U dubokoj šumi, negdje na kraju svijeta, do koje ne vodi nijedan put, načinom pračovjeka živi jedan narod. Nikada nijedan čovjek tog naroda nije izišao iz šume, niti je ko iz spoljnog svijeta nekoga od njih vidio. Šuma je toliko gusta da se ni iz aviona ne mogu vidjeti njihova naselja, niti ima takvog špijunskog satelita koji bi infracrvenim zracima mogao snimiti prostor u kome žive. Šumska divljač i šumski plodovi su im hrana, ribe i rakovi iz bistrih rijeka i potoka posebna poslastica, a plodovi drveta škor, sličnog našim jabukama, i sok iz bobica grmlja koje zovu šper, za njih su ono što su za nas pričesni hljeb i vino. Odjeću i obuću prave od štavljene jelenske kože. Sve to kroje oštrim kamenom, a šiju iglom od riblje kosti i likom koji izvlače iz potkorice nekog drveta sličnog našoj lipi. Liječe se korijenjem trave zvane svan i čajem od cvijeta i lista sa drvolike biljke koju zovu kvon. Postelju prave od sasušenih mirisnih trava, a pokrivaju se osušenom kožom životinje slične medvjedu nazivajući je gul. Ne znaju šta su pismo i knjiga, ali su vrlo bistri i pametni… Iz toga naroda, kad tome dođe vrijeme, stići će nam spasitelj i svojom mudrošću vladati ovim opoganjenim svijetom. Njemu neće biti potrebni ni zakoni, ni sudovi ni policija da uspostavi pravdu i da ponovo očovječi čovjeka…
Ovu priču, ne izostavljajući i ne dodajući nijednu riječ i ne mijenjajući njihov redoslijed, pričao je Časlav Rastegorac svakome koga bi susretao na ulicama i šetalištima, u parkovima, kafanama i restoranima grada B. Nema čovjeka ni djeteta kome svoju priču nije ispričao makar deset puta. Kad nekoga sretne ili zastekne na klupi u parku ili na kafanskoj stolici, zastao bi, uhvatio ga za ruku, pogled usmjerio ka nebu i izdeklamovao, kako su mještani govorili, ovih nekoliko rečenica, pa krenuo u susret nekom drugom.
Časlav je prekinuo studije na tećoj godini filozofije u glavnom gradu, vratio se u B. i od tada neprekidno, godinama, priča o dolasku spasitelja. Uzalud su ga uvjeravali da je Isus stigao prije dva milenijuma, a ako u to ne vjeruje neka ide i svoju priču priča židovima, jer oni ga još očekuju. Ne govori im on o tom spasitelju, to on prepušta sveštenicima, na Isusovim mukama oni grickaju svoju koricu hljeba, već im priča o spasitelju koji neće biti svetitelj, nego vladar, i koji će pametno i pravedno upravljati cijelim svijetom.
Neki su Časlava smatrali ludakom, više je onih koji su govorili da je čudak, čak su ga i zvali Čaki Čudak, jedino je profesor matematike u ovdašnjoj gimnaziji Ognjen Raspopović, koji je iz glavnog grada došao s namjerom da u B. ostane jednu školsku godinu, ali su ga umnost i bistrina učenika zadržali do današnjih dana, jedino je, dakle, on smatrao da je Časlav pametan čovjek. To što izlazi iz njegovih usta, govorio je profesor Raspopović, koji otkad je stigao bezuspješno traži pametnu ženu s kojom bi zasnovao porodicu, nisu njegove riječi nego poruke Proviđenja koje se spominje u teološkim raspravama.
Bilo kako bilo, Čaki Čudak je iz dana u dan uporno išao od čovjeka do čovjeka i pričao svoju priču, a njegov otac, uspješan trgovac i predsjednik crkveng odbora u parohijskoj crkvi, brinuo se da uvijek na sebi ima čistu i urednu odjeću i obuću i da ga kod kuće čekaju dobri i ukusni obroci i čista posteljina.
I zaista, jednog dana u B. pojavio se povisok sredovječan čovjek, duge progrušane brade i još duže kose, u odjeći i mokasinkama od jelenske kože. Nikome ništa nije govorio, nije se mrštio ni osmjehivao, nikoga nije poprijeko pogledao, samo je hodao ulicama i razgledao grad, čudeći se zgradama, još više automobilima i autobusima. Kad se zamori, odlazio je u park, sjedao na neku klupu i dugo buljio u neku zamišljenu tačku među svojim stopalima. Kad izgladni, ulazio je u najbliži restoran, konobaru pokazivao jelo koje je neki gost jeo, a kad bi isto takvo dobo i pojeo, izlazio ne plaćajući i ne zahvaljujući se.
Čakijev Spasitelj, govorili su ljudi.
Svi su ga znatiželjno gledali, ali mu niko nije prilazio. Pošto nikad ništa nije progovorio, ili makar promumljao, smatrali su da je mutav, a s mutavim čovjekom, čak da zna i sve svjetske jezike, ne možeš se sporazumjeti. Pitali su se odakle je i s kakvom namjerom stigao, ali niko odgovor na to pitanje nije mogao ni naslutiti. Očekivali su da će možda Časlav s njim prozboriti koju, pa onda zadovoljiti i njihovu znatiželju, ali on je, stalno prateći Spasitelja, uvijek bio na desetak koraka udaljen od njega i kao opijen buljio u neobičnog došljaka. Zaćutao je i sasvim zaboravo na svoju priču, dajući utisak čovjeka koji je završio neki važan posao, pa se sada i samom sebi čudi kako je to uspio.
Jednog sunčanog ranog popodneva, negdje u centru grada, na glavnoj ulici, Spasitelju je u susret naišao profesor Raspopović. Kad su se mimoilazili, odjednom su stali, kao da im je neko iznenada zabetonirao stopala. Spasitelj je nekoliko trenutaka gledao profesora pravo u oči, a ovaj nije obarao pogled. Zatim se okrenuo prema Časlavu Rastegorcu i pozvao ga prstom da im priđe. Tako su se njih trojica našli zajedno, a prolaznici su se od njih udaljili, kao da su očekivali da će baš na tom mjestu i baš toga časa izbiti mlaz vrele vode. Baš kao da nikog drugog nema u gradu, mirno su se pokretima ruku sporazumijevali.
Profesor će biti predsjednik Spasiteljeve vlade u novoj prestonici, uzviknuo je malo kasnije Časlav, odvojivši se dva koraka od sabesjednika i okrenuvši se prema najbližoj grupi šetača.
Dok su građani stajali nijemi i zabezeknuti, njih trojica su glavnom ulicom krenuli ka izlazu iz grada, Spasitelj, plećat i visok, u sredini, profesor Raspopović s lijeve, a Časlav Rastegorac zvani Čaki Čudak, sa desne strane.
Spasitelj
U dubokoj šumi, negdje na kraju svijeta, do koje ne vodi nijedan put, načinom pračovjeka živi jedan narod. Nikada nijedan čovjek tog naroda nije izišao iz šume, niti je ko iz spoljnog svijeta nekoga od njih vidio. Šuma je toliko gusta da se ni iz aviona ne mogu vidjeti njihova naselja, niti ima takvog špijunskog satelita koji bi infracrvenim zracima mogao snimiti prostor u kome žive. Šumska divljač i šumski plodovi su im hrana, ribe i rakovi iz bistrih rijeka i potoka posebna poslastica, a plodovi drveta škor, sličnog našim jabukama, i sok iz bobica grmlja koje zovu šper, za njih su ono što su za nas pričesni hljeb i vino. Odjeću i obuću prave od štavljene jelenske kože. Sve to kroje oštrim kamenom, a šiju iglom od riblje kosti i likom koji izvlače iz potkorice nekog drveta sličnog našoj lipi. Liječe se korijenjem trave zvane svan i čajem od cvijeta i lista sa drvolike biljke koju zovu kvon. Postelju prave od sasušenih mirisnih trava, a pokrivaju se osušenom kožom životinje slične medvjedu nazivajući je gul. Ne znaju šta su pismo i knjiga, ali su vrlo bistri i pametni… Iz toga naroda, kad tome dođe vrijeme, stići će nam spasitelj i svojom mudrošću vladati ovim opoganjenim svijetom. Njemu neće biti potrebni ni zakoni, ni sudovi ni policija da uspostavi pravdu i da ponovo očovječi čovjeka…
Ovu priču, ne izostavljajući i ne dodajući nijednu riječ i ne mijenjajući njihov redoslijed, pričao je Časlav Rastegorac svakome koga bi susretao na ulicama i šetalištima, u parkovima, kafanama i restoranima grada B. Nema čovjeka ni djeteta kome svoju priču nije ispričao makar deset puta. Kad nekoga sretne ili zastekne na klupi u parku ili na kafanskoj stolici, zastao bi, uhvatio ga za ruku, pogled usmjerio ka nebu i izdeklamovao, kako su mještani govorili, ovih nekoliko rečenica, pa krenuo u susret nekom drugom.
Časlav je prekinuo studije na tećoj godini filozofije u glavnom gradu, vratio se u B. i od tada neprekidno, godinama, priča o dolasku spasitelja. Uzalud su ga uvjeravali da je Isus stigao prije dva milenijuma, a ako u to ne vjeruje neka ide i svoju priču priča židovima, jer oni ga još očekuju. Ne govori im on o tom spasitelju, to on prepušta sveštenicima, na Isusovim mukama oni grickaju svoju koricu hljeba, već im priča o spasitelju koji neće biti svetitelj, nego vladar, i koji će pametno i pravedno upravljati cijelim svijetom.
Neki su Časlava smatrali ludakom, više je onih koji su govorili da je čudak, čak su ga i zvali Čaki Čudak, jedino je profesor matematike u ovdašnjoj gimnaziji Ognjen Raspopović, koji je iz glavnog grada došao s namjerom da u B. ostane jednu školsku godinu, ali su ga umnost i bistrina učenika zadržali do današnjih dana, jedino je, dakle, on smatrao da je Časlav pametan čovjek. To što izlazi iz njegovih usta, govorio je profesor Raspopović, koji otkad je stigao bezuspješno traži pametnu ženu s kojom bi zasnovao porodicu, nisu njegove riječi nego poruke Proviđenja koje se spominje u teološkim raspravama.
Bilo kako bilo, Čaki Čudak je iz dana u dan uporno išao od čovjeka do čovjeka i pričao svoju priču, a njegov otac, uspješan trgovac i predsjednik crkveng odbora u parohijskoj crkvi, brinuo se da uvijek na sebi ima čistu i urednu odjeću i obuću i da ga kod kuće čekaju dobri i ukusni obroci i čista posteljina.
I zaista, jednog dana u B. pojavio se povisok sredovječan čovjek, duge progrušane brade i još duže kose, u odjeći i mokasinkama od jelenske kože. Nikome ništa nije govorio, nije se mrštio ni osmjehivao, nikoga nije poprijeko pogledao, samo je hodao ulicama i razgledao grad, čudeći se zgradama, još više automobilima i autobusima. Kad se zamori, odlazio je u park, sjedao na neku klupu i dugo buljio u neku zamišljenu tačku među svojim stopalima. Kad izgladni, ulazio je u najbliži restoran, konobaru pokazivao jelo koje je neki gost jeo, a kad bi isto takvo dobo i pojeo, izlazio ne plaćajući i ne zahvaljujući se.
Čakijev Spasitelj, govorili su ljudi.
Svi su ga znatiželjno gledali, ali mu niko nije prilazio. Pošto nikad ništa nije progovorio, ili makar promumljao, smatrali su da je mutav, a s mutavim čovjekom, čak da zna i sve svjetske jezike, ne možeš se sporazumjeti. Pitali su se odakle je i s kakvom namjerom stigao, ali niko odgovor na to pitanje nije mogao ni naslutiti. Očekivali su da će možda Časlav s njim prozboriti koju, pa onda zadovoljiti i njihovu znatiželju, ali on je, stalno prateći Spasitelja, uvijek bio na desetak koraka udaljen od njega i kao opijen buljio u neobičnog došljaka. Zaćutao je i sasvim zaboravo na svoju priču, dajući utisak čovjeka koji je završio neki važan posao, pa se sada i samom sebi čudi kako je to uspio.
Jednog sunčanog ranog popodneva, negdje u centru grada, na glavnoj ulici, Spasitelju je u susret naišao profesor Raspopović. Kad su se mimoilazili, odjednom su stali, kao da im je neko iznenada zabetonirao stopala. Spasitelj je nekoliko trenutaka gledao profesora pravo u oči, a ovaj nije obarao pogled. Zatim se okrenuo prema Časlavu Rastegorcu i pozvao ga prstom da im priđe. Tako su se njih trojica našli zajedno, a prolaznici su se od njih udaljili, kao da su očekivali da će baš na tom mjestu i baš toga časa izbiti mlaz vrele vode. Baš kao da nikog drugog nema u gradu, mirno su se pokretima ruku sporazumijevali.
Profesor će biti predsjednik Spasiteljeve vlade u novoj prestonici, uzviknuo je malo kasnije Časlav, odvojivši se dva koraka od sabesjednika i okrenuvši se prema najbližoj grupi šetača.
Dok su građani stajali nijemi i zabezeknuti, njih trojica su glavnom ulicom krenuli ka izlazu iz grada, Spasitelj, plećat i visok, u sredini, profesor Raspopović s lijeve, a Časlav Rastegorac zvani Čaki Čudak, sa desne strane.
Više ih niko nikada nije vidio.