Čovečnost
Jedna od glavnih vrednosti književnog dela, bez obzira da li je piščev oslonac nostalgičan ili sarkastičan. Unešenost u ljudsku nesavršenost, putovanje kroz njene senovite i svetle predele, može da omogući piscu, prema jačini njegovog talenta, da zaroni u sopstvenu dualnost, ali i kao najveću nagradu, da pusti likove da spontano teraju svoj život.
Folksvagen
U folksvagenu je pisac prošao dve faze svog preobražavanja – od deteta u momčića (dok su ga vozili roditelji) i od mladića do “darovitog autora” (kad je sam postao vozač).
U prvoj fazi, letnja putovanja ka moru trajala su najduže. U školjki automobila nalik oklopu kornjače, on je na zadnjem sedištu, pri oduženim satima vožnje, slušao Bitlse sa kasetofona dok kaseta ne završi, da bi je ponovo premotao od početka.
Ponekad ih je noć zaticala na putu. Majka bi ga pokrila ćebencetom i on bi se postepeno uspavljivao, sklupčan na zadnjem sedištu, dok su mu se u glavi rojile misli kao na vodenici. I tako je pisac, ne znajući da će nekada postati pisac, zatvorenih očiju sastavljao svakojake pričice, dok je narančasta “buba” vijugala planinskim putom, savlađujući kilometre i kilometre…
Horizont
Šetnja u podne obalom velikog jezera, kada se nebo otkriva kao plava kupola nad modrinom vode ili kasno popodne, pogled sa obalske terase, kada jezero, opkruženo tamnim zelenilom okolnih brežuljaka, počinje da se talasa – sve to podstiče pisca da razmišlja o promenjivosti horizonta što ga očekuje pri nastanku novog rukopisa, sintagma koja mu daje očigledan izazov kako da uklopi svoju priču u širi okoliš. Nimalo lak zadatak, pomisli, ali sada, ispred ovog savršenog spoja elemenata, on ima vremena da se nadiše svežeg vazduha, da dopije kafu i da se zahvali Prirodi za ove lepe, čiste trenutke.
Šapat
Šapat mladih ljubavnika u najskrivenijem delu gradskog parka (ako ne razgovaraju na mobilnom), partnera za vreme meča teniskih parova, predsednika moćne države koji se došaptava sa svojim ministrima dok traje medijski glasno najavljivan međunarodni skup (dok, negde iz zadnjeg reda, profesionalni čitaoci sa usana beleže njihova tajna dogovaranja).
Nasuprot njima, viču prodavci i kupci po pijacama, zaposleni na šalterima za izdavanje putnih isprava i oni koji čekaju na pasoše časovima i danima, partijski suparnici u parlamentu.
Ako ovaj rastegljiv odnos prema čujnosti – od šapata do vike – označimo kao strategiju, onda u piščevom svetu, rukovođenje tonovima, njihovo stišavanje ili pojačavanje tamo gde delo to zahteva, postaju neophodne alatke.
U svakom slučaju je važno kako, kada i koliko ćete ih upotrebljavati, slično komunikaciji sa goluždravim ljudskim bebama.
Uočljivo
Pisca privlače senoviti predeli – skrivene, onostrane stvari, što nam ponekad dolaze u snovima pre buđenja, tako jako ih osećamo, a još ih nismo dodirnuli našim uplašenim dlanovima. Pisca ohrabruje poziv da pređe, naravno usamljen, tamo gde ne vladaju predvidljive šeme, gde čudotvorna tama od poluvidljive postaje uočljiva.
Voz
Kao mladić, u vreme pre kompjutera i mobilnih, pisac je često putovao vozom. Ako bi zauzeo mesto do prozora, prizori su se menjali kao na filmskom platnu, u pravcu kretanja, ili obratno, u zavisnosti od toga na kojoj strani je sedeo. Još interesantniji su mu bili putnici koji su u kupe ulazili i izlazili na svakoj stanici – mogao je raspoznati razlike njihovih fizionomija, odeće i glasova, a oni pričljiviji koji su duže putovali, kazivali su među sobom razne dogodovštine iz svojih života, prosleđene jednoličnim ritmom vagona po šinama. Posmatrao je, stešnjen na svom sedištu, i one ćutljive, detektivski zamišljajući odakle su, iz kojih razloga putuju, šta nose u koferima ispruženim na rešetkama iznad. Zatim bi skrenuo pogled kroz prozor na sekvence pokretnih pejzaža.
Otuda i ne čudi što se priličan deo njegovih prvonapisanih kratkih priča dešava baš u vozu. Ipak, malo je neobično što se danas, u vreme kompjutera i mobilnih, kad već decenijama ne koristi železnički prevoz, njegova proza neretko navraća magličastom svetu vozova.
Zid
Kada se zaputi u lavirint teksta, pisac je unešen i zanesen. Ali ponekad (i odjednom) on može da se zaustavi umesto da produži sa kretanjem. Zastaje pred visokim, tvrdim, nepokretnim zidom bez ijednog otvora. Kako izaći otuda? Nedostaje mu Arijadnin konac, ali on nije junak – šarmer iz mita, već pisac od krvi i mesa, i tankih nerava.
Iz slovara jednog odraslog pisca/2
Čovečnost
Jedna od glavnih vrednosti književnog dela, bez obzira da li je piščev oslonac nostalgičan ili sarkastičan. Unešenost u ljudsku nesavršenost, putovanje kroz njene senovite i svetle predele, može da omogući piscu, prema jačini njegovog talenta, da zaroni u sopstvenu dualnost, ali i kao najveću nagradu, da pusti likove da spontano teraju svoj život.
Folksvagen
U folksvagenu je pisac prošao dve faze svog preobražavanja – od deteta u momčića (dok su ga vozili roditelji) i od mladića do “darovitog autora” (kad je sam postao vozač).
U prvoj fazi, letnja putovanja ka moru trajala su najduže. U školjki automobila nalik oklopu kornjače, on je na zadnjem sedištu, pri oduženim satima vožnje, slušao Bitlse sa kasetofona dok kaseta ne završi, da bi je ponovo premotao od početka.
Ponekad ih je noć zaticala na putu. Majka bi ga pokrila ćebencetom i on bi se postepeno uspavljivao, sklupčan na zadnjem sedištu, dok su mu se u glavi rojile misli kao na vodenici. I tako je pisac, ne znajući da će nekada postati pisac, zatvorenih očiju sastavljao svakojake pričice, dok je narančasta “buba” vijugala planinskim putom, savlađujući kilometre i kilometre…
Horizont
Šetnja u podne obalom velikog jezera, kada se nebo otkriva kao plava kupola nad modrinom vode ili kasno popodne, pogled sa obalske terase, kada jezero, opkruženo tamnim zelenilom okolnih brežuljaka, počinje da se talasa – sve to podstiče pisca da razmišlja o promenjivosti horizonta što ga očekuje pri nastanku novog rukopisa, sintagma koja mu daje očigledan izazov kako da uklopi svoju priču u širi okoliš. Nimalo lak zadatak, pomisli, ali sada, ispred ovog savršenog spoja elemenata, on ima vremena da se nadiše svežeg vazduha, da dopije kafu i da se zahvali Prirodi za ove lepe, čiste trenutke.
Šapat
Šapat mladih ljubavnika u najskrivenijem delu gradskog parka (ako ne razgovaraju na mobilnom), partnera za vreme meča teniskih parova, predsednika moćne države koji se došaptava sa svojim ministrima dok traje medijski glasno najavljivan međunarodni skup (dok, negde iz zadnjeg reda, profesionalni čitaoci sa usana beleže njihova tajna dogovaranja).
Nasuprot njima, viču prodavci i kupci po pijacama, zaposleni na šalterima za izdavanje putnih isprava i oni koji čekaju na pasoše časovima i danima, partijski suparnici u parlamentu.
Ako ovaj rastegljiv odnos prema čujnosti – od šapata do vike – označimo kao strategiju, onda u piščevom svetu, rukovođenje tonovima, njihovo stišavanje ili pojačavanje tamo gde delo to zahteva, postaju neophodne alatke.
U svakom slučaju je važno kako, kada i koliko ćete ih upotrebljavati, slično komunikaciji sa goluždravim ljudskim bebama.
Uočljivo
Pisca privlače senoviti predeli – skrivene, onostrane stvari, što nam ponekad dolaze u snovima pre buđenja, tako jako ih osećamo, a još ih nismo dodirnuli našim uplašenim dlanovima. Pisca ohrabruje poziv da pređe, naravno usamljen, tamo gde ne vladaju predvidljive šeme, gde čudotvorna tama od poluvidljive postaje uočljiva.
Voz
Kao mladić, u vreme pre kompjutera i mobilnih, pisac je često putovao vozom. Ako bi zauzeo mesto do prozora, prizori su se menjali kao na filmskom platnu, u pravcu kretanja, ili obratno, u zavisnosti od toga na kojoj strani je sedeo. Još interesantniji su mu bili putnici koji su u kupe ulazili i izlazili na svakoj stanici – mogao je raspoznati razlike njihovih fizionomija, odeće i glasova, a oni pričljiviji koji su duže putovali, kazivali su među sobom razne dogodovštine iz svojih života, prosleđene jednoličnim ritmom vagona po šinama. Posmatrao je, stešnjen na svom sedištu, i one ćutljive, detektivski zamišljajući odakle su, iz kojih razloga putuju, šta nose u koferima ispruženim na rešetkama iznad. Zatim bi skrenuo pogled kroz prozor na sekvence pokretnih pejzaža.
Otuda i ne čudi što se priličan deo njegovih prvonapisanih kratkih priča dešava baš u vozu. Ipak, malo je neobično što se danas, u vreme kompjutera i mobilnih, kad već decenijama ne koristi železnički prevoz, njegova proza neretko navraća magličastom svetu vozova.
Zid
Kada se zaputi u lavirint teksta, pisac je unešen i zanesen. Ali ponekad (i odjednom) on može da se zaustavi umesto da produži sa kretanjem. Zastaje pred visokim, tvrdim, nepokretnim zidom bez ijednog otvora. Kako izaći otuda? Nedostaje mu Arijadnin konac, ali on nije junak – šarmer iz mita, već pisac od krvi i mesa, i tankih nerava.