Ne znam čime sam zaslužio da me stari iguman Gavrilo uvede u sprčkani sobičak u potkrovlju malog i od duga vremena ohrndanog manastira svetog Oca Nikolaja. Možda je u mojim očima vidio nešto čega nije bilo u očima drugih koji bi ovdje svratili, možda mu je naprosto bilo dosadno, već trinaestu godinu je ovdje živio sam samcijat, a možda sam mu time što sam, umjesto na kapiji Rilskog manastira, kao gotovo svi koji u ovaj kraj stignu turistički, zalupao metalnim zvekirom na grbavim hrastovim vratima njegovog obitavališta, smanjio količinu zavisti, makar to bilo malo kao posljednja kap u pijančevom čokanjčiću travarice, željna slobode, ali zarobljena u fugi pelinovog listića.
Prije toga me je starački užurbano, kao da mu za dva sata dolazi sofijski mitropolit pa prije toga sve započeto mora privesti kraju, počešljati bradu i za svaki slučaj provjeriti da se koji krmelj nije zainatio da ga ponizi, proveo manastirskom crkvom i pokazao mi čađave ikone Tome Višanova, Hriste Galabova i nekih čije je umijeće, kao svjedok pokajnik ili naivni špiclov, već unaprijed odavao nadimak Molerov; njihova imena sam čuo prvi put, a nisam se ni trudio zapamtiti ih, pogotovo što mi je usporedba s venecijanskim majstorima bila nalik optimizmu centarfora ekipe liječenih alkoholičara pred prijateljski susret s prvoligašem iz metropole, čak i ako je stigla iz časnih usta jednog igumana. Potom me je iz ne baš čiste čaše počastio sokom od jabuka, koji je sam spravljao, punim mutnjikavog žutog taloga, a onda mi se pogledom isluženog Staljinovog isljednika zagledao pravo u zjenice i, nakon dobre dvije minute, za kojih se čulo samo njegovo teško disanje i dva kratka rafala djetlića iz manastirskog gaja, izustio, tvrdo, kao da sam nadobudni numizmatičar pred kojeg će ovog časa odnekud istresti punu šaku dosad nepoznatih dukata Giovannija Dandola:
– A ima i još nešto…
Onda još minuta, možda i dvije, potpune tišine, čak i onaj djetlić se odlučio uozbiljiti i uklopiti u važnost trenutka ili se možda usred rafala sjetio da ima termin kod zubara. Kako god, iguman je škriputavo ustao i rukom mi pokazao da krenemo. Na niski kat smo se popeli sedrenim stubama što su ih stoljeća nagrizla tako da su izgledala pomalo samrtnički, a kad je nastavio ići prema gore, bio sam gotovo siguran da me vodi u zvonik, prislonjen uz manastirsku zgradu, i odmah se psihički pripremio saslušati dosadno staračko trabunjanje o lijepom vidiku, prirodi kakve nema nigdje na svijetu i sličnim tričarijama – istrpjet ću, ipak se, iako mi nije morao ni otvoriti, potrudio oko mene. Shvatio sam da sam promašio nakon što je otvorio vrata sobička i u sekundi upalio slabašnu sijalicu. Mirisalo je na prebiberenu slaninu, mora da je negdje u potkrovlju bila i sušnica, a sve zajedno je nalikovalo udžeri u tuđoj kući u koju su te roditelji poveli na sijelo pa te, pošto si neposlušan, plaše da su tamo, iza vrata, babaroge i šareni nevidiši koji će ti otkinuti pišu ili će te u komadu, bez žvakanja, progutati za večeru i potom zadovoljno podrignuti. Iznutra je nekud mimo mene, pogleda smjerno oborenog ka podu kojeg uopće nije bilo, gledala žena obučena po turski. Drveni kip crvima je očito nekad bio vrlo zanimljiv, ali su desetci suhih rupica govorili da su davno otjerani od slasnog zalogaja.
– Turska Gospa – rekao je i opet mi se na trenutak prodorno zagledao u zjenice. – Ne pokazujemo je svakome – nastavio je pretvarajući se u množinu – samo rijetkim. I nema slikanja…
Tu kao da je želio još nešto objasniti, ali je sve stalo u jedan odlučan rez širokim žuljavim dlanom po zraku.
Dok mi slika nije nepovratno ishlapjela iz vječito razbarušenih misli, mada mislim da se to neće desiti nikad, opisat ću ono što vidjeh. Kip je bio visok osamdesetak centimetara, možda i čitav metar, pun mrlji, spektra bogatijeg nego što ih najnovija inačica photoshopa ima između crne i prljavožute. Lice malo bjelje od ostatka: uska usta sočnih usana za koje bih, da je kip napravljen u novije doba, pomislio da su botoksirane, nos na kojem su se nazirale tanke hrskavične ploče, pravilna brada i čelo pomalo previsoko za ženu. Ispod lijevog uha, tamo gdje završava obraz, jedva vidljiv ožiljak. Nekom se možda ne bi dopala, ako je ljudsku ljepotu uopće dozvoljeno spominjati i, pogotovo, primjenjivati na nekom ko se zove Gospa. Meni je, makar zamrljana kao banovićki rudar kad izađe iz treće smjene, bila lijepa na način koji sebi nisam znao objasniti, a nisam ni imao vremena za bilo kakvo razmatranje, tim više što je i sama pomisao da o tome progovorim koju riječ s igumanom Gavrilom bila bogohulna. Ruke prekrižene na slabašnim grudima, preko bijele košulje i jeleka čija je boja varirala od crvene ka svjetlosmeđoj, čemu je sigurno doprinijelo i vrijeme sa svojim talozima. Preko fistana što se se spuštao sve do poda, pa su se opanci samo nazirali, previjala se tamna pregača, a gajtan oko pasa bio je nekoliko puta uvrnut. Sve je bilo od drveta, kao i biseri te perlice oko vrata i na čelu, jedino su se iz očnih duplji zelenili komadi vodnjikavog žada s mrenom od prašine. Na objema rukama su se, nalik krastama, isticala plitka udubljenja u obliku križa. I bezbroj drugih detalja koje za tako kratko vrijeme nisam uspio memorirati toliko da bih ih mogao opisati. Uglavnom se onaj ko je napravio kip stvarno morao potruditi i sigurno je trajalo danima, možda i mjesecima; valjda za Gospu ništa nije previše.
Moram ovdje priznati kako uopće nisam mislio svraćati u manastir nego sam negdje između Pernika i Samokova, upravo između Dupnice i Krajinaca, skrenuo na naopaku stranu, a požutjeli putokaz na kojem je stajalo da se uskim makadamom može do nekog manastira naprosto me je pozvao, bit će zbog toga što je bio sasvim običan, ispisan na komadu zahrđanog lima, kao da je postavljen reda radi, a ne kako bi neko stvarno skrenuo s glavnog puta, pogotovo što u blizini nije bilo naselja. Usput sam naišao samo na starčića koji je, noseći na leđima užani vijenac živih šutljivih kokoški, s cigarom u bezubim ustima, nalikovao “ćiri” dok se penje od Bradine ka Ivan sedlu. U samokovski gradski arhiv sam ionako već zakasnio, ostaje mi samo naći prenoćište, a umjesto da se dosađujem u hotelskoj sobi, šta mi fali pogledati manastir, koji god i čiji god, svejedno je.
Prenoćište u Samokovu našao sam u nekom hotelu u obliku utvrde, čije sam ime zaboravio, a nisam se uspio usredsrediti ni na ono zbog čega sam ukoračio među tmurna bugarska brda. Uloga Sasa u razvoju rudarstva na Balkanu, tako se zvala tema mog rada, ali sam u sobi broj 37, besciljno listajući kopiju Agricoline De re metallice, knjižurine sa bezbroj ilustracija saskog rudarenja, umjesto Sasa zamotanih u kožne bunde, kapuljača nabijenih na visoka čela, u zamršenom klupku svukud odlutalih misli svako malo vidio lik žene koju mi je pokazao iguman Gavrilo. Desetak sati kasnije učinilo mi se da sam je sanjao, pa nisam mogao prežaliti što se, pošto je jutro nemilosrdno zbrisalo i najnevažniji detalj protekle noći, nisam razbudio i zapisao san kojem više nisam uspijevao odrediti ni predznak.
Koji dan kasnije ću u časopisu Francuskog instituta u Sofiji naići na članak o Turskoj Gospi, više popularan, novinski, nego stručni, mada je u dnu stranice stajao potpis poznatog sofijskog povjesničara umjetnosti. Iguman Gavrilo je škrto pokazivao Tursku Gospu, držeći je u tmurnom potkrovnom zatvoru umjesto nasred crkve, ali je, eto, jedan stručnjak ipak dospio do onog mračnog sobička, mada ni njemu, makar je bio autoritet, nije bilo dozvoljeno napraviti fotografiju, što je napomenuo na samom početku kratkog teksta, kao i ono što je iguman kazao i meni, da se ne zna kako je kip dospio u manastir. Svezak časopisa u kojem je članak tiskan, izdan je prije sedam godina, a za minutu sam, na googleu, saznao da je autor prije dva mjeseca preselio na bolji svijet i odmah me je spopalo grizodušje što u Samokov nisam svratio lani, kako sam prvotno planirao. Uzalud sam se trudio uvjeriti samog sebe kako je malo vjerojatno da bih i tada nabasao na mali manastir i Tursku Gospu pa sam se, prije nego što sam uspio zaspati, više od umora nego od spremnosti za san, žestoko posvađao sa samim sobom.
Opis Gospe i nije bio baš vjeran; ili je veliki stručnjak ponio krive naočale, ili mu je memorija već bila oštećena, ili je ono svjetalce u sobičku doista bilo takvo da smo on i ja vidjeli dva različita kipa. Ipak je bio isti – stari se profesor bavio i etnologijom pa je ukrase i nošnju opisao tako detaljno da se ni na fotografiji ne bi vidjeli bolje. Jedino osim nošnje oko čega bismo se složili bilo je to što je i on, oprezno i gotovo cjepidlački biranim riječima, zaključio da je Gospa toliko lijepa da je kipar, tako je nazvao autora, ipak bilo loš umjetnik, jer svetu Bogomajku nema smisla predstavljati s toliko ljudske ljepote.
Nakon buđenja nije bilo vremena za rekonstrukciju, ako je ona uopće bila moguća, mada se ne može poreći da nam to ponekad uspije. Kao kad bih na papiru s iscrtanom cestom od Brskova, gdje sam bio prije dva dana, pa do Samokova, pokušao poredati ograničenja brzine – sva sam ih vidio, ali ni otprilike ne bih znao staviti točkice tamo gdje mi je ekrančić pored volana svaki put tužno zatulio.
Ne znam kako se desilo da mi arhivar Trifon Popov uz dvanaest kutija građe vezane za Sase, tek djelomično istražene, u ruke dadne i jednu s izblijedjelim vlasničkim tapijama, međusobno sličnim kao jaje jajetu, te još jednu u kojoj su se nalazile iskrzane trgovačke knjige nekoliko članova drvorezbarskog ceha. Na Tursku Gospu sam već bio zaboravio, ali sam, nakon što sam završio sa devet saskih kutija, odlučio prelistati i preostale dvije. Od tapija sam brzo digao ruke, Osmanlije su, kao i valjda svaka vlast, imali neku vrstu formule kojom su opisivali vlasništvo, pa bi puno bolje poslužile nekom ko se bavio nazivljem sela i gradova, livada i rijeka, a nad kutijom drvorezbara sam zastao i onda zavezao čvorove na kutiji – krsta su me boljela od nagnutog položaja tijekom snimanja, a drvorezbari su račune počeli voditi tek nekoliko stoljeća nakon što su Sasi otišli ko zna kud u potrazi za sjajem dragocijenih metala ili se kao stručnjaci utopili u domaće stanovništvo. Počeo sam pakirati sve one drangulije što su mi trebale za snimanje, ali mi se u sekundi pred očima pojavilo umrljano lice iz igumanovog potkrovnog sobička, pa sam ipak odvezao kartonsku kutiju i uskoro se dao na posao.
U Bugarsku više ne kanim ići, možda nekad turistički, mada teško, jer me je život odveo na drugu stranu svijeta. Ako i odem, ko zna hoću li igumana Gavrila zateći živog, a imao bih mu što ispričati, samo što je dvojba želim li to doista i učiniti veća od Vitoše. Upravo iz jednog seoca ispod Vitoše Vasil je, tako se zvao drvorezbar, stigao u Samokov. Seoce je – saznah to nakon što sam poželio vidjeti gdje je rođen i odrastao – postojalo samo još po imenu i ruševinama; svidjelo se tamošnjim rabovima božjim progledati očima novog svijeta i vijeka i zavazda prekrižiti pradjedovska ognjišta. Drvo je valjda, čuvajući očevo stado, djeljao još kao dijete, pa ga je snašla sreća da završi na zanatu kod poznatog samokovskog majstora Kirjakova. Iščeprkao sam još poneki detalj o Vasilovom naukovanju, nije se sve to dešavalo prije nekoliko stoljeća, već nekad pred samo oslobođenje tog područja od Osmanlija, a štošta sam doznao i iz drugih izvora, ali je mnogo toga bilo nesigurno i nepouzdano, samo po čuvenju, pa ću ponešto i prekočiti kako ne bih – kao što loš drvorezbar jednim prenaglim rezom upropasti svoj uradak – zaprljao i upropastio sve što ću ispričati o Vasilu.
Ona se zvala Bayan i bila je, koliko se znalo, jedina tog imena u Samokovu. Ko zna zašto, možda jer je bila kći trulo bogatog zakupnika rudnika i rudarskih carina, a možda je sve bilo slučajno kao što se katkad u životu desi. Majstor Kirjakov nije imao djece i već je polako protjerivao savjest kroz trostruko sito i pakovao dušu za veliko putovanje pa je još samo povremeno uspijevao svratiti u radnju. Pravi majstor već je bio Vasil. Mora da je, uz spretne ruke, koje su znale napraviti sve što stari majstor zamisli, njegova djetinja dobrodušnost bila glavna u odluci da nasljednik pa tako i novi vlasnik radnje postane on, Vasil. Bayan je vidio samo jednom, opet slučajno, ili možda nije bilo tako, kao što se to katkad u životu desi: ni sasvim dijete, ni sasvim žena, kao uska cesta na prijevoju s kojeg se sve vidi, ali od uzbrdice do nizbrdice sve traje prekrtako da bismo spoznali ono što slijedi. Usto je bila zabuljena, pa joj je od svega tijela vidio samo dva oka, krupna, vrela i sjajna kao dvije kovačke vatre na pucketavom bukovom ćumuru u nekoj od samokovskih kovačinica. Srce mu je zalupalo nepravilno kao kovački čekić u rukama šegrta kad polaže završni ispit, a sve je trajalo kratko, možda svega nekoliko sekundi, dok je njena staramajka, također zamotana od pete do glave, nije ošinula samo njoj primjetnim pogledom, jačim od udarca biča koji Bayan nikad nije osjetila.
Povijest se, mada ima onih koji tvrde da se sve okreće i ponavlja, uvijek piše novim pisaljkama na staroj pergameni. Povijest je palimpsest, ali se svaka pergamena sjeća časa kad je izgubila nevinost, kad je pisaljka prvi put zagrebala po njenoj nježnosti. Ko zna koliko je trajalo Vasilovo kockanje sa svime onim što je bio i trebao biti i dok je shvatio da jednu točkicu povijesti može ispisati i sam. Bit će da je o tome i raspravljao jedino sa samim sobom, jer da je ikog drugog pitao za savjet, taj bi mu rekao da izabere kakvu finu kovačku kćer, konjske ploče i dobro okaljeni željezni klinci svakodnevno su na pretovarenim konjima odavde raznošeni sve do Beograda i Istanbula, i da je lud ako se samo i usudi otići gazdi Arslanu, čovjeku toliko moćnom da je bez puno napora mogao učiniti da Vasil začas završi zatrpan u nekom od jalovih rudarskih potkopa. Povijest, barem ona za koju se znalo u Samokovu, nije, naime, zabilježila slučaj da je jedan hrišćanin zaprosio tursku djevojku, i ne da nije pamtila nego se, ma koliki memorijski čip imala i ma koliko puta ga dograđivala, ni uz najveći napor nije mogla sjetiti ni da je to ikad ikome u ovom kraju uopće došlo u pamet; to, ustvari, više ni ne bi bila pamet već nešto što je puno bliže bilo suicidu.
Niko valjda nije ni znao što se desilo u nekoliko minuta koje je majstor Vasil proveo u Arslanovoj kući, možda čak i samo u dvorištu, ali se odnekud ipak doznalo za razlog njegovog posjeta. U Samokovu nije bilo živa ljudskog stvora koji se ne bi složio s tim da je gazda Arslan, makar se uvijek potiho pričalo o njegovoj gramzivosti i spremnosti da ne birajući načine podeblja ionako ogroman imetak, ispao dobar i milostiv, čim je Vasil živ izbatrgao preko njegove kapije.
Za sve je, iako već nije mogao ni saći do radnje, doznao i majstor Kirjakov. Nakon što su jednog jutra završili kratki razgovor o tome što će se rezati i djeljati, majstor je zašutio, ali nije dao znak Vasilu da može ići. Prošla je minuta, a možda i puno više; u takvim trenucima nekom razumnom ko bi sve pratio sa strane bolje no ikad bi postalo jasno da je vrijeme samo loša ljudska izmišljotina. Majstor Kirjakov nije ga ni pogledao, samo je procijedio:
– I…? Sad mi sve ispričaj, polako i po redu!
Bilo je tim riječima i strogosti i blagosti, i zapovijedi i molbe; majstor je na sve to imao bespogovorno pravo. Toliko mu je taj donedavno pitomi i skromni seljački sin prirastao srcu da bi, kad bi se ikako moglo, na svoja leđa rado natovario sve njegove brige i strahove pa makar prekoredno osvanuo na Haronovom čamcu.
Nije to bilo jedini jutarnji raport, ali je sve bilo uzalud. Majstor Kirjakov se nije mogao podmladiti, a poslovi su kasnili i šteta bivala svakim danom sve veća. Uzalud se pitao u što Vasil troši vrijeme, jer iz radnje gotovo da nije izbivao, osim što bi, naoko bez cilja, često i po sat vremena dreždio ispred Bajrakli džamije. Fajde nije bilo, pa su se sve češće dešavali prigovori kupaca, uglavnom ljudi iz višeg društvenog sloja, teških kad je trebalo promijeniti radnju i majstora, ali i praktičnih u tolikoj mjeri da ih tuđa aljkavost i neodgovornost nisu mogli spriječiti da to ipak učine.
Osim ako nas na onom svijetu svakog jutra dočekuje izvještaj o tome kakvo je stanje tamo odakle smo stigli, majstor Kirjakov nikad nije saznao čitavu priču, a mogla je, kad bi se stvari uprostile, stati u jednu jedinu rečenicu: Vasilu više nije bila važna ni radnja, ni posao, ni mušterije – Bayan je naprosto vrijedila nemjerljivo više od svega toga i svega ostalog što se tome ikako moglo pridružiti. Vasil je na Kirjakovljevoj sahrani bio odsutan i šutljiv kao i inače, mada su pogani jezici, ne znajući što se dešava u njegovoj glavi, govorkali kako će, čim sve to završi i ostane sam, sada u svojoj kući i radnji, sigurno vrištati od sreće – toliko malo siromaha dobije prigodu postati gazdom.
Vasil nije znao za govorkanja, do njega nisu došla, a i kako bi kad jedva da je i s kim progovorio više od najnužnijeg. I da je čuo, sve bi bilo isto – postoje stanja kad zdrave oči oslijepe i zdrave uši ogluše za takve stvari, toliko besmislene i daleke da bi se svaki put samo spotakle, pale i odvaljale od Vasila, nestajući kao iznenadni konjski topot u crnilu noći. Nastavio je raditi, primajući čak i poneku novu narudžbu, ali je nakon nekog vremena na ulazu u radnju osvanuo lokot. Iz kuće je izlazio rijetko, a onima koji prije toga nisu upoznali njegovu boju glasa, sada je za to bilo kasno. Potrajalo je tako, muklo i neprimijetno, dok neki daljnji rođak nije svratio Vasilovoj kući kako bi prenoćio: najprije je kucao, potom je gromko zazvečao zvekir, a onda je i uzalud obilazio oko kuće i dozivao – unutra očito nije bilo nikoga, i to, vidjelo se, odavno. Susjedi su samo odmahivali rukama na rođakova i pitanja nekoliko onih koji su se tu slučajno zatekli, privučeni svime što se dešavalo.
Iz grada je nestala i Bayan, barem je više nije bilo na ulici sa staramajkom, ali to gotovo da i nije imao ko primijetiti, toliko je zatvoren bio taj osmanlijski svijet koji je upola pripadao svemu što je Samokov bio, a drugom polovicom je, iako fizički tu, bio negdje daleko, u čudnim običajima i propisima koji se, ma koliko izgledali domaći ili barem odomaćeni, nikako nisu mogli do kraja udjenuti u okvir stvarne slike jednog malog bugarskog zanatlijskog mjesta.
Sizifovski uporno ju je tražio i pitao za nju gdje ju je smio spomenuti i gdje bi to inače platio glavom da za čudake ne vrijede neka druga pravila od onih koja vrijede za obični svijet. Tražio ju je, ispočetka noseći drvenu poputbinu u rukama, a onda u čvrstoj mreži dobivenoj od ribara s Perlovske koji se, bit će, sažalio na čovjeka iz čijih očiju i gesti je sve govorilo da je, iako živ, davno napustio ovaj svijet i da od ovosvjetskog u sebi ima još samo toliko koliko bi se njegovih snova moglo uhvatiti i zadržati u darovanoj mu mreži. U Samokovu ga, kad je odlučio krenuti ka Pazardžiku, niko nije vidio niti se zna je li uopće svraćao, makar i samo vidjeti stoji li lokot još uvijek na svom mjestu i pamte li dlijeta i noževi stisak njegovih širokih šaka. Navodno se neko vrijeme bio smirio i čak nastanio s ribarima na obali Marice, a neki su ga s njima vidjeli i u ribolovu.
Kip je ispočetka pokazivao svima, ponizno ponosan, ne na svoj umjetnički doseg, o čemu ništa nije znao, već na ljepotu drvene Bayan, a onda je jedno vrijeme praznih ruku vrludao selima između Pazardžika i Plovdiva. Kip je, međutim, malo potom stajao izložen na krovu jednog od drvenih kramova u koje su se smjestili radnici u Stambolijskom, dovedeni da bi gradili željezničku prugu između Istambula i Belova. Zaposlili su i njega i izgledalo je da ga ludost prolazi, makar sporo kao proljeće nedonošče koje na kraju preživi i izraste u dugo toplo ljeto. Možda bi sve doista krenulo u tom smjeru da se neki polupijani željezničar iz Brestovice nije popeo na kram i na drvenom licu kipa nacrtao nešto toliko ružno da su mu ostali jedva spasili glavu na ramenima: nakon što je Vasil saznao ko je krivac, zgrabio ga je za gušu i umalo udavio. Kad se krkljanac smirio, popeo se na krov, obrisao fleke s lica kipa i primio ga u ruke pobožno kao da uzima relikviju svetog Josifa Pravednog. Drugi put je mirisalo na to da bi mogao naći mir kad je navodno viđen kako kod nekih Karakačana nomada brine o krdu konja i stadu ovaca, usput ukrašavajući gajde i duduke nekog tamošnjeg majstora dobrozvučja, ali je vijest o tome donio pretrga Slavčo, kome se u bilo čemu što priča moglo vjerovati još manje nego kad se s njim trguje, pa ni ja u ovom što pričam ne mogu čvrsto stati iza te vijesti.
Neko vrijeme potom se izgubio i niko živ nije znao gdje je i je li uopće živ, da bi ga previranja malo prije ustanka protiv osmanlijske vlasti zatekla, mada ga već nekoliko godina ionako više nigdje niko i nije očekivao, tamo gdje ga baš niko nije mogao očekivati, u Gornjoj Džumaji, i to zato što mu je neko, vjerojatno neki šaljivdžija bez mjere i pameti, rekao da je u tom gradiću vidio djevojku koja je ista kao njegov kip. S jedne strane je to bila sretna okolnost, jer je ustanak puno žešće buknuo u drugim dijelovima zemlje i smrt je takoreći preko noći postala nešto kao susjed kojeg se poznaje od rođenja, tužni prijatelj, gotovo brat. S druge strane baš i nije, jer u Gornjoj Džumaji nisu povjerovali da traži nekog gazdu Arslana koji je morao bježati iz Samokova pa su ga proglasili ustaničkim špijunom i bacili u tamnicu. Sreća njegova pa je gradski kapetan Iskender ipak bio priseban čovjek i, mada je vrijeme bilo takvo da su se glave od trupova rastavlale nizašto i u trenu, brzo shvatio da je Vasilov um odlutao poljanama nedohvatnim ljudskom i da se već polako prelijeva preko rubova ionako naprsle dagare u koju je Gospod spustio dunjaluk pa ga je, odbivši prije toga njegovu želju da se priključi kapetanovoj vojsci, otputio izvan svog područja. Naredio je da mu bude vraćen njegov kip i da ga nosi odatle, jer zna se, meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima kipova; ovaj ovdje im može donijeti samo nesreću i ništa više. Čim je ostao sam, izmolio je, u sebi, da ga ni slučajno neko ne bi čuo, smjernu bismillu da mu se čudak i njegov kip nikad ne pojave ni u snu, a kamoli na javi, u Gornjoj Džumaji. Iako se moglo čuti i to da se malo potom, sve ne bi li kako došao do Bayan, prevjerio i stupio u neku azapsku četu koja je pustošila i palila hrišćanska sela i manastire oko Pazardžika, takve glasove demantira podatak da se njegovo ime nalazi na popisu prostih vojnika ustaničkih odreda koji su, pod zapovjedištvom Plamena Janjgijeva, bivšeg osuđenika zbog pronevjere crkvenog novca, a sada uvaženog vojskovođe, opsjedali tvrdoglavu osmanlijsku satniju, kružno ukopanu na stjenovitom brdu iznad Galabnika. Bit će da je drvena Bayan tu negdje zaradila onaj ožiljak ispod lijevog uha.
O tome kroza što je sve za tih nekoliko godina prošao kip lijepe Bayan mogla bi se napisati čitava jedna priča, a jedna možda i o tome kako je i gdje završio Vasil. Jednom ću ih, ako nađem vremena, i napisati, a ti koji ovo čitaš, ako slučajno obilaziš samokovski kraj, nipošto nemoj nikome, a pogotovo igumanu Gavrilu, spominjati ijedno slovo od onog što ovdje zapisah: neka ljepotica iz sobička i za njega i za čitav svijet zauvijek ostane Turska Gospa.
Turska Gospa
Ne znam čime sam zaslužio da me stari iguman Gavrilo uvede u sprčkani sobičak u potkrovlju malog i od duga vremena ohrndanog manastira svetog Oca Nikolaja. Možda je u mojim očima vidio nešto čega nije bilo u očima drugih koji bi ovdje svratili, možda mu je naprosto bilo dosadno, već trinaestu godinu je ovdje živio sam samcijat, a možda sam mu time što sam, umjesto na kapiji Rilskog manastira, kao gotovo svi koji u ovaj kraj stignu turistički, zalupao metalnim zvekirom na grbavim hrastovim vratima njegovog obitavališta, smanjio količinu zavisti, makar to bilo malo kao posljednja kap u pijančevom čokanjčiću travarice, željna slobode, ali zarobljena u fugi pelinovog listića.
Prije toga me je starački užurbano, kao da mu za dva sata dolazi sofijski mitropolit pa prije toga sve započeto mora privesti kraju, počešljati bradu i za svaki slučaj provjeriti da se koji krmelj nije zainatio da ga ponizi, proveo manastirskom crkvom i pokazao mi čađave ikone Tome Višanova, Hriste Galabova i nekih čije je umijeće, kao svjedok pokajnik ili naivni špiclov, već unaprijed odavao nadimak Molerov; njihova imena sam čuo prvi put, a nisam se ni trudio zapamtiti ih, pogotovo što mi je usporedba s venecijanskim majstorima bila nalik optimizmu centarfora ekipe liječenih alkoholičara pred prijateljski susret s prvoligašem iz metropole, čak i ako je stigla iz časnih usta jednog igumana. Potom me je iz ne baš čiste čaše počastio sokom od jabuka, koji je sam spravljao, punim mutnjikavog žutog taloga, a onda mi se pogledom isluženog Staljinovog isljednika zagledao pravo u zjenice i, nakon dobre dvije minute, za kojih se čulo samo njegovo teško disanje i dva kratka rafala djetlića iz manastirskog gaja, izustio, tvrdo, kao da sam nadobudni numizmatičar pred kojeg će ovog časa odnekud istresti punu šaku dosad nepoznatih dukata Giovannija Dandola:
– A ima i još nešto…
Onda još minuta, možda i dvije, potpune tišine, čak i onaj djetlić se odlučio uozbiljiti i uklopiti u važnost trenutka ili se možda usred rafala sjetio da ima termin kod zubara. Kako god, iguman je škriputavo ustao i rukom mi pokazao da krenemo. Na niski kat smo se popeli sedrenim stubama što su ih stoljeća nagrizla tako da su izgledala pomalo samrtnički, a kad je nastavio ići prema gore, bio sam gotovo siguran da me vodi u zvonik, prislonjen uz manastirsku zgradu, i odmah se psihički pripremio saslušati dosadno staračko trabunjanje o lijepom vidiku, prirodi kakve nema nigdje na svijetu i sličnim tričarijama – istrpjet ću, ipak se, iako mi nije morao ni otvoriti, potrudio oko mene. Shvatio sam da sam promašio nakon što je otvorio vrata sobička i u sekundi upalio slabašnu sijalicu. Mirisalo je na prebiberenu slaninu, mora da je negdje u potkrovlju bila i sušnica, a sve zajedno je nalikovalo udžeri u tuđoj kući u koju su te roditelji poveli na sijelo pa te, pošto si neposlušan, plaše da su tamo, iza vrata, babaroge i šareni nevidiši koji će ti otkinuti pišu ili će te u komadu, bez žvakanja, progutati za večeru i potom zadovoljno podrignuti. Iznutra je nekud mimo mene, pogleda smjerno oborenog ka podu kojeg uopće nije bilo, gledala žena obučena po turski. Drveni kip crvima je očito nekad bio vrlo zanimljiv, ali su desetci suhih rupica govorili da su davno otjerani od slasnog zalogaja.
– Turska Gospa – rekao je i opet mi se na trenutak prodorno zagledao u zjenice. – Ne pokazujemo je svakome – nastavio je pretvarajući se u množinu – samo rijetkim. I nema slikanja…
Tu kao da je želio još nešto objasniti, ali je sve stalo u jedan odlučan rez širokim žuljavim dlanom po zraku.
Dok mi slika nije nepovratno ishlapjela iz vječito razbarušenih misli, mada mislim da se to neće desiti nikad, opisat ću ono što vidjeh. Kip je bio visok osamdesetak centimetara, možda i čitav metar, pun mrlji, spektra bogatijeg nego što ih najnovija inačica photoshopa ima između crne i prljavožute. Lice malo bjelje od ostatka: uska usta sočnih usana za koje bih, da je kip napravljen u novije doba, pomislio da su botoksirane, nos na kojem su se nazirale tanke hrskavične ploče, pravilna brada i čelo pomalo previsoko za ženu. Ispod lijevog uha, tamo gdje završava obraz, jedva vidljiv ožiljak. Nekom se možda ne bi dopala, ako je ljudsku ljepotu uopće dozvoljeno spominjati i, pogotovo, primjenjivati na nekom ko se zove Gospa. Meni je, makar zamrljana kao banovićki rudar kad izađe iz treće smjene, bila lijepa na način koji sebi nisam znao objasniti, a nisam ni imao vremena za bilo kakvo razmatranje, tim više što je i sama pomisao da o tome progovorim koju riječ s igumanom Gavrilom bila bogohulna. Ruke prekrižene na slabašnim grudima, preko bijele košulje i jeleka čija je boja varirala od crvene ka svjetlosmeđoj, čemu je sigurno doprinijelo i vrijeme sa svojim talozima. Preko fistana što se se spuštao sve do poda, pa su se opanci samo nazirali, previjala se tamna pregača, a gajtan oko pasa bio je nekoliko puta uvrnut. Sve je bilo od drveta, kao i biseri te perlice oko vrata i na čelu, jedino su se iz očnih duplji zelenili komadi vodnjikavog žada s mrenom od prašine. Na objema rukama su se, nalik krastama, isticala plitka udubljenja u obliku križa. I bezbroj drugih detalja koje za tako kratko vrijeme nisam uspio memorirati toliko da bih ih mogao opisati. Uglavnom se onaj ko je napravio kip stvarno morao potruditi i sigurno je trajalo danima, možda i mjesecima; valjda za Gospu ništa nije previše.
Moram ovdje priznati kako uopće nisam mislio svraćati u manastir nego sam negdje između Pernika i Samokova, upravo između Dupnice i Krajinaca, skrenuo na naopaku stranu, a požutjeli putokaz na kojem je stajalo da se uskim makadamom može do nekog manastira naprosto me je pozvao, bit će zbog toga što je bio sasvim običan, ispisan na komadu zahrđanog lima, kao da je postavljen reda radi, a ne kako bi neko stvarno skrenuo s glavnog puta, pogotovo što u blizini nije bilo naselja. Usput sam naišao samo na starčića koji je, noseći na leđima užani vijenac živih šutljivih kokoški, s cigarom u bezubim ustima, nalikovao “ćiri” dok se penje od Bradine ka Ivan sedlu. U samokovski gradski arhiv sam ionako već zakasnio, ostaje mi samo naći prenoćište, a umjesto da se dosađujem u hotelskoj sobi, šta mi fali pogledati manastir, koji god i čiji god, svejedno je.
Prenoćište u Samokovu našao sam u nekom hotelu u obliku utvrde, čije sam ime zaboravio, a nisam se uspio usredsrediti ni na ono zbog čega sam ukoračio među tmurna bugarska brda. Uloga Sasa u razvoju rudarstva na Balkanu, tako se zvala tema mog rada, ali sam u sobi broj 37, besciljno listajući kopiju Agricoline De re metallice, knjižurine sa bezbroj ilustracija saskog rudarenja, umjesto Sasa zamotanih u kožne bunde, kapuljača nabijenih na visoka čela, u zamršenom klupku svukud odlutalih misli svako malo vidio lik žene koju mi je pokazao iguman Gavrilo. Desetak sati kasnije učinilo mi se da sam je sanjao, pa nisam mogao prežaliti što se, pošto je jutro nemilosrdno zbrisalo i najnevažniji detalj protekle noći, nisam razbudio i zapisao san kojem više nisam uspijevao odrediti ni predznak.
Koji dan kasnije ću u časopisu Francuskog instituta u Sofiji naići na članak o Turskoj Gospi, više popularan, novinski, nego stručni, mada je u dnu stranice stajao potpis poznatog sofijskog povjesničara umjetnosti. Iguman Gavrilo je škrto pokazivao Tursku Gospu, držeći je u tmurnom potkrovnom zatvoru umjesto nasred crkve, ali je, eto, jedan stručnjak ipak dospio do onog mračnog sobička, mada ni njemu, makar je bio autoritet, nije bilo dozvoljeno napraviti fotografiju, što je napomenuo na samom početku kratkog teksta, kao i ono što je iguman kazao i meni, da se ne zna kako je kip dospio u manastir. Svezak časopisa u kojem je članak tiskan, izdan je prije sedam godina, a za minutu sam, na googleu, saznao da je autor prije dva mjeseca preselio na bolji svijet i odmah me je spopalo grizodušje što u Samokov nisam svratio lani, kako sam prvotno planirao. Uzalud sam se trudio uvjeriti samog sebe kako je malo vjerojatno da bih i tada nabasao na mali manastir i Tursku Gospu pa sam se, prije nego što sam uspio zaspati, više od umora nego od spremnosti za san, žestoko posvađao sa samim sobom.
Opis Gospe i nije bio baš vjeran; ili je veliki stručnjak ponio krive naočale, ili mu je memorija već bila oštećena, ili je ono svjetalce u sobičku doista bilo takvo da smo on i ja vidjeli dva različita kipa. Ipak je bio isti – stari se profesor bavio i etnologijom pa je ukrase i nošnju opisao tako detaljno da se ni na fotografiji ne bi vidjeli bolje. Jedino osim nošnje oko čega bismo se složili bilo je to što je i on, oprezno i gotovo cjepidlački biranim riječima, zaključio da je Gospa toliko lijepa da je kipar, tako je nazvao autora, ipak bilo loš umjetnik, jer svetu Bogomajku nema smisla predstavljati s toliko ljudske ljepote.
Nakon buđenja nije bilo vremena za rekonstrukciju, ako je ona uopće bila moguća, mada se ne može poreći da nam to ponekad uspije. Kao kad bih na papiru s iscrtanom cestom od Brskova, gdje sam bio prije dva dana, pa do Samokova, pokušao poredati ograničenja brzine – sva sam ih vidio, ali ni otprilike ne bih znao staviti točkice tamo gdje mi je ekrančić pored volana svaki put tužno zatulio.
Ne znam kako se desilo da mi arhivar Trifon Popov uz dvanaest kutija građe vezane za Sase, tek djelomično istražene, u ruke dadne i jednu s izblijedjelim vlasničkim tapijama, međusobno sličnim kao jaje jajetu, te još jednu u kojoj su se nalazile iskrzane trgovačke knjige nekoliko članova drvorezbarskog ceha. Na Tursku Gospu sam već bio zaboravio, ali sam, nakon što sam završio sa devet saskih kutija, odlučio prelistati i preostale dvije. Od tapija sam brzo digao ruke, Osmanlije su, kao i valjda svaka vlast, imali neku vrstu formule kojom su opisivali vlasništvo, pa bi puno bolje poslužile nekom ko se bavio nazivljem sela i gradova, livada i rijeka, a nad kutijom drvorezbara sam zastao i onda zavezao čvorove na kutiji – krsta su me boljela od nagnutog položaja tijekom snimanja, a drvorezbari su račune počeli voditi tek nekoliko stoljeća nakon što su Sasi otišli ko zna kud u potrazi za sjajem dragocijenih metala ili se kao stručnjaci utopili u domaće stanovništvo. Počeo sam pakirati sve one drangulije što su mi trebale za snimanje, ali mi se u sekundi pred očima pojavilo umrljano lice iz igumanovog potkrovnog sobička, pa sam ipak odvezao kartonsku kutiju i uskoro se dao na posao.
U Bugarsku više ne kanim ići, možda nekad turistički, mada teško, jer me je život odveo na drugu stranu svijeta. Ako i odem, ko zna hoću li igumana Gavrila zateći živog, a imao bih mu što ispričati, samo što je dvojba želim li to doista i učiniti veća od Vitoše. Upravo iz jednog seoca ispod Vitoše Vasil je, tako se zvao drvorezbar, stigao u Samokov. Seoce je – saznah to nakon što sam poželio vidjeti gdje je rođen i odrastao – postojalo samo još po imenu i ruševinama; svidjelo se tamošnjim rabovima božjim progledati očima novog svijeta i vijeka i zavazda prekrižiti pradjedovska ognjišta. Drvo je valjda, čuvajući očevo stado, djeljao još kao dijete, pa ga je snašla sreća da završi na zanatu kod poznatog samokovskog majstora Kirjakova. Iščeprkao sam još poneki detalj o Vasilovom naukovanju, nije se sve to dešavalo prije nekoliko stoljeća, već nekad pred samo oslobođenje tog područja od Osmanlija, a štošta sam doznao i iz drugih izvora, ali je mnogo toga bilo nesigurno i nepouzdano, samo po čuvenju, pa ću ponešto i prekočiti kako ne bih – kao što loš drvorezbar jednim prenaglim rezom upropasti svoj uradak – zaprljao i upropastio sve što ću ispričati o Vasilu.
Ona se zvala Bayan i bila je, koliko se znalo, jedina tog imena u Samokovu. Ko zna zašto, možda jer je bila kći trulo bogatog zakupnika rudnika i rudarskih carina, a možda je sve bilo slučajno kao što se katkad u životu desi. Majstor Kirjakov nije imao djece i već je polako protjerivao savjest kroz trostruko sito i pakovao dušu za veliko putovanje pa je još samo povremeno uspijevao svratiti u radnju. Pravi majstor već je bio Vasil. Mora da je, uz spretne ruke, koje su znale napraviti sve što stari majstor zamisli, njegova djetinja dobrodušnost bila glavna u odluci da nasljednik pa tako i novi vlasnik radnje postane on, Vasil. Bayan je vidio samo jednom, opet slučajno, ili možda nije bilo tako, kao što se to katkad u životu desi: ni sasvim dijete, ni sasvim žena, kao uska cesta na prijevoju s kojeg se sve vidi, ali od uzbrdice do nizbrdice sve traje prekrtako da bismo spoznali ono što slijedi. Usto je bila zabuljena, pa joj je od svega tijela vidio samo dva oka, krupna, vrela i sjajna kao dvije kovačke vatre na pucketavom bukovom ćumuru u nekoj od samokovskih kovačinica. Srce mu je zalupalo nepravilno kao kovački čekić u rukama šegrta kad polaže završni ispit, a sve je trajalo kratko, možda svega nekoliko sekundi, dok je njena staramajka, također zamotana od pete do glave, nije ošinula samo njoj primjetnim pogledom, jačim od udarca biča koji Bayan nikad nije osjetila.
Povijest se, mada ima onih koji tvrde da se sve okreće i ponavlja, uvijek piše novim pisaljkama na staroj pergameni. Povijest je palimpsest, ali se svaka pergamena sjeća časa kad je izgubila nevinost, kad je pisaljka prvi put zagrebala po njenoj nježnosti. Ko zna koliko je trajalo Vasilovo kockanje sa svime onim što je bio i trebao biti i dok je shvatio da jednu točkicu povijesti može ispisati i sam. Bit će da je o tome i raspravljao jedino sa samim sobom, jer da je ikog drugog pitao za savjet, taj bi mu rekao da izabere kakvu finu kovačku kćer, konjske ploče i dobro okaljeni željezni klinci svakodnevno su na pretovarenim konjima odavde raznošeni sve do Beograda i Istanbula, i da je lud ako se samo i usudi otići gazdi Arslanu, čovjeku toliko moćnom da je bez puno napora mogao učiniti da Vasil začas završi zatrpan u nekom od jalovih rudarskih potkopa. Povijest, barem ona za koju se znalo u Samokovu, nije, naime, zabilježila slučaj da je jedan hrišćanin zaprosio tursku djevojku, i ne da nije pamtila nego se, ma koliki memorijski čip imala i ma koliko puta ga dograđivala, ni uz najveći napor nije mogla sjetiti ni da je to ikad ikome u ovom kraju uopće došlo u pamet; to, ustvari, više ni ne bi bila pamet već nešto što je puno bliže bilo suicidu.
Niko valjda nije ni znao što se desilo u nekoliko minuta koje je majstor Vasil proveo u Arslanovoj kući, možda čak i samo u dvorištu, ali se odnekud ipak doznalo za razlog njegovog posjeta. U Samokovu nije bilo živa ljudskog stvora koji se ne bi složio s tim da je gazda Arslan, makar se uvijek potiho pričalo o njegovoj gramzivosti i spremnosti da ne birajući načine podeblja ionako ogroman imetak, ispao dobar i milostiv, čim je Vasil živ izbatrgao preko njegove kapije.
Za sve je, iako već nije mogao ni saći do radnje, doznao i majstor Kirjakov. Nakon što su jednog jutra završili kratki razgovor o tome što će se rezati i djeljati, majstor je zašutio, ali nije dao znak Vasilu da može ići. Prošla je minuta, a možda i puno više; u takvim trenucima nekom razumnom ko bi sve pratio sa strane bolje no ikad bi postalo jasno da je vrijeme samo loša ljudska izmišljotina. Majstor Kirjakov nije ga ni pogledao, samo je procijedio:
– I…? Sad mi sve ispričaj, polako i po redu!
Bilo je tim riječima i strogosti i blagosti, i zapovijedi i molbe; majstor je na sve to imao bespogovorno pravo. Toliko mu je taj donedavno pitomi i skromni seljački sin prirastao srcu da bi, kad bi se ikako moglo, na svoja leđa rado natovario sve njegove brige i strahove pa makar prekoredno osvanuo na Haronovom čamcu.
Nije to bilo jedini jutarnji raport, ali je sve bilo uzalud. Majstor Kirjakov se nije mogao podmladiti, a poslovi su kasnili i šteta bivala svakim danom sve veća. Uzalud se pitao u što Vasil troši vrijeme, jer iz radnje gotovo da nije izbivao, osim što bi, naoko bez cilja, često i po sat vremena dreždio ispred Bajrakli džamije. Fajde nije bilo, pa su se sve češće dešavali prigovori kupaca, uglavnom ljudi iz višeg društvenog sloja, teških kad je trebalo promijeniti radnju i majstora, ali i praktičnih u tolikoj mjeri da ih tuđa aljkavost i neodgovornost nisu mogli spriječiti da to ipak učine.
Osim ako nas na onom svijetu svakog jutra dočekuje izvještaj o tome kakvo je stanje tamo odakle smo stigli, majstor Kirjakov nikad nije saznao čitavu priču, a mogla je, kad bi se stvari uprostile, stati u jednu jedinu rečenicu: Vasilu više nije bila važna ni radnja, ni posao, ni mušterije – Bayan je naprosto vrijedila nemjerljivo više od svega toga i svega ostalog što se tome ikako moglo pridružiti. Vasil je na Kirjakovljevoj sahrani bio odsutan i šutljiv kao i inače, mada su pogani jezici, ne znajući što se dešava u njegovoj glavi, govorkali kako će, čim sve to završi i ostane sam, sada u svojoj kući i radnji, sigurno vrištati od sreće – toliko malo siromaha dobije prigodu postati gazdom.
Vasil nije znao za govorkanja, do njega nisu došla, a i kako bi kad jedva da je i s kim progovorio više od najnužnijeg. I da je čuo, sve bi bilo isto – postoje stanja kad zdrave oči oslijepe i zdrave uši ogluše za takve stvari, toliko besmislene i daleke da bi se svaki put samo spotakle, pale i odvaljale od Vasila, nestajući kao iznenadni konjski topot u crnilu noći. Nastavio je raditi, primajući čak i poneku novu narudžbu, ali je nakon nekog vremena na ulazu u radnju osvanuo lokot. Iz kuće je izlazio rijetko, a onima koji prije toga nisu upoznali njegovu boju glasa, sada je za to bilo kasno. Potrajalo je tako, muklo i neprimijetno, dok neki daljnji rođak nije svratio Vasilovoj kući kako bi prenoćio: najprije je kucao, potom je gromko zazvečao zvekir, a onda je i uzalud obilazio oko kuće i dozivao – unutra očito nije bilo nikoga, i to, vidjelo se, odavno. Susjedi su samo odmahivali rukama na rođakova i pitanja nekoliko onih koji su se tu slučajno zatekli, privučeni svime što se dešavalo.
Iz grada je nestala i Bayan, barem je više nije bilo na ulici sa staramajkom, ali to gotovo da i nije imao ko primijetiti, toliko je zatvoren bio taj osmanlijski svijet koji je upola pripadao svemu što je Samokov bio, a drugom polovicom je, iako fizički tu, bio negdje daleko, u čudnim običajima i propisima koji se, ma koliko izgledali domaći ili barem odomaćeni, nikako nisu mogli do kraja udjenuti u okvir stvarne slike jednog malog bugarskog zanatlijskog mjesta.
Sizifovski uporno ju je tražio i pitao za nju gdje ju je smio spomenuti i gdje bi to inače platio glavom da za čudake ne vrijede neka druga pravila od onih koja vrijede za obični svijet. Tražio ju je, ispočetka noseći drvenu poputbinu u rukama, a onda u čvrstoj mreži dobivenoj od ribara s Perlovske koji se, bit će, sažalio na čovjeka iz čijih očiju i gesti je sve govorilo da je, iako živ, davno napustio ovaj svijet i da od ovosvjetskog u sebi ima još samo toliko koliko bi se njegovih snova moglo uhvatiti i zadržati u darovanoj mu mreži. U Samokovu ga, kad je odlučio krenuti ka Pazardžiku, niko nije vidio niti se zna je li uopće svraćao, makar i samo vidjeti stoji li lokot još uvijek na svom mjestu i pamte li dlijeta i noževi stisak njegovih širokih šaka. Navodno se neko vrijeme bio smirio i čak nastanio s ribarima na obali Marice, a neki su ga s njima vidjeli i u ribolovu.
Kip je ispočetka pokazivao svima, ponizno ponosan, ne na svoj umjetnički doseg, o čemu ništa nije znao, već na ljepotu drvene Bayan, a onda je jedno vrijeme praznih ruku vrludao selima između Pazardžika i Plovdiva. Kip je, međutim, malo potom stajao izložen na krovu jednog od drvenih kramova u koje su se smjestili radnici u Stambolijskom, dovedeni da bi gradili željezničku prugu između Istambula i Belova. Zaposlili su i njega i izgledalo je da ga ludost prolazi, makar sporo kao proljeće nedonošče koje na kraju preživi i izraste u dugo toplo ljeto. Možda bi sve doista krenulo u tom smjeru da se neki polupijani željezničar iz Brestovice nije popeo na kram i na drvenom licu kipa nacrtao nešto toliko ružno da su mu ostali jedva spasili glavu na ramenima: nakon što je Vasil saznao ko je krivac, zgrabio ga je za gušu i umalo udavio. Kad se krkljanac smirio, popeo se na krov, obrisao fleke s lica kipa i primio ga u ruke pobožno kao da uzima relikviju svetog Josifa Pravednog. Drugi put je mirisalo na to da bi mogao naći mir kad je navodno viđen kako kod nekih Karakačana nomada brine o krdu konja i stadu ovaca, usput ukrašavajući gajde i duduke nekog tamošnjeg majstora dobrozvučja, ali je vijest o tome donio pretrga Slavčo, kome se u bilo čemu što priča moglo vjerovati još manje nego kad se s njim trguje, pa ni ja u ovom što pričam ne mogu čvrsto stati iza te vijesti.
Neko vrijeme potom se izgubio i niko živ nije znao gdje je i je li uopće živ, da bi ga previranja malo prije ustanka protiv osmanlijske vlasti zatekla, mada ga već nekoliko godina ionako više nigdje niko i nije očekivao, tamo gdje ga baš niko nije mogao očekivati, u Gornjoj Džumaji, i to zato što mu je neko, vjerojatno neki šaljivdžija bez mjere i pameti, rekao da je u tom gradiću vidio djevojku koja je ista kao njegov kip. S jedne strane je to bila sretna okolnost, jer je ustanak puno žešće buknuo u drugim dijelovima zemlje i smrt je takoreći preko noći postala nešto kao susjed kojeg se poznaje od rođenja, tužni prijatelj, gotovo brat. S druge strane baš i nije, jer u Gornjoj Džumaji nisu povjerovali da traži nekog gazdu Arslana koji je morao bježati iz Samokova pa su ga proglasili ustaničkim špijunom i bacili u tamnicu. Sreća njegova pa je gradski kapetan Iskender ipak bio priseban čovjek i, mada je vrijeme bilo takvo da su se glave od trupova rastavlale nizašto i u trenu, brzo shvatio da je Vasilov um odlutao poljanama nedohvatnim ljudskom i da se već polako prelijeva preko rubova ionako naprsle dagare u koju je Gospod spustio dunjaluk pa ga je, odbivši prije toga njegovu želju da se priključi kapetanovoj vojsci, otputio izvan svog područja. Naredio je da mu bude vraćen njegov kip i da ga nosi odatle, jer zna se, meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima kipova; ovaj ovdje im može donijeti samo nesreću i ništa više. Čim je ostao sam, izmolio je, u sebi, da ga ni slučajno neko ne bi čuo, smjernu bismillu da mu se čudak i njegov kip nikad ne pojave ni u snu, a kamoli na javi, u Gornjoj Džumaji. Iako se moglo čuti i to da se malo potom, sve ne bi li kako došao do Bayan, prevjerio i stupio u neku azapsku četu koja je pustošila i palila hrišćanska sela i manastire oko Pazardžika, takve glasove demantira podatak da se njegovo ime nalazi na popisu prostih vojnika ustaničkih odreda koji su, pod zapovjedištvom Plamena Janjgijeva, bivšeg osuđenika zbog pronevjere crkvenog novca, a sada uvaženog vojskovođe, opsjedali tvrdoglavu osmanlijsku satniju, kružno ukopanu na stjenovitom brdu iznad Galabnika. Bit će da je drvena Bayan tu negdje zaradila onaj ožiljak ispod lijevog uha.
O tome kroza što je sve za tih nekoliko godina prošao kip lijepe Bayan mogla bi se napisati čitava jedna priča, a jedna možda i o tome kako je i gdje završio Vasil. Jednom ću ih, ako nađem vremena, i napisati, a ti koji ovo čitaš, ako slučajno obilaziš samokovski kraj, nipošto nemoj nikome, a pogotovo igumanu Gavrilu, spominjati ijedno slovo od onog što ovdje zapisah: neka ljepotica iz sobička i za njega i za čitav svijet zauvijek ostane Turska Gospa.