Neke smo najvažnije stvari govorili šuteći. Nismo ih ni izgovarali ni prešućivali, ali bile su tu, znamo da su bile, treperile su nam na koži i ispod trepavica dok smo se dodirivali. Ponekad je taj dodir bio samo zagrljaj, katkad tek mali prst od svega što smo mogli uzeti trenutku koji smo dijelili, no bio je. Dodir. Nepreveden na govorni jezik, neizrečen, ali moćniji od mnogih koje smo formulirali. Elementarna sila, prisutnost u dvojini bez jedne jedine riječi.
Nekih riječi jednostavno nema, nisu još sustigle ono što se može doživjeti pa smo ih izostavljali. Tako je bilo najpoštenije, i prema ljubavi i prema jeziku.
Ništa ti ne pokušavam objasniti, samo se sjećam. Nije uzalud. Jer nije točno da nisu prisutni oni kojih više nema. Sve je tu, nema nepostojanja za nešto što je jednom bilo, nema zaborava za perfekt koji je sve nadživio. Taj se sat ne mora navijati da bi nam mjerio vrijeme.
Volio si metafore pa ih sad nemilice koristim kad ti se obraćam. Da je po mome, da se obraćam drugima, sve bih pojednostavnila. Nikoga se jezikom ne bi smjelo posramiti i svi bi sve na prvu morali razumjeti, pogotovo kad je riječ o ljubavi. Ja bih, recimo, svojim jezikom drugima ispričala neku zgodu koja nas ne razlikuje od mnogih koji su se voljeli. Kako smo putovali noćnim vlakovima da se vidimo, kako smo jedno drugome pisali duga pisma o nedostajanju, kako sam ti jednom u omotnici poslala posve prazan list papira koji si do zadnje nenapisane riječi pročitao i razumio, kako je naš prvi doručak trajao tri dana i onda nikad kasnije nije istinski završio, čak ni nakon što su te iz našeg stana iznijeli u kovčegu. Tako bih. Sve bi onda zvučalo savršeno jednostavno, razumljivo i prozaično. Nas dvoje bili bismo jedni od mnogih, jedni od svih koji su iskusili ljubav pa nikome višak te ljubavi ne bi izazvao nelagodu.
Tako bih, ali ne mogu jer tebe više nema pa moram govoriti i u tvoje ime. Zbog tebe je ovdje na snazi poezija u kojoj i nas dvoje dobivamo mjesto. Nas dvoje kao stih, kao song, kao strofa sa šansom za refren – od toga bi trebalo krenuti pa nas nekako poezijom opjevati u prozi.
Prvo su nam se promijenile zamjenice. Ja sam bila ja, ti si bio ti, a onda, od prvog pogleda na onim tuđim vratima kroz koja sam ja ulazila a ti izlazio pa se vratio, pojavila se množina, ono svemirsko mi koje smo njegovali kao da nema sutra. A bilo je sutra. Bilo ga je i sutradan, i prekosutra, i mjesec kasnije, i nagodinu, i tako dvadeset godina u gramatici bez jednine. Cijela religija u jednoj jedinoj zamjenici od dva slova koja zvuče kao da su ispisana na notnom papiru. Mi-mi-mi.
Mi.
Naša tijela kao pejzaži u kojima se odmaramo nakon što smo ih prehodali.
Naše rečenice koje su svijet dijelile na naš i onaj koji pripada svima ostalima.
Kolodvorske tuge naših privremenih rastanaka.
Naša pisma, gitare, kutije za selidbu, voštanice, rukopisi, neoprano suđe koje čeka da mi nešto pročitaš ili da me saslušaš dok govorim kao kiša nad morem, onom svojom intonacijom koja dubi male virove na površini dana.
Naši mršavi obroci, gramofonske ploče, vrpce za pisaću mašinu, naš Ravelov „Boléro“ kao soundtrack za orgazam, naše dirljivo siromaštvo kojem smo se smijali u lice da nas ne porazi, naši papiri, papiri, papiri i knjige od kojih smo gradili tvrđave, kolibe, zemunice, nebodere i kuće u kojima nikada nećemo živjeti ali smo baš u njima živjeli punim životom.
Sve to. Jedan beskonačan svemir sveden na dvoje ljudi koji se vole. Ni više ni manje, ali ipak više jer je za sto života dovoljno.
Rijetko govorim o nama, što bi te sigurno iznenadilo. Ali ti nikad nećeš saznati kako se riječi koje više ne možeš provesti u djelo smežuraju pred stvarnošću. Nikad nećeš saznati kako se dokumentira ta vrsta praznine, ona u kojoj jednom uspostavljen svemir biva prepolovljen, kako se uči nova gramatika sa starim zamjenicama i kako se na poznatom jeziku ništa više ne razumije, pogotovo riječ smrt, ta hrpica slova s jezivim deficitom samoglasnika, to lomljenje jezika da bi se imenovalo nešto nepopravljivo. Nikad nećeš u taj bezdan nijemosti propadati.
Ja jesam.
Tamo, na dnu, imala sam milijun uspomena, jastuk viška i rječnik nekog novog jezika na kojem je trebalo progovoriti. Riječ po riječ. Korak po korak. Izostanak po izostanak. Prazninu po prazninu. Život po život od onih sto koje nam je ljubav namijenila.
U jednom od tih života pustila sam te da odeš. Pustila sam te od sebe nakon što te već dugo nije bilo.
Bio je svibanj, proljeće je razbarušilo i obojalo svijet u kojem je čak i priroda odustala od simetrije. Zatreperila su svjetla u luci, lampe iza tuđih zavjesa, krijesnice, signalne rakete za spas – tisuću malih drhtavih života na mjestu onog jednog izgubljenog koji miruje.
Odbjegle riječi vratile su se u rječnik kao selice nakon preduge zime. Riječ život, riječ buđenje, riječ jastuk koja više nije bila sinonim za bol kao ni mnoge druge koje su imale taj nazivnik. Cijeli jedan novi vokabular postojanja, tastatura kao klavijatura koja sve, pa i prazninu, može uglazbiti i opisati; papiri, papiri, papiri i knjige od kojih sam ovaj put sama gradila tvrđave, kolibe, zemunice, nebodere i kuće u kojima nikada neću živjeti ali sam baš u njima preživjela.
Rekvijem je utihnuo, a na radiju su svirale neke nove pjesme o ljubavi. Ne naše, ali naše svakako.
Nisi više moja bol.
I nisi. Bol je promijenila agregatno stanje i pretvorila se u nekadašnje imanje koje ne zastarijeva. U neotuđivo vlasništvo, prvi red do mora jedne ljubavi u kojoj još ima preživjelih.
Na toj frekvenciji ljubav se vrati, katkad i bolja – u šutnji, u govorenju, u nehotičnim stranputicama, u silovitoj orbiti postojanja, u ovakvim zapisima koji između redaka skladište one dodire koji se ne mogu prevesti na govorni jezik. Vrati se i na nekom radijskom megahertzu, jednom od onih što sadrže milijun hertza koji se inate životom, baš kao i ovo srce što kao nenavijen sat miruje na ruci.
Jastuk viška
(Nisi više moja bol)
Neke smo najvažnije stvari govorili šuteći. Nismo ih ni izgovarali ni prešućivali, ali bile su tu, znamo da su bile, treperile su nam na koži i ispod trepavica dok smo se dodirivali. Ponekad je taj dodir bio samo zagrljaj, katkad tek mali prst od svega što smo mogli uzeti trenutku koji smo dijelili, no bio je. Dodir. Nepreveden na govorni jezik, neizrečen, ali moćniji od mnogih koje smo formulirali. Elementarna sila, prisutnost u dvojini bez jedne jedine riječi.
Nekih riječi jednostavno nema, nisu još sustigle ono što se može doživjeti pa smo ih izostavljali. Tako je bilo najpoštenije, i prema ljubavi i prema jeziku.
Ništa ti ne pokušavam objasniti, samo se sjećam. Nije uzalud. Jer nije točno da nisu prisutni oni kojih više nema. Sve je tu, nema nepostojanja za nešto što je jednom bilo, nema zaborava za perfekt koji je sve nadživio. Taj se sat ne mora navijati da bi nam mjerio vrijeme.
Volio si metafore pa ih sad nemilice koristim kad ti se obraćam. Da je po mome, da se obraćam drugima, sve bih pojednostavnila. Nikoga se jezikom ne bi smjelo posramiti i svi bi sve na prvu morali razumjeti, pogotovo kad je riječ o ljubavi. Ja bih, recimo, svojim jezikom drugima ispričala neku zgodu koja nas ne razlikuje od mnogih koji su se voljeli. Kako smo putovali noćnim vlakovima da se vidimo, kako smo jedno drugome pisali duga pisma o nedostajanju, kako sam ti jednom u omotnici poslala posve prazan list papira koji si do zadnje nenapisane riječi pročitao i razumio, kako je naš prvi doručak trajao tri dana i onda nikad kasnije nije istinski završio, čak ni nakon što su te iz našeg stana iznijeli u kovčegu. Tako bih. Sve bi onda zvučalo savršeno jednostavno, razumljivo i prozaično. Nas dvoje bili bismo jedni od mnogih, jedni od svih koji su iskusili ljubav pa nikome višak te ljubavi ne bi izazvao nelagodu.
Tako bih, ali ne mogu jer tebe više nema pa moram govoriti i u tvoje ime. Zbog tebe je ovdje na snazi poezija u kojoj i nas dvoje dobivamo mjesto. Nas dvoje kao stih, kao song, kao strofa sa šansom za refren – od toga bi trebalo krenuti pa nas nekako poezijom opjevati u prozi.
Prvo su nam se promijenile zamjenice. Ja sam bila ja, ti si bio ti, a onda, od prvog pogleda na onim tuđim vratima kroz koja sam ja ulazila a ti izlazio pa se vratio, pojavila se množina, ono svemirsko mi koje smo njegovali kao da nema sutra. A bilo je sutra. Bilo ga je i sutradan, i prekosutra, i mjesec kasnije, i nagodinu, i tako dvadeset godina u gramatici bez jednine. Cijela religija u jednoj jedinoj zamjenici od dva slova koja zvuče kao da su ispisana na notnom papiru. Mi-mi-mi.
Mi.
Naša tijela kao pejzaži u kojima se odmaramo nakon što smo ih prehodali.
Naše rečenice koje su svijet dijelile na naš i onaj koji pripada svima ostalima.
Kolodvorske tuge naših privremenih rastanaka.
Naša pisma, gitare, kutije za selidbu, voštanice, rukopisi, neoprano suđe koje čeka da mi nešto pročitaš ili da me saslušaš dok govorim kao kiša nad morem, onom svojom intonacijom koja dubi male virove na površini dana.
Naši mršavi obroci, gramofonske ploče, vrpce za pisaću mašinu, naš Ravelov „Boléro“ kao soundtrack za orgazam, naše dirljivo siromaštvo kojem smo se smijali u lice da nas ne porazi, naši papiri, papiri, papiri i knjige od kojih smo gradili tvrđave, kolibe, zemunice, nebodere i kuće u kojima nikada nećemo živjeti ali smo baš u njima živjeli punim životom.
Sve to. Jedan beskonačan svemir sveden na dvoje ljudi koji se vole. Ni više ni manje, ali ipak više jer je za sto života dovoljno.
Rijetko govorim o nama, što bi te sigurno iznenadilo. Ali ti nikad nećeš saznati kako se riječi koje više ne možeš provesti u djelo smežuraju pred stvarnošću. Nikad nećeš saznati kako se dokumentira ta vrsta praznine, ona u kojoj jednom uspostavljen svemir biva prepolovljen, kako se uči nova gramatika sa starim zamjenicama i kako se na poznatom jeziku ništa više ne razumije, pogotovo riječ smrt, ta hrpica slova s jezivim deficitom samoglasnika, to lomljenje jezika da bi se imenovalo nešto nepopravljivo. Nikad nećeš u taj bezdan nijemosti propadati.
Ja jesam.
Tamo, na dnu, imala sam milijun uspomena, jastuk viška i rječnik nekog novog jezika na kojem je trebalo progovoriti. Riječ po riječ. Korak po korak. Izostanak po izostanak. Prazninu po prazninu. Život po život od onih sto koje nam je ljubav namijenila.
U jednom od tih života pustila sam te da odeš. Pustila sam te od sebe nakon što te već dugo nije bilo.
Bio je svibanj, proljeće je razbarušilo i obojalo svijet u kojem je čak i priroda odustala od simetrije. Zatreperila su svjetla u luci, lampe iza tuđih zavjesa, krijesnice, signalne rakete za spas – tisuću malih drhtavih života na mjestu onog jednog izgubljenog koji miruje.
Odbjegle riječi vratile su se u rječnik kao selice nakon preduge zime. Riječ život, riječ buđenje, riječ jastuk koja više nije bila sinonim za bol kao ni mnoge druge koje su imale taj nazivnik. Cijeli jedan novi vokabular postojanja, tastatura kao klavijatura koja sve, pa i prazninu, može uglazbiti i opisati; papiri, papiri, papiri i knjige od kojih sam ovaj put sama gradila tvrđave, kolibe, zemunice, nebodere i kuće u kojima nikada neću živjeti ali sam baš u njima preživjela.
Rekvijem je utihnuo, a na radiju su svirale neke nove pjesme o ljubavi. Ne naše, ali naše svakako.
Nisi više moja bol.
I nisi. Bol je promijenila agregatno stanje i pretvorila se u nekadašnje imanje koje ne zastarijeva. U neotuđivo vlasništvo, prvi red do mora jedne ljubavi u kojoj još ima preživjelih.
Na toj frekvenciji ljubav se vrati, katkad i bolja – u šutnji, u govorenju, u nehotičnim stranputicama, u silovitoj orbiti postojanja, u ovakvim zapisima koji između redaka skladište one dodire koji se ne mogu prevesti na govorni jezik. Vrati se i na nekom radijskom megahertzu, jednom od onih što sadrže milijun hertza koji se inate životom, baš kao i ovo srce što kao nenavijen sat miruje na ruci.
Na ruci, i na onom jednom jastuku viška.