I pop i prator, i odža i gazda, i beg i aga, i subaša, sve se to džamijski isprsilo u ovoj zemlji, pa deblja i tovi se, plivajući u ustrijskoj pravi i slobodi. A radni narod i težaci bez prave i slobode, bez oružja i bez pomoći ni sa koje strane, a sa dvije strane navalile zlosti i napasti: iz čaršije ajduci, a iz gore vuci i jazavci.
Petar Kočić: Jazavac pred sudom
Čim sam se, po drugi put, prihvatio uredničkog posla u banjalučkom Glasu, gdje se izdavačka djelatnost razvijala na gotovo optimalan način, stavio sam kao naš prioritet izdavanje sabranih djela Petra Kočića. Za taj posao u to vrijeme pravi odabir bio je dr Branko Milanović, predavač na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i dugogodišnji glavni urednik člasopisa Putevi. Pored svega toga, nije bilo bez značaja to što je Milanović bio i Banjalučanin po rođenju. Od prvog našeg susreta u njegovoj kancelariji na fakultetu, profesor Milanović je za mene postao veoma značajan orijentir mog književnog stasavanja. U Putevima je objavljivao prevode vodećih savremenih književnih teoretičara, i bilo mi je neobično što predaje srpske i hrvatske realiste. Milanovićevi saradnici na Kočićevim sabranim djelima bili su Mirjana Bogavac i Ljubica Tomić-Kovač, koje su prilježno iščitale sve dostupne verzije objavljenih Kočićevih djela da bi ispravile ono što je vremenom pokvareno i otklonile brojne štamparske greške koje su se pojavljivale kao dio teksta. Bibliografiju je uradio Dragoljub Vlatković. Milanovićev uvodni tekst ostaje i dalje jedan od važnijih tekstova o Kočićevom djelu. Tehnički urednik ovog veoma lijepog izdanja u četiri knjige bio je slikar Enes Mundžić. Po značaju i izgledu to je svakako bio i ostao najznačajniji Glasov izdavački poduhvat. Sabrana djela Petra Kočića objavljena su 1986. godine, i promovisana na Sajmu knjiga u Beogradu. Bila je to izuzetna svečanost za mene, pored ostalog i zbog prisustva Kočićeve kćerke Dušice i njene porodice.
Moj poseban interes za Kočićevo djelo počeo je poznanstvom sa kompozitorom Vladom Miloševićem. Do tada ja sam plovio evropskim i svjetskim književnim vodama i uticajima. Evo kako je to bilo. Ovdje dajem u slikama koje su kao bljeskovi u mom pamćenju prepunom ljudi i događaja.
Prva slika, ili događaj, 1972. godina, još tačnije, 21.4. kada je na obnovljenoj sceni Narodnog pozorišta Bosanske krajine izvedena predstava Krajiške legende, sa malo dužim podnaslovom: Pripovijedanje Pantelije sa Zmijanja u 3 vakta. Bila je to predstava po Kočićevoj pripovijednoj zbirci Jauci sa Zmijanja, koju je adaptirao za scenu, ili nešto tome slično, Jovan Putnik, beogradski režiser. Predstava mi se nije svidjela i to sam napisao, otvoreno i iskreno, kao što obično rade u svojim prvim prikazima mladi ljudi. Stavio sam u naslov Ili Kočić ili Putnik. Ono što je za mene bilo iznenađenje i što sam pohvalio odnosilo se na muziku Vlade Miloševića, koga u to vrijeme ne samo da nisam poznavao, nego nisam znao nijedno njegovo djelo. Šta mi se svidjelo? Kantilena na violončelu, u kojoj se osjećao duh Zmijanja, planine, melanholije i drevnosti. To čelo je bilo poput ljudskog glasa, zborilo je bolje od glumaca na sceni, dozivalo sjećanja za koje i ne znamo da postoje. To je Zmijanje, to je Kočić, ta pjesma iz davnina, o kojima se u narodu pričaju bajke kao o vremenu pravde i blagostanja.
Druga slika, ili događaj, odnosi se na javno snimanje Miloševićeve Mrgude, simfonije u jednom stavu po istoimenoj Kočićevoj pripovijetki, na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Neobično mjesto za takve poslove, ali pun pogodak što se tiče atmosfere. Bilo je to za mene uzbudljivo iskustvo, nešto do tada nedoživljeno. Mislim da su jednako doživjeli Miloševićevu muziku i svi prisutni. Simfonijski orkestar, da li sarajevske filharmonije iz Radio-televizije Sarajevo, pod dirigentskom palicom Radivoja Spasića izveo je zaista majstorski ovo neobično i teško djelo sa mnogo udaraljki i zvuka. Tu je snažna ekspresija izvirala iz svakog instrumenta. Sve je bilo puno zvuka, udaraljki, ekspersija kojom se izražava zmijanjska ljubav u kojoj se voli pretjerano, kao što je sve na toj visoravni pretjerano, i strada za tu ljubav i zbog nje. Vlado Milošević komponovao je više simfonijskih djela po Kočićevim pripovijetkama, ali Mrguda je sigurno njegov najviši domet i djelo koje je pri vrhu, ako ne i na samom vrhu njegovog bogatog opusa. Bez ijednog citata iz narodnog pjevanja, ono govori onome koji umije i hoće da sluša, o Zmijanju i njegovim ljudima i njihovoj tragici, jednakom snagom kao što to govori sam Kočićev tekst. Združeni, oni su svijet za sebe i po sebi. Sam Milošević to objašnjava ovako: Nisam doslovno slijedio i opisivao zbivanja kako redom teku u pripovijetki (a i da sam htio to ne bi bilo moguće). Kako sam radio na ovom djelu meni su pred očima bili ovi elementi: Mrguda, mladost, snaga, zdravlje i ljepota; zmijanjski pejzaž, odnosno ambijent u kome se radnja događa; susret s Mikom i njihova ljubavna veza; i završetak (Coda) – mali rekvijem, sjećanje na Mrgudu.
U svom poznatom eseju o književnom djelu Петра Кочића, Исидоре Секулић, skoro neposredno po piščevoj smrti piše: Доста се често чује, кад је реч о Кочићу, извесна бојазан за његову савременост. Oва мудра жена наводи na početku svog teksta све што је промијењено, већ у њено вријеме, а чему је Кочић посветио свој живот, па и своје књижевно дјело. Потом она маниром искусне књижевне адвокатице износи аргументе за и против тог дјела, да би га одбранила у оном што је најбоље, а што је у суштини поезија, као што су, наvodi Isidora Sekulić: Јаблан и најпесимистичнија прича Кочићева Кроз мећаву, гдје се страхота планинске зиме персонификује демонски, постаје зао бог босански. Преко таквих прича је Кочић истерао до чисте поезије, до онога што је рађено са сублимираним патриотизмом духа, до онога што је увек савремено.
Nema mnogo pisaca kod kojih su se život i djelo tako prepleli da ne možemo da ih razdvojimo, i kada više nema živog pisca među nama, njegov život je još uvijek tu, kao životni obrazac. Malo malo pa te neko podsjeti na njega, na njegovu ulogu u svom vremenu, na njegov odnos prema literaturi. Bio je Skerlićev ispisnik i prijatelj, prihvatao njegova načela, ali na svoj, strogo gorštačko individualistički način. Mnogo je naših stvarnih savremenika koji jedva da su šta pročitali od Koče, ali o njegovom životu izgleda znaju gotovo sve. Naročito da je bio tribun, posvećen svome narodu od mladosti, od spoznaje sebe kao individue koja bi mogla nešto učiniti za narod.
Moja stalna misao je, poput pitanja, ima li slobode naroda bez slobode pojedinca? Pojedinac se vezuje za državu da ga ona zaštiti, ali ako to ne čini on ustaje protiv nje. To je relovucija. Ali, ako je država strana, okupatorska, onda je borba protiv nje oslobodilačka. Je li baš tako? Da li se sa odlaskom okupatora ta borba završava? Primjer Pelagića i svih onih koji su se borili za socijalnu pravdu svakog čovjeka govori odrečno – borba za slobodu nikada se ne završava. Pelagić je robijao pod Turcima, da bi umro u srpskom zatvoru u Požarevcu. Upravo zbog te svoje nesalomljive borbenosti za dobrobit pojedinca, čija sloboda se ostvaruje kroz socijalno oslobođenje, dakle, zbog toga je on u ovom „novom“ vremenu naglašenog desnog nacionalizma potisnut u zaborav. I ovdje u B.L. smo imali njegovu lijepu bistu u Parku Petar Kočić, koja je u preoblikovanju parka poslije ovog novog rata naprosto nestala. Kočić nije, ali se sveo na tribuna u borbi za nacionalno oslobođenje od stranaca, a ne oslobođenje čovjeka uopšte, zbog čega je bio slavljen u socijalizmu. On je tribun obespravljenih seljaka, što znači pojedinca, i borba za njegovu slobodu ne prestaje kada se okupator otjera. Ona, u stvari, tek tu počinje. To je iskusio naš pokojni Đuro Damjanović i mnogi još, manje poznati i uočeni.
U prvoj Jugoslaviji Kočića su uglavnom svi prisvajali. Jednako žestoki nacionalisti i internacionalisti, iliti komunisti. U tom ključu, već 1936. godine, o njemu piše jedan od ondašnjih vodećih kritičara u Bosni i Hercegovini Jovan Kršić. On svoj tekst počinje navodeći zahtjeve svakom književniku koje je formulisao Bertolt Breht u emigraciji, u Parizu, a objavila revija Commune, da bi se iskreno odredio prema prilikama u ondašnjem svijetu naraslih protivurječnosti koje će uskoro rezultirati novim svjetskim ratom. Tu je osnovni zahtjev da se piše istina za koju svaki pisac mora imati smjelosti. Među one koji su sigurno ispunili taj zahtjev Kršić navodi Kočića. Dakle, Kršić Kočića smješta u pisce koji su pisali istinu i koji su imali smjelosti da tu istinu saopšte svijetu. Cijela njegova književnost stvorena je samo zbog te istine. Nama je i danas zanimljiv Kršićev ogled, pregnantan, on je iznio gotovo sve teme i pitanja koja će se postavljati u narednom periodu. Citiraću kraj njegovog teksta, gdje govori o Kočiću koji je izgorio u političkoj borbi u Sarajevu:
…to pesničko srce i ta prostrana ljudska duša ostavili su za sobom svetao trag, nekoliko pripovedaka od književne vrednosti i nekoliko smelih i naprednih ideja, bačenih kao seme. U našim prilikama, i sve dok se ne razvije to seme, dok ne dade svoj lepi cvet, mi ćemo se morati stalno vraćati književnim, političkim i socijalnim tendencijama Kočićevim.
List Otadžbina koji su, prije Drugog svjetskog rata, pokrenuli ljudi bliski proti Dušanu Kecmanoviću, donijeće 1936. godine komentar na događaje kojima je obilježeno dvadeset godina od Kočićeve smrti.
O dvadesetoj godišnjici Kočića smrti svi htjedoše da mu se oduže, ali ni sebe da ne zaborave. Kočić je slavljen i kao revolucionar i kao zemljoradnik, i kao nacionalist, i kao marksist, a da je malo dalje postojalo upisali bi ga i u Jerezu. Jedva se neko sjetio da kaže: Stanite, ljudi! Petar Kočić je Petar Kočić. Ima on svoj okvir i u te vaše male i uske okvire ne može nikako da stane.
Najdalje je otišao predsjednik opštine u Klašnicama. On se čudio što se i kako slavi Petar Kočić, protestovao što se Jazavac pred sudom prikazuje sa slikom Franje Josipa i što se ponavlja Kočićeva tužbalica: Kmeti. Ne živimo mi više u tom vremenu, kidiše on na pozorište. S njim se složiše i neki studenti i neka gospoda i građani Banje Luke koji Kočića proglasiše nesavremenim. Možda i s pravom, jer je svakako savremenije i korisnije slaviti žive, osobito kad su na vlasti.
Kočića je proslava ličila pomalo na Hegelovu u Njemačkoj u kojoj su se natjecali desni i lijevi. Ali su naši dešnjaci bili praktičniji. Oni jednostavno zabraniše bezazlenu brošuru staroga Kočićevca Martina Zreleca kojom se veličaju Kočića zasluge za radništvo u našoj Krajini; isto tako zabraniše i Kočića spomen na Zmijanju u Lusićima i Kolima, a recitovanje (ponavljanje) nesavremenih Kočića Kmeta prozvaše koncertom.
Što i mrtav Kočić smeta nekoj gospodi, nekim gazdama i nekim begovima, krštenim i nekrštenim, koji na razne načine sprečavaše Kočića proslavu može se razumjeti. I on je njih i njihove očeve dobro zadužio: toliko da ga htjedoše protjerati iz Banje Luke. Ali što se bune neki predsjednici opština i njihovi bilježnici teško je razumjeti, jer zvjerke te dlake za Kočića vremena nije bilo.
Poslije Drugog svjetskog rata, u kome će se podjele još produbiti, stradaće naše selo dibidus, da bi se, za pedesetak godina gotovo potpuno ispraznilo. Kako svjedoče zapisnici sa suđenja u Okružnom sudu u Banjaluci, pedesetih godina prošlog vijeka, sasvim solidan broj Zmijanjaca proveo je u zatvoru zbog sječe jednog stabla, a drugi zbog psovanja Partije i druga Tita. Sječa nečekićanog stabla donosila je od četiri do šest mjeseci zatvora, a ovaj drugi prestup mnogo više. U to burno vrijeme stradali su mnogi u svome, a ne Vukovom gaju. Zemlja, a sa njom i šuma, nisu bili više vlasnici pojedinca, nego države. Ovdje se samo pitam šta je suština a šta forma ljudske slobode i kako ona ide, od pojedinca do kolektiva, ili od kolektiva prema pojedincu?
Profesor Muhamed Filipović, i sam predratni Banjalučanin, prije pedeset godina tačno, 1967. godine, objavio je u sarajevskom književnom časopisu Život svoj tekst Bosanski duh u književnosti – šta je to. Između ostalog tu stoji:
I dok realna povijesna situacija napreduje u Bosni kroz stvaranje ekonomsko-materijalnih i državnih pretpostavki zajedničkog života, djeluju dotle još uvijek agresivni nacionalizmi, egoizmi i historizmi kao odjeci borbe oko Bosne, borbe koja je Bosni odricala svojstvenost i proglašavala je naslijeđem ove ili one države, ove ili one nacije, ove ili one kulture i tradicije. Uporedo sa ovim išla je i jedna nacionalna i nacionalistička interpretacija bosanske kulture i bosanskog iskustva“ i „tako je nastala nacionalno inspirirana kultura koja je Bosnu vidjela samo kao krajinu, a Bosance kao krajišnike nacionalnog duha i nacionalne svijesti, koja je povijest i ljudski život vidjela samo kao patnju nacionalnog heroja i nacionalnog simbola, u svim njegovim varijantama. Od onoga epskog junaka pa sve do ovoga socijalnog ili lirskog i romanesknog. Taj junak je uvijek signum posebnog, parcijalnog, nacionalnog, drugim suprotstavljenog junaka, simbol tumača ili reprezenta. Takva je literatura nastajala u Bosni za posljednjih sto godina i ona je Bosnu više dijelila, nego li mnoge vojske koje su preko nje marširale i u njoj krv prolijevale. Ona je dijelila i njen duh, ono osnovno počelo jednog zajedničkog osjećanja i životnog odnosa, što ga je Bosna mučno, kroz hiljadu godina svoje teške povijesti stvarala. Ta literatura počinje 70-tih godina 19. stoljeća da bi početkom 20. stoljeća dobila naročiti zamah u probuđenim nacionalnim pokretima kod njihovih duhovnih inspiratora, Kočića, Ćorovića itd., a kulminirala kod Andrića, koji je njen najbolji i najveći predstavnik.
Neću na ovom mjestu komentarisati ovaj pamfletski tekst, drugi su to učinili bolje od mene. Svaki uman čovjek onog i ovog vremena pitaće se šta je to što je, prema filozofu Filipoviću, Kočića učinilo protivnikom Bosne i njenog fantomskog duha? U njegovo vrijeme sve što je taj stradalnik radio bilo je usmjereno prema oslobađanju porobljene otadžbine i svakog njenog čovjeka. A sloboda je piće koje je poput nasušne vode, bez nje nema života. On je pisao samo o tome, dok je evokacija turskih vremena dolazila iz mitskih daljina kroz bajke i legende ispričane uz rakijski kotao.
Moje knjige/19
SABRANA DJELA PETRA KOČIĆA
(Priredio Branko Milanović)
I pop i prator, i odža i gazda, i beg i aga, i subaša, sve se to džamijski isprsilo u ovoj zemlji, pa deblja i tovi se, plivajući u ustrijskoj pravi i slobodi. A radni narod i težaci bez prave i slobode, bez oružja i bez pomoći ni sa koje strane, a sa dvije strane navalile zlosti i napasti: iz čaršije ajduci, a iz gore vuci i jazavci.
Petar Kočić: Jazavac pred sudom
Čim sam se, po drugi put, prihvatio uredničkog posla u banjalučkom Glasu, gdje se izdavačka djelatnost razvijala na gotovo optimalan način, stavio sam kao naš prioritet izdavanje sabranih djela Petra Kočića. Za taj posao u to vrijeme pravi odabir bio je dr Branko Milanović, predavač na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i dugogodišnji glavni urednik člasopisa Putevi. Pored svega toga, nije bilo bez značaja to što je Milanović bio i Banjalučanin po rođenju. Od prvog našeg susreta u njegovoj kancelariji na fakultetu, profesor Milanović je za mene postao veoma značajan orijentir mog književnog stasavanja. U Putevima je objavljivao prevode vodećih savremenih književnih teoretičara, i bilo mi je neobično što predaje srpske i hrvatske realiste. Milanovićevi saradnici na Kočićevim sabranim djelima bili su Mirjana Bogavac i Ljubica Tomić-Kovač, koje su prilježno iščitale sve dostupne verzije objavljenih Kočićevih djela da bi ispravile ono što je vremenom pokvareno i otklonile brojne štamparske greške koje su se pojavljivale kao dio teksta. Bibliografiju je uradio Dragoljub Vlatković. Milanovićev uvodni tekst ostaje i dalje jedan od važnijih tekstova o Kočićevom djelu. Tehnički urednik ovog veoma lijepog izdanja u četiri knjige bio je slikar Enes Mundžić. Po značaju i izgledu to je svakako bio i ostao najznačajniji Glasov izdavački poduhvat. Sabrana djela Petra Kočića objavljena su 1986. godine, i promovisana na Sajmu knjiga u Beogradu. Bila je to izuzetna svečanost za mene, pored ostalog i zbog prisustva Kočićeve kćerke Dušice i njene porodice.
Moj poseban interes za Kočićevo djelo počeo je poznanstvom sa kompozitorom Vladom Miloševićem. Do tada ja sam plovio evropskim i svjetskim književnim vodama i uticajima. Evo kako je to bilo. Ovdje dajem u slikama koje su kao bljeskovi u mom pamćenju prepunom ljudi i događaja.
Prva slika, ili događaj, 1972. godina, još tačnije, 21.4. kada je na obnovljenoj sceni Narodnog pozorišta Bosanske krajine izvedena predstava Krajiške legende, sa malo dužim podnaslovom: Pripovijedanje Pantelije sa Zmijanja u 3 vakta. Bila je to predstava po Kočićevoj pripovijednoj zbirci Jauci sa Zmijanja, koju je adaptirao za scenu, ili nešto tome slično, Jovan Putnik, beogradski režiser. Predstava mi se nije svidjela i to sam napisao, otvoreno i iskreno, kao što obično rade u svojim prvim prikazima mladi ljudi. Stavio sam u naslov Ili Kočić ili Putnik. Ono što je za mene bilo iznenađenje i što sam pohvalio odnosilo se na muziku Vlade Miloševića, koga u to vrijeme ne samo da nisam poznavao, nego nisam znao nijedno njegovo djelo. Šta mi se svidjelo? Kantilena na violončelu, u kojoj se osjećao duh Zmijanja, planine, melanholije i drevnosti. To čelo je bilo poput ljudskog glasa, zborilo je bolje od glumaca na sceni, dozivalo sjećanja za koje i ne znamo da postoje. To je Zmijanje, to je Kočić, ta pjesma iz davnina, o kojima se u narodu pričaju bajke kao o vremenu pravde i blagostanja.
Druga slika, ili događaj, odnosi se na javno snimanje Miloševićeve Mrgude, simfonije u jednom stavu po istoimenoj Kočićevoj pripovijetki, na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Neobično mjesto za takve poslove, ali pun pogodak što se tiče atmosfere. Bilo je to za mene uzbudljivo iskustvo, nešto do tada nedoživljeno. Mislim da su jednako doživjeli Miloševićevu muziku i svi prisutni. Simfonijski orkestar, da li sarajevske filharmonije iz Radio-televizije Sarajevo, pod dirigentskom palicom Radivoja Spasića izveo je zaista majstorski ovo neobično i teško djelo sa mnogo udaraljki i zvuka. Tu je snažna ekspresija izvirala iz svakog instrumenta. Sve je bilo puno zvuka, udaraljki, ekspersija kojom se izražava zmijanjska ljubav u kojoj se voli pretjerano, kao što je sve na toj visoravni pretjerano, i strada za tu ljubav i zbog nje. Vlado Milošević komponovao je više simfonijskih djela po Kočićevim pripovijetkama, ali Mrguda je sigurno njegov najviši domet i djelo koje je pri vrhu, ako ne i na samom vrhu njegovog bogatog opusa. Bez ijednog citata iz narodnog pjevanja, ono govori onome koji umije i hoće da sluša, o Zmijanju i njegovim ljudima i njihovoj tragici, jednakom snagom kao što to govori sam Kočićev tekst. Združeni, oni su svijet za sebe i po sebi. Sam Milošević to objašnjava ovako: Nisam doslovno slijedio i opisivao zbivanja kako redom teku u pripovijetki (a i da sam htio to ne bi bilo moguće). Kako sam radio na ovom djelu meni su pred očima bili ovi elementi: Mrguda, mladost, snaga, zdravlje i ljepota; zmijanjski pejzaž, odnosno ambijent u kome se radnja događa; susret s Mikom i njihova ljubavna veza; i završetak (Coda) – mali rekvijem, sjećanje na Mrgudu.
U svom poznatom eseju o književnom djelu Петра Кочића, Исидоре Секулић, skoro neposredno po piščevoj smrti piše: Доста се често чује, кад је реч о Кочићу, извесна бојазан за његову савременост. Oва мудра жена наводи na početku svog teksta све што је промијењено, већ у њено вријеме, а чему је Кочић посветио свој живот, па и своје књижевно дјело. Потом она маниром искусне књижевне адвокатице износи аргументе за и против тог дјела, да би га одбранила у оном што је најбоље, а што је у суштини поезија, као што су, наvodi Isidora Sekulić: Јаблан и најпесимистичнија прича Кочићева Кроз мећаву, гдје се страхота планинске зиме персонификује демонски, постаје зао бог босански. Преко таквих прича је Кочић истерао до чисте поезије, до онога што је рађено са сублимираним патриотизмом духа, до онога што је увек савремено.
Nema mnogo pisaca kod kojih su se život i djelo tako prepleli da ne možemo da ih razdvojimo, i kada više nema živog pisca među nama, njegov život je još uvijek tu, kao životni obrazac. Malo malo pa te neko podsjeti na njega, na njegovu ulogu u svom vremenu, na njegov odnos prema literaturi. Bio je Skerlićev ispisnik i prijatelj, prihvatao njegova načela, ali na svoj, strogo gorštačko individualistički način. Mnogo je naših stvarnih savremenika koji jedva da su šta pročitali od Koče, ali o njegovom životu izgleda znaju gotovo sve. Naročito da je bio tribun, posvećen svome narodu od mladosti, od spoznaje sebe kao individue koja bi mogla nešto učiniti za narod.
Moja stalna misao je, poput pitanja, ima li slobode naroda bez slobode pojedinca? Pojedinac se vezuje za državu da ga ona zaštiti, ali ako to ne čini on ustaje protiv nje. To je relovucija. Ali, ako je država strana, okupatorska, onda je borba protiv nje oslobodilačka. Je li baš tako? Da li se sa odlaskom okupatora ta borba završava? Primjer Pelagića i svih onih koji su se borili za socijalnu pravdu svakog čovjeka govori odrečno – borba za slobodu nikada se ne završava. Pelagić je robijao pod Turcima, da bi umro u srpskom zatvoru u Požarevcu. Upravo zbog te svoje nesalomljive borbenosti za dobrobit pojedinca, čija sloboda se ostvaruje kroz socijalno oslobođenje, dakle, zbog toga je on u ovom „novom“ vremenu naglašenog desnog nacionalizma potisnut u zaborav. I ovdje u B.L. smo imali njegovu lijepu bistu u Parku Petar Kočić, koja je u preoblikovanju parka poslije ovog novog rata naprosto nestala. Kočić nije, ali se sveo na tribuna u borbi za nacionalno oslobođenje od stranaca, a ne oslobođenje čovjeka uopšte, zbog čega je bio slavljen u socijalizmu. On je tribun obespravljenih seljaka, što znači pojedinca, i borba za njegovu slobodu ne prestaje kada se okupator otjera. Ona, u stvari, tek tu počinje. To je iskusio naš pokojni Đuro Damjanović i mnogi još, manje poznati i uočeni.
U prvoj Jugoslaviji Kočića su uglavnom svi prisvajali. Jednako žestoki nacionalisti i internacionalisti, iliti komunisti. U tom ključu, već 1936. godine, o njemu piše jedan od ondašnjih vodećih kritičara u Bosni i Hercegovini Jovan Kršić. On svoj tekst počinje navodeći zahtjeve svakom književniku koje je formulisao Bertolt Breht u emigraciji, u Parizu, a objavila revija Commune, da bi se iskreno odredio prema prilikama u ondašnjem svijetu naraslih protivurječnosti koje će uskoro rezultirati novim svjetskim ratom. Tu je osnovni zahtjev da se piše istina za koju svaki pisac mora imati smjelosti. Među one koji su sigurno ispunili taj zahtjev Kršić navodi Kočića. Dakle, Kršić Kočića smješta u pisce koji su pisali istinu i koji su imali smjelosti da tu istinu saopšte svijetu. Cijela njegova književnost stvorena je samo zbog te istine. Nama je i danas zanimljiv Kršićev ogled, pregnantan, on je iznio gotovo sve teme i pitanja koja će se postavljati u narednom periodu. Citiraću kraj njegovog teksta, gdje govori o Kočiću koji je izgorio u političkoj borbi u Sarajevu:
…to pesničko srce i ta prostrana ljudska duša ostavili su za sobom svetao trag, nekoliko pripovedaka od književne vrednosti i nekoliko smelih i naprednih ideja, bačenih kao seme. U našim prilikama, i sve dok se ne razvije to seme, dok ne dade svoj lepi cvet, mi ćemo se morati stalno vraćati književnim, političkim i socijalnim tendencijama Kočićevim.
List Otadžbina koji su, prije Drugog svjetskog rata, pokrenuli ljudi bliski proti Dušanu Kecmanoviću, donijeće 1936. godine komentar na događaje kojima je obilježeno dvadeset godina od Kočićeve smrti.
O dvadesetoj godišnjici Kočića smrti svi htjedoše da mu se oduže, ali ni sebe da ne zaborave. Kočić je slavljen i kao revolucionar i kao zemljoradnik, i kao nacionalist, i kao marksist, a da je malo dalje postojalo upisali bi ga i u Jerezu. Jedva se neko sjetio da kaže: Stanite, ljudi! Petar Kočić je Petar Kočić. Ima on svoj okvir i u te vaše male i uske okvire ne može nikako da stane.
Najdalje je otišao predsjednik opštine u Klašnicama. On se čudio što se i kako slavi Petar Kočić, protestovao što se Jazavac pred sudom prikazuje sa slikom Franje Josipa i što se ponavlja Kočićeva tužbalica: Kmeti. Ne živimo mi više u tom vremenu, kidiše on na pozorište. S njim se složiše i neki studenti i neka gospoda i građani Banje Luke koji Kočića proglasiše nesavremenim. Možda i s pravom, jer je svakako savremenije i korisnije slaviti žive, osobito kad su na vlasti.
Kočića je proslava ličila pomalo na Hegelovu u Njemačkoj u kojoj su se natjecali desni i lijevi. Ali su naši dešnjaci bili praktičniji. Oni jednostavno zabraniše bezazlenu brošuru staroga Kočićevca Martina Zreleca kojom se veličaju Kočića zasluge za radništvo u našoj Krajini; isto tako zabraniše i Kočića spomen na Zmijanju u Lusićima i Kolima, a recitovanje (ponavljanje) nesavremenih Kočića Kmeta prozvaše koncertom.
Što i mrtav Kočić smeta nekoj gospodi, nekim gazdama i nekim begovima, krštenim i nekrštenim, koji na razne načine sprečavaše Kočića proslavu može se razumjeti. I on je njih i njihove očeve dobro zadužio: toliko da ga htjedoše protjerati iz Banje Luke. Ali što se bune neki predsjednici opština i njihovi bilježnici teško je razumjeti, jer zvjerke te dlake za Kočića vremena nije bilo.
Poslije Drugog svjetskog rata, u kome će se podjele još produbiti, stradaće naše selo dibidus, da bi se, za pedesetak godina gotovo potpuno ispraznilo. Kako svjedoče zapisnici sa suđenja u Okružnom sudu u Banjaluci, pedesetih godina prošlog vijeka, sasvim solidan broj Zmijanjaca proveo je u zatvoru zbog sječe jednog stabla, a drugi zbog psovanja Partije i druga Tita. Sječa nečekićanog stabla donosila je od četiri do šest mjeseci zatvora, a ovaj drugi prestup mnogo više. U to burno vrijeme stradali su mnogi u svome, a ne Vukovom gaju. Zemlja, a sa njom i šuma, nisu bili više vlasnici pojedinca, nego države. Ovdje se samo pitam šta je suština a šta forma ljudske slobode i kako ona ide, od pojedinca do kolektiva, ili od kolektiva prema pojedincu?
Profesor Muhamed Filipović, i sam predratni Banjalučanin, prije pedeset godina tačno, 1967. godine, objavio je u sarajevskom književnom časopisu Život svoj tekst Bosanski duh u književnosti – šta je to. Između ostalog tu stoji:
I dok realna povijesna situacija napreduje u Bosni kroz stvaranje ekonomsko-materijalnih i državnih pretpostavki zajedničkog života, djeluju dotle još uvijek agresivni nacionalizmi, egoizmi i historizmi kao odjeci borbe oko Bosne, borbe koja je Bosni odricala svojstvenost i proglašavala je naslijeđem ove ili one države, ove ili one nacije, ove ili one kulture i tradicije. Uporedo sa ovim išla je i jedna nacionalna i nacionalistička interpretacija bosanske kulture i bosanskog iskustva“ i „tako je nastala nacionalno inspirirana kultura koja je Bosnu vidjela samo kao krajinu, a Bosance kao krajišnike nacionalnog duha i nacionalne svijesti, koja je povijest i ljudski život vidjela samo kao patnju nacionalnog heroja i nacionalnog simbola, u svim njegovim varijantama. Od onoga epskog junaka pa sve do ovoga socijalnog ili lirskog i romanesknog. Taj junak je uvijek signum posebnog, parcijalnog, nacionalnog, drugim suprotstavljenog junaka, simbol tumača ili reprezenta. Takva je literatura nastajala u Bosni za posljednjih sto godina i ona je Bosnu više dijelila, nego li mnoge vojske koje su preko nje marširale i u njoj krv prolijevale. Ona je dijelila i njen duh, ono osnovno počelo jednog zajedničkog osjećanja i životnog odnosa, što ga je Bosna mučno, kroz hiljadu godina svoje teške povijesti stvarala. Ta literatura počinje 70-tih godina 19. stoljeća da bi početkom 20. stoljeća dobila naročiti zamah u probuđenim nacionalnim pokretima kod njihovih duhovnih inspiratora, Kočića, Ćorovića itd., a kulminirala kod Andrića, koji je njen najbolji i najveći predstavnik.
Neću na ovom mjestu komentarisati ovaj pamfletski tekst, drugi su to učinili bolje od mene. Svaki uman čovjek onog i ovog vremena pitaće se šta je to što je, prema filozofu Filipoviću, Kočića učinilo protivnikom Bosne i njenog fantomskog duha? U njegovo vrijeme sve što je taj stradalnik radio bilo je usmjereno prema oslobađanju porobljene otadžbine i svakog njenog čovjeka. A sloboda je piće koje je poput nasušne vode, bez nje nema života. On je pisao samo o tome, dok je evokacija turskih vremena dolazila iz mitskih daljina kroz bajke i legende ispričane uz rakijski kotao.