Molitva odsutnom subjektu

oče naš,
koji si otišao
oblaci očaravaju
raskošnom milošću
bijelih eksplozija
u blještavoj vertikali
igraju se
oble ljepote
po
svijetloplavom beskraju

oče naš,
on je otišao
riječi su otpale kao kraste
dirala sam tamo išla
jezikom
u ranu
boljelo je
vraćala sam se
godinama
suhim noktima
izgrebala
prazninu
u zaboravu

oče naš,
ona je otišla
milost sam tražila
od riječi
zaplakale su
skliznule niz grlo
odgrizla sam im
značenje
progutala ih
zajedno sa zvukom
i komadićima jezika
otpustila dugove
u mirisu
odsutnog tijela

oče naš,
vjetar je otvorio vrata
u dvorištu ptice
kao da se ništa
niti neće
niti ikad
niti nije
niti je
ništa, baš ništa
iz ništa
u ništa
za ništa