Kuće, za razliku od životinja i ljudi, lijepo umru. I lijepi su im posmrtni ostaci. Pogotovu one kamene kuće, zidane u graditeljskom slogu Mediterana, često i bez veziva, ili s tankim premazom kreča i pijeska, s jajetom i brašnom, poput kolača, ali tako da svaki novi kamen fino naliježe na prethodni kamen, da mu odgovara kao jin jangu i kao prst na ruci onom susjednom prstu, pogotovu te kamene kuće koje se, onako napuštene i opustošene, pretvaraju u žive spomenike, u skulpturalno mnogo delikatnije i prisutnije artefakte od onih koji su bili dok su imali krov i dok su u njima živjeli ljudi. Ništa na Mediteranu ne izgleda tako lijepo, rječito i razgovorljivo kao kamene kuće iz kojih su potjerani ljudi. A potjerani su, jer tu vazda netko nekoga tjera, tako da oni koji sada tu žive obično nisu unuci niti praunuci onih koji su prethodno živjeli tu, kao što ni ti nisu bili unuci ni praunuci onih koji su živjeli prije njih. Između tog koji je gradio kamenu kuću, a kamene kuće na Mediteranu građene su neutvrdivo davno, obično prije dvijesto-tristo godina, ako ne i mnogo prije, i onog koji danas u njoj živi, ako živi, ako nije potjeran, nema nikakve kulturološke ili jezičke veze. Između onoga prvog, koji je umio tako lijepo zidati, i ovoga današnjeg slojevi su leksičke, sintaksičke, porodične, historijske, antropološke i općekulturne razlike. Taj niz identiteta i postojanja, niz međusobno suprotstavljenih i isključujućih sjećanja, što podsjeća na srpsku gibanicu – slaganu pitu sa sirom – naša je slika Mediterana. To je Mediteran posmatran s naših obala, s naših zaleđa i iz naših međusobno zaraćenih sjećanja. Ovdje ništa nije naše i sve je istovremeno naše. Naše je samo ono što su uspjeli oteti, kao što je, već u sljedećem trenutku, naše samo ono što nam je oteto, samo ono čega se sjećamo kao svog. I to je još jedan razlog zbog kojeg razrušene i napuštene kamene kuće izgledaju ljepše i savršenije od kuća koje su sačuvane. Vrijeme je moćan skulptor, pogotovu ako mu prethodi ljudska nesreća.
Ove su kamene kuće oblikovala dva suprotstavljena principa, dva stoljećima zavađena carstva, dvije škole i dvije vjere. Iako su ponekad govorili istim jezikom, a ponekad i nisu, iako su ponekad mijenjali vjeru i stranu, pa su odustajali od jednog principa i priklanjali se drugom, ljudi koji su ovdje živjeli i koje, obično i bez pokrića, volimo zvati našim ljudima, bili su vođeni logikom tih velikih carstava. Zapravo, uvijek samo jednog od njih, nasuprot onom drugom. Prvo je carstvo poteklo u Mlecima, drugo u Istanbulu. Tamo se kamen oblikovao na ovaj, vamo na onaj način. Tamo i vamo u našem je slučaju bivalo fatalno blizu. I tako su se dva jezika u kamenu znala međusobno približiti, a da njihovi graditelji toga i ne postanu svjesni.
Počitelj je ona zemljopisna tačka na kojoj se Carigrad najviše približio Veneciji. Tu se tamni Orijent Bosne spustio na more. Skoro da se spustio. Jer od Počitelja do mora je popišaj puta. Ali taj put Počitelj nikada nije prešao, nego je onako lijep i sam ostao tu da stoji. Bljesak vječno mladog kamena na oštrom suncu jula. Birvaktilski turski grad, davni grad neke nedokumentirane mitske Bosne, čija je oskudna povijest zamijenjena legendama, lijep i uščuvan jugoslavenski grad, u kojem je uz pomoć sarajevskih vlasti utemeljena i uzdržavana slavna slikarska kolonija, vazda je, još od vrlo davnih vremena, Počitelj bio zavičaj nekog jučerašnjeg, iščezlog, iz naših života i sjećanja protjeranog svijeta. Oni koji su u njemu živjeli i boravili samo su o tome i mogli svjedočiti. Ako su toga bili svjesni, ali i ako nisu bili svjesni.
A onda je došlo vrijeme konačnog pustošenja, kada je Počitelj trebalo prezidati i prevjeriti, trebalo ga je pokrstiti. To je i učinjeno. Ali kao i u svakom drugom nasilnom i trenutnom aktu promjene identiteta mjesta, identiteta istesanog kamena, identiteta grada, dogodilo se da novi znak svjedoči o jednom, dok kamen nastavlja svjedočiti o drugom. Valjalo je puno temeljitije rušiti, e da bi se stvarno srušilo. I tako je, srećom, Počitelj na kraju ostao nesrušen.
Safet Zec tu je još od onih davnih doba slikarske kolonije. Kupio je kuću i sagradio atelje. Nakon što su kuća i atelje bili opustošeni, on se vratio i obnovio ih. Nije važno zašto je tako postupio, to je njegova privatna stvar. Ali iz perspektive gledatelja ovih crteža i grafika, vratio se zato što je crtač tog istesanog kamena, koji tako savršeno naliježe na drugi istesani kamen, vratio se zato što je crtač tih kuća, te nije ni bilo razloga da se ne vrati. Nema te ljudske sile, niti te sile vremena koje bi mogle poružniti i uništiti ove kuće.
Istina, njegove kuće nisu samo počiteljske. Ima ih s raznih strana, bliže Dalmaciji i bliže Bosni. Među njima i poneka, do kosti ogoljela, bosanska gradska kuća od ćerpiča, od nepečene cigle, koja se pravila od zemlje što se kopala na mjestu gdje je danas sarajevsko naselje Ciglane, zemlje na kojoj se, dijelom, nalazi gradsko groblje Bare, i u kojoj mi leže Nono, Nona, mati, ujak, rodica Vesna, otac. Ćerpiči između drvenih greda, uglavljenih po nekoj vrlo preciznoj zidarskoj logici, na zidu sa samo jednim prozorom, a u tom prozoru, u tipičnoj zecovskoj maniri, modra saksija sa cvijećem. To više nije Mediteran, to je vrlo daleko od Mediterana, toliko daleko da se gradivni principi međusobno isključuju. Kamen je tvrd i vječan, a ciglena je glina mehka k’o plastelin i k’o mehka šljíva, pa isključuje samu ideju o vječnosti. Kuće od ćerpiča spomenici su privremenosti i ljudske prolaznosti. Kada bi na Sepetarevcu padala kiša, niz ulicu bi se slijevale žute vode, žute od ćerpiča kojim su bile građene kuće.
Na licu jedne od tih sarajevskih Zecovih kuća izbrojao sam dvadeset i pet prozora, i još četiri slijepa, koji, uz ulazna vrata u tu veličanstvenu kuću, u tu zgradu od ćerpiča, čine najokatiju i najoknatiju građevinu na dunjaluku. Vrata su, po pravilima, dvokrilna, ali drugog krila nema. Istrunulo je ili je izvaljeno. Unutra je mrak, jedva se naziru četiri stube. Meni više ne treba, jer sam, kao i slikar, poznavao ovakve kuće. Ista je takva bila na Sepetarevcu, na broju 21.
Nakon četiri, kao u Dubrovniku, kao u Puli, izlizane kamene stube slijedi podest, koji je u međuvremenu betoniran, jer je tu, kroz kamen bila provedena voda, pa se izvorna građevina morala razbijati. Na njega se nadovezuje hodnik, mračan kao duša, s onim šalterima za svjetlo koji se uvrnu udesno, pa se svjetlo pali, i slijede basamaci za prvi, drugi i treći kat. U našem sepetarevačkom jeziku, koji s nijednim standardnim jezikom nema previše veze, stube su mogle biti samo od kamena, kao što su od drveta mogli biti samo basamaci. I onda se u toj kući sve kameno zvalo stubama, a sve drveno basamacima. Da je bilo čega od betona, to bi bile stepenice.
Uz basamake se penjalo zvučno, kao što se i tim drvenim hodnicima hodalo zvučno. Zidovi u kući bili su neravni, nakrivljeni kao i podovi, bez ijednog oštrog kuta. Sarajevska kuća od ćerpiča iznutra je spomenik velikom Antoniju Gaudiju.
Dok gledam Zecovu sliku s dvadeset i pet gledajućih i četiri slijepa prozora, ja u njoj vidim Sepetarevac broj 21, kuću koja danas više ne postoji. Odnio ju je posljednji rat. Iako je ova kuća na slici izašla iz slikareve mašte, kao primjer nekoga sarajevskog magijskog realizma, u nju je upisana kuća koju sam cijeloga života gledao, stanujući na Sepetarevcu broj 23. Kažem cijeloga života, baš kao da ovo što u posljednjih dvadeset i četiri godine živim i nije život. Nije da nije, ali možda ja više nisam ja. O tome mislim dok ovo gledam.
Safet Zec, tako se vjeruje, crta ono što vidi. I to je onda realizam. Kome ni to nije dosta, reći će i – poetski realizam. Kao da Wols nije crtao i slikao ono što vidi ili kao da zemljani prizori Ljubomira Perčinlića nisu prikazivali ono što slikar vidi. Kao da je moguće naslikati i nacrtati nešto što se ne vidi. Drugo, kažu da je to što Zec crta dopadljivo i dekorativno, da je nostalgično, reminiscentno, u svakom pogledu prošlo. Ono što u sebi sadrži element vremena nije nužno nostalgično. Kada se protiv toga bune, ili kada svako sjećanje nazivaju nostalgijom, ljudi se bune protiv svake vremenitosti. Između ostaloga i zato što je vremenitost predugo bila demode. Htjelo se živjeti izvan vremena, izvan historije koja je, uostalom, sve do nedavno bila dovršena. Pa se onda prilično krvavo nastavila.
Vrijedilo bi, kada bi bilo volje i vremena, sastavljati priručnike za gledanje crteža, grafika i slika Safeta Zeca. Za gledanje izvan folklornog, sentimentalnog i dekorativnog ključa. Između ostaloga, i kroz priču o svijetu koji se našao između poetike kamena i poetike ćerpiča, između vječnosti i prolaznosti. Kamen će uvijek ostati kamen, a ti si, kao i onaj ćerpič, samo prah, i u prah ćeš se pretvoriti. Zec je, između ostaloga, i slikar ljudi kojima se tako u rodnim listovima i ličnim kartama udesilo da budu dionici i jednoga i drugog identiteta, i kamena, i ćerpiča. Može li se tako? Ako i ne može, mora se.
Pula je dobro mjesto za ove slike. Zidovi ovoga grada su, kao i zidovi Počitelja, kao i zidovi cijeloga našeg Mediterana, palimpsesti sudbina. Koliko li je ljudi moralo biti protjerano, e da bi kameni pragovi pulskih vila bili tako uglačani i zaobljeni kao golo ljudsko stopalo? O tome bi danas da govore ove slike.
Safet Zec i poetika pustošenja kuća
Od kamena do ćerpiča
Kuće, za razliku od životinja i ljudi, lijepo umru. I lijepi su im posmrtni ostaci. Pogotovu one kamene kuće, zidane u graditeljskom slogu Mediterana, često i bez veziva, ili s tankim premazom kreča i pijeska, s jajetom i brašnom, poput kolača, ali tako da svaki novi kamen fino naliježe na prethodni kamen, da mu odgovara kao jin jangu i kao prst na ruci onom susjednom prstu, pogotovu te kamene kuće koje se, onako napuštene i opustošene, pretvaraju u žive spomenike, u skulpturalno mnogo delikatnije i prisutnije artefakte od onih koji su bili dok su imali krov i dok su u njima živjeli ljudi. Ništa na Mediteranu ne izgleda tako lijepo, rječito i razgovorljivo kao kamene kuće iz kojih su potjerani ljudi. A potjerani su, jer tu vazda netko nekoga tjera, tako da oni koji sada tu žive obično nisu unuci niti praunuci onih koji su prethodno živjeli tu, kao što ni ti nisu bili unuci ni praunuci onih koji su živjeli prije njih. Između tog koji je gradio kamenu kuću, a kamene kuće na Mediteranu građene su neutvrdivo davno, obično prije dvijesto-tristo godina, ako ne i mnogo prije, i onog koji danas u njoj živi, ako živi, ako nije potjeran, nema nikakve kulturološke ili jezičke veze. Između onoga prvog, koji je umio tako lijepo zidati, i ovoga današnjeg slojevi su leksičke, sintaksičke, porodične, historijske, antropološke i općekulturne razlike. Taj niz identiteta i postojanja, niz međusobno suprotstavljenih i isključujućih sjećanja, što podsjeća na srpsku gibanicu – slaganu pitu sa sirom – naša je slika Mediterana. To je Mediteran posmatran s naših obala, s naših zaleđa i iz naših međusobno zaraćenih sjećanja. Ovdje ništa nije naše i sve je istovremeno naše. Naše je samo ono što su uspjeli oteti, kao što je, već u sljedećem trenutku, naše samo ono što nam je oteto, samo ono čega se sjećamo kao svog. I to je još jedan razlog zbog kojeg razrušene i napuštene kamene kuće izgledaju ljepše i savršenije od kuća koje su sačuvane. Vrijeme je moćan skulptor, pogotovu ako mu prethodi ljudska nesreća.
Ove su kamene kuće oblikovala dva suprotstavljena principa, dva stoljećima zavađena carstva, dvije škole i dvije vjere. Iako su ponekad govorili istim jezikom, a ponekad i nisu, iako su ponekad mijenjali vjeru i stranu, pa su odustajali od jednog principa i priklanjali se drugom, ljudi koji su ovdje živjeli i koje, obično i bez pokrića, volimo zvati našim ljudima, bili su vođeni logikom tih velikih carstava. Zapravo, uvijek samo jednog od njih, nasuprot onom drugom. Prvo je carstvo poteklo u Mlecima, drugo u Istanbulu. Tamo se kamen oblikovao na ovaj, vamo na onaj način. Tamo i vamo u našem je slučaju bivalo fatalno blizu. I tako su se dva jezika u kamenu znala međusobno približiti, a da njihovi graditelji toga i ne postanu svjesni.
Počitelj je ona zemljopisna tačka na kojoj se Carigrad najviše približio Veneciji. Tu se tamni Orijent Bosne spustio na more. Skoro da se spustio. Jer od Počitelja do mora je popišaj puta. Ali taj put Počitelj nikada nije prešao, nego je onako lijep i sam ostao tu da stoji. Bljesak vječno mladog kamena na oštrom suncu jula. Birvaktilski turski grad, davni grad neke nedokumentirane mitske Bosne, čija je oskudna povijest zamijenjena legendama, lijep i uščuvan jugoslavenski grad, u kojem je uz pomoć sarajevskih vlasti utemeljena i uzdržavana slavna slikarska kolonija, vazda je, još od vrlo davnih vremena, Počitelj bio zavičaj nekog jučerašnjeg, iščezlog, iz naših života i sjećanja protjeranog svijeta. Oni koji su u njemu živjeli i boravili samo su o tome i mogli svjedočiti. Ako su toga bili svjesni, ali i ako nisu bili svjesni.
A onda je došlo vrijeme konačnog pustošenja, kada je Počitelj trebalo prezidati i prevjeriti, trebalo ga je pokrstiti. To je i učinjeno. Ali kao i u svakom drugom nasilnom i trenutnom aktu promjene identiteta mjesta, identiteta istesanog kamena, identiteta grada, dogodilo se da novi znak svjedoči o jednom, dok kamen nastavlja svjedočiti o drugom. Valjalo je puno temeljitije rušiti, e da bi se stvarno srušilo. I tako je, srećom, Počitelj na kraju ostao nesrušen.
Safet Zec tu je još od onih davnih doba slikarske kolonije. Kupio je kuću i sagradio atelje. Nakon što su kuća i atelje bili opustošeni, on se vratio i obnovio ih. Nije važno zašto je tako postupio, to je njegova privatna stvar. Ali iz perspektive gledatelja ovih crteža i grafika, vratio se zato što je crtač tog istesanog kamena, koji tako savršeno naliježe na drugi istesani kamen, vratio se zato što je crtač tih kuća, te nije ni bilo razloga da se ne vrati. Nema te ljudske sile, niti te sile vremena koje bi mogle poružniti i uništiti ove kuće.
Istina, njegove kuće nisu samo počiteljske. Ima ih s raznih strana, bliže Dalmaciji i bliže Bosni. Među njima i poneka, do kosti ogoljela, bosanska gradska kuća od ćerpiča, od nepečene cigle, koja se pravila od zemlje što se kopala na mjestu gdje je danas sarajevsko naselje Ciglane, zemlje na kojoj se, dijelom, nalazi gradsko groblje Bare, i u kojoj mi leže Nono, Nona, mati, ujak, rodica Vesna, otac. Ćerpiči između drvenih greda, uglavljenih po nekoj vrlo preciznoj zidarskoj logici, na zidu sa samo jednim prozorom, a u tom prozoru, u tipičnoj zecovskoj maniri, modra saksija sa cvijećem. To više nije Mediteran, to je vrlo daleko od Mediterana, toliko daleko da se gradivni principi međusobno isključuju. Kamen je tvrd i vječan, a ciglena je glina mehka k’o plastelin i k’o mehka šljíva, pa isključuje samu ideju o vječnosti. Kuće od ćerpiča spomenici su privremenosti i ljudske prolaznosti. Kada bi na Sepetarevcu padala kiša, niz ulicu bi se slijevale žute vode, žute od ćerpiča kojim su bile građene kuće.
Na licu jedne od tih sarajevskih Zecovih kuća izbrojao sam dvadeset i pet prozora, i još četiri slijepa, koji, uz ulazna vrata u tu veličanstvenu kuću, u tu zgradu od ćerpiča, čine najokatiju i najoknatiju građevinu na dunjaluku. Vrata su, po pravilima, dvokrilna, ali drugog krila nema. Istrunulo je ili je izvaljeno. Unutra je mrak, jedva se naziru četiri stube. Meni više ne treba, jer sam, kao i slikar, poznavao ovakve kuće. Ista je takva bila na Sepetarevcu, na broju 21.
Nakon četiri, kao u Dubrovniku, kao u Puli, izlizane kamene stube slijedi podest, koji je u međuvremenu betoniran, jer je tu, kroz kamen bila provedena voda, pa se izvorna građevina morala razbijati. Na njega se nadovezuje hodnik, mračan kao duša, s onim šalterima za svjetlo koji se uvrnu udesno, pa se svjetlo pali, i slijede basamaci za prvi, drugi i treći kat. U našem sepetarevačkom jeziku, koji s nijednim standardnim jezikom nema previše veze, stube su mogle biti samo od kamena, kao što su od drveta mogli biti samo basamaci. I onda se u toj kući sve kameno zvalo stubama, a sve drveno basamacima. Da je bilo čega od betona, to bi bile stepenice.
Uz basamake se penjalo zvučno, kao što se i tim drvenim hodnicima hodalo zvučno. Zidovi u kući bili su neravni, nakrivljeni kao i podovi, bez ijednog oštrog kuta. Sarajevska kuća od ćerpiča iznutra je spomenik velikom Antoniju Gaudiju.
Dok gledam Zecovu sliku s dvadeset i pet gledajućih i četiri slijepa prozora, ja u njoj vidim Sepetarevac broj 21, kuću koja danas više ne postoji. Odnio ju je posljednji rat. Iako je ova kuća na slici izašla iz slikareve mašte, kao primjer nekoga sarajevskog magijskog realizma, u nju je upisana kuća koju sam cijeloga života gledao, stanujući na Sepetarevcu broj 23. Kažem cijeloga života, baš kao da ovo što u posljednjih dvadeset i četiri godine živim i nije život. Nije da nije, ali možda ja više nisam ja. O tome mislim dok ovo gledam.
Safet Zec, tako se vjeruje, crta ono što vidi. I to je onda realizam. Kome ni to nije dosta, reći će i – poetski realizam. Kao da Wols nije crtao i slikao ono što vidi ili kao da zemljani prizori Ljubomira Perčinlića nisu prikazivali ono što slikar vidi. Kao da je moguće naslikati i nacrtati nešto što se ne vidi. Drugo, kažu da je to što Zec crta dopadljivo i dekorativno, da je nostalgično, reminiscentno, u svakom pogledu prošlo. Ono što u sebi sadrži element vremena nije nužno nostalgično. Kada se protiv toga bune, ili kada svako sjećanje nazivaju nostalgijom, ljudi se bune protiv svake vremenitosti. Između ostaloga i zato što je vremenitost predugo bila demode. Htjelo se živjeti izvan vremena, izvan historije koja je, uostalom, sve do nedavno bila dovršena. Pa se onda prilično krvavo nastavila.
Vrijedilo bi, kada bi bilo volje i vremena, sastavljati priručnike za gledanje crteža, grafika i slika Safeta Zeca. Za gledanje izvan folklornog, sentimentalnog i dekorativnog ključa. Između ostaloga, i kroz priču o svijetu koji se našao između poetike kamena i poetike ćerpiča, između vječnosti i prolaznosti. Kamen će uvijek ostati kamen, a ti si, kao i onaj ćerpič, samo prah, i u prah ćeš se pretvoriti. Zec je, između ostaloga, i slikar ljudi kojima se tako u rodnim listovima i ličnim kartama udesilo da budu dionici i jednoga i drugog identiteta, i kamena, i ćerpiča. Može li se tako? Ako i ne može, mora se.
Pula je dobro mjesto za ove slike. Zidovi ovoga grada su, kao i zidovi Počitelja, kao i zidovi cijeloga našeg Mediterana, palimpsesti sudbina. Koliko li je ljudi moralo biti protjerano, e da bi kameni pragovi pulskih vila bili tako uglačani i zaobljeni kao golo ljudsko stopalo? O tome bi danas da govore ove slike.