Danas je srijeda, a čini mi se da je subota. (Subotom je najslobodniji). Na jeftinom kalendaru piše da je travanj, a o prozore udaraju zimske kiše. Možda svibanj u RH započne bosanskim snjegovima.
Svijet već dugo visi naglavce, ali nikoga za to nije briga, osim pjesnika, a oni su, kažu ekonomisti, svi luđaci koji snovima opterećuju državni proračun.
Danas je srijeda koja ne bi trebala biti srijeda nego subota, a kako je krenulo uskoro će se početi urušavati naopaki vrh naopakog svijeta, ali mene za to nije briga.
Sva sreća pa sam prije urušavanja uspjela održati sat hrvatskog jezika u 5.b Ukrala sam par sramežljivih dječjih osmijeha i pospremila ih u sjećanja. To je sasvim dovoljno za mir sa samom sobom. Bar bi tako trebalo biti.
U večernjim satima srijede koja bi trebala biti subota, ja pijem hladni kapučino koji bi trebao biti vrela kava i mislim o jednoj ljubavnoj pjesmi Danijela Dragojevića. I želim napisati ljubavnu pjesmu o gejši koja kleči na prostirci od šećerna trske, za leđima posebnog muškarca i vrhovima mu bijelog kimona, na čijim se rubovima naziru pupoljci ruža, sklanja kapljice proljetnog pljuska s tjemena.
Ne, zašto da se lažemo? Želim biti gejša iz vlastite pjesme, živjeti u jednom trenutku dugo očekivane subote (tad je najslobodniji) i upitati ga što mora učiniti gejša da bi ponovno smočio osušeno tjeme i, prije nego joj svuče kimono, prošetao s njom po kiši.
Gejše mogu šetati, ali ne smiju voljeti, a ja smijem voljeti ali ne mogu šetati.
*
Ah, prije nekoliko dana, čitala sam pjesmu Ivice Prtenjače i dugo sam mislila o njoj. Tada sam poželjela biti flamenco plesačica, nalik ovoj s lančića koji mi visi oko vrata.
U tom trenutku se činilo da četvrtak treba biti ponedjeljak, jer ponedjeljkom sve priče dobiju nastavak i nisam htjela pisati. Samo je taj isti On trebao zgužvati nabore haljine prepune crvenih cvjetova i pustiti da tišina između nas otpjeva pjesmu o tome kako su mu, dok je sa mnom vodio ljubav, u mraku, sjale oči.
Uvijek isto. San.
Dok mislim o napisanom, umirem od smijeha, tako valjda prolazi život nas koji sanjamo da ćemo, kad ODRASTEMO postati pisci, a nemamo riječi koje bi nam to omogućile. Samo tlapnje, puste tlapnje, tričarije i žudnju za pravim riječima i još “pravijim” ljudima koji nikada nisu došli do nas.
Te, nama prijeko potrebne, riječi pišu ljudi s ogromnim talentom koji su se usudili povjerovati da zaista posjeduju talent i pokazati ga upraviteljima svijeta koji odavno visi o koncu te ih osvojiti svojim umijećem i opstati u neizvjesnosti, čekajući svakodnevno tko će ih od glavešina u novinskom članku Večernjeg lista ismijati jer su u fikciju unijeli previše sebe. To su ljudi koje čitamo, čijim tekstovima krpamo vlastite praznine na krpari života i kojima se divimo.
A “praviji” ljudi… Ti “naši ljudi”… Oni vode vlastite bitke. Bore se da prežive, kao i smetlari, pekari, pjevači, kumice s tržnice na Dolcu i djeca iz 5.b čije sam osmjehe ukrala i sačuvala u sjećanju. Da se nađu… za crne dane… uz kavu koja nije prava kava…
I mi ostajemo sami, želeći i dalje postati Netko tko bi im bio dovoljno dobar. Netko poput gejše koja u svilenom kimonu korača po sobi korakom tišim od Tišine i lakšim od Lahora, čekajući pravi trenutak da upita tog nekog posebnog, je li danas raspoložen za šetnju ili joj ipak želi nakon nekoliko čašica onog na S svući kimono, čiji su rukavi još mokri od kapljica kiše s njegova tjemena.
Danas je srijeda, koja ne bi trebala biti srijeda
Danas je srijeda, a čini mi se da je subota. (Subotom je najslobodniji). Na jeftinom kalendaru piše da je travanj, a o prozore udaraju zimske kiše. Možda svibanj u RH započne bosanskim snjegovima.
Svijet već dugo visi naglavce, ali nikoga za to nije briga, osim pjesnika, a oni su, kažu ekonomisti, svi luđaci koji snovima opterećuju državni proračun.
Danas je srijeda koja ne bi trebala biti srijeda nego subota, a kako je krenulo uskoro će se početi urušavati naopaki vrh naopakog svijeta, ali mene za to nije briga.
Sva sreća pa sam prije urušavanja uspjela održati sat hrvatskog jezika u 5.b Ukrala sam par sramežljivih dječjih osmijeha i pospremila ih u sjećanja. To je sasvim dovoljno za mir sa samom sobom. Bar bi tako trebalo biti.
U večernjim satima srijede koja bi trebala biti subota, ja pijem hladni kapučino koji bi trebao biti vrela kava i mislim o jednoj ljubavnoj pjesmi Danijela Dragojevića. I želim napisati ljubavnu pjesmu o gejši koja kleči na prostirci od šećerna trske, za leđima posebnog muškarca i vrhovima mu bijelog kimona, na čijim se rubovima naziru pupoljci ruža, sklanja kapljice proljetnog pljuska s tjemena.
Ne, zašto da se lažemo? Želim biti gejša iz vlastite pjesme, živjeti u jednom trenutku dugo očekivane subote (tad je najslobodniji) i upitati ga što mora učiniti gejša da bi ponovno smočio osušeno tjeme i, prije nego joj svuče kimono, prošetao s njom po kiši.
Gejše mogu šetati, ali ne smiju voljeti, a ja smijem voljeti ali ne mogu šetati.
*
Ah, prije nekoliko dana, čitala sam pjesmu Ivice Prtenjače i dugo sam mislila o njoj. Tada sam poželjela biti flamenco plesačica, nalik ovoj s lančića koji mi visi oko vrata.
U tom trenutku se činilo da četvrtak treba biti ponedjeljak, jer ponedjeljkom sve priče dobiju nastavak i nisam htjela pisati. Samo je taj isti On trebao zgužvati nabore haljine prepune crvenih cvjetova i pustiti da tišina između nas otpjeva pjesmu o tome kako su mu, dok je sa mnom vodio ljubav, u mraku, sjale oči.
Uvijek isto. San.
Dok mislim o napisanom, umirem od smijeha, tako valjda prolazi život nas koji sanjamo da ćemo, kad ODRASTEMO postati pisci, a nemamo riječi koje bi nam to omogućile. Samo tlapnje, puste tlapnje, tričarije i žudnju za pravim riječima i još “pravijim” ljudima koji nikada nisu došli do nas.
Te, nama prijeko potrebne, riječi pišu ljudi s ogromnim talentom koji su se usudili povjerovati da zaista posjeduju talent i pokazati ga upraviteljima svijeta koji odavno visi o koncu te ih osvojiti svojim umijećem i opstati u neizvjesnosti, čekajući svakodnevno tko će ih od glavešina u novinskom članku Večernjeg lista ismijati jer su u fikciju unijeli previše sebe. To su ljudi koje čitamo, čijim tekstovima krpamo vlastite praznine na krpari života i kojima se divimo.
A “praviji” ljudi… Ti “naši ljudi”… Oni vode vlastite bitke. Bore se da prežive, kao i smetlari, pekari, pjevači, kumice s tržnice na Dolcu i djeca iz 5.b čije sam osmjehe ukrala i sačuvala u sjećanju. Da se nađu… za crne dane… uz kavu koja nije prava kava…
I mi ostajemo sami, želeći i dalje postati Netko tko bi im bio dovoljno dobar. Netko poput gejše koja u svilenom kimonu korača po sobi korakom tišim od Tišine i lakšim od Lahora, čekajući pravi trenutak da upita tog nekog posebnog, je li danas raspoložen za šetnju ili joj ipak želi nakon nekoliko čašica onog na S svući kimono, čiji su rukavi još mokri od kapljica kiše s njegova tjemena.