Kako tijelo trune u zemlji, tako u ranu jesen 2017. trune drveni križ Katice Mikulić.
Zime su na Svetom Mihovilu ledene sarajevske, magla koja će se uskoro spustiti na kotlinu neće se dići do proljeća, po zemlji i po grobovima leći će težak snijeg, jorgan od snijega debeo kao jorgani na njihovim davnim posteljama, i kada jednom, u dalekom budućem vremenu, dođu proljeće pa ljeto, sljedećeg augusta, akobogda, kada budem fotografirao Svetog Mihovila, neće se više poznati drveni križ Katice Mikulić.
Ili će to biti križ od zemlje na zemlji, a metalnu pločicu s njezinim imenom pokrit će trava.
I kako grobljanska dokumentacija ne postoji, i nema onog tko bi znao imena svih mrtvih na ovome groblju, kad istrune i u zemlju se pretvori križ Katice Mikulić, a pločicu s njezinim imenom prekrije trava, koja će istrunuti zatim, i iz nje će niknuti druga trava, ime će to iščeznuti s ovoga svijeta. Neće nitko znati da je ikada živjela, niti da su je mrtvu na Svetom Mihovilu ukopali, žena s imenom takvim.
Pod drvenim križevima leže oni iza kojih ostaje sjećanje siromaha.
I oni kojih se ne sjeća nitko.
Pod drvenim križevima leže kućne pomoćnice, bake, rodice, tetke onih što su se iselili daleko iz ovoga grada, i onih koji su u međuvremenu i sami izumrli.
Prvih godina netko je održavao grob pod drvenim križem.
Netko je sadio cvijeće, plijevio travu i svake je subote palio svijeće voštanice.
Na Svisvete u tisuću cvijetnih boja i plamenova gore grobovi pod drvenim križevima.
Na njima je više svega nego na kamenim nadgrobnicima; to sirotinja cvijećem i sjećanjem nastoji nadomjestiti manjak mramora.
Na Svetom Mihovilu/10
Katica Mikulić
Kako tijelo trune u zemlji, tako u ranu jesen 2017. trune drveni križ Katice Mikulić.
Zime su na Svetom Mihovilu ledene sarajevske, magla koja će se uskoro spustiti na kotlinu neće se dići do proljeća, po zemlji i po grobovima leći će težak snijeg, jorgan od snijega debeo kao jorgani na njihovim davnim posteljama, i kada jednom, u dalekom budućem vremenu, dođu proljeće pa ljeto, sljedećeg augusta, akobogda, kada budem fotografirao Svetog Mihovila, neće se više poznati drveni križ Katice Mikulić.
Ili će to biti križ od zemlje na zemlji, a metalnu pločicu s njezinim imenom pokrit će trava.
I kako grobljanska dokumentacija ne postoji, i nema onog tko bi znao imena svih mrtvih na ovome groblju, kad istrune i u zemlju se pretvori križ Katice Mikulić, a pločicu s njezinim imenom prekrije trava, koja će istrunuti zatim, i iz nje će niknuti druga trava, ime će to iščeznuti s ovoga svijeta. Neće nitko znati da je ikada živjela, niti da su je mrtvu na Svetom Mihovilu ukopali, žena s imenom takvim.
Pod drvenim križevima leže oni iza kojih ostaje sjećanje siromaha.
I oni kojih se ne sjeća nitko.
Pod drvenim križevima leže kućne pomoćnice, bake, rodice, tetke onih što su se iselili daleko iz ovoga grada, i onih koji su u međuvremenu i sami izumrli.
Prvih godina netko je održavao grob pod drvenim križem.
Netko je sadio cvijeće, plijevio travu i svake je subote palio svijeće voštanice.
Na Svisvete u tisuću cvijetnih boja i plamenova gore grobovi pod drvenim križevima.
Na njima je više svega nego na kamenim nadgrobnicima; to sirotinja cvijećem i sjećanjem nastoji nadomjestiti manjak mramora.
A onda, malo pomalo, sjećanje mine.
Živi zaborave i umru.
Križ se sruši u travu.
Padne na zemlju.
I trune.
I bude zemljani križ u zemlji.
I bude ništa.