavljen pod ‘komunističkom diktaturom’ ostao je, nažalost, za nama, i to za uvijek. I jedino što nam ostaje, kad vidimo koja su ološ ovi današnji demokrati, jeste da uzdahnemo: ‘Đe si, Diktaturo, stope ti ljubimo!’ I ostaje nam da disciplinovano robujemo našim pljačkašima i da strancima budemo krotka kolonijalna raja.”
A što se tvog spominjanja budućih generacija tiče, mislim da je jedina nada revolucija odnosno transfer otetog u ruke naroda… iako se Mađari, Austrijanci, Švabe i Amerikanci s time neće lako složiti… Revolucija će morati da bude globalna.
Mi smo, druže, oštećena generacija. Suvišna, poremećena, shizofrena. Niti jedno dijete ne zaslužuje da odrastajući čuje imena Siniše Rimca, Muniba Suljića, Tomislava Merčepa i Branimira Glavaša. Tuđmana, Šuška, Mate Bobana, Oreškovića i Norca. Mi smo posljednji ljudi koji će se sjećati Jugoslavije i unucima objašnjavati kako je jednom davno postojala zemlja u kojoj je platni odnos između čistačice i generalnog direktora velike banke bio jedan naprama sedam. Zemlja u kojoj je postojao fond solidarnosti za siromašnije građane, u kojoj je društvo izdvajalo novac za izgradnju socijalnih stanova, zemlja u kojoj je vjera u bradatog starca na nebesima prestala biti obavezna, zemlja u kojoj su komunističke glavešine napuštali politiku sa vikendicom i automobilom (o korupcije! o luksuza!). Zemlja u kojoj su djeca od malena učila kako biti dobar drug, pošten, iskren, odan, nepokolebljiv, istinoljubiv i radišan – kakva je to samo bila dijabolična indoktrinacija!
Oni koji dožive starost neka unucima o Jugoslaviji pričaju u pauzi između Trnoružice i Pepeljuge – isto onako kako će im pričati bajke.
Danas je jasno kako nismo imali nikakve šanse. Zamke su bile tako dobro postavljene. Kako da čovjek odjednom pomiri pionirsku zakletvu i nacionalističku vjeru u „krv i zemlju“? Kako da pomiri radničko samoupravljanje i feudalni kapitalizam? Kako da poštenje zamijeni nepoštenjem, iskrenost lažima, odanost izdajom, nepokolebljivost bijegom u skloništa, istinoljubivost odnosima sa javnošću, radišnost ordinarnim lopovlukom, kokošarenjem bogatstva koje su narodi i narodnosti jučerašnje zemlje 50 godina stvarali? Kako da čovjek mojih godina provari etničko čišćenje sa bratstvom i jedinstvom? Kako da razumije genocid nad susjedima, sugrađanima, nad ljudima sa kojima su 45 godina u miru živjeli, ženili se, rađali, radili, slavili, igrali, plesali, smijali se, pokapali i plakali?
Nakon što u najnježnijim, najsenzibilnijim, svijeta i života gladnim godinama djetinjstva doživiš kataklizmu, nagledaš se razaranja, mrtvih i prognanih, pretrpiš palež i grabež i poslije toga, evo već četvrt stoljeća, čekaš da mržnje ispare, da se pokradeno vrati, da se moralna izopačenost i ekonomska nejednakost borbom za javno dobro i solidarnošću građana vrate u razjapljeno, infernalno ždrijelo iz kojeg su prizvane krvotložnim zovom i vidiš da, sa svakom godinom koja prođe, stvari ne samo da ne postaju bolje nego herostrati našeg djetinjstva i projektanti naše budućnosti svakodnevno učvršćuju tuđom krvlju, progonstvom i suzama stečene pozicije i postaju ugledni stupovi društva, a ono glembajevsko, originalno, start-up ubojstvo i grabež sve brže iščezava u mraku zaborava dok mjesto zločina pokrivaju parkirališta, neboderi i fontane napretka, shvatit ćeš druže da ćemo opet morati u šumu, stvarnu ili metaforičku, da ćemo žerminalovski jurišati na Kulmerove dvore sa vilama, kosama i sjekirama, da će se duh Matije Gupca uvući u srca potlačenih dvadestprvostoljetnih kmetova i da ćemo opet podizati bune i ratovati protiv novopečenih Tahijevaca. Jer „iza svih naših nacionalizama, mržnje i ratova skriva se jednostavna istina da su etnički i vjerski antagonizmi samo maska pod kojom elita skriva temeljni antagonizam svakog društva, onaj klasni.“
Stogodišnjica je Oktobarske revolucije, više od dvije stotine godina prošlo je od francuske, sedamdest i pet od jugoslavenskog ustanka. Učili su nas kako se povijest ponavlja. Svijet se okreće, vrijeme teče, bijeda i jad se uvećava, a ja vjerujem da će doći do zamora pregaženog ljudskog materijala i da će biti dovoljna jedna mala iskra, varnica koja će planuti tamo gdje globalni i lokalni jednopostotni najmanje očekuju i proširiti se kao požar. Zato, prijatelju moj, ako se stvari radikalno ne promijene, a po svemu sudeći neće – vidimo se u šumi!
p.s. CRKVA: ukinuli ste financiranje vama suprotstavljenih nezavisnih medija, financirate ( našim novcem) svoje nazadnjačke i stupidne „inicijative“ (kako je rekao pametni Milanski kardinal: „Crkva uvijek kasni stotinu godina za suvremenošću“; stalno slušamo o izjednačavanju svih totalitarizama kojim crkva želi utjecati na povijesnu istinu da su bili za bogobojazne i bogu mile Nijemce i njihove saveznike protiv bezbožnog Sovjetskog Saveza i ostali neutralni do kraja, da ste im, Isus vas prokleo, spašavali najveće zločince svojim kanalima uz poetično ime (nomen est omen) „rat line“ ili štakorska linija, prolaz štakora. Uz to, još ste 1933 ili ’34. potpisali konkordat sa nacističkom Njemačkom. Evo što je konkordat (lat.). 1. Sporazum, ugovor, suglasnost među strankama o uređenju sukoba interesa. 2. Sporazum između neke države i Vatikana o uređenju pravnih i drugih odnosa između Kat. crkve i dotične države. Iza ove frazeologije kriju se crkvene privilegije, prava, ugovori. Ovo posljednje je demokratska, suverena i neovisna Hrvatska ostvarila. Tuđman je sa svetom stolicom potpisao takozvani Vatikanski ugovor i tako, već četvrt stoljeća, crkva ne plaća nikakav porez. Ni na nekretnine, posjede, na imovinu, čak ni na onaj sitniš koji ubiru po misama. Ako prodaju zemlju, kao što su učinili preko puta moje kuće gdje su prodali brdo na čijem se vrhu nalazi samostan, oni ne plaćaju niti jedne ustašice državi. I još vam svi mi, čak i Konzumove prodavačice, dajemo milione. Vama! Tisuću sedamsto godina kontinuiranog bogaćenja, otimanja, života na grbači masa. Ne dvije tisuće godina jer je trebalo „pročešljati“ izvještaje tj evanđelja i složiti KNJIGU te se dogovoriti o službenoj istini koja će se, ne bojte se!, prilagođavati crkvenim interesima otkako je Konstantin, rimski car, u jednom od najglupljih poteza u povijesti, proglasio kršćanstvo službenom religijom najmoćnijeg carstva na planetu- onog Rimskog. I od samog ste početka „zgodno“ zaboravili da je u temelju Isusovog učenja vrlina siromaštva a jedino mjesto u Novom zavjetu gdje miroljubivi Isus postane nasilan je prema kamatarima ispred hrama. Porazbija im stolove gdje su mijenjali novac i pljačkali ljude, što je ogroman napredak od Zeusa i čovjekobožjih faraona za zapadni civilizacijski krug. I vi muzete i gradite vojne ordinarijate za puste milione, crkve niču a očajni i opljačkani te mržnjom palanačkom prema nepoznatom „drugome“ zadojeni narod baca se u vaše pokvarene ruke pa onda s njim manipulirate. O pedofiliji je dovoljno rečeno. O znanosti također.
Ali najviše ulažete u profesionalno laganje, PR tj. odnose sa javnošću. A jedan od glavnih zadataka je relativizacija ili po vašem izjednačavanje totalitarizama. Oba su ubili milione uz kasnije dijelom i vaše morbidne kalkulacije žrtvama. Jedan je kao ideja htio svijet i ljudsko stanje popraviti (uz katastrofalne rezultate-gulag; a istina stoji da je Staljin bio antisemit) a da opišeš drugi dovoljna je samo jedna riječ HOLOKAUST.
A kad smo kod crkve, države i konačnog istrebljenja, kad filonacisti potegnu „moralo se“ argument osjećam potrebu da uvedem neke stare argumente u raspravu. Hrvatska je jedina samostalno vodila svoje logore točnije manufakture u odnosu na njemački precizne tvornice smrti. Maks Luburić išao je u Berlin da mu SS sve lijepo objasni. Koliko metara žice. Koliko stražarskih tornjeva. Koliko tkanine za logorašku uniformu. Koliko Židova, Roma i u NDH slučaju Srba, plus naravno komunista stane u jednu baraku. Do plinskih komora nisu stigli ili je predstavništvo SS-a zaključilo da smo za to preglupi. Dakle, Hrvati su se u drugom svjetskom ratu i operaciji eksterminacije židovskog naroda htjeli pokazati većim nacistima od SS-a i kako bi se to reklo- sami preuzeti inicijativu. Mađari su do 1944. Svoje Židove sačuvali no nakon njemačke okupacije otpremljeni su na istok i pretvoreni u dim. Finci su odbili suradnju iako su se sa Nijemcima borili protiv Sovjeta. Dakle mit o tome kako su sve zemlje „morale“ da rade onako kako im Švabe zapovijedaju nije istinit.
No postoje i dva primjera koja pokazuju kako se uz dobrotu i pobunu „tihe većine“ moglo postupiti drugačije. Svi znaju za spašavanje 8000 danskih Židova, 99% je spašeno. Rijetki znaju za bugarski primjer. Ovako sam situaciju objasnio svojoj desetogodišnjoj kćeri:
Kako je svih 50.000 bugarskih Židova spašeno u vrijeme Holokausta.
„Malo ljudi zna kako je spašeno 50.000 bugarskih Židova. Desetljećima svi su podaci bili zabranjeni od bugarskih komunista, u želji da onemoguće glorifikaciju kralja, crkve i ne-komunističkih parlamentaraca, koji su se uz veliki osobni rizik suprotstavili Nijemcima. Do pada komunizma u 1991. godini , priča je ostala neispričana – posljednja velika tajna iz ere Holokausta. Bugarska je mala zemlja u kojoj je na početku II. svjetskog rata bilo 7 milijuna stanovnika. Židovska zajednica koja je živjela u Bugarskoj od 2. stoljeća nove ere brojila je oko 50.000. U toku II. svjetskog rata, Bugarska se priključila nacističkoj Njemačkoj u nadi da će ponovno dobiti Makedoniju od Jugoslavije i Trakiju od Grčke, koje su bile oduzete Bugarskoj u toku njenog poraza u I. svjetskom ratu.
U 1940.godini Bugarska je ustanovila socijalne i pravne restrikcije za svoje židovske građane , na način poznatog Ninberškog zakona“ (da ne smiju raditi bolje poslove, da ne smiju hodati trotoarom nego cestom, da moraju nositi žutu Davidovu zvijezdu oko ramena, da od 8h navečer do 7 sati ujutro ne smiju izlaziti iz kuća, itd). Bugarska je također deportirala ne-bugarske Židove u onim teritorijima, koji su joj priključeni od Jugoslavije i Grčke. Zatim su početkom 1943, nacisti obavijestili bugarsku vladu da će svi bugarski Židovi biti deportirani u Poljsku, koja je bila okupirana od nacista i gdje su bili najgori koncentracijski logori Auschwitz, Treblinka i Sobibor.
Vijest o ovoj nehumanosti postala je važna tema razgovora i opozicija i protivljenje javnosti je počelo rasti. To je bilo zbog osjećaja bliske povezanosti židovske zajednice u (maloj )bugarskoj populaciji i osobito zbog činjenice da se Bugarska sastoji od manjina Armenaca, Turaka, Grka i Roma, te Židova.
Kako se približavao dan deportacije, parlamentarni (saborski) lider Dimitar Pešev ustanovio je koaliciju od 43 ‘legistatora’ (zakonodavaca) koji su registrirali službeni protest. Novine su osudile deportaciju . Patrijarh bugarske Pravoslavne crkve, arhiepiskop Stefan je aktivno radio protiv deportacije i izdavao lažne potvrde o pokrštavanju („ Židovi koje bi crkva pokrstila nekad bi se spasili i u drugim zemljama, ali crkva to većinom nije radila)“, u nastojanju da spasi Židove.
Episkop Kiril, koji je vodio crkvu u Plovdivu, prijetio je da će leći na željezničke tračnice i obećao je Židovima gdje vi idete, idem i ja, citirajući Bibliju: “Nemoj me tjerati da te ostavim i da odem od tebe: jer kamo ti ideš, idem i ja, i gdje se ti nastaniš, nastanit ću se i ja; tvoj narod moj je narod i tvoj Bog moj je Bog. Gdje ti umreš, umrijet ću i ja; gdje tebe pokopaju, pokopat će i mene. Neka mi Jahve uzvrati svakim zlom i nevoljom ako me što drugo, osim smrti, rastavi od tebe.” Biblija, Knjiga o Ruti;
Konačno je, pod pritiskom javnosti, kralj Boris II zabranio deportaciju..
Na kraju su nacisti odlučili da izbjegnu konfrontaciju odnosno sukob sa Bugarima jer su tada1943. ratovali po cijelo svijetu i po prvi puta od početka rata počeli gubiti bitke, posebno od Rusa).
Tako je Bugarska postala jedina nacija u Evropi koja je spasila svoju cjelokupnu židovsku populacija od nacističkih logora smrti i kralj Boris je bio jedini svjetski lider koji se suprotstavio “u lice” Hitleru. (Kralj Boris je umro pod misterioznim okolnostima u 1943.godini – vjerojatno ubijen od strane nacista).“
Od 50.000 bugarskih Židova, oko 40.000 je otišlo u Izrael nakon rata. Među njima bio je i Michael Bar Zohar, koji je kasnije služio u izraelskom Knesetu (parlamentu/saboru) i napisao značajnu knjigu “Van Hitlerovog domašaja”, u kojoj je opisao detalje spašavanja bugarskih Židova. Knjiga je prevedena na bugarski jezik i Izrael je poslao 30.000 primjeraka u Bugarsku, kako bi se osiguralo da narod može učiti o herojskoj strani svoje prošlosti. Eto ljubice, tako su Bugari spasili svoje Židove.“
Vidimo se u šumi!
Vatroslav Jagić Franji Račkome:
“Čim tko manje uči i zna, time je bjesniji Hrvat ili Srbin.” 1890.
Napisao sam na Fejsbuku da je svakim danom sve jasnije kako smo 90-ih kolektivno pucali sami sebi u glavu i jedan drugar iz djetinjstva odgovorio mi je: “Nikola, kaj je tebe stresla ta devedeseta, ratovi, ustaše i partizani? Zvučiš kao random saborski zastupnik. Ne umanjujem i ne omalovažavam povijest, ali može se i danas nešto poduzeti da nam bude bolje i da našoj djeci nešto od ove zemlje i ostane. Ili trebamo odgajati novu generaciju koja će pričati o povijesti i živjeti u snovima o boljoj budućnosti?”
Ovo nije prvi put da mi ljudi, među njima i pravi prijatelji, zabrinuto govore da se moram osloboditi traume devedesetih. Jedan od najbližih drugova nedavno mi je rekao kako mu se čitajući moje tekstove čini da me lom devedesetih, sinteza društvene i intimne traume, u tolikoj mjeri obilježio da postoji realna opasnost da se traume rata i raka nikada neću osloboditi. Vjerojatno njegova opservacija ima veze sa nastankom ovog teksta. Izazvan navedenom rečenicom davnašnjeg drugara odlučio sam da mu odgovorim i u jednom je dahu moja traumatizirana svijest izbacila iz sebe ovu bujicu riječi:
Ti si, druže, otprilike moja generacija i osim ako prvih desetak godina nisi žmirio ili proveo u komi, tada si kao i ja živio u zemlji u kojoj osamnaestogodišnjaci nisu vozili mercedese i ubijali pješake, u kojoj beskućnici nisu prosili na svakom uglu, a u pučkim se kuhinjama nije tražio stol više. Bez da ulazim u ideološku raspravu – tadašnja je „tamnica naroda“ bila ravnopravnija zemlja u kojoj društvo nije bilo podijeljeno na „Tuđmanovih 200 familija“ i sve nas ostale, država u kojoj tvornice nisu raspačavane radi profita „kontroverznih poduzetnika“, zemlja u kojoj je Crkva plaćala porez i nije se miješala u svjetovna pitanja. Naravno, bila je to „strašna diktatura“ u kojoj je bilo zabranjeno pjevati Vilu Velebitu i moliti protiv abortusa pred bolnicama, crkvi je oduzeto ono što je stoljećima otimala, na stadionima je bilo zabranjeno mjeriti visinu kukuruza uz povik Za dom spremni, Ante Pavelić nije bio hrvatski književnik (Pavelić je po Hrvatskom leksikografskom zavodu – književnik. Uredno naveden uz Ivana Gorana Kovačića (čije je remek-djelo nadahnuo pokolj počinjen po Pavelićevoj naredbi) i Augusta Cesarca (kojeg je ubio), Jasenovac nije bio dom kulture u kojem se održavala „Mala Floramy“, a Pintarićev je zločinački pohod bio strašna i atraktivna anomalija…
Sjećam se tog „oskudnog“ vremena kada nismo mogli birati između sto vrsta sličica i igračaka, nismo imali kinderladu, levisice i kokakolu, sve fantastične privilegije zapadnih demokracija bile su nam uskraćene. Hrvatstvo je bilo „potlačeno“ i čovjek nije smio mahati zastavom sa šahovnicom i ponosno – urbi et orbi – objaviti da je Hrvat. I da je na tu kozmičku smijuriju -ponosan.
A kada je došlo vrijeme da svaka republika krene svojim putem jasno je da smo ostvarujući trinaestostoljetni san da budemo svoji na svome i da sami sobom vladamo, da naša lova više ne ide u Pešte, Bečeve i Beograde – u tome “uspjeli” po cijeni tisuća mrtvih i prognanih ljudi, uništenih gradova, pokolja i zločina, a čak smo u dosanjani san uspjeli ugraditi i ubojstvo dvanestogodišnje djevojčice kojoj je hladnokrvni Munib Suljić automatskom puškom Heckler & Koch ispalio svoju ljubav prema domovini u „srbočetnički“ zatiljak…
Nakon „Moje domovine“, „oba su pala“, Trpinjske ceste, „Čavoglava“, Oluje i strastvenog kolektivnog sebeljublja uslijedio je patriotski relativno impotentan period kada su po staroj kakanijskoj vezi, vječnoj ugarsko-hrvatskoj eksploataciji zvanoj nagodba, što implicira i raspored riječi u sporazumu, prodali INU djelujući kao moderni mađaroni, istovremeno lomeći hljeb i hristoserađajući pred kamerama kako bi impresionirali Evropu. Tko bi rekao da će satovi iz hrvatske povijesti devetnaestog stoljeća jednog dana biti tako korisni. Mađaroni. Čak su postojali kao stranka. Hrvati koji zastupaju tješnju povezanost sa Budimpeštom. Hrvatska strana spustila je hlače i nagnula se nad stol rukama se pridržavajući za rubove, isto onako kako je to činila sa mađarskim plemstvom stoljećima. O soboslikarevom narodu ne treba trošiti riječi.
Ali ova nedavna klerikalna ofenziva, poduprta perfidnom privilegijom na domovinu i vjeru, predvođena osobom koja je devedesetih za Sorošove „judine škude“ izvještavala i svijetu objašnjavala na koje načine Tuđman pokušava protjerati Srbe i kontrolirati štampu te branila Feral, ta ista osoba, njen sociopatski gnom Zlatko i dijabolično stupidna Bruna mobiliziraju većinu da (još više!) oduzmu prava, teroriziraju, ušutkaju i obeshrabre manjinu. O ovom procesu pametno je pisao još Herman Broch objašnjavajući kako desnica koristi demokratsku slobodu da bi se borila protiv slobode.
Katkad maštam kako odlazim do Mirogoja, probudim Krležu i provedem ga bandićgradom. Pokažem mu Tuđmanov grob. Spomenik braniteljima. Pa se spustimo busom do Kaptola i do škole koju su nazvali po njemu. Pokažem mu i katedralu za koju zamišljam kako pita „Zar ju još nisu obnovili?“. Zatim polako odlazimo na Jelačić-plac, prolazimo kraj „Krleže“, zastajemo kod štanda Udruge za obitelj, pa mu uz Bakićevu „Razlistanu formu“-koja mu se ne sviđa- objasnim koje su sve spomenike digli u zrak. Prolauimo kraj Gajeve biste i Krleža me pita otkud su izvukli ovu devetnaestostoljetnu skulpturu a ja odgovaram kako je to primjer hrvatske suvremene javne plastike. Nastavljamo prema Cvjetnom bez cvijeća, Ilicom sve do Vinogradske i molitelja pred bolnicama. Zamišljam kako promatra imena banaka, firmi, osiguravajućih društava i kaže: „Pa vi ste nas vratili u Austrougarsku a za dobru mjeru dodali ste otrov klerofašizma. Ovo je umivena kakanijska endehazija.“ Zatim ga odvodim do Rudolfovih vojarni na trgu Franje Tuđmana i prijavljujem ga u vojsku kao Kamila Emeričkog. Ili u Leksikografski zavod da piše enciklopedijske natuknice o Mili Budaku i Ivanu Aralici.
Riječi onog mog druga i dalje rezoniraju u buhari moje svijesti kao pozadinski šum. „Pripazi se druže da ne ostaneš zarobljen u djetinjstvu. Da ti simultana smrt mame i Jugoslavije ne pojedu život.“ Mislio je na 90-te. Godine krvi, zločina, rata i hrane za vrane.
Znao sam da ima pravo jer sam i sam komplikovan proizvod genetskog baleta. Odrastajući kao svjedok vremena kada je ova bijedna, mala, iskompleksirana i retardirana država nastajala, bilo je jasno da se sve događa kao rezultat ratovanja i privatizacijske pljačke u trenutku kada je ugašeno svjetlo i sijevnule su čakije. Blago nama na brdovitom Balkanu gdje hajdučija još vlada, rakija se peče, žene su đavli a ratni zločinci slavni.
I danas, četvrt stoljeća kasnije, živimo u državi koja je suverena, međunarodno priznata i demokratska – sve za što smo se „borili“. Ali umjesto da pjevamo onu staru Puntarićevu: „Oj, Švicarska mati, nemoj tugovati…“ svjedoci smo vladavine najgorih koji su iskoristili rat kao diverziju kako bi društveno vlasništvo akumulirano u 50 godina “tamnice naroda” pretvorili u državno, a zatim privatizirali – što je samo eufemizam za ordinarni lopovluk. Sva ona đubrad što je 90-ih u klimi genocidnoj dolijevala nacističko ulje na nacionalističku vatru sada je sazrela i zauzela utjecajne ekonomske, pravosudne, medijske i političke pozicije. Sjeme što su posijali Šušak, Gregorić, Škegro i kompanija izraslo je kao onaj đapićevski kukuruz i sada ga ponosno mjeri uzdignutom desnicom. Pa su tako vozači kamiona (Luka Rajić), vodoinstalateri (T. Merčep), prodavači cvijeća (Todorić), teatrolozi (Sanader), instalateri klima-uređaja (Čermak) i ostali postali iznimno bogati zahvaljujući svom „kontroverznom poduzetničkom duhu“ i političkim vezama. A bogatstvo koje su stekli zapravo je rezultat društvenog rada u „totalitarnoj“ Jugoslaviji. I tako su Hrvati, svoji na svome, sami sebi postali najveći neprijatelji i krvopije. Ovo nije bez presedana. Sa Karamarkovim slučajem oko INE čak je i zaboravljeni termin “mađaroni” opet dobio puni smisao. Prezirao sam Tuđmana, ali za ove današnje pikzibnere ta je krivousta karikatura u beloj uniformi državnik (zločinac ali državnik). Sudstvo je popunjeno tipovima koji misle da je guranje prsta u anus rukovanje, tipovima koji se druže sa mafijašima a niti jedna krupna lopuža nije osuđena dok se nitko ne pita otkud svakome od njih milioni za kauciju i najbolje odvjetnike.
Ono što zapravo želim reći je da smo – sto godina kasnije – iznova postali feudalnokapitalistička kolonija, da smo sve vrijedno rasprodali za siću kako bi pojedinci koji su proveli „transakciju“ spremili nekoliko milijuna u džep odnosno na ofšor račune da slučajno ne bi porez platili, da smo u svakom pogledu, svakog dana sve više nazadovali vrativši se konačno u globalnu Kakaniju. I tako, napokon „svoji na svome“ slobodni smo da uz bojni poklič „Za dom spremni!“ i Thompsonove filoustaške budnice kao saundtrek svagdašnji živimo u državi u kojoj ljude deložiraju zbog siće dok Todorić duguje milijarde poreza, a firma koje se dočepao i doveo do bankrota predstavlja gotovo isti udio u BDP-u kao onaj od turizma. Sa vjetrom slobode u hrvatskoj kosi živimo u zemlji gdje osamnaestogodišnji klinac u BMW-u koji mu je tata kupio da impresionira cure i pokaže „da se ima“, ubije tri djevojke a sudac ga pusti jer dolazi iz „ugledne“ obitelji. Slobodni smo da se postrojimo u crnim, ustašolikim uniformama na glavnom trgu glavnog grada i radosno uzvikujemo „Ubij, ubij Srbina!“ a da nas policija koja hapsi klince zbog par grama trave uz simpatije i konspirativno namigivanje promatra a na pitanje nekih „luđaka“ zašto ne rade svoj posao odgovara kako je postrojavanje neoustaške vojnice trajalo samo 3 minute pa nije bilo nikakve potrebe za akcijom. O fasadama prošaranim ušastim U sa križem u njedrima da ne govorimo. I svatko tko misli da je taj križ tamo slučajno u dubokoj je zabludi.
Dragi prijatelju, država u kojoj živimo je gotovo stopostotno etnički i religijski homogena, ljudi kojima smo okruženi misle isto na različite načine, ovisno o društvenoj uvjetovanosti njihovih života. Država u kojoj živimo bazira se na nacionalizmu i tiraniji većinskog naroda te na katolicizmu koji se nakon sloma komunizma u maniri lažne žrtve vratio u naše živote jači nego ikada. U državi u kojoj živimo ja sam apatrid, marginalac, dio sićušne manjine koja ne vjeruje u njihovog boga, u njihovu opsesiju nacijom i nacionalnom pripadnošću, u njihove političare i izbor ekonomskog uređenja. Ja sam negacija svega što oni predstavljaju, osjećaju, znaju. Za njih – ne postojim. Suvišan sam. „Drugi.“ A ako se slučajno negdje i pojavim, izrazim svoje mišljenje ili kritiziram njihovo -samo je pitanje povijesnog trenutka da li će me o prvi kandelabr objesiti metaforički ili doslovno. Kako je zapisao veliki Radomir Konstantinović: „Ahasver je Juda bez konopca.“ Ali ja ne lutam kroz vječnost, ja živim tu, gdje je uže lako nabaviti a ljude spremne na linč još lakše okupiti.
I što je najgore, najžešći proponenti isključivosti i mržnje, osim političara, su ljudi sa dna, poniženi, bez posla, ili sa potplaćenim poslom, puni mržnje prema drugačijem, prema onom koji nije dio njihove nacije koji ne vjeruje u njihovog boga. A prema tim ljudima osjećam, često, ljubav i poštovanje. Jer to su izigrani ljudi. Mravi sprženi povećalom kapitala što sjaji kao sunce nad svim njihovim nevoljama, tragedijama, suzama, kricima i pijanim noćima. Kako moćni iskorištavaju nemoćne. Kako ih zaglupljuju. Povlače unazad, ponižavaju, ismijavaju i ostavljaju da crknu. A ja to sve promatram i znam da će poniženi i uvrijeđeni, ma koliko puta iskorišteni i odbačeni, opet progutati udicu mržnje i okriviti mene ili bilo koga tko je krivo rođen ili razmišlja i osjeća ovaj naš balkanski svijet malo, barem malo drugačije. „Što je manje Jugoslavena na popisima stanovništva, to je više Jugoslavije na usnama hrvatskih nacionalista. Što je Jugoslavija u većoj mjeri bivša, to je hrvatskim nacionalistima potrebnija.“ Republika Hrvatska – 21.stoljeće. Nažderite se zastava, suvereniteta i zapjevajte Vilu, zaurlajte „Mi Hrvati“ i naravno staru opernu – „Za dom!“. Ili kako je to divno sročio pokojni Krleža: „Hrvatstvo ne znači onih pet dosadnih, glupih kavana u našem gradu, ni ona tri spomenika: dvojice generala i jednoga fratra (citat iz jedne moje novele), kojima se sada pridružio još jedan brončani biskup, nego hrvatstvo znači onu masu bijednika koji tegle i argatuju mnogo više od osam sati dnevno, pod najtežim životnim uslovima, bez ičije pomoći, uvijek i neprekidno izrabljivani u svome naporu potisnuti i nepriznati, pod batinama kuluka, prezreni i bezimeni.“
Ništa od ovoga više nije čudno jer sve smo najgore iz Jugoslavije preuzeli a sve najbolje uništili. Da nisam proživio 12 godina u toj „strašnoj“ Jugoslaviji, možda bi mi bilo normalno da ulicama defiliraju beskućnici, da radnice Kamenskog dobiju otkaz kako bi se njihova tvornica – prvoklasna nekretnina na prvoklasnoj lokaciji – pretvorila u šoping centar, možda bi mi bilo normalno da dokazani ratni zločinac sjedi u Saboru, da je plagijator ministar znanosti, da ministar zdravstva smatra kako je za bolnicu važniji svećenik nego liječnik, da “kontroverznim poduzetnicima” smeta slaba poduzetnička klima, da hiperpopularni bivši ministar kulture antifašizam smatra floskulom, da heroje domovinskog rata ubijaju u izvrsno organiziranoj sačekuši, da vlasniku televizije propucaju koljena, da pisca koji u novinama kritizira moronsku udrugu zaliju kantom govana, da u centru grada izgrade fontanu i zatim shvate kako je prevelika da oko nje autobusi prođu, da višestruki prometni ubojica – autom i brodom a samo je pitanje kada će nekoga pregaziti avionom – slobodan šeta nakon što je Cvjetni trg betonizirao i “očistio” od cvijeća…
Dragi prijatelju, vjerujem da se sjećaš kako smo žudili za MTV-jem, američkom muzikom, skejterskim tenisicima i svime što u “jugosjevernojkoreji” nismo imali, ali nemoj mi molim te reći da nismo bili normalnije društvo, da nismo brinuli za najranjivije članove, da odnos između radnika i direktora nije bio razuman i da usprkos tužnoj istini što smo vozili jugiće, stojadine i polovne golfove ipak nismo morali na svakom semaforu gledati kako ljudi, često starci sa 40 godina radnog staža, kopaju po kontejnerima. Ljudi više niti ne traže pravo na dostojan život. Pristat će i na samo malo manje patnje.
Nakon prvih višestranačkih izbora u kojima su pobijedile nacionalističke stranke na fasadama se pojavio grafit-proročanstvo: GLASALI STE – GLADUJTE. Nedavno se pojavio drugi, koji pokazuje intelektualni dijalektički razvoj balkanskih masa. Taj grafit glasi: „NE GLASUJTE. TO IH OHRABRUJE!“
Vjerojatno jedan od najvažnijih živućih pisaca našeg jezika, Marko Darinkin Vešović, sin ubijenog informbiroovca, crnogorski Sarajlija koji je čitav rat proveo uz svoje sugrađane, susjede i drugove, o “jugoslavenskom totalitarizmu” kaže: “Onaj život u ‘miru, slozi i rahatluku’, onaj ‘kao nekada’, onaj koji je bio uspostavljen pod ‘komunističkom diktaturom’ ostao je, nažalost, za nama, i to za uvijek. I jedino što nam ostaje, kad vidimo koja su ološ ovi današnji demokrati, jeste da uzdahnemo: ‘Đe si, Diktaturo, stope ti ljubimo!’ I ostaje nam da disciplinovano robujemo našim pljačkašima i da strancima budemo krotka kolonijalna raja.”
A što se tvog spominjanja budućih generacija tiče, mislim da je jedina nada revolucija odnosno transfer otetog u ruke naroda… iako se Mađari, Austrijanci, Švabe i Amerikanci s time neće lako složiti… Revolucija će morati da bude globalna.
Mi smo, druže, oštećena generacija. Suvišna, poremećena, shizofrena. Niti jedno dijete ne zaslužuje da odrastajući čuje imena Siniše Rimca, Muniba Suljića, Tomislava Merčepa i Branimira Glavaša. Tuđmana, Šuška, Mate Bobana, Oreškovića i Norca. Mi smo posljednji ljudi koji će se sjećati Jugoslavije i unucima objašnjavati kako je jednom davno postojala zemlja u kojoj je platni odnos između čistačice i generalnog direktora velike banke bio jedan naprama sedam. Zemlja u kojoj je postojao fond solidarnosti za siromašnije građane, u kojoj je društvo izdvajalo novac za izgradnju socijalnih stanova, zemlja u kojoj je vjera u bradatog starca na nebesima prestala biti obavezna, zemlja u kojoj su komunističke glavešine napuštali politiku sa vikendicom i automobilom (o korupcije! o luksuza!). Zemlja u kojoj su djeca od malena učila kako biti dobar drug, pošten, iskren, odan, nepokolebljiv, istinoljubiv i radišan – kakva je to samo bila dijabolična indoktrinacija!
Oni koji dožive starost neka unucima o Jugoslaviji pričaju u pauzi između Trnoružice i Pepeljuge – isto onako kako će im pričati bajke.
Danas je jasno kako nismo imali nikakve šanse. Zamke su bile tako dobro postavljene. Kako da čovjek odjednom pomiri pionirsku zakletvu i nacionalističku vjeru u „krv i zemlju“? Kako da pomiri radničko samoupravljanje i feudalni kapitalizam? Kako da poštenje zamijeni nepoštenjem, iskrenost lažima, odanost izdajom, nepokolebljivost bijegom u skloništa, istinoljubivost odnosima sa javnošću, radišnost ordinarnim lopovlukom, kokošarenjem bogatstva koje su narodi i narodnosti jučerašnje zemlje 50 godina stvarali? Kako da čovjek mojih godina provari etničko čišćenje sa bratstvom i jedinstvom? Kako da razumije genocid nad susjedima, sugrađanima, nad ljudima sa kojima su 45 godina u miru živjeli, ženili se, rađali, radili, slavili, igrali, plesali, smijali se, pokapali i plakali?
Nakon što u najnježnijim, najsenzibilnijim, svijeta i života gladnim godinama djetinjstva doživiš kataklizmu, nagledaš se razaranja, mrtvih i prognanih, pretrpiš palež i grabež i poslije toga, evo već četvrt stoljeća, čekaš da mržnje ispare, da se pokradeno vrati, da se moralna izopačenost i ekonomska nejednakost borbom za javno dobro i solidarnošću građana vrate u razjapljeno, infernalno ždrijelo iz kojeg su prizvane krvotložnim zovom i vidiš da, sa svakom godinom koja prođe, stvari ne samo da ne postaju bolje nego herostrati našeg djetinjstva i projektanti naše budućnosti svakodnevno učvršćuju tuđom krvlju, progonstvom i suzama stečene pozicije i postaju ugledni stupovi društva, a ono glembajevsko, originalno, start-up ubojstvo i grabež sve brže iščezava u mraku zaborava dok mjesto zločina pokrivaju parkirališta, neboderi i fontane napretka, shvatit ćeš druže da ćemo opet morati u šumu, stvarnu ili metaforičku, da ćemo žerminalovski jurišati na Kulmerove dvore sa vilama, kosama i sjekirama, da će se duh Matije Gupca uvući u srca potlačenih dvadestprvostoljetnih kmetova i da ćemo opet podizati bune i ratovati protiv novopečenih Tahijevaca. Jer „iza svih naših nacionalizama, mržnje i ratova skriva se jednostavna istina da su etnički i vjerski antagonizmi samo maska pod kojom elita skriva temeljni antagonizam svakog društva, onaj klasni.“
Stogodišnjica je Oktobarske revolucije, više od dvije stotine godina prošlo je od francuske, sedamdest i pet od jugoslavenskog ustanka. Učili su nas kako se povijest ponavlja. Svijet se okreće, vrijeme teče, bijeda i jad se uvećava, a ja vjerujem da će doći do zamora pregaženog ljudskog materijala i da će biti dovoljna jedna mala iskra, varnica koja će planuti tamo gdje globalni i lokalni jednopostotni najmanje očekuju i proširiti se kao požar. Zato, prijatelju moj, ako se stvari radikalno ne promijene, a po svemu sudeći neće – vidimo se u šumi!
p.s. CRKVA: ukinuli ste financiranje vama suprotstavljenih nezavisnih medija, financirate ( našim novcem) svoje nazadnjačke i stupidne „inicijative“ (kako je rekao pametni Milanski kardinal: „Crkva uvijek kasni stotinu godina za suvremenošću“; stalno slušamo o izjednačavanju svih totalitarizama kojim crkva želi utjecati na povijesnu istinu da su bili za bogobojazne i bogu mile Nijemce i njihove saveznike protiv bezbožnog Sovjetskog Saveza i ostali neutralni do kraja, da ste im, Isus vas prokleo, spašavali najveće zločince svojim kanalima uz poetično ime (nomen est omen) „rat line“ ili štakorska linija, prolaz štakora. Uz to, još ste 1933 ili ’34. potpisali konkordat sa nacističkom Njemačkom. Evo što je konkordat (lat.). 1. Sporazum, ugovor, suglasnost među strankama o uređenju sukoba interesa. 2. Sporazum između neke države i Vatikana o uređenju pravnih i drugih odnosa između Kat. crkve i dotične države. Iza ove frazeologije kriju se crkvene privilegije, prava, ugovori. Ovo posljednje je demokratska, suverena i neovisna Hrvatska ostvarila. Tuđman je sa svetom stolicom potpisao takozvani Vatikanski ugovor i tako, već četvrt stoljeća, crkva ne plaća nikakav porez. Ni na nekretnine, posjede, na imovinu, čak ni na onaj sitniš koji ubiru po misama. Ako prodaju zemlju, kao što su učinili preko puta moje kuće gdje su prodali brdo na čijem se vrhu nalazi samostan, oni ne plaćaju niti jedne ustašice državi. I još vam svi mi, čak i Konzumove prodavačice, dajemo milione. Vama! Tisuću sedamsto godina kontinuiranog bogaćenja, otimanja, života na grbači masa. Ne dvije tisuće godina jer je trebalo „pročešljati“ izvještaje tj evanđelja i složiti KNJIGU te se dogovoriti o službenoj istini koja će se, ne bojte se!, prilagođavati crkvenim interesima otkako je Konstantin, rimski car, u jednom od najglupljih poteza u povijesti, proglasio kršćanstvo službenom religijom najmoćnijeg carstva na planetu- onog Rimskog. I od samog ste početka „zgodno“ zaboravili da je u temelju Isusovog učenja vrlina siromaštva a jedino mjesto u Novom zavjetu gdje miroljubivi Isus postane nasilan je prema kamatarima ispred hrama. Porazbija im stolove gdje su mijenjali novac i pljačkali ljude, što je ogroman napredak od Zeusa i čovjekobožjih faraona za zapadni civilizacijski krug. I vi muzete i gradite vojne ordinarijate za puste milione, crkve niču a očajni i opljačkani te mržnjom palanačkom prema nepoznatom „drugome“ zadojeni narod baca se u vaše pokvarene ruke pa onda s njim manipulirate. O pedofiliji je dovoljno rečeno. O znanosti također.
Ali najviše ulažete u profesionalno laganje, PR tj. odnose sa javnošću. A jedan od glavnih zadataka je relativizacija ili po vašem izjednačavanje totalitarizama. Oba su ubili milione uz kasnije dijelom i vaše morbidne kalkulacije žrtvama. Jedan je kao ideja htio svijet i ljudsko stanje popraviti (uz katastrofalne rezultate-gulag; a istina stoji da je Staljin bio antisemit) a da opišeš drugi dovoljna je samo jedna riječ HOLOKAUST.
A kad smo kod crkve, države i konačnog istrebljenja, kad filonacisti potegnu „moralo se“ argument osjećam potrebu da uvedem neke stare argumente u raspravu. Hrvatska je jedina samostalno vodila svoje logore točnije manufakture u odnosu na njemački precizne tvornice smrti. Maks Luburić išao je u Berlin da mu SS sve lijepo objasni. Koliko metara žice. Koliko stražarskih tornjeva. Koliko tkanine za logorašku uniformu. Koliko Židova, Roma i u NDH slučaju Srba, plus naravno komunista stane u jednu baraku. Do plinskih komora nisu stigli ili je predstavništvo SS-a zaključilo da smo za to preglupi. Dakle, Hrvati su se u drugom svjetskom ratu i operaciji eksterminacije židovskog naroda htjeli pokazati većim nacistima od SS-a i kako bi se to reklo- sami preuzeti inicijativu. Mađari su do 1944. Svoje Židove sačuvali no nakon njemačke okupacije otpremljeni su na istok i pretvoreni u dim. Finci su odbili suradnju iako su se sa Nijemcima borili protiv Sovjeta. Dakle mit o tome kako su sve zemlje „morale“ da rade onako kako im Švabe zapovijedaju nije istinit.
No postoje i dva primjera koja pokazuju kako se uz dobrotu i pobunu „tihe većine“ moglo postupiti drugačije. Svi znaju za spašavanje 8000 danskih Židova, 99% je spašeno. Rijetki znaju za bugarski primjer. Ovako sam situaciju objasnio svojoj desetogodišnjoj kćeri:
Kako je svih 50.000 bugarskih Židova spašeno u vrijeme Holokausta.
„Malo ljudi zna kako je spašeno 50.000 bugarskih Židova. Desetljećima svi su podaci bili zabranjeni od bugarskih komunista, u želji da onemoguće glorifikaciju kralja, crkve i ne-komunističkih parlamentaraca, koji su se uz veliki osobni rizik suprotstavili Nijemcima. Do pada komunizma u 1991. godini , priča je ostala neispričana – posljednja velika tajna iz ere Holokausta. Bugarska je mala zemlja u kojoj je na početku II. svjetskog rata bilo 7 milijuna stanovnika. Židovska zajednica koja je živjela u Bugarskoj od 2. stoljeća nove ere brojila je oko 50.000. U toku II. svjetskog rata, Bugarska se priključila nacističkoj Njemačkoj u nadi da će ponovno dobiti Makedoniju od Jugoslavije i Trakiju od Grčke, koje su bile oduzete Bugarskoj u toku njenog poraza u I. svjetskom ratu.
U 1940.godini Bugarska je ustanovila socijalne i pravne restrikcije za svoje židovske građane , na način poznatog Ninberškog zakona“ (da ne smiju raditi bolje poslove, da ne smiju hodati trotoarom nego cestom, da moraju nositi žutu Davidovu zvijezdu oko ramena, da od 8h navečer do 7 sati ujutro ne smiju izlaziti iz kuća, itd). Bugarska je također deportirala ne-bugarske Židove u onim teritorijima, koji su joj priključeni od Jugoslavije i Grčke. Zatim su početkom 1943, nacisti obavijestili bugarsku vladu da će svi bugarski Židovi biti deportirani u Poljsku, koja je bila okupirana od nacista i gdje su bili najgori koncentracijski logori Auschwitz, Treblinka i Sobibor.
Vijest o ovoj nehumanosti postala je važna tema razgovora i opozicija i protivljenje javnosti je počelo rasti. To je bilo zbog osjećaja bliske povezanosti židovske zajednice u (maloj )bugarskoj populaciji i osobito zbog činjenice da se Bugarska sastoji od manjina Armenaca, Turaka, Grka i Roma, te Židova.
Kako se približavao dan deportacije, parlamentarni (saborski) lider Dimitar Pešev ustanovio je koaliciju od 43 ‘legistatora’ (zakonodavaca) koji su registrirali službeni protest. Novine su osudile deportaciju . Patrijarh bugarske Pravoslavne crkve, arhiepiskop Stefan je aktivno radio protiv deportacije i izdavao lažne potvrde o pokrštavanju („ Židovi koje bi crkva pokrstila nekad bi se spasili i u drugim zemljama, ali crkva to većinom nije radila)“, u nastojanju da spasi Židove.
Episkop Kiril, koji je vodio crkvu u Plovdivu, prijetio je da će leći na željezničke tračnice i obećao je Židovima gdje vi idete, idem i ja, citirajući Bibliju: “Nemoj me tjerati da te ostavim i da odem od tebe: jer kamo ti ideš, idem i ja, i gdje se ti nastaniš, nastanit ću se i ja; tvoj narod moj je narod i tvoj Bog moj je Bog. Gdje ti umreš, umrijet ću i ja; gdje tebe pokopaju, pokopat će i mene. Neka mi Jahve uzvrati svakim zlom i nevoljom ako me što drugo, osim smrti, rastavi od tebe.” Biblija, Knjiga o Ruti;
Konačno je, pod pritiskom javnosti, kralj Boris II zabranio deportaciju..
Na kraju su nacisti odlučili da izbjegnu konfrontaciju odnosno sukob sa Bugarima jer su tada1943. ratovali po cijelo svijetu i po prvi puta od početka rata počeli gubiti bitke, posebno od Rusa).
Tako je Bugarska postala jedina nacija u Evropi koja je spasila svoju cjelokupnu židovsku populacija od nacističkih logora smrti i kralj Boris je bio jedini svjetski lider koji se suprotstavio “u lice” Hitleru. (Kralj Boris je umro pod misterioznim okolnostima u 1943.godini – vjerojatno ubijen od strane nacista).“
Od 50.000 bugarskih Židova, oko 40.000 je otišlo u Izrael nakon rata. Među njima bio je i Michael Bar Zohar, koji je kasnije služio u izraelskom Knesetu (parlamentu/saboru) i napisao značajnu knjigu “Van Hitlerovog domašaja”, u kojoj je opisao detalje spašavanja bugarskih Židova. Knjiga je prevedena na bugarski jezik i Izrael je poslao 30.000 primjeraka u Bugarsku, kako bi se osiguralo da narod može učiti o herojskoj strani svoje prošlosti. Eto ljubice, tako su Bugari spasili svoje Židove.“
Sretan vam Uskrs, sugrađani i sugrađanke.