Kilometre i kilometre posavske zemlje prešao je fra Ambrozije idući prema svojim crkvama. Kada su ga, zajedno sa sestrom Valentinom, odvodili u logor, obje su već bile dobro oštećene granatama. Sličile su mu na ranjenike koji ostaju na brežuljku da umiru, sami, bez ičije pomoći, osuđeni na nove ozljede.
U logoru su ga držali dvadeset osam dana, više gladna nego sita. Sestru su obeščastili, još u kampanjoli, pred njim, dok je na zadnjem sjedištu, kraj nje, ruku zarobljenih u lisice, suznih očiju molio Boga da oprosti grješnicima. Onda su joj pred ispaćenim logorašima, kojima se nije znao točan broj, naredili da se svuče. Od stida, njezino se tijelo jednostavno istopilo, i dušu je predalo Bogu već sutradan, u zoru.
Nikada nije saznao zašto su ga u to improvizirano mučilište sa sestrom uopće odveli, zašto su ga u njemu tako dugo mrcvarili, i zašto su ga, napokon, ipak oslobodili, ako se slobodom mogla imenovati sama mogućnost da se pješke, bez hrane, ide kroz nekoliko sela, stalno ukrug, čas naprijed, čas nazad, s papirom, stotinu puta pokazivanim i sumnjičenim od kojekakvih vojnih, policijskih i civilnih osoba, da mu se dopušta prolaz do mjesta gdje su bile njegove crkve i skromno imanje oko njih. Tri dana i tri noći, približavajući im se sporo, neispavan, izgladnio, u habitu koji je već bio u dronjcima, izubijan i modar ispod njega, u sandalama raspuklih đonova, strahovao je od susreta s ruševinama, više od smrti koja ga je vrebala na svakom koraku, a kad se s ruševinama, avaj, i suočio, pao je na koljena ne vjerujući u prizor ispred sebe.
Niti je bilo crkava, niti je bilo brežuljka kakvog je pamtio punih dvadeset godina. Ni kućice u kojoj je stanovao sa sestrom Valentinom, naglo izdahnuloj od srama i pokopanoj tko zna gdje, bez molitve, u kojoj je primao vjernike i obavljao svoje svećeničke poslove, ni vrta oko njih, niti voćnjaka, niti cvjetnjaka, u kojem su, kad je odvođen sa sestrom, već cvjetale ruže.
To je bila najbolnija slika njegovog susreta sa župom, ali ne i jedina. Na samom ulazu u nju iz zapadnog smjera dočekale su ga na ploči ove riječi: ZVONIMIRGRAD (u latinici, izgrebano, ali ne sasvim, potom prekriženo), ispod njega u ćiriličnom pismu SELO LAZAREVO. Nije bio zbunjen samo tim natpisom, već i onim što je od njega vidio: u njegovom pogledu nigdje nije bilo ni tornjeva crkava, ni brežuljka na kojem su dominirali kao najviše graditeljske točke Šomarta.
Neprestano je ubrzavao korak da nevjericu otkloni ili potvrdi. Dok je išao, bezbroj očiju nepoznatih žena, staraca i djece ispred kuća pratilo je njegov hod s čuđenjem, ponekad i sa psovkom, sve do brežuljka i s pokojomkamenicom. Pratio ga je i automobil u kojem su na prednjem sjedištu bili policajac i pop, onda ga je pred brežuljkom, točnije, pred njegovim ostatkom, zaobišao i ostavio u oblaku prašine.
Na brežuljku, klečeći i moleći Boga za oprost, osim ruševina ispred sebe, nije nikoga zatekao, onda se iz njih, nedugo zatim, podigla bradata figura u crnoj mantiji, koja je nastavila pretraživanje, kao da nikoga nema u njezinoj blizini. Sve kretnje te mantije, koja se čas saginjala, čas uspravljala, i koja je nogama razgrtala ciglu i malter, a rukama preuzimala neke komadiće i jednog i drugog, provjeravala ih, vraćala i odbacivala, motrio je poput budnog spavača koji jedva razlučuje stvarnost od prošlosti, trenutak buđenja od povijesti.
U svijesti tog probuđenog spavača bile su dvije istine, obje bolne i obje neporecive: mantija na mjestu čija je povijest nije uopće pamtila, bila je prva, na koljenima ispred te mantije habit, čija je povijest pamtila njezinu stoljetnu drskost i otimačinu, bila je druga istina. Kao strastan istražitelj tih odnosa mantije i habita, fra Ambrozije se i u tim trenucima bunio protiv takvih istina, sada i kao svjedok novog zatiranja simbola njegove vjere, ne samo kao neumorni čitatelj knjiga koje su to dokazivale, ali ih je istovremeno i prihvaćao kao volju svemoćnog Gospodara ukupnog života i reda na zemlji.
Klečeći i dalje, molio ga je da se takva povijest više nikada nikome ne ponovi, ne samo njemu i njegovim prognanim vjernicima, njegovom narodu, koji je u toj zemlji nekada bio jedini, pred rat najmalobrojniji, poslije rata, koji je još trajao, tko zna za koliko opet umanjen, jer je u velikom broju već bio protjeransa svojih ognjišta, nego ni onome koji je u tome kroz povijest sudjelovao, gramzivo, kao i sada.
Ispravio se i laganim korakom pošao prema popu, čiji ga je pogled, spušten na zemlju, i dalje ignorirao. Ni s udaljenosti s koje ga je mogao dotaći svojom rukom, nije mu pridavao nikakvu pozornost. Čekao je i čekao, onda je kazao, upirući prstom na susjednu gomilu betona:
-Tamo je nekad bila moja crkva… Sagradio sam je do ove ovdje, stare, prije punih dvadeset godina, čim sam ovamo došao iz Rujnice…
-E, kad sam ja onu crkvu, tamo, sagradio, zna samo knjiga koju po ovim ruševinama tražim– govorio je pop sebi u bradu hodajući oprezno po ciglama, malteru i drugim dijelovima ruševine. – Ali nema je. Dušmani je, izgleda, odnijeli, a ostala mi je baš ovdje, gdje je bio oltar. Nisu mi dozvolili ni da je uzmem kad su me odvodili u logor.
Neko vrijeme fra Ambrozije je preispitivao sam sebe: uspevši se na gomilu betonskih zidova, otkrio je dijelove panorame Šomarta i tako je otklonio svoju prvu sumnju da je zalutao. Za otklanjanje druge potražio je još veću gomilu betona, s koje je lijepo vidio ambulantu, školu i nastavničku zgradu, zatim i zgradu općine, doma kulture i pošte, glavnu cestu s nekoliko odvojaka prema kućama, koje je toliko puta posvećivao i u kojima je toliko puta bio čašćen i u vrijeme blagdana i u vrijeme smrti, krštenja i vjenčanja. Vratio se popu sasvim uvjeren u njegovo buncanje, ali čvrsto odlučan da svoju preostalu snagu ne troši i na propitivanje zašto to čini svjesno, i kao duhovna osoba i kao čovjek.
-Mene su odatle, gdje je bio oltar, odveli u logor, – rekao je – ali su me pustili da provjerim u kakvom su stanju moje crkve. Evo, pustili su me s ovim papirom, s kojim sam se baš naputovao… Stalno su me vraćali onamo odakle sam dolazio. Jednu cestu prelazio sam i po deset puta. Sve dok mi ne bi dozvolili ulazak u novo mjesto, vrtio sam se ukrug. Što se može, rat još traje.
-Traje, traje. A sve do ovog rata, ove moje crkve bile su prave ljepotice u Lazarevu, ljepših nije bilo u svoj ravnoj Posavini. U onoj sam službovao punih dvadeset godina, evo, na ovoj ploči je uklesana i godina njezine gradnje, ali za ovu staru nikako da nađem knjigu. U njoj sam, Bog neka mu oprosti sve zemaljske grijehe, zatekao nekog Panteliju, a prije njega, pričao mi je, u njoj je bio neki Vasilije. Pamtio je i austrougarsku vlast, koja nam je otimala i bogomolje i davala ih drugima. Oni prije Vasilija i oni prije Onih upisivali su u tu knjigu koju tražim i sve turske otimačine naših bogomolja, ali su ovu, staru, ipak sačuvali sve do ovoga vremena. I, sad, tugo moja, gledaj, jadi moji, gledaj! Što od ovih ljepotica ostade nakon ustaških orgija…
-Ni brežuljak – kazao je fra Ambrozije s ironičnim smiješkom. -Granatama su, izgleda, raznijeli i brežuljak. Ili su to učinili bagerima?
-Imalo je Lazarevo, baš na ovom mjestu, i svoj brežuljak. Sve što je pod ovim ruševinama samo je mali njegov dio. Onaj veći odavno je u saksijama mojih čestitih vjernika. Nisam im mogao zabraniti da u njima čuvaju svoju svetu zemlju. Kopali, kopali i prebacivali je u saksije. Mnogi su s tim saksijama odvedeni i u ustaške logore, kao sa svetinjom i uspomenom na najstariju crkvu u ovom kraju.
Sve ozbiljnijeg izraza lica, nastavio je podržavati njegovo buncanje. Prije nego što je podršku potvrdio riječima, ipak se prekrižio.
-Bila je tamo i jedna kućica, jedan vrt, jedan voćnjak i jedancvjetnjak. Bile su i dvije pasje kućice. Nema ih, a nema ni zemlje?…
-Nema, dabome, jer je rat… Živjela je u toj kućici sa mnom i jedna monahinja – nastavio je pop svoju priču. – Pred oltarom ove stare bogomolje molili smo se dragom Bogu kad su u nju banule ustaše. Ugurali su nas u kampanjolu kao zvijeri, na zadnje sjedište. Prije toga, meni je na ruke stavio lisice časnik koji je sjedio do šofera. Govorio je hrvatski– obojio je pop i ovu riječ svojom ironijom – čistije od tebe, izgleda da i jest bio iz Hrvatske. Ustaša. Kad sam mu rekao da njegov jezik ne razumijem, udario me je kundakom u glavu i tako sam se onesvijestio. U neko vrijeme, probudivši se, čuo sam stenjanje kraj sebe. Silovao je monahinju, a ona je plakala. Zaplakao sam i ja, čisto od sramote. Čuo je moj plač i šofer, pa je pred mostićem iznad rječice, u podivljalim vrbama, s obje obale, iznenada zaustavio kampanjolu. Predložio je ustaši da se okupaju. Silazeći s monahinje, ustaša mu je rekao da prihvata. Hlače je zakopčao kad je izašao iz vozila. Prvi se zaputio prema rječici, pocikujući od sreće. Prije nego što je zagazio u vodu, šofer mu je iz pištolja sasuo nekoliko metaka u leđa. Prišao mu je i odgurnuo ga kao da je pseto. Vratio se, obrisao znoj s čela, jer je bila pasja vrućina, i nastavio vožnju. Tek pred logorom rekao je i meni i monahinji da moramo zaboraviti to što se desilo, a da je sve drugo samo njegova stvar. Ali, ustaški zapovjednik logora nije bio naivan kao što je on. Još dok nas je predavao njemu, upitao ga je gdje mu je časnik iz pratnje. Odgovorio mu je da nije ni imao pratnju. Naredio je da nas preda čuvarima, nasmiješio se i otišao. Jednog dana, već izubijana, čuvari su ga ugurali u halu, u kojoj se od smrada jedva disalo, od jauka jedva išta čulo. Doteturao je nekako baš do mene, bili smo iznenađeni obojica. Rekao mi je kad je u hali zavladao potpuni mrak: Monahinja je umrla, već je pokopana, onaj leš su pronašli u rijeci. Sve sam im priznao, monahinji su se već osvetili, a vjerojatno će i tebi, jer si očevidac. Dakle, ovakvu priču o zlu sigurno dosad nisi nigdje čuo?
-Nisam– odgovorio mu je fra Ambrozije križajući se ponovno.
-A možda i jesi?- prvi put gledao ga je pop u oči. – U svojoj, hrvatskoj i katoličkoj verziji – sada je svojom ironijom podvukao ove dvije riječi. – Onaj što je silovao bio je četnik, a ona koju je silovao bila je tvoja sestra Valentina. Onaj što je četnika ubio, bio je tvoj Hrvat iz Novog Sada, mobiliziran nasilu… Logor četnički, dakako. Već si mi rekao da dolaziš iz njega s nekom potvrdom.
-Dolazim.
-I? Kako je bilo?
-Približno tako. Još gore.
-Gore? – čudio se muškarac svlačeći pred njim mantiju, ispod koje se već ukazivala policijska uniforma. – S takvom pričom o nama ne možeš u svijet, je li ti jasno? Da nas olajavaš, a mi ti spasili život. U logoru nisi bio, u njemu nisi ništa vidio…Tako možeš, jer smo ti spasili život.
Fra Ambrozije je šutio. Pogled mu je bio na kamenoj pločici, s danom, mjesecom i godinom posvećenja njegove crkve, koju je policajac, presvlačeći se, ispustio iz ruku. Bila je između njegovih nogu, koje su načinile nekoliko koraka prema njemu, onda stale.
-Tvoj život je naš dar, jesi li toga svjestan? – pitao ga je podižući mu bradu, ali fra Ambrozije još nije mogao odvojiti pogled od pločice, zaokupljen mišlju kako da je uzme. – Mi čuvamo taj dar… evo, osigurali smo ti i pratnju i zaštitili te od onih kojima nisi drag… Pustili smo te na slobodu da svijetu kažeš kako smo prema tebi i sestri postupali humano, a ne kako taj svijet o nama ispreda svoje laži.
-Moj život je dar Božji, kao i tvoj – promrmljao je fra Ambrozije već zabrinut količinom mraka u koji ga je uvlačila priča policajca.
-Ma, što mi kažeš? Uznemirio si cijelo Lazarevo dok si kroz njega prolazio, morao sam se obući u mantiju da bih te zaštitio… Mantiju ovdje jedino svi poštuju, a mnogi su već bili pošli za tobom, možda bi te i linčovali. U toj odjeći bio bi i u svom selu strašilo, a kamoli u Lazerevu.
-A čemu sav taj cirkus? Što ćeš u njemu i s tom svetom mantijom?- pokušao je fra Ambrozije upozoriti svog sugovornika da je grijeh igrati se sa svetinjama, ma čije one bile. -Što je kaljaš? Niti si duhovit, niti maštovit.
-Okreni se! Ne čuvam te samo ja… Potreban si i novinarima, a tebi je to cirkus…
Automobil koji ga je zaobišao bio je kraj drugog, stotinjak metara iza policajca, kamermana, novinara i veće skupine ljudi.
Zaprepašten, vratio je pogled policajcu, koji je ponovno bio u mantiji i koji je na njoj zakopčavao preostala dva gumba. Čim je to završio, rukom je skupini iza fra Ambrozijevih leđa dao neki znak, na koji je ona, zajedno s kamermanom, čija je kamera već zujala, i novinarom s velikim mikrofonom, poslušno krenula prema njemu s lopatama i krampama. Mantija mu se smiješila pružajući mu ruku dobrodošlice, seljaci su s gomile odnosili ciglu i manje komade betona, novinar ga je već pitao je li zadovoljan dočekom i tom akcijom običnih ljudi da mu pomognu u ponovnoj gradnji porušene crkve. Dok je na ta njegova pitanja, zbunjen, odgovarao sa smiješkom vrteći se ukrug, novinar je govorio u kameru o tome kako je potpuno razumljivo što ganuti fratar još nema riječi da iskaže zahvalnost popu i običnim ljudima koji dobro znaju što znači biti bez bogomolje i kojima čak i ne smeta što je katolička.
Još je neko vrijeme pamtio neke slične riječi, onda je i s njima i svim drugim što se u tim trenucima dešavalo oko njega potpuno izgubio svaku vezu.
Prvo što ga je vratilo u stvarnost bila je ona pločica s datumom posvećenja crkve u njegovim rukama, ali je i ono drugo također bilo nevjerojatno: još dok je promatrao kamenu pločicu, ležeći u jarku, kraj ceste, čuo je topot kopita u daljini, onda je na cesti ugledao i konjanika. Približavao mu se galopom od kojeg je pusta cesta odjekivala nestvarno, kao da je pucala pod kopitima. U vrancu koji je konjanika nosio s tek razgorjelom vatrom svoje snage sve je jasnije prepoznavao Jurajevog ljubimca, s njim i vrijeme iz kojeg je tako dugo bio prognan, prisilno izbačen, kao da nikad i nije bilo njegovo.
Sjetio se i Lovre i njegovih slika konja, volova, svinja, ovaca i pasa, sjetio se i onog velikog stola u staroj crkvi s hranom i pićem, kao posljednjom večerom nedužnih prije odlaska na križni put. Samo tim jednim trenutkom bio je obuhvaćen ukupan život Šomarta, sa svim njegovim neobičnim događajima i ljudima, nevin, na granici sna i jave, i tužan i smiješan, ali nepovratan, zatrpan zlom, koji ni on nije očekivao, još neispričan, gorak, mučan i težak za jednoga čovjeka.
I opet nije imao dovoljno vremena za taj život, od kojega je bio tako svirepo udaljen, kao ni za život koji se, jednostavno kazano, malo prije odigrao, nakon čega se našao kraj ceste, jer je konjanik već bio u njegovoj blizini, svega nekoliko koraka od jarka, u kojem ga je netko ostavio s bezbroj modrica i oteklina na tijelu.
Onda se konjanik naglo zaustavio: stojeći u mjestu, smirivao je vranca, iz čijih su nozdrva curile bale i čije su se sapi kupale u pjeni. Sav je bio u znoju, ali, tek zapaljen u neistrošenoj snazi, htio je naprijed, pa je svojim vitkim nogama stalno započinjao novi korak, grebući kopitima asfalt kad god ih je spuštao na njega. Dok ga je s vranca promatrao bez riječi, kao jadnika od kojega se treba čim prije udaljiti, u konjaniku je prepoznao čovjeka koji je i njemu navraćao s pitanjem otkad je u njegovim knjigama zapisano ime mjesta kao Šomart i spominje li se igdje i njegovo staro ime Lazarevo. Ni kad mu je rekao da je Šomart prije komunista imao staro ime Zvonimirovo, nije prestao dolaziti: nekoliko puta zaticao ga je u dvorištu, psi su lajali, on je stajao bez riječi, potom i nestajao bez riječi.
Na isti način učinio je to i ovaj put: nogom je zagrebao rebra vranca, potegao njegove uzde, onda ih pustio i odgalopirao.
Stavio je kamenu pločicu u svoju torbu, u kojoj je pronašao komad kruha, nekoliko pera mladog luka i jednu rajčicu, ali i onu potvrdu bez koje nije mogao nikud dalje. Ni ona mu nije pomogla da se sjeti što se to odigralo nakon onih novinarskih pitanja, kako se našao u jarku i koliko je dugo u njemu.
Ljetno sunce prosto su upijale njegove modrice i otekline na glavi i licu, pa je u džepu habita potražio maramicu i prinio je onom mjestu na tjemenu što ga je najbolnije peklo. Ugledao je u blizini jedno drvo, malo dalje od ceste i jarka, nekako izdvojeno na livadi oivičenojšumarkom, na čijem je zelenilu stršila gomila iskopane zemlje. Na nogama se jedva održao, ljuljajući se u nesvjestici ipak je došao do drveta i stropoštao se u njegovoj hladovini. Iz torbe je izvadio komad kruha, ali od bolova u glavi nije mogao ni da ga zagrize.
Vrativši ga, oprezno se ispružio po travi i oči usmjerio prema nebu. Dugo je tako ležao, sa zemlje prenesen u oblake, čija ga je lagana plovidba plavetnilom, neko vrijeme, odmarala i udaljavala od svega što je u njegovoj svijesti još bilo zbrkano, nepojmljivo prljavo, nisko i nehumano. Otimajući se snu, s posavskom zemljom, na kojoj je ležao, ipak je i dalje održavao vezu i osjećao ju je kao da je na njoj rođen. Za tih dvadeset godina, koliko je njome hodao, dobio je od nje i više od one na kojoj je prohodao. Upravo je na njoj doživio sve što je želio polazeći u Šomart na svoju duhovnu službu: da oko sebe okupi svakog vjernika kojemu je stalo ne samo do vjere nego i do napretka njegovoga mjesta. I kada se vlast opirala takvoj njegovoj ulozi, zahvaljujući potpori vjernika, ostajao je stožerna osoba u životu te župe. Poticao je svoje vjernike da grade nove kuće, cestu i vodovod, ambulantu i dom kulture, da uvode telefone i njive obrađuju suvremenim strojevima, da prihvaćaju sve što će unaprijediti i olakšati njihov život, i u svemu tome bio je uvijek prvi, ne samo s novčanim prilozima već i sa zasukanim rukavima na svome habitu.
Umor ga je na trenutak udaljio i od neba i od tih sjećanja. Probudivši se, ustanovio je da više nije sam: dašćući na žezi, s dugim jezicima izvan njuške, čuvala su ga dva psa, oba mršava i zapuštena. Svojim uzdignutim repovima pozdravljali su ga prijateljski, nastavljajući da povremeno ližu njegov prljavi i iscijepani habit. Počeo ih je grliti od sreće, privukao je torbu i ponudio im svoj posljednji komad kruha. Pojeli su ga brzo i on im se glasnoispričao što više nema ništa ni za njih ni za sebe. Iznad njihove prljave dlake ubrzo je primijetio nekoliko muha, nikad toliko krupnih i nikad toliko agresivnih. Od njihovih ujeda, vrteći se ukrug, psi su stalno poskakivali, nikako ne uspijevajućiih se osloboditi. Pri tome, često su svoje njuške podizali i nešto njušili u zraku. Tek tada je i on ustanovio da je zrak zagađen, nepodnošljivo smrdljiv.
Braneći se od muha, psi su započeli tražiti centar toga smrada. Zaustavili su se kraj gomile iskopane zemlje na livadi, od koje je bio udaljen pedesetak metara. Digao se i polako pošao prema njima. Nekoliko je puta provjerio ima li koga na cesti, u šumarku, ili na nekoj njivi. Sve je gorjelo od žege, sve je bilo u njoj zakočeno, polumrtvo, samo su vrane, grakćući, polijetale iz šumarka, i slijetale tamo gdje su psi šapama nešto kopali užurbano…
Prvo je vidio nečiju ruku kako viri iz zemlje, onda i nekoliko nogu. Pao je na koljena i, moleći, ostao na njima sve dok nije osjetio muku u želucu. Povraćajući, istovremeno je i plakao, ali glasno, s kricima, koje, nažalost, nitko nije čuo. Samo nebo, nerazumljivo u svojoj šutnji, samo uplašena jata grabežljivaca u šumarku, rasuta ispod tog neba na sve strane.
Otkrio je pse iza sebe i kad je bio daleko od grobnice. Još nikoga nije bilo na cesti: na žezi kao da su mirovali i ratnici, ni u daljini nije čuo njihovo oružje. Svih tih dana pješačenja kroz nekoliko sela bio je navikao i na njihovu grmljavinu u blizini, čvrsto uvjeren da ga od nje Svevišnji štiti na svakome mjestu. S onim plačem kao da se bio konačno izvukao iz svih mutnih prostora svoje svijesti: idući, sve je jasnije raspoznavao pitome krajolike Šomarta. Bio je nadomak groblja, a to je značilo svega kilometar – dva od ulaska u nekatoličko selo. Pustoš ga je pomalo i plašila, psi su je činili nekako ljudskijom. Čas su bili ispred njega, čas iza njega, stalno s njim na cesti.
Pred grobljem su zastali, kao i on, glava okrenutih prema njemu, kao da su ga pitali: kamo dalje? Zgranut, ušao je s drhtavicom u koljenima: kapelica je bila porušena, spomenici su bili razlupani, križevi razbacani na sve strane. Spustio je tijelo na jednu gredu ispred bivše kapelice, i psi su prihvatili njegov predah, podvivši repove, i oni su se odlučili na mirovanje. Izvukao je križ iz travuljine, siv i ispucao od starosti, na čijoj je limenoj pločici jedva pročitao slova: JANJA KODRA, 1935 -1978. Humka kojoj je križ pripadao bila je utonula, sve do istrulog kovčega otvorena. U travuljini je bilo i nekoliko kostiju, koje su svjetlucale na suncu. Sjetio se Jakova i njegove ispovijedi pred odlazak s Lucijom u Hrvatsku:
-Danima sam, bolujući ni od čega, sanjao kako mrtvaci hodaju našim grobljem. Sanjao sam i Pavlovu Janju da je uskrsnula. I, evo, moramo se rastajati i od svojih mrtvih i od svojih živih. Sanjao sam i glad. Možda ćemo tamo kamo idemo, uistinu, svi i gladovati – rekao mu je prije nego što ga je prekrižio, onda se udaljio od ispovjedaonice. Prije molitve za pokoru, sačekao ga je pred oltarom, gdje je bila i Lucija i gdje mu je fra Ambrozije kazao:
-Ja ostajem sa sestrom dok mi iz Sarajeva ne dozvole napuštanje župe.
-Je li to pametno, ujače? Povlače se i branitelji, ravnica se ne može dalje braniti s nekoliko Zvonimirovih pušaka i onom Andrijinom oklopnjačom. Traje to već nekoliko mjeseci, ostali su bez municije, a i naređeno im je da se povuku, zajedno s nama. Sada su s granatama navalili i na crkve, mogao bi s autom ispred naše kolone…
-Ubacit ću u tvoj autobus neke svoje knjige, rođenih, vjenčanih, umrlih…Predat ćeš ih nekome od svećenika u Županji.
-Čim mi odemo, oni će ovdje ući. Što ćeš tada?
-Idi, izmoli svoju pokoru. Pričestit ću i tebe i Luciju.
Čuo je buku vozila i istrčao je na cestu. Psi su lajali dok je rukama davao znakove šoferu prvog vozila da se zaustavi. Bijeli transporter s topom i dvojicom vojnika kraj njega bio je ispred tri kamiona prekrivena sivim ceradama. Zaustavivši se, šofer je ostao u transporteru s oznakama engleske vojske. S izrazom nevjerice na licu, časnik mu se približavao korakom čovjeka koji se još propituje zašto to uopće čini.
-Možete li me primiti? – upitao ga je na engleskom, čiji se izgovor malo razlikovao od izgovora u časnikovom odgovoru. -Idem iz logora, moram do Tolise, a i vi idete u tom smjeru.
-Iz logora? Imate li neki papir?
-Imam potvrdu zapovjednika da mogu napustiti njihov teritorij.
Držeći je u ruci, časnik ga je pitao:
-Baš u logoru?
-Baš u logoru.
-A što ćemo s tim psima? Zabranjeno nam je primati civile bez odobrenja, životinje i s odobrenjem.
-Mogu li s njima u jedan od kamiona? Moji su, ali već lutalice…
-U kamionima je humanitarna pomoć Caritasa za Orašje. Vi možete s vojnicima, slobodna su dva mjesta onih kraj topa, a psi za nama, pa kako prođu. Uskoro ćemo kroz srpsko selo.
Još nije bio siguran u svoje spasenje, ali mu se ipak činilo da je i ono na pomolu. Pomilovao je rukom oba psa, ostavio ih na cesti i ušao u transporter. Sva četiri vojnika u njemu držali su svoje oružje na nogama, neki su kunjali, neki u rukama vrtjeli limenke coca cole. Jednu su dali i njemu i nastavili svoju priču o vrućini.
I opet je čuo glas Jakova Bračuljića:
-Sanjao sam i Amerikance, Engleze, Francuze… Eno ih svih u UNPROFOR-u. Ali, nama mogu pomoći samo Nijemci i Amerikanci.
Franjevac, 1
XII.
Kilometre i kilometre posavske zemlje prešao je fra Ambrozije idući prema svojim crkvama. Kada su ga, zajedno sa sestrom Valentinom, odvodili u logor, obje su već bile dobro oštećene granatama. Sličile su mu na ranjenike koji ostaju na brežuljku da umiru, sami, bez ičije pomoći, osuđeni na nove ozljede.
U logoru su ga držali dvadeset osam dana, više gladna nego sita. Sestru su obeščastili, još u kampanjoli, pred njim, dok je na zadnjem sjedištu, kraj nje, ruku zarobljenih u lisice, suznih očiju molio Boga da oprosti grješnicima. Onda su joj pred ispaćenim logorašima, kojima se nije znao točan broj, naredili da se svuče. Od stida, njezino se tijelo jednostavno istopilo, i dušu je predalo Bogu već sutradan, u zoru.
Nikada nije saznao zašto su ga u to improvizirano mučilište sa sestrom uopće odveli, zašto su ga u njemu tako dugo mrcvarili, i zašto su ga, napokon, ipak oslobodili, ako se slobodom mogla imenovati sama mogućnost da se pješke, bez hrane, ide kroz nekoliko sela, stalno ukrug, čas naprijed, čas nazad, s papirom, stotinu puta pokazivanim i sumnjičenim od kojekakvih vojnih, policijskih i civilnih osoba, da mu se dopušta prolaz do mjesta gdje su bile njegove crkve i skromno imanje oko njih. Tri dana i tri noći, približavajući im se sporo, neispavan, izgladnio, u habitu koji je već bio u dronjcima, izubijan i modar ispod njega, u sandalama raspuklih đonova, strahovao je od susreta s ruševinama, više od smrti koja ga je vrebala na svakom koraku, a kad se s ruševinama, avaj, i suočio, pao je na koljena ne vjerujući u prizor ispred sebe.
Niti je bilo crkava, niti je bilo brežuljka kakvog je pamtio punih dvadeset godina. Ni kućice u kojoj je stanovao sa sestrom Valentinom, naglo izdahnuloj od srama i pokopanoj tko zna gdje, bez molitve, u kojoj je primao vjernike i obavljao svoje svećeničke poslove, ni vrta oko njih, niti voćnjaka, niti cvjetnjaka, u kojem su, kad je odvođen sa sestrom, već cvjetale ruže.
To je bila najbolnija slika njegovog susreta sa župom, ali ne i jedina. Na samom ulazu u nju iz zapadnog smjera dočekale su ga na ploči ove riječi: ZVONIMIRGRAD (u latinici, izgrebano, ali ne sasvim, potom prekriženo), ispod njega u ćiriličnom pismu SELO LAZAREVO. Nije bio zbunjen samo tim natpisom, već i onim što je od njega vidio: u njegovom pogledu nigdje nije bilo ni tornjeva crkava, ni brežuljka na kojem su dominirali kao najviše graditeljske točke Šomarta.
Neprestano je ubrzavao korak da nevjericu otkloni ili potvrdi. Dok je išao, bezbroj očiju nepoznatih žena, staraca i djece ispred kuća pratilo je njegov hod s čuđenjem, ponekad i sa psovkom, sve do brežuljka i s pokojom kamenicom. Pratio ga je i automobil u kojem su na prednjem sjedištu bili policajac i pop, onda ga je pred brežuljkom, točnije, pred njegovim ostatkom, zaobišao i ostavio u oblaku prašine.
Na brežuljku, klečeći i moleći Boga za oprost, osim ruševina ispred sebe, nije nikoga zatekao, onda se iz njih, nedugo zatim, podigla bradata figura u crnoj mantiji, koja je nastavila pretraživanje, kao da nikoga nema u njezinoj blizini. Sve kretnje te mantije, koja se čas saginjala, čas uspravljala, i koja je nogama razgrtala ciglu i malter, a rukama preuzimala neke komadiće i jednog i drugog, provjeravala ih, vraćala i odbacivala, motrio je poput budnog spavača koji jedva razlučuje stvarnost od prošlosti, trenutak buđenja od povijesti.
U svijesti tog probuđenog spavača bile su dvije istine, obje bolne i obje neporecive: mantija na mjestu čija je povijest nije uopće pamtila, bila je prva, na koljenima ispred te mantije habit, čija je povijest pamtila njezinu stoljetnu drskost i otimačinu, bila je druga istina. Kao strastan istražitelj tih odnosa mantije i habita, fra Ambrozije se i u tim trenucima bunio protiv takvih istina, sada i kao svjedok novog zatiranja simbola njegove vjere, ne samo kao neumorni čitatelj knjiga koje su to dokazivale, ali ih je istovremeno i prihvaćao kao volju svemoćnog Gospodara ukupnog života i reda na zemlji.
Klečeći i dalje, molio ga je da se takva povijest više nikada nikome ne ponovi, ne samo njemu i njegovim prognanim vjernicima, njegovom narodu, koji je u toj zemlji nekada bio jedini, pred rat najmalobrojniji, poslije rata, koji je još trajao, tko zna za koliko opet umanjen, jer je u velikom broju već bio protjeran sa svojih ognjišta, nego ni onome koji je u tome kroz povijest sudjelovao, gramzivo, kao i sada.
Ispravio se i laganim korakom pošao prema popu, čiji ga je pogled, spušten na zemlju, i dalje ignorirao. Ni s udaljenosti s koje ga je mogao dotaći svojom rukom, nije mu pridavao nikakvu pozornost. Čekao je i čekao, onda je kazao, upirući prstom na susjednu gomilu betona:
-Tamo je nekad bila moja crkva… Sagradio sam je do ove ovdje, stare, prije punih dvadeset godina, čim sam ovamo došao iz Rujnice…
-E, kad sam ja onu crkvu, tamo, sagradio, zna samo knjiga koju po ovim ruševinama tražim – govorio je pop sebi u bradu hodajući oprezno po ciglama, malteru i drugim dijelovima ruševine. – Ali nema je. Dušmani je, izgleda, odnijeli, a ostala mi je baš ovdje, gdje je bio oltar. Nisu mi dozvolili ni da je uzmem kad su me odvodili u logor.
Neko vrijeme fra Ambrozije je preispitivao sam sebe: uspevši se na gomilu betonskih zidova, otkrio je dijelove panorame Šomarta i tako je otklonio svoju prvu sumnju da je zalutao. Za otklanjanje druge potražio je još veću gomilu betona, s koje je lijepo vidio ambulantu, školu i nastavničku zgradu, zatim i zgradu općine, doma kulture i pošte, glavnu cestu s nekoliko odvojaka prema kućama, koje je toliko puta posvećivao i u kojima je toliko puta bio čašćen i u vrijeme blagdana i u vrijeme smrti, krštenja i vjenčanja. Vratio se popu sasvim uvjeren u njegovo buncanje, ali čvrsto odlučan da svoju preostalu snagu ne troši i na propitivanje zašto to čini svjesno, i kao duhovna osoba i kao čovjek.
-Mene su odatle, gdje je bio oltar, odveli u logor, – rekao je – ali su me pustili da provjerim u kakvom su stanju moje crkve. Evo, pustili su me s ovim papirom, s kojim sam se baš naputovao… Stalno su me vraćali onamo odakle sam dolazio. Jednu cestu prelazio sam i po deset puta. Sve dok mi ne bi dozvolili ulazak u novo mjesto, vrtio sam se ukrug. Što se može, rat još traje.
-Traje, traje. A sve do ovog rata, ove moje crkve bile su prave ljepotice u Lazarevu, ljepših nije bilo u svoj ravnoj Posavini. U onoj sam službovao punih dvadeset godina, evo, na ovoj ploči je uklesana i godina njezine gradnje, ali za ovu staru nikako da nađem knjigu. U njoj sam, Bog neka mu oprosti sve zemaljske grijehe, zatekao nekog Panteliju, a prije njega, pričao mi je, u njoj je bio neki Vasilije. Pamtio je i austrougarsku vlast, koja nam je otimala i bogomolje i davala ih drugima. Oni prije Vasilija i oni prije Onih upisivali su u tu knjigu koju tražim i sve turske otimačine naših bogomolja, ali su ovu, staru, ipak sačuvali sve do ovoga vremena. I, sad, tugo moja, gledaj, jadi moji, gledaj! Što od ovih ljepotica ostade nakon ustaških orgija…
-Ni brežuljak – kazao je fra Ambrozije s ironičnim smiješkom. -Granatama su, izgleda, raznijeli i brežuljak. Ili su to učinili bagerima?
-Imalo je Lazarevo, baš na ovom mjestu, i svoj brežuljak. Sve što je pod ovim ruševinama samo je mali njegov dio. Onaj veći odavno je u saksijama mojih čestitih vjernika. Nisam im mogao zabraniti da u njima čuvaju svoju svetu zemlju. Kopali, kopali i prebacivali je u saksije. Mnogi su s tim saksijama odvedeni i u ustaške logore, kao sa svetinjom i uspomenom na najstariju crkvu u ovom kraju.
Sve ozbiljnijeg izraza lica, nastavio je podržavati njegovo buncanje. Prije nego što je podršku potvrdio riječima, ipak se prekrižio.
-Bila je tamo i jedna kućica, jedan vrt, jedan voćnjak i jedan cvjetnjak. Bile su i dvije pasje kućice. Nema ih, a nema ni zemlje?…
-Nema, dabome, jer je rat… Živjela je u toj kućici sa mnom i jedna monahinja – nastavio je pop svoju priču. – Pred oltarom ove stare bogomolje molili smo se dragom Bogu kad su u nju banule ustaše. Ugurali su nas u kampanjolu kao zvijeri, na zadnje sjedište. Prije toga, meni je na ruke stavio lisice časnik koji je sjedio do šofera. Govorio je hrvatski – obojio je pop i ovu riječ svojom ironijom – čistije od tebe, izgleda da i jest bio iz Hrvatske. Ustaša. Kad sam mu rekao da njegov jezik ne razumijem, udario me je kundakom u glavu i tako sam se onesvijestio. U neko vrijeme, probudivši se, čuo sam stenjanje kraj sebe. Silovao je monahinju, a ona je plakala. Zaplakao sam i ja, čisto od sramote. Čuo je moj plač i šofer, pa je pred mostićem iznad rječice, u podivljalim vrbama, s obje obale, iznenada zaustavio kampanjolu. Predložio je ustaši da se okupaju. Silazeći s monahinje, ustaša mu je rekao da prihvata. Hlače je zakopčao kad je izašao iz vozila. Prvi se zaputio prema rječici, pocikujući od sreće. Prije nego što je zagazio u vodu, šofer mu je iz pištolja sasuo nekoliko metaka u leđa. Prišao mu je i odgurnuo ga kao da je pseto. Vratio se, obrisao znoj s čela, jer je bila pasja vrućina, i nastavio vožnju. Tek pred logorom rekao je i meni i monahinji da moramo zaboraviti to što se desilo, a da je sve drugo samo njegova stvar. Ali, ustaški zapovjednik logora nije bio naivan kao što je on. Još dok nas je predavao njemu, upitao ga je gdje mu je časnik iz pratnje. Odgovorio mu je da nije ni imao pratnju. Naredio je da nas preda čuvarima, nasmiješio se i otišao. Jednog dana, već izubijana, čuvari su ga ugurali u halu, u kojoj se od smrada jedva disalo, od jauka jedva išta čulo. Doteturao je nekako baš do mene, bili smo iznenađeni obojica. Rekao mi je kad je u hali zavladao potpuni mrak: Monahinja je umrla, već je pokopana, onaj leš su pronašli u rijeci. Sve sam im priznao, monahinji su se već osvetili, a vjerojatno će i tebi, jer si očevidac. Dakle, ovakvu priču o zlu sigurno dosad nisi nigdje čuo?
-Nisam – odgovorio mu je fra Ambrozije križajući se ponovno.
-A možda i jesi?- prvi put gledao ga je pop u oči. – U svojoj, hrvatskoj i katoličkoj verziji – sada je svojom ironijom podvukao ove dvije riječi. – Onaj što je silovao bio je četnik, a ona koju je silovao bila je tvoja sestra Valentina. Onaj što je četnika ubio, bio je tvoj Hrvat iz Novog Sada, mobiliziran nasilu… Logor četnički, dakako. Već si mi rekao da dolaziš iz njega s nekom potvrdom.
-Dolazim.
-I? Kako je bilo?
-Približno tako. Još gore.
-Gore? – čudio se muškarac svlačeći pred njim mantiju, ispod koje se već ukazivala policijska uniforma. – S takvom pričom o nama ne možeš u svijet, je li ti jasno? Da nas olajavaš, a mi ti spasili život. U logoru nisi bio, u njemu nisi ništa vidio…Tako možeš, jer smo ti spasili život.
Fra Ambrozije je šutio. Pogled mu je bio na kamenoj pločici, s danom, mjesecom i godinom posvećenja njegove crkve, koju je policajac, presvlačeći se, ispustio iz ruku. Bila je između njegovih nogu, koje su načinile nekoliko koraka prema njemu, onda stale.
-Tvoj život je naš dar, jesi li toga svjestan? – pitao ga je podižući mu bradu, ali fra Ambrozije još nije mogao odvojiti pogled od pločice, zaokupljen mišlju kako da je uzme. – Mi čuvamo taj dar… evo, osigurali smo ti i pratnju i zaštitili te od onih kojima nisi drag… Pustili smo te na slobodu da svijetu kažeš kako smo prema tebi i sestri postupali humano, a ne kako taj svijet o nama ispreda svoje laži.
-Moj život je dar Božji, kao i tvoj – promrmljao je fra Ambrozije već zabrinut količinom mraka u koji ga je uvlačila priča policajca.
-Ma, što mi kažeš? Uznemirio si cijelo Lazarevo dok si kroz njega prolazio, morao sam se obući u mantiju da bih te zaštitio… Mantiju ovdje jedino svi poštuju, a mnogi su već bili pošli za tobom, možda bi te i linčovali. U toj odjeći bio bi i u svom selu strašilo, a kamoli u Lazerevu.
-A čemu sav taj cirkus? Što ćeš u njemu i s tom svetom mantijom?- pokušao je fra Ambrozije upozoriti svog sugovornika da je grijeh igrati se sa svetinjama, ma čije one bile. -Što je kaljaš? Niti si duhovit, niti maštovit.
-Okreni se! Ne čuvam te samo ja… Potreban si i novinarima, a tebi je to cirkus…
Automobil koji ga je zaobišao bio je kraj drugog, stotinjak metara iza policajca, kamermana, novinara i veće skupine ljudi.
Zaprepašten, vratio je pogled policajcu, koji je ponovno bio u mantiji i koji je na njoj zakopčavao preostala dva gumba. Čim je to završio, rukom je skupini iza fra Ambrozijevih leđa dao neki znak, na koji je ona, zajedno s kamermanom, čija je kamera već zujala, i novinarom s velikim mikrofonom, poslušno krenula prema njemu s lopatama i krampama. Mantija mu se smiješila pružajući mu ruku dobrodošlice, seljaci su s gomile odnosili ciglu i manje komade betona, novinar ga je već pitao je li zadovoljan dočekom i tom akcijom običnih ljudi da mu pomognu u ponovnoj gradnji porušene crkve. Dok je na ta njegova pitanja, zbunjen, odgovarao sa smiješkom vrteći se ukrug, novinar je govorio u kameru o tome kako je potpuno razumljivo što ganuti fratar još nema riječi da iskaže zahvalnost popu i običnim ljudima koji dobro znaju što znači biti bez bogomolje i kojima čak i ne smeta što je katolička.
Još je neko vrijeme pamtio neke slične riječi, onda je i s njima i svim drugim što se u tim trenucima dešavalo oko njega potpuno izgubio svaku vezu.
Prvo što ga je vratilo u stvarnost bila je ona pločica s datumom posvećenja crkve u njegovim rukama, ali je i ono drugo također bilo nevjerojatno: još dok je promatrao kamenu pločicu, ležeći u jarku, kraj ceste, čuo je topot kopita u daljini, onda je na cesti ugledao i konjanika. Približavao mu se galopom od kojeg je pusta cesta odjekivala nestvarno, kao da je pucala pod kopitima. U vrancu koji je konjanika nosio s tek razgorjelom vatrom svoje snage sve je jasnije prepoznavao Jurajevog ljubimca, s njim i vrijeme iz kojeg je tako dugo bio prognan, prisilno izbačen, kao da nikad i nije bilo njegovo.
Sjetio se i Lovre i njegovih slika konja, volova, svinja, ovaca i pasa, sjetio se i onog velikog stola u staroj crkvi s hranom i pićem, kao posljednjom večerom nedužnih prije odlaska na križni put. Samo tim jednim trenutkom bio je obuhvaćen ukupan život Šomarta, sa svim njegovim neobičnim događajima i ljudima, nevin, na granici sna i jave, i tužan i smiješan, ali nepovratan, zatrpan zlom, koji ni on nije očekivao, još neispričan, gorak, mučan i težak za jednoga čovjeka.
I opet nije imao dovoljno vremena za taj život, od kojega je bio tako svirepo udaljen, kao ni za život koji se, jednostavno kazano, malo prije odigrao, nakon čega se našao kraj ceste, jer je konjanik već bio u njegovoj blizini, svega nekoliko koraka od jarka, u kojem ga je netko ostavio s bezbroj modrica i oteklina na tijelu.
Onda se konjanik naglo zaustavio: stojeći u mjestu, smirivao je vranca, iz čijih su nozdrva curile bale i čije su se sapi kupale u pjeni. Sav je bio u znoju, ali, tek zapaljen u neistrošenoj snazi, htio je naprijed, pa je svojim vitkim nogama stalno započinjao novi korak, grebući kopitima asfalt kad god ih je spuštao na njega. Dok ga je s vranca promatrao bez riječi, kao jadnika od kojega se treba čim prije udaljiti, u konjaniku je prepoznao čovjeka koji je i njemu navraćao s pitanjem otkad je u njegovim knjigama zapisano ime mjesta kao Šomart i spominje li se igdje i njegovo staro ime Lazarevo. Ni kad mu je rekao da je Šomart prije komunista imao staro ime Zvonimirovo, nije prestao dolaziti: nekoliko puta zaticao ga je u dvorištu, psi su lajali, on je stajao bez riječi, potom i nestajao bez riječi.
Na isti način učinio je to i ovaj put: nogom je zagrebao rebra vranca, potegao njegove uzde, onda ih pustio i odgalopirao.
Stavio je kamenu pločicu u svoju torbu, u kojoj je pronašao komad kruha, nekoliko pera mladog luka i jednu rajčicu, ali i onu potvrdu bez koje nije mogao nikud dalje. Ni ona mu nije pomogla da se sjeti što se to odigralo nakon onih novinarskih pitanja, kako se našao u jarku i koliko je dugo u njemu.
Ljetno sunce prosto su upijale njegove modrice i otekline na glavi i licu, pa je u džepu habita potražio maramicu i prinio je onom mjestu na tjemenu što ga je najbolnije peklo. Ugledao je u blizini jedno drvo, malo dalje od ceste i jarka, nekako izdvojeno na livadi oivičenoj šumarkom, na čijem je zelenilu stršila gomila iskopane zemlje. Na nogama se jedva održao, ljuljajući se u nesvjestici ipak je došao do drveta i stropoštao se u njegovoj hladovini. Iz torbe je izvadio komad kruha, ali od bolova u glavi nije mogao ni da ga zagrize.
Vrativši ga, oprezno se ispružio po travi i oči usmjerio prema nebu. Dugo je tako ležao, sa zemlje prenesen u oblake, čija ga je lagana plovidba plavetnilom, neko vrijeme, odmarala i udaljavala od svega što je u njegovoj svijesti još bilo zbrkano, nepojmljivo prljavo, nisko i nehumano. Otimajući se snu, s posavskom zemljom, na kojoj je ležao, ipak je i dalje održavao vezu i osjećao ju je kao da je na njoj rođen. Za tih dvadeset godina, koliko je njome hodao, dobio je od nje i više od one na kojoj je prohodao. Upravo je na njoj doživio sve što je želio polazeći u Šomart na svoju duhovnu službu: da oko sebe okupi svakog vjernika kojemu je stalo ne samo do vjere nego i do napretka njegovoga mjesta. I kada se vlast opirala takvoj njegovoj ulozi, zahvaljujući potpori vjernika, ostajao je stožerna osoba u životu te župe. Poticao je svoje vjernike da grade nove kuće, cestu i vodovod, ambulantu i dom kulture, da uvode telefone i njive obrađuju suvremenim strojevima, da prihvaćaju sve što će unaprijediti i olakšati njihov život, i u svemu tome bio je uvijek prvi, ne samo s novčanim prilozima već i sa zasukanim rukavima na svome habitu.
Umor ga je na trenutak udaljio i od neba i od tih sjećanja. Probudivši se, ustanovio je da više nije sam: dašćući na žezi, s dugim jezicima izvan njuške, čuvala su ga dva psa, oba mršava i zapuštena. Svojim uzdignutim repovima pozdravljali su ga prijateljski, nastavljajući da povremeno ližu njegov prljavi i iscijepani habit. Počeo ih je grliti od sreće, privukao je torbu i ponudio im svoj posljednji komad kruha. Pojeli su ga brzo i on im se glasno ispričao što više nema ništa ni za njih ni za sebe. Iznad njihove prljave dlake ubrzo je primijetio nekoliko muha, nikad toliko krupnih i nikad toliko agresivnih. Od njihovih ujeda, vrteći se ukrug, psi su stalno poskakivali, nikako ne uspijevajući ih se osloboditi. Pri tome, često su svoje njuške podizali i nešto njušili u zraku. Tek tada je i on ustanovio da je zrak zagađen, nepodnošljivo smrdljiv.
Braneći se od muha, psi su započeli tražiti centar toga smrada. Zaustavili su se kraj gomile iskopane zemlje na livadi, od koje je bio udaljen pedesetak metara. Digao se i polako pošao prema njima. Nekoliko je puta provjerio ima li koga na cesti, u šumarku, ili na nekoj njivi. Sve je gorjelo od žege, sve je bilo u njoj zakočeno, polumrtvo, samo su vrane, grakćući, polijetale iz šumarka, i slijetale tamo gdje su psi šapama nešto kopali užurbano…
Prvo je vidio nečiju ruku kako viri iz zemlje, onda i nekoliko nogu. Pao je na koljena i, moleći, ostao na njima sve dok nije osjetio muku u želucu. Povraćajući, istovremeno je i plakao, ali glasno, s kricima, koje, nažalost, nitko nije čuo. Samo nebo, nerazumljivo u svojoj šutnji, samo uplašena jata grabežljivaca u šumarku, rasuta ispod tog neba na sve strane.
Otkrio je pse iza sebe i kad je bio daleko od grobnice. Još nikoga nije bilo na cesti: na žezi kao da su mirovali i ratnici, ni u daljini nije čuo njihovo oružje. Svih tih dana pješačenja kroz nekoliko sela bio je navikao i na njihovu grmljavinu u blizini, čvrsto uvjeren da ga od nje Svevišnji štiti na svakome mjestu. S onim plačem kao da se bio konačno izvukao iz svih mutnih prostora svoje svijesti: idući, sve je jasnije raspoznavao pitome krajolike Šomarta. Bio je nadomak groblja, a to je značilo svega kilometar – dva od ulaska u nekatoličko selo. Pustoš ga je pomalo i plašila, psi su je činili nekako ljudskijom. Čas su bili ispred njega, čas iza njega, stalno s njim na cesti.
Pred grobljem su zastali, kao i on, glava okrenutih prema njemu, kao da su ga pitali: kamo dalje? Zgranut, ušao je s drhtavicom u koljenima: kapelica je bila porušena, spomenici su bili razlupani, križevi razbacani na sve strane. Spustio je tijelo na jednu gredu ispred bivše kapelice, i psi su prihvatili njegov predah, podvivši repove, i oni su se odlučili na mirovanje. Izvukao je križ iz travuljine, siv i ispucao od starosti, na čijoj je limenoj pločici jedva pročitao slova: JANJA KODRA, 1935 -1978. Humka kojoj je križ pripadao bila je utonula, sve do istrulog kovčega otvorena. U travuljini je bilo i nekoliko kostiju, koje su svjetlucale na suncu. Sjetio se Jakova i njegove ispovijedi pred odlazak s Lucijom u Hrvatsku:
-Danima sam, bolujući ni od čega, sanjao kako mrtvaci hodaju našim grobljem. Sanjao sam i Pavlovu Janju da je uskrsnula. I, evo, moramo se rastajati i od svojih mrtvih i od svojih živih. Sanjao sam i glad. Možda ćemo tamo kamo idemo, uistinu, svi i gladovati – rekao mu je prije nego što ga je prekrižio, onda se udaljio od ispovjedaonice. Prije molitve za pokoru, sačekao ga je pred oltarom, gdje je bila i Lucija i gdje mu je fra Ambrozije kazao:
-Ja ostajem sa sestrom dok mi iz Sarajeva ne dozvole napuštanje župe.
-Je li to pametno, ujače? Povlače se i branitelji, ravnica se ne može dalje braniti s nekoliko Zvonimirovih pušaka i onom Andrijinom oklopnjačom. Traje to već nekoliko mjeseci, ostali su bez municije, a i naređeno im je da se povuku, zajedno s nama. Sada su s granatama navalili i na crkve, mogao bi s autom ispred naše kolone…
-Ubacit ću u tvoj autobus neke svoje knjige, rođenih, vjenčanih, umrlih…Predat ćeš ih nekome od svećenika u Županji.
-Čim mi odemo, oni će ovdje ući. Što ćeš tada?
-Idi, izmoli svoju pokoru. Pričestit ću i tebe i Luciju.
Čuo je buku vozila i istrčao je na cestu. Psi su lajali dok je rukama davao znakove šoferu prvog vozila da se zaustavi. Bijeli transporter s topom i dvojicom vojnika kraj njega bio je ispred tri kamiona prekrivena sivim ceradama. Zaustavivši se, šofer je ostao u transporteru s oznakama engleske vojske. S izrazom nevjerice na licu, časnik mu se približavao korakom čovjeka koji se još propituje zašto to uopće čini.
-Možete li me primiti? – upitao ga je na engleskom, čiji se izgovor malo razlikovao od izgovora u časnikovom odgovoru. -Idem iz logora, moram do Tolise, a i vi idete u tom smjeru.
-Iz logora? Imate li neki papir?
-Imam potvrdu zapovjednika da mogu napustiti njihov teritorij.
Držeći je u ruci, časnik ga je pitao:
-Baš u logoru?
-Baš u logoru.
-A što ćemo s tim psima? Zabranjeno nam je primati civile bez odobrenja, životinje i s odobrenjem.
-Mogu li s njima u jedan od kamiona? Moji su, ali već lutalice…
-U kamionima je humanitarna pomoć Caritasa za Orašje. Vi možete s vojnicima, slobodna su dva mjesta onih kraj topa, a psi za nama, pa kako prođu. Uskoro ćemo kroz srpsko selo.
Još nije bio siguran u svoje spasenje, ali mu se ipak činilo da je i ono na pomolu. Pomilovao je rukom oba psa, ostavio ih na cesti i ušao u transporter. Sva četiri vojnika u njemu držali su svoje oružje na nogama, neki su kunjali, neki u rukama vrtjeli limenke coca cole. Jednu su dali i njemu i nastavili svoju priču o vrućini.
I opet je čuo glas Jakova Bračuljića:
-Sanjao sam i Amerikance, Engleze, Francuze… Eno ih svih u UNPROFOR-u. Ali, nama mogu pomoći samo Nijemci i Amerikanci.