Stari se garderober s krajem ove sezone sprema za mirovinu pa je u kazalištu odlučeno da mu se priredi ispraćaj.
Samo će za njega biti odigrana pretpremijera nove predstave, lake porodične komedije najslavnijeg domaćeg pisca, idealna stvar da razgali publiku nakon epidemije. Nakon toga će mu na pozornici, dok mu cjelokupni ansambl i svi zaposleni budu publika, biti uručen dar: štap sa zlatnom drškom i halpcilindar od zečje dlake, rekviziti impresarija iz predstave Cabaret; a on će zatim održati govor.
Noćima smišlja što će reći, piše pa briše, nevičan govoru, monologu, nastupu.
Samo izvolite, prosim, ljubimruke, samo rečenice od jedne riječi govorio je u svom poslu. Toliko riječi stane između dva kaputa.
Na kraju odluči da će reći da je kao mlad garderober, s mjesec dana iskustva, služio najvećega našeg režisera i njegovu gospođu ženu, i da je ona, kad je gospon režiser slučajno zamahnuo prema njezinom licu promašivši šakom rukav, trepnula i uzmaknula korak, s izrazom lica kao iz nekoga filma. Nakon toga, sljedećih četrdeset godina, pogledom je pratio gospodu i njihove dame, naročito zimi, u vrijeme uskih rukava i zimskih kaputa, i tako u glavi, sebi za razonodu, stvarao listu onih pred čijom uzmahnutom rukom, one zatvaraju oči i uzmiču.
O njima bih, i o sebi, mislio sam, pisao da sam pisac, a ne garderober.
Ali i od toga je odustao. Bilo ga je sram pretpostavke da bi on, Joža, mogao biti pisac.
Monolog garderobera
Stari se garderober s krajem ove sezone sprema za mirovinu pa je u kazalištu odlučeno da mu se priredi ispraćaj.
Samo će za njega biti odigrana pretpremijera nove predstave, lake porodične komedije najslavnijeg domaćeg pisca, idealna stvar da razgali publiku nakon epidemije. Nakon toga će mu na pozornici, dok mu cjelokupni ansambl i svi zaposleni budu publika, biti uručen dar: štap sa zlatnom drškom i halpcilindar od zečje dlake, rekviziti impresarija iz predstave Cabaret; a on će zatim održati govor.
Noćima smišlja što će reći, piše pa briše, nevičan govoru, monologu, nastupu.
Samo izvolite, prosim, ljubimruke, samo rečenice od jedne riječi govorio je u svom poslu. Toliko riječi stane između dva kaputa.
Na kraju odluči da će reći da je kao mlad garderober, s mjesec dana iskustva, služio najvećega našeg režisera i njegovu gospođu ženu, i da je ona, kad je gospon režiser slučajno zamahnuo prema njezinom licu promašivši šakom rukav, trepnula i uzmaknula korak, s izrazom lica kao iz nekoga filma. Nakon toga, sljedećih četrdeset godina, pogledom je pratio gospodu i njihove dame, naročito zimi, u vrijeme uskih rukava i zimskih kaputa, i tako u glavi, sebi za razonodu, stvarao listu onih pred čijom uzmahnutom rukom, one zatvaraju oči i uzmiču.
O njima bih, i o sebi, mislio sam, pisao da sam pisac, a ne garderober.
Ali i od toga je odustao. Bilo ga je sram pretpostavke da bi on, Joža, mogao biti pisac.
I odlučio je da će u govoru reći samo hvala.
Jer samo toliko može stati u monolog garderobera.