Više me je veselilo pismo mlada čovjeka, ili kakve žene, od svih pohvala i kritika, koje su o meni napisali. R. M. Rilke
Godina je 1969, jesen poslije velikog banjalučkog zemljotresa. Radio sam u Gimnaziji kao profesor matematike i fizike, pa sam krenuo sa cijelom školom u „izbjeglištvo“ kako smo tada zvali odlazak banjalučkih đaka u druge gradove, jer nijedna škola u Banjaluci i okolini nije bila bezbjedna. Gotovo sva školska mladost te zime bila je daleko od svog grada. Gimnazija je vozom išla do Rijeke, a onda autobusima do Crikvenice i Selca. Mene je sa drugim razredima, kojima sam uglavnom predavao matematiku i fiziku, zapalo Selce, hotel Slaven. Bio je to stari hotel, još od predratnog vremena, nešto malo dograđen, nešto malo obnovljen, ali je zima bila burovita, drhtali smo, grijali se na male grijalice koje su jedva temperaturu u sobicama dizale na plus 16 stepeni celzijusovih. Ipak, jedva da sam bio nešto stariji od učenika, nije mi bilo preteško. Osjećao sam se kao u kakvom engleskom koledžu.
Sada, ovdje, uz ovu skicu mjesta i vremena radnje, idem do mjesne čitaonice i knjižnice, koja me je obradovala već samim svojim postojanjem, čak i uz njen skroman knjižni fond imalo se šta čitati. Pored knjiga, koje su me podsjećale na knjiženicu u Hrvatskoj Kostajnici, bili su to slični fondovi, obradovao sam se sjajnom knjižničaru, Vilimu L., s kojim sam proveo neke vrlo lijepe trenutke tog „zimskog ljetovanja“. Vilim je izdavao i bilten biblioteke, pa sam tu objavio i priču koju sam napisao te zime, a govorila je, opet o moru, onom Boke kotorske i grada Perasta. S Vilimom sam se bio toliko sprijateljio da sam ga posjetio i u njegovoj lijepoj kući uz more, čija me je kamena ograda posebno privlačila. Ko je majstor? pitao sam ga. On se samo nasmijao i procijedio: Ja. Gdje si naučio ovako sjajnu obradu kamena? Na Havajima, odgovorio mi je. Shvatio sam, mada ne odmah, na koje se to Havaje odnosi.
U selačkoj knjižnici pronašao sam knjižicu: R.M. Rilke, Auguste Rodin, Mladost, Zagreb, 1951. godina. Preveo Oto Šolc. Bio sam istinski obradovan, radilo se o rijetkom stranom naslovu, uz to o pjesniku čije sam nekolike pjesme znao i volio. I još, činilo mi se da bi morala biti bliska Vilimu, koji je na svoj način obrađivao ljuti granit. Umio je on to, i sam tvrd i spečen kao taj kamen. Cijeli taj novovinodolski kraj, komunistički nastrojen u vrijeme kada je to bilo teško i opasno, pa i crikvenički, i tako sve do Ri(j)eke, bio je nastanjen ljudima stamenim i spečenim, ali prema nama veoma prijateljskim. Skupa smo dočekali Novu godinu igrajući i pjevajući sve ono što smo znali.
Ali, ovdje sada treba da govorim o Rilkeu i njegovoj knjizi, prvo ovoj posvećenoj omiljenom majstoru, umjetniku od koga se treba i mora učiti. Onako kako se činilo u ona vremena mitska, kada se išlo majstoru da se uči zanat i nije bilo druge škole osim te, sasvim lične, gdje se prolazilo kroz stepenovane faze. Rilke je bio jedan od takvih talenata. Samo što on nije tragao za majstorom stiha ili proze, nego genijem koji će ga nadahnuti onim što ne može dobiti od drugih. Takvog je našao u Rodenu, vođen njegovim predavanjem svojoj umjetnosti, do kraja, razvijajući se kao što se priroda razvija, raste i nadrasta nalazeći svrhu svog postojanja samo i jedino u sebi. Samo onaj koji je stigao do dna sebe i tu našao potvrdu za svoje stvaranje jeste istinski umjetnik. To traganje za sobom, kod umjetnika, nije padanje nego uzdizanje. I onda obasjanje. Tu ne trebaju ni kritičari ni nagrade, sve su to nesporazumi koji manjeg umjetnika često unište, a svakoga više smetaju nego što koriste.
Sve su ovo od Rilkea preuzeti stavovi, koje će on prenositi u svojim mnogobrojnim pismima, ali prvenstveno u dva teksta o Rodenu. U njima se Rilke dotiče svih bitnih stvari, svih ljudskih odnosa, govoreći o putu umjetnika prema sebi, o njegovom rastu, njegovoj veličini koje postaje svjestan pošto se odijelio od svijeta u svoju samoću. Tu je svijet kao Božije djelo, tu je čovjek koji traži bit tog svijeta kao bit svoga bića, svoga postojanja.
Uistinu, ima neke tamne strpljivosti u Rodina, strpljivosti, koja ga čini gotovo bezimenim; ima u njega nekog mira, nekog nadmoćnog strpljenja, ima nečeg od one goleme strpljivosti i dobrote prirode, koja počinje ni od čega, da pođe, tiho i ozbiljno, na svoj daleki put do obilja.
Vrijeme o kojem dalje govorim, sjećajući se Rilkea, odmah poslije Selca, jeste 1971. godina, hladna briselska jesen, kada sam tamo boravio na studijskom istraživanju, u suštini učeći jezik i civilizaciju više nego bilo šta određeno. Tu sam otkrio Rilkeova Pisma mladom pjesniku (Lettres a un jeune poete, prevod na francuski Bernard Grasset) u knjižari nabožne literature gdje sam kupio nekoliko meni zanimljivih knjiga. U prvom trenutku iznenadio sam se mjestu gdje se ova knjiga prodaje, ali kada sam je pročitao, što sam učinio narednih dana, shvatio sam da u njoj stanuje više duhovnosti i istinske vjere nego u ciljanim profesionalno pisanim vjerskim knjigama. Od tog trenutka i moj odnos prema vjeri nešto malo se mijenja, povjerenje u Rilkea prenijelo se i na Novi zavjet. Već u svom drugom pismu mladom Kapusu, Rilke piše: Od svih mojih knjiga malo ih je neophodnih: dvije su uvijek uza me, ma gdje bio. To su : Biblija i knjige velikog danskog pjesnika Jensa Petera Jakobsena. On traži od svog prijatelja da uđe u Jakobsenov svijet, da mu se prepusti, da ga zavoli kako bi bio nagrađen bez obzira na to kakav će biti njegov kasniji život i čime će se baviti. Taj moj odnos (koliko puta upotrebih ovu riječ odnos) prema vjeri produbiće se poznanstvom sa Vladom Miloševićem koji će na mene izvršiti uticaj jednak, vjerovatno, onome što ga je na Rilkea izvršio Roden. Ali dok sam čitao Rilkeova pisma osjećao sam se kao Kapus. Bio sam siguran da je i Rilke bio toga svjestan. Bez obzira na aderesata, svako njegovo pismo bilo je upućeno svima onima koji tragaju za sobom.
Po svemu, Rilke je pravi Evropljanin, koji se samo rodio u Pragu, ali je potom živio u svom pjesničkom svijetu, svojoj pjesničkoj Evropi, često bliži svim okolnim zemljama nego onoj centralnoj njegovog maternjeg jezika. U svom ne naročito dugom životu, seleći se kroz Evropu svog vremena, on je napisao nekoliko hiljada pisama. Svako od njih je posebno, pisano iz duše, daleko od obrazaca vremena i žanra. Ono malo što je prevedeno, u odlomcima, govori o usamljenom čovjeku vjernom samo svojoj umjetnosti kojoj je žrtvovao sve. Prva velika žrtva, ako je to i bila žrtva a ne oslobađanje od stege braka, bio je odlazak u Pariz, da pokuša postati sekretar velikog umjetnika Rodena. Za Rilkea, nije bilo granica, niti zadatog jezika, u njemu je stalno tinjao plam služenja istini svog bića, ma u čemu se ona ogledala, Rodenovom vajarstvu, recimo, viđenom očima čiste poezije. One koja ne služi ničemu izvan sebe, kao što velika slikarska i skulptorska djela zrače onim što je u njima, ne u poznavanju lika koji predstavljaju. To je veliko otkriće. Pitam se često da li je o tome raspravljao sa svojom ženom Klarom Vesthof, vajarkom, Rodenovom učenicom, koja mu je i pomogla, možda čak i omogućila poznanstvo sa velikim učiteljem. Prije nje tu ulogu je imala Lu Andreas-Salome, koja ga je vodila u Moskvu, da upozna Tolstoja, svog mogućeg učitelja. Rilke je dva puta išao u Moskvu, naučio ruski jezik, napisao i nekoliko pjesama na ruskom, zavolio ruski narod, ali nije u Tolstoju našao učitelja. O tom njegovom putovanju ostavio je i lijepo sjećanje Boris Pasternak čiji su se roditelji družili sa neobičnim evropskim parom.
Koliko sam samo puta bio u Medonu, provodeći više sati u Rodenovoj kući i vrtu kao u svetilištu. Osjećao sam tu, čim prođem kroz vrtna vrata, duh dvojice velikih umjetnika. S desne strane od ulazne kapije je mali kafe, obrastao u bršljan i pridodate cvjetove. Volio sam tu da sjedim i pijem kafu. Nisam bio sam, naravno, moja misao vraćala se u Selce, do Vilima L., do hotela „Slaven“, zimske bure i morske površine čas uzbibane, čas mirne i sjajne kao izbrušeni metal. Mislio sam o onome o čemu nismo razgovarali, o njegovom boravku na ostrvu koje se nije smjelo ni pominjati sve tamo do osamdesetih godina prošlog vijeka. Kako čovjek zemaljski raj može da pretvori u pakao! Na svu sreću, ovdje, u Medonu, nije bilo tako. Tu su dvojica genija, svaki u svojoj samoći, stvarali vječna djela. A kad je Rilke htio da proširi Rodenovu slavu po „cijelom“ Parizu, govoreći onima koji su Rodena osporavali o njegovoj veličini, došlo je do njihovog razlaza. Roden je prezirao te ljude kojima je Rilke govorio. Prezirao je i da ga njegov sekretar hvali i brani. Od koga to? Od pariskih budala!
Inače je Roden bio vrlo neobična ličnost, gordi usamljenik koji je, nažalost, doprinio i gorkoj sudbini svoje muze i ljubavnice, vajarke Kamij Klodel, sestre velikog pjesnika Pola Klodela. Tek sedamdeset godina poslije njene smrti, baš ove godine, Francuska je priznala njenu veličinu i darovala joj muzej. Ali ne u Parizu, ne pokraj Rodena na čijim je skulpturama ostavila najljepše tragove, nego u bivšoj porodičnoj kući u Nožanu-na-Seni, podaleko od svog velikog idola. (O tome je kod nas pisao i Miljenko Jergović u svojoj rubrici Subotnja matineja, 30.06.2012. godine. Dakle, prije otvaranja ovog muzeja i time ispravljanja velike nepravde.)
Istovremeno govorim o dvije Rilkeove knjige, da bih osvijetlio tek djelimično njegov život, ali prvenstveno jedan dio svog života. Dva putovanja i boravka izvan Banjaluke. Naročito ovo drugo izbivanje iz grada u kome sam tada ostavio suprugu u drugom stanju, bilo je pomalo slično Rilkeovom odlasku u Pariz. I meni se činilo da sam na prekretnici. Ne jednoj, nego na dvije prekretnice. Još sam predavao matematiku i fiziku a sav polako prelazio na književnost. Ovaj „studijski“ boravak u Briselu, sa dužim izletima u Pariz, nije se ticao tog mog formativnog obrazovanja i trenutnog zaposlenja. Pored toga, svijet koji je bio oko mene, koji sam otkrivao, govorio mi je da sam u njemu, tom svijetu, toj kulturi, više svoj nego tamo, odakle sam otišao i gdje treba da se vratim. I vratio sam se, da bih potom tokom preostalog dijela života žalio što sam tako učinio. Zašto nisam ovo ili ono? Naprosto, sudbina mi je bila odredila drugačiji put. A taj je put bio od knjige do knjige.
Ono što mi je predstojalo odnosilo se na moj profesionalni put. Napustio sam školu i zaposlio se u „Glasu“ kao urednik izdavačke djelatnosti. Poslije sam preuzeo „Puteve“. U jednom broju objavili smo Rilkeova Pisma mladoj ženi, u prevodu Trude Stamać. Ta sam pisma otkrio zahvaljujući profesoru Rašku Dimitrijeviću, koji je Kolju Mićevića i mene uputio i u Rilkeov pjesnički opus na francuskom jeziku. Truda Stamać, kad sam joj se obratio s prijedlogom da prevede ta pisma, bila je zatečena i iznenađena mojim pismom. Odmah mi je odgovorila da ne radi po narudžbi, ali u ovom slučaju bez velikog razmišljanja čini izuzetak jer je riječ o Rilkeu.
Veliki epistolarni pisac, Rilke je svako svoje pismo pisao kao vlastito preispitivanje života i pjesništva. Predajući se poeziji do kraja, bez ostatka, bio je i ostao siromašan i beskućan. Ali, svako njegovo pismo svjedoči o njegovom pripadanju poeziji kao svojoj jedinoj kući, svom jedinom utočištu. Slično govore i njegova dva genijalna teksta o Rodenu. Niko ih nije nadmašio, bez obzira da li je riječ o profesionalnim kritičarima ili ljubiteljima Rodenovog djela koji su esejisti, pjesnici ili bilo šta izvan likovne struke. Slično je sa besmrtnim Pismima mladom pjesniku.
Raško Dimitrijević u svom predavanju na Kolarčevom narodnom univezitetu – separat je iz ciklusa predavanja koja su bila posvećena Rilkeu povodom stogodišnjice njegovog rođenja – pored ostalog piše:
Prvog septembra 1902. Rilke nalazi Učitelja za kojim traga nekoliko godina. „Sav moj život je izmenjen otkad znam da ste Vi moj učitelj“, piše on Ogistu Rodenu već posle prve posete. Roden je najveće Rilkeovo otkriće. Njemu se on poverava odmah, ništa ne krije od njega, ni svoje veliko siromaštvo – ali ma šta rekao, Rilke ne traži nikad, on uvek daje. „Osećam se tako kao da sam Vas poznavao uvek, kao da smo se sad samo ponovo sastali.“ Takvo osećanje oslobađa svih društvenih obzira i odražava jedino istinu. „Došao sam k Vama (čitamo u docnijoj prepisci) da Vas upitam. Kako treba živeti? Odgovorili ste mi: radeći. I ja to dobro shvatam. Osećam da je rad život za kojim ne dolazi smrt. Ispunjen sam zahvalnošću i radošću. Od najranije mladosti sam želeo samo to.“
Kada tako gledam na odnos života i umjetnosti više nisam u dilemi. Rilke je bio i ostao jasno svjetlo u životnoj neizvjesnosti i moga života.
Moje knjige/21
RILKE – RODEN, PISMA MLADOM PJESNIKU
Više me je veselilo pismo mlada čovjeka, ili kakve žene, od svih pohvala i kritika, koje su o meni napisali.
R. M. Rilke
Godina je 1969, jesen poslije velikog banjalučkog zemljotresa. Radio sam u Gimnaziji kao profesor matematike i fizike, pa sam krenuo sa cijelom školom u „izbjeglištvo“ kako smo tada zvali odlazak banjalučkih đaka u druge gradove, jer nijedna škola u Banjaluci i okolini nije bila bezbjedna. Gotovo sva školska mladost te zime bila je daleko od svog grada. Gimnazija je vozom išla do Rijeke, a onda autobusima do Crikvenice i Selca. Mene je sa drugim razredima, kojima sam uglavnom predavao matematiku i fiziku, zapalo Selce, hotel Slaven. Bio je to stari hotel, još od predratnog vremena, nešto malo dograđen, nešto malo obnovljen, ali je zima bila burovita, drhtali smo, grijali se na male grijalice koje su jedva temperaturu u sobicama dizale na plus 16 stepeni celzijusovih. Ipak, jedva da sam bio nešto stariji od učenika, nije mi bilo preteško. Osjećao sam se kao u kakvom engleskom koledžu.
Sada, ovdje, uz ovu skicu mjesta i vremena radnje, idem do mjesne čitaonice i knjižnice, koja me je obradovala već samim svojim postojanjem, čak i uz njen skroman knjižni fond imalo se šta čitati. Pored knjiga, koje su me podsjećale na knjiženicu u Hrvatskoj Kostajnici, bili su to slični fondovi, obradovao sam se sjajnom knjižničaru, Vilimu L., s kojim sam proveo neke vrlo lijepe trenutke tog „zimskog ljetovanja“. Vilim je izdavao i bilten biblioteke, pa sam tu objavio i priču koju sam napisao te zime, a govorila je, opet o moru, onom Boke kotorske i grada Perasta. S Vilimom sam se bio toliko sprijateljio da sam ga posjetio i u njegovoj lijepoj kući uz more, čija me je kamena ograda posebno privlačila. Ko je majstor? pitao sam ga. On se samo nasmijao i procijedio: Ja. Gdje si naučio ovako sjajnu obradu kamena? Na Havajima, odgovorio mi je. Shvatio sam, mada ne odmah, na koje se to Havaje odnosi.
U selačkoj knjižnici pronašao sam knjižicu: R.M. Rilke, Auguste Rodin, Mladost, Zagreb, 1951. godina. Preveo Oto Šolc. Bio sam istinski obradovan, radilo se o rijetkom stranom naslovu, uz to o pjesniku čije sam nekolike pjesme znao i volio. I još, činilo mi se da bi morala biti bliska Vilimu, koji je na svoj način obrađivao ljuti granit. Umio je on to, i sam tvrd i spečen kao taj kamen. Cijeli taj novovinodolski kraj, komunistički nastrojen u vrijeme kada je to bilo teško i opasno, pa i crikvenički, i tako sve do Ri(j)eke, bio je nastanjen ljudima stamenim i spečenim, ali prema nama veoma prijateljskim. Skupa smo dočekali Novu godinu igrajući i pjevajući sve ono što smo znali.
Ali, ovdje sada treba da govorim o Rilkeu i njegovoj knjizi, prvo ovoj posvećenoj omiljenom majstoru, umjetniku od koga se treba i mora učiti. Onako kako se činilo u ona vremena mitska, kada se išlo majstoru da se uči zanat i nije bilo druge škole osim te, sasvim lične, gdje se prolazilo kroz stepenovane faze. Rilke je bio jedan od takvih talenata. Samo što on nije tragao za majstorom stiha ili proze, nego genijem koji će ga nadahnuti onim što ne može dobiti od drugih. Takvog je našao u Rodenu, vođen njegovim predavanjem svojoj umjetnosti, do kraja, razvijajući se kao što se priroda razvija, raste i nadrasta nalazeći svrhu svog postojanja samo i jedino u sebi. Samo onaj koji je stigao do dna sebe i tu našao potvrdu za svoje stvaranje jeste istinski umjetnik. To traganje za sobom, kod umjetnika, nije padanje nego uzdizanje. I onda obasjanje. Tu ne trebaju ni kritičari ni nagrade, sve su to nesporazumi koji manjeg umjetnika često unište, a svakoga više smetaju nego što koriste.
Sve su ovo od Rilkea preuzeti stavovi, koje će on prenositi u svojim mnogobrojnim pismima, ali prvenstveno u dva teksta o Rodenu. U njima se Rilke dotiče svih bitnih stvari, svih ljudskih odnosa, govoreći o putu umjetnika prema sebi, o njegovom rastu, njegovoj veličini koje postaje svjestan pošto se odijelio od svijeta u svoju samoću. Tu je svijet kao Božije djelo, tu je čovjek koji traži bit tog svijeta kao bit svoga bića, svoga postojanja.
Uistinu, ima neke tamne strpljivosti u Rodina, strpljivosti, koja ga čini gotovo bezimenim; ima u njega nekog mira, nekog nadmoćnog strpljenja, ima nečeg od one goleme strpljivosti i dobrote prirode, koja počinje ni od čega, da pođe, tiho i ozbiljno, na svoj daleki put do obilja.
Vrijeme o kojem dalje govorim, sjećajući se Rilkea, odmah poslije Selca, jeste 1971. godina, hladna briselska jesen, kada sam tamo boravio na studijskom istraživanju, u suštini učeći jezik i civilizaciju više nego bilo šta određeno. Tu sam otkrio Rilkeova Pisma mladom pjesniku (Lettres a un jeune poete, prevod na francuski Bernard Grasset) u knjižari nabožne literature gdje sam kupio nekoliko meni zanimljivih knjiga. U prvom trenutku iznenadio sam se mjestu gdje se ova knjiga prodaje, ali kada sam je pročitao, što sam učinio narednih dana, shvatio sam da u njoj stanuje više duhovnosti i istinske vjere nego u ciljanim profesionalno pisanim vjerskim knjigama. Od tog trenutka i moj odnos prema vjeri nešto malo se mijenja, povjerenje u Rilkea prenijelo se i na Novi zavjet. Već u svom drugom pismu mladom Kapusu, Rilke piše: Od svih mojih knjiga malo ih je neophodnih: dvije su uvijek uza me, ma gdje bio. To su : Biblija i knjige velikog danskog pjesnika Jensa Petera Jakobsena. On traži od svog prijatelja da uđe u Jakobsenov svijet, da mu se prepusti, da ga zavoli kako bi bio nagrađen bez obzira na to kakav će biti njegov kasniji život i čime će se baviti. Taj moj odnos (koliko puta upotrebih ovu riječ odnos) prema vjeri produbiće se poznanstvom sa Vladom Miloševićem koji će na mene izvršiti uticaj jednak, vjerovatno, onome što ga je na Rilkea izvršio Roden. Ali dok sam čitao Rilkeova pisma osjećao sam se kao Kapus. Bio sam siguran da je i Rilke bio toga svjestan. Bez obzira na aderesata, svako njegovo pismo bilo je upućeno svima onima koji tragaju za sobom.
Po svemu, Rilke je pravi Evropljanin, koji se samo rodio u Pragu, ali je potom živio u svom pjesničkom svijetu, svojoj pjesničkoj Evropi, često bliži svim okolnim zemljama nego onoj centralnoj njegovog maternjeg jezika. U svom ne naročito dugom životu, seleći se kroz Evropu svog vremena, on je napisao nekoliko hiljada pisama. Svako od njih je posebno, pisano iz duše, daleko od obrazaca vremena i žanra. Ono malo što je prevedeno, u odlomcima, govori o usamljenom čovjeku vjernom samo svojoj umjetnosti kojoj je žrtvovao sve. Prva velika žrtva, ako je to i bila žrtva a ne oslobađanje od stege braka, bio je odlazak u Pariz, da pokuša postati sekretar velikog umjetnika Rodena. Za Rilkea, nije bilo granica, niti zadatog jezika, u njemu je stalno tinjao plam služenja istini svog bića, ma u čemu se ona ogledala, Rodenovom vajarstvu, recimo, viđenom očima čiste poezije. One koja ne služi ničemu izvan sebe, kao što velika slikarska i skulptorska djela zrače onim što je u njima, ne u poznavanju lika koji predstavljaju. To je veliko otkriće. Pitam se često da li je o tome raspravljao sa svojom ženom Klarom Vesthof, vajarkom, Rodenovom učenicom, koja mu je i pomogla, možda čak i omogućila poznanstvo sa velikim učiteljem. Prije nje tu ulogu je imala Lu Andreas-Salome, koja ga je vodila u Moskvu, da upozna Tolstoja, svog mogućeg učitelja. Rilke je dva puta išao u Moskvu, naučio ruski jezik, napisao i nekoliko pjesama na ruskom, zavolio ruski narod, ali nije u Tolstoju našao učitelja. O tom njegovom putovanju ostavio je i lijepo sjećanje Boris Pasternak čiji su se roditelji družili sa neobičnim evropskim parom.
Koliko sam samo puta bio u Medonu, provodeći više sati u Rodenovoj kući i vrtu kao u svetilištu. Osjećao sam tu, čim prođem kroz vrtna vrata, duh dvojice velikih umjetnika. S desne strane od ulazne kapije je mali kafe, obrastao u bršljan i pridodate cvjetove. Volio sam tu da sjedim i pijem kafu. Nisam bio sam, naravno, moja misao vraćala se u Selce, do Vilima L., do hotela „Slaven“, zimske bure i morske površine čas uzbibane, čas mirne i sjajne kao izbrušeni metal. Mislio sam o onome o čemu nismo razgovarali, o njegovom boravku na ostrvu koje se nije smjelo ni pominjati sve tamo do osamdesetih godina prošlog vijeka. Kako čovjek zemaljski raj može da pretvori u pakao! Na svu sreću, ovdje, u Medonu, nije bilo tako. Tu su dvojica genija, svaki u svojoj samoći, stvarali vječna djela. A kad je Rilke htio da proširi Rodenovu slavu po „cijelom“ Parizu, govoreći onima koji su Rodena osporavali o njegovoj veličini, došlo je do njihovog razlaza. Roden je prezirao te ljude kojima je Rilke govorio. Prezirao je i da ga njegov sekretar hvali i brani. Od koga to? Od pariskih budala!
Inače je Roden bio vrlo neobična ličnost, gordi usamljenik koji je, nažalost, doprinio i gorkoj sudbini svoje muze i ljubavnice, vajarke Kamij Klodel, sestre velikog pjesnika Pola Klodela. Tek sedamdeset godina poslije njene smrti, baš ove godine, Francuska je priznala njenu veličinu i darovala joj muzej. Ali ne u Parizu, ne pokraj Rodena na čijim je skulpturama ostavila najljepše tragove, nego u bivšoj porodičnoj kući u Nožanu-na-Seni, podaleko od svog velikog idola. (O tome je kod nas pisao i Miljenko Jergović u svojoj rubrici Subotnja matineja, 30.06.2012. godine. Dakle, prije otvaranja ovog muzeja i time ispravljanja velike nepravde.)
Istovremeno govorim o dvije Rilkeove knjige, da bih osvijetlio tek djelimično njegov život, ali prvenstveno jedan dio svog života. Dva putovanja i boravka izvan Banjaluke. Naročito ovo drugo izbivanje iz grada u kome sam tada ostavio suprugu u drugom stanju, bilo je pomalo slično Rilkeovom odlasku u Pariz. I meni se činilo da sam na prekretnici. Ne jednoj, nego na dvije prekretnice. Još sam predavao matematiku i fiziku a sav polako prelazio na književnost. Ovaj „studijski“ boravak u Briselu, sa dužim izletima u Pariz, nije se ticao tog mog formativnog obrazovanja i trenutnog zaposlenja. Pored toga, svijet koji je bio oko mene, koji sam otkrivao, govorio mi je da sam u njemu, tom svijetu, toj kulturi, više svoj nego tamo, odakle sam otišao i gdje treba da se vratim. I vratio sam se, da bih potom tokom preostalog dijela života žalio što sam tako učinio. Zašto nisam ovo ili ono? Naprosto, sudbina mi je bila odredila drugačiji put. A taj je put bio od knjige do knjige.
Ono što mi je predstojalo odnosilo se na moj profesionalni put. Napustio sam školu i zaposlio se u „Glasu“ kao urednik izdavačke djelatnosti. Poslije sam preuzeo „Puteve“. U jednom broju objavili smo Rilkeova Pisma mladoj ženi, u prevodu Trude Stamać. Ta sam pisma otkrio zahvaljujući profesoru Rašku Dimitrijeviću, koji je Kolju Mićevića i mene uputio i u Rilkeov pjesnički opus na francuskom jeziku. Truda Stamać, kad sam joj se obratio s prijedlogom da prevede ta pisma, bila je zatečena i iznenađena mojim pismom. Odmah mi je odgovorila da ne radi po narudžbi, ali u ovom slučaju bez velikog razmišljanja čini izuzetak jer je riječ o Rilkeu.
Veliki epistolarni pisac, Rilke je svako svoje pismo pisao kao vlastito preispitivanje života i pjesništva. Predajući se poeziji do kraja, bez ostatka, bio je i ostao siromašan i beskućan. Ali, svako njegovo pismo svjedoči o njegovom pripadanju poeziji kao svojoj jedinoj kući, svom jedinom utočištu. Slično govore i njegova dva genijalna teksta o Rodenu. Niko ih nije nadmašio, bez obzira da li je riječ o profesionalnim kritičarima ili ljubiteljima Rodenovog djela koji su esejisti, pjesnici ili bilo šta izvan likovne struke. Slično je sa besmrtnim Pismima mladom pjesniku.
Raško Dimitrijević u svom predavanju na Kolarčevom narodnom univezitetu – separat je iz ciklusa predavanja koja su bila posvećena Rilkeu povodom stogodišnjice njegovog rođenja – pored ostalog piše:
Prvog septembra 1902. Rilke nalazi Učitelja za kojim traga nekoliko godina. „Sav moj život je izmenjen otkad znam da ste Vi moj učitelj“, piše on Ogistu Rodenu već posle prve posete. Roden je najveće Rilkeovo otkriće. Njemu se on poverava odmah, ništa ne krije od njega, ni svoje veliko siromaštvo – ali ma šta rekao, Rilke ne traži nikad, on uvek daje. „Osećam se tako kao da sam Vas poznavao uvek, kao da smo se sad samo ponovo sastali.“ Takvo osećanje oslobađa svih društvenih obzira i odražava jedino istinu. „Došao sam k Vama (čitamo u docnijoj prepisci) da Vas upitam. Kako treba živeti? Odgovorili ste mi: radeći. I ja to dobro shvatam. Osećam da je rad život za kojim ne dolazi smrt. Ispunjen sam zahvalnošću i radošću. Od najranije mladosti sam želeo samo to.“
Kada tako gledam na odnos života i umjetnosti više nisam u dilemi. Rilke je bio i ostao jasno svjetlo u životnoj neizvjesnosti i moga života.