Moje prve farmerice

Fale mi jedne dobre farmerice. One što ti stoje onako kako misliš da farmerice i treba da stoje, što si ih sam oblikovao tijelom, one što se raduješ da ih navučeš. Što ih na silu skidaju s tebe kad ih treba prati.

U ormaru su ili nove, što tek treba da se lome i tanje, ili stare, ali baš prestare i iscijepane, pa ja, nedovoljno mlad da ih takve nosim, odustajem od daljeg traženja. 

No, dok sam prevrtao po ormaru i pravio nered što će drugi da sređuje, u samom dnu police zasvijetli mala iskrica, zablista sićušni biser decenijama zagubljen. „Pick-nick“ stajalo je na kožnoj etiketi, tvrdih, grubih, tamnoplavih farmerki, mojih prvih pravih.

Spremala se proslava još jednog rođendana dragog nam Druga Predsjednika i Štafeta mladosti se prenosila s kraja na kraj države, velike i šarene. Omladina se razdragano baškarila po svojoj slobodnoj zemlji, socijalističkoj i samoupravnoj, u kojoj su u bratstvu i jedinstvu živjeli svi naši narodi i narodnosti, a radnička klasa je za to vrijeme – kao i svako drugi ko je na vlasti – smišljala gdje bi se moglo šetati i trošiti. Šuškavci i najlonke već su bili izgustirani, ali su otvorili apetit za ostale brljotine i perverzije trulog kapitalizma.

Tih je dana radnički savjet u firmi mog oca, prvi put bez rasprave i bez glasa protiv, donio odluku da se zbog izvanrednih poslovnih rezultata, a u čast rođendana Najvećeg sina, članovi kolektiva časte putovanjem u Bari. Feribotom, zna se, „Sveti Stefan“, jednodnevni izlet, sve plaćeno, noćenje u kabini, večera na brodu, samo spremite pasoše…

Prikačio sam se, naravno, jer preko mora je bio Svijet. Koji je – što bi drugo – čekao na mene. Prešao sam tada, preplovio zapravo, prvi put u životu državnu granicu. Imao sam nešto manje od petnaest.

Vidio sam je čim smo se ukrcali na brod. Njena majka je radila sa mojim tatom, a ona je kao i ja iskoristila priliku i prišila se radničkoj ekskurziji. Znali smo se iz viđenja,  zdravo-zdravo, a u gradu je važila, čuo sam to od starijih, za jednu od glavnih, najljepših. Bila je starija od mene, užasno je bila stara, upravo je maturirala. I ja sam bio maturant, ali onaj mali. Završio sam osnovnu, a ona gimnaziju i već je veselo čavrljala o budućim studijama. Iskreno mi se obradovala, imaće, reče, društvo po Bariju, jer je majka ne može pratiti, ne može je stizati i čekati. Odlično, odgovorih, i meni treba neko da pomogne u trgovini, tata nije baš previše voljan. Moram dobru robu kupiti, ljeto se primiče, sezona, strankinje, moram dobre farmerice i majice naći. Prave, talijanske.

Roditelji, čim smo prispjeli na onu tamo obalu, krenuše da traže kakvu kafanu, restoran, da se udobno uvale i zasjednu, a mi se, ona i ja, s nestrpljenjem bacismo u veliku, dugo željenu avanturu. Uletjesmo bezglavo u vrtlog očaravajućih reklama, predivnih izloga, svega novog, svega lijepog…  Falilo nam je očiju da svu tu raskoš odjednom pohvatamo.

Ona se divila svemu, začarana i zaluđena, divila se sebi zadivljenoj, ona se zadivljena potpuno predavala svakom izlogu i svakom ogledalu. I, ne sluteći, mojim očima, zaklanjajući mi najednom sve to trepteće blještavilo. Ja sam sad sve manje i sve nerazgovjetnije bilježio svijet oko sebe, brzo je zamirao sav okolni sjaj, dovoljna mi je postajala ona. Ona što je svakog časa čvrsto stiskala moju ruku, što mi je svako malo doticala rame, što sam joj osjećao uzbuđeni dah na licu. Ona što me nije primjećivala, a vukla me ulicama, od butika do butika, vodila me kao slijepca i stalno ponavljala da je ja, muško u tuđem svijetu, vodim i čuvam. Prepustio sam se potpuno njenom divljem, neobuzdanom mahnitanju. Jedva sam joj sustizao korak, kaskao za njom, klecao, stizao je. U svoj toj suludoj groznici kupovine što je tresla ona je bila predivna, bila je čudesna, plašila me, mamila… 

Probala je haljine. Čekao sam je pred kabinom, zakopčavao joj dugmad, podizao rajsferšluse, dodirivao kožu. Mirisala je drugačije, kao niko nikada do tada. Baršun  njene lako oznojene kože, bjelina grudi što ih je njena pomama svako malo izlagala mojim očima, mazni pogled što ga samo ogledalu nudi… Pomagao sam joj da zakopča farmerice,  dodirivao joj trbuh, pupak-školjku, rub bijelih gaćica… Bože, ”ko to u meni bere kajsije još nedozrele?”

Birala je kupaći kostim, neću zaboraviti, ljeto je bilo na pragu. Tražila je, i sad gledam, crveno-bijeli, mali, dvodjelni, na vezice. Takav je tražila, a kroz ruke i preko svog tijela preturila desetak drugih. Izašla bi iz kabine, razgrnula zavjesu i pogledom me pitala: kako mi stoji?

Stoji, stoji, mucao sam suvih usta, kostim ti predivno stoji, ja stojim, sve mi stoji… Srce mi, srećom – jer ko bi sad ovu priču pričao – ipak nije stalo. 

Nije više ni zatvarala vrata od kabina, dovoljno je bilo što ja tu stražarim, što je čuvam, što je svojim tanušnim tijelom, kao, štitim od napadnih i napaljenih Talijančića. A ko je mene  štitio od mene samog, od vatre što mi je izbijala na usta, oči i uši, ko je mene htio gasiti, ko je i pomislio da me treba spasavati?

Ona se smijala, ona se oduševljavala, na se lebdjela, ona je uživala. Nije me se stidjela, nije za me marila, besramno se otkrivala i pokazivala. Bio sam joj mali bratić, valjda. Ma, nisam ja bio ni brat, jer uopšte za nju nisam ni bio dječak –  bio sam sestra!

Zadovoljna kupovinom, obgrlila me rukama prepunim kesa i poljubila u užareni obraz. Upio sam zauvijek njen blago istureni očnjak, rupicu na bradi, dojku što me bradavicom dotakla. 

Malo pred povratak kupio sam farmerice, bez probe, prve koje sam našao. Imale su patente na džepovima pozadi i bile su mi dva broja veće. Tri put ih je trebalo podvrnuti i dobro kaišem stegnuti da ne spadaju. Naziv „Pick-nick“ zasmijavao je moje društvo još dugo vremena, jer ih je ‚pick’ nepogrješivo i bez dileme podsjećao upravo na ono što im se s pameti ionako nije micalo. 

Ugrabio sam da kupim taj džins, trefilo je usput, a ni potražio nisam ni majicu, ni košulju. A, kad sad pomislim: i što bi mi? Koja bi to majica ili košulja trajala ovoliko?

     

     

Muzafer Čauši 26. 05. 2023.