Valter je i to veče sjedio sam, kao i obično. Sabirao je misli, onako kako Palestinci sabiru komade tijela razbacane po ruševinama.
Govorio je sebi:
– Sve je u redu. Ti si u redu. To je samo u tvojoj glavi. Siguran si. U svome tijelu. U onome što jesi. I tu gdje si. Ništa strašno se ne događa – trenutno.
Osim, naravno, trećeg svjetskog rata koji samo što nije buknuo. Osim još jednog palestinskog imena dodatog statistici – izgubljeni, nestali, iskasapljeni.
– A koga još briga za to, moj Valtere ?
I ti imaš svojih problema. Glava ti teška ramenima. Gori svijet od siline informacija, a ti goriš iznutra.
– Svakome je njegova muka najveća. Diši. I broj. Jedan, dva, tri, četiri… Zadrži dah. I broj. Izdahni. I broj.
Odgoni misli, Valtere. Probaj napisati pjesmu koja ti se po glavi mota danima. Digni se. Napravi kahvu. Uzmi laptop i piši:
Moje ime je važno samo kao statistika. Jedna brojka više ili manje. Komadi tijela uhvaćeni objektivom mobilnog telefona.
Prošle godine u ovo doba, Valtere, bio si u vezi. Prvoj nakon razvoda. I bilo ti je dobro. Taj osjećaj da si nekome nešto – i da si voljen – ispunjavao te.
Ali nisi shvatao, sve dok nije puklo, kako si zapravo potvrdu tražio izvana da bi se osjetio cijelim. Punio si prazninu u sebi i opet ostajao nezadovoljan.
I tako ti ide život. Godinama. Kao da u vlastitoj mizeriji pronalaziš dokaz da si živ.
– A ne valja to, Valtere. Više si ti od toga.
Opet misli. Jedna za drugom. Bolje nastavi pisati :
Sjedili republikanac, demokrata, Rus, Meksikanac, Izraelac… i Bosanac.
Republikanac reče:
– Ja ću pivo.
– Gospodo, ne služimo alkohol ovdje – odgovori konobar. – Ali imamo varijacije jemenske kahve i baklave.
– Ja ću Pepsi – kaže Izraelac.
– Ni Pepsi nemamo. Imamo domaći sok od nara.
– Ma dajte nam svima po kahvu – odlučno će Bosanac. – I vodu, za početak.
Dok su ispijali kahvu, krenula je priča.
Meksikanac nervozno skenira prostoriju. Trza na svaki šapat.
– Vrebaju ICE agenti ovih dana, mi amigo…
– Imaš papire, koliko se sjećam – reče demokrata umirujuće. – Ovo je zemlja prava, zemlja slobodnih.
– Samo ako si došao legalno – doda republikanac. – Ako nisi, idi tamo odakle si došao!
– A ko će raditi kad svi mi odemo? – ljutito će Rus. – Ko će praviti kuće, brati plodove, musti krave?
– Za par godina, sve će to roboti – odbrusi Izraelac. – Čak će i vojnike zamijeniti.
– Čije vojnike? – upita Bosanac.
– Naše. Borce za slobodu.
– Nisu to moji vojnici – reče demokrata.
– Moji jesu – odgovori republikanac. – I ponosan sam na njih.
– Ponosan? A koliko će tim tvojim vojnicima trebati da naciljaju oružje u vas? A čekaj… to već rade – sarkastično će Meksikanac.
– Hajmo malo smiriti tenzije – predloži Bosanac. – Ionako svijet ide u… ma znate već gdje. A mi tu ništa ne možemo.
Valter se vraća u sobu. Kahva hladna. Ekran svijetli. Svijet gori.
Disanje pod ruševinama
Valter je i to veče sjedio sam, kao i obično. Sabirao je misli, onako kako Palestinci sabiru komade tijela razbacane po ruševinama.
Govorio je sebi:
– Sve je u redu. Ti si u redu. To je samo u tvojoj glavi. Siguran si. U svome tijelu. U onome što jesi. I tu gdje si. Ništa strašno se ne događa – trenutno.
Osim, naravno, trećeg svjetskog rata koji samo što nije buknuo. Osim još jednog palestinskog imena dodatog statistici – izgubljeni, nestali, iskasapljeni.
– A koga još briga za to, moj Valtere ?
I ti imaš svojih problema. Glava ti teška ramenima. Gori svijet od siline informacija, a ti goriš iznutra.
– Svakome je njegova muka najveća. Diši. I broj. Jedan, dva, tri, četiri… Zadrži dah. I broj. Izdahni. I broj.
Odgoni misli, Valtere. Probaj napisati pjesmu koja ti se po glavi mota danima. Digni se. Napravi kahvu. Uzmi laptop i piši:
Moje ime je važno samo kao statistika.
Jedna brojka više ili manje.
Komadi tijela uhvaćeni
objektivom mobilnog telefona.
Prošle godine u ovo doba, Valtere, bio si u vezi. Prvoj nakon razvoda. I bilo ti je dobro. Taj osjećaj da si nekome nešto – i da si voljen – ispunjavao te.
Ali nisi shvatao, sve dok nije puklo, kako si zapravo potvrdu tražio izvana da bi se osjetio cijelim. Punio si prazninu u sebi i opet ostajao nezadovoljan.
I tako ti ide život. Godinama.
Kao da u vlastitoj mizeriji pronalaziš dokaz da si živ.
– A ne valja to, Valtere. Više si ti od toga.
Opet misli. Jedna za drugom.
Bolje nastavi pisati :
Sjedili republikanac, demokrata, Rus, Meksikanac, Izraelac… i Bosanac.
Republikanac reče:
– Ja ću pivo.
– Gospodo, ne služimo alkohol ovdje – odgovori konobar. – Ali imamo varijacije jemenske kahve i baklave.
– Ja ću Pepsi – kaže Izraelac.
– Ni Pepsi nemamo. Imamo domaći sok od nara.
– Ma dajte nam svima po kahvu – odlučno će Bosanac. – I vodu, za početak.
Dok su ispijali kahvu, krenula je priča.
Meksikanac nervozno skenira prostoriju. Trza na svaki šapat.
– Vrebaju ICE agenti ovih dana, mi amigo…
– Imaš papire, koliko se sjećam – reče demokrata umirujuće. – Ovo je zemlja prava, zemlja slobodnih.
– Samo ako si došao legalno – doda republikanac. – Ako nisi, idi tamo odakle si došao!
– A ko će raditi kad svi mi odemo? – ljutito će Rus. – Ko će praviti kuće, brati plodove, musti krave?
– Za par godina, sve će to roboti – odbrusi Izraelac. – Čak će i vojnike zamijeniti.
– Čije vojnike? – upita Bosanac.
– Naše. Borce za slobodu.
– Nisu to moji vojnici – reče demokrata.
– Moji jesu – odgovori republikanac. – I ponosan sam na njih.
– Ponosan? A koliko će tim tvojim vojnicima trebati da naciljaju oružje u vas? A čekaj… to već rade – sarkastično će Meksikanac.
– Hajmo malo smiriti tenzije – predloži Bosanac. – Ionako svijet ide u… ma znate već gdje. A mi tu ništa ne možemo.
Valter se vraća u sobu.
Kahva hladna.
Ekran svijetli.
Svijet gori.
On sjedi. Diše. I odbrojava.
U tome, polahko utone u san.