Klatio sam glavom lijevo-desno prateći kretanje brisača, koji su, neprestano škripeći, jednolično ponavljali uvijek istu putanju. Strugali su sa vjetrobranskog stakla sitne kapljice kiše, koje su se lijepile kao da s neba pada gusti sirup.
– S ovog ovdje neba, ovako niskog, ne može ništa da padne, kad je nebo već samo leglo. I ova kiša ne pada, no se samo sliježe, vidiš li ti?Da štogod, slučajno, ovdje i padne bila bi to kakva ćuskija, kakav kolac, nož, sve, sve samo ne šerbet, jesi li ti normalan – bila je gorka moja saputnica.
Stajali smo u koloni kraj puta, baš pored nakrivljene table s natpisom naziva mjesta, tako pedantno i temeljito izrešetane mecima da se napisano jedva moglo pročitati i razaznati. Pa ipak, odmah sam znao gdje smo, znao sam što piše i pored rupa i rđe na zgužvanoj ploči.
– Što gnjave ovoliko, da nam neće slučajno i ulaznice naplaćivat da uđemo u ovu božju ljepotu – nije prestajala nestrpljivica kraj mene – ovo je da se plati da se ne vidi. E, i oko ovoga crnila su se klali godinama, majko mila, oko ove rupe grdne. Vidi kako vise one crne grane, vidi, kao aveti… Da te bog sačuva.
Francuski vojnici su pažljivo zagledali dokumenta vozačima ispred nas i nije im se uopšte žurilo. Lagano i bez nervoze odlazili su do male kabine preko puta, zagledali papire, prevrtali neke svoje spiskove i zatim ih ležerno vraćali vlasnicima, pa, s namještenim osmjehom, mahali rukom s željom za sretan put. Primakli smo se i još su samo dva auta bila ispred nas kada je crni, ušpiceni vojnik odjednom histerično zavrištao nerazumljivim jezikom, a iz kabine je u panici istrčalo još nekoliko Francuza. Uperili su oružje u čovjeka za volanom bijele Lade i on je, snebivajući se,polako izašao iz auta. Dvojica su ga zgrabila i grubo ga polegla na haubu vozila. Začuo se dječiji plač, a iz auta je istrčala žena i grudima naletjela na ispružene cijevi.
– Vidi lavice, kao Jovanka Orleanka, prsima na bajonete – prepoznavao sam zločestu stranu ove s moje desne strane. – Ne daj bože da mi tebe legnu onako preko kola, majica bi ti bila za bacit. Kažem ja tebi da za ove krajeve valja samo maskirna odjeća, a ti, maneken, hoćeš u bijelo.
– Zaćuti više, ne zatvaraš, ovo nije zajebancija – bio sam napet i uzbuđen. Vojnici su držali uperene puške, čovjek je ležao potrbuške na autu, a žena je,naslonjena na cijev, vriskala i psovala, glasnije čak i od plača djece.
Stigao je odnekud sivi vojni džip i iz njega je izašao visok, lijep čovjek u uniformi, očito važan. Dostojanstveno je prišao i vojnik mu je užurbano i nervozno raportirao, sve mašući rukama i pomalo odskačući sa asfalta. Oficir je uzeo sva dokumenta, otišao do kabine, raširio jedan otrcani papir, gledao, pa telefonirao. Dugo i predugo trajalo je nepomično čekanje i sve je ličilo na scenu snimanja nekog filma. Baš kao da je režiser sve aktere, po svojoj zamisli, postavio na njihova mjesta, namjestio im poze, pa otišao u kafanu, zapio se i na sve njih zaboravio.
Napokon, oficir je izašao iz kabine, prišao vojnicima i nešto im rekao i ovi su, s lako čitljivim olakšanjem, spustili oružje i dali znak izbezumljenom nesrećniku na haubi da može da se uspravi i ide. Slobodan je, mala zabuna je po srijedi, objašnjavali su i rukama i nogama. Vojniku se samo učinilo da liči na lik sa njihovih fotografija.
– Ako im i ti zaličiš na kakvog ratnog zločinca, ja se, bogami, neću nabijati na one bajonete, tome se ne nadaj. Ej, da ja konačno naletim na Francuza, pravog, jednom u životu i da se, pored svega drugog,dohvatim njegovog bajoneta – pa to ne bi bilo normalno, to ne bih bila ja, čovječe – ludo se zabavljala. – Riješi ti to sa njima sam – bila je neumorna – niko te nije tjerao da ovamo dolaziš, zapeo si ko blesav. Još je sve ovo mnogo friško, lutko moja lijepa, do prekjuče je ovuda ulicama tekla krv.
– Kome ja mogu da ličim na zločinca?
– Nije ličio ni ovaj ispred nas, pa je, vidio si i sam – ličio! Kao da zločinci izgledaju posebno, drugačije, kao da im na čelu piše ko su i što su. Budu to do juče pristojni ljudi iz komšiluka, gaje mačke, kaktuse i papagaje, plaču kad im crkne ljubimac ili se osuši biljka, popusti im stomak uvijek kad im djeca dobiju temperaturu, a onda jednog dana, zbog zubobolje, nečega u vazduhu ili usljed nedostatka seksa,probude se drugačiji, razbudi se u njima negdje duboko usađeni crv o kome ni sami nisu slutili. Nabiju nož među zube i pojave se kao strašila na nekom krvavom maskenbalu. Nikad se to ne zna, dragi moj, ni tvoje lice ne kazuje kakvo si zlo.
– E tvoje kazuje, vidi se iz aviona – bio sam srećan što sam uhvatio prednost bar za sekund, dok mi ne uzvrati.
– Prođosmo mi ovaj put, ma će nam bit – a ne nama, no tebi, bogami– pametnije da mijenjamo put povratka, jer ko zna hoće li opet potrefit ovako ćoravi da te ne prepoznaju – smijala se, ne mogavši, ipak, da sakrije olakšanje, dok smo preko improvizovanog mosta prelazili usplahirenu vodu i ulazili u mjesto.
Fasade ružnih, kockastih zgrada bile su izgrižene i potrgane, kao da ih je čopor uličnih pasa, izgladnjelih i promrzlih,danima razvlačio i glođao. Na jednom patrljku negdašnjeg balkona, bez ograde i vrata, cvjetale su muškatle u stotinu boja, a na susjednom stajala su naslagana drva za predstojeću zimu. Rupa u zidu, iznad samog prozora, bila je zatisnuta komadima najlona.
– Što ćemo ovdje, ako boga znaš, što ovdje ima da se vidi? – slijedilo je očekivano pitanje.
– Samo malo, pola sata, nešto me interesuje, nešto da vidim. Možemo malo i da prezalogajimo, ovdje je uvijek bila najbolja jagnjetina – odugovačio sam, ne mogavši da se snađem i u ovako malom mjestu. Znam da je hotel bio najvisočija zgrada i da je bio u centru, a sad ne vidim građevinu višu od tri sprata.
– Molim vas, gdje je gradski hotel? – pitao sam prolaznika i on je samo slegao ramenima i promrmljao da nije odavde i da ništa ne zna. Pa se odlazeći osvrnuo i dodao da ovdje nema nikakvog hotela..
– Svratite vi kod Ćibe na janjetinu, tu blizu, ne možete promašit – dobacio je čičica iz trafike – hotela nema evo nekoliko godina. Poravnato je to sa zemljom, braco.
Kod Ćibe je dimilo i mirisalo, narod je predano jeo i niko nije primjetio kada smo ušli i zauzeli sto kraj prozora, iznad same plahe vode, tamnozelene i brze. Nad cvrčećim žarom vrtjela su se dva jagnjeta, a treće se čerečilo satarom, na velikom drvenom banku. Kraj same rijeke krupni momak u kariranoj košulji podvrnutih rukava, drao je mlado bravče i svaki je čas spirao krvave ruke i noževe u hladnoj vodi, koja bi potom potekla crvena.
– Ove su rijeke ovdje kao čudovišta, ne mogu bez krvi. Moraju, izgleda, stalno da ih hrane. Idemo odavde, ja neću ništa da jedem, nisam gladna – skočila je najednom i ja sam znao da je uzaludno bilo kakvo ubjeđivanje da ostane.
– Eto, tu se nalazio hotel. Do temelja su ga srušili, nisu ostavili ni kamen na kamen. Vidite, sve već pokriva trava. Na ovaj parking su, upravo ovdje gdje sada stojimo, pale prve granate. A onda još milion drugih, jer su tu istovarani kamioni s hranom i lijekovima – pričao je tiho i bez srdžbe, konobar iz obližnje kafane. Govorio je monotono i ravno baš kao da nabraja bijednu ponudu sa jelovnika svoje kafane. Tek se raspričao, ali ga ja, utonuvši u svoje misli, nisam više slušao…
Na taj isti parking,jedne septembarske davne večeri, pristigla su tri autobusa cetinjske ’Tare’, zadihana i pregrijana. Tu smo istrčali divlji i neumorni, glumeći bijes što su nas istjerali iz Sarajeva. Što nas nisu primili u hotel koji nam je obećan, a kojeg su naši prethodnici, maturanti iz glavnog grada, već rasturili na sitne komade. „Pa što ako su Titograđani pravili čuda, kao da smo i mi takvi“ – bili smo fini i uvrijeđeni. A nama je, iskreno, bilo sasvim svejedno gdje ćemo biti smješteni i gdje ćemo, kao, spavati, samo kad smo svi zajedno u čoporu, daleko od kuće i kada smo, napokon, domaštali matursku ekskurziju, što smo je čekali godinama.
Nikako se nisam mogao sjetiti kako se hotel zvao, ali znam da je iznad vrata stajalo ime neke rijeke ili planine po kojoj su ginuli i pobjeđivali partizani: Sutjeska, Neretva, Igman ili Kozara… Znam, isto tako, da je profesor istorije bio oduševljen što je nenadano iskrslo njegovih pet minuta i već je na parkingu počeo predavanje o nekoj okupatorskoj ofanzivi na toj rijeci ili planini, ali ga rulja, spremna za sopstvenu ofanzivu, nije ni pomišljala slušati.
– Ovo smo mjesto mi prvi napali, mi smo izvršili prvu ofanzivu na ovaj hotel – prošaputao sam mojoj, sad pomalo čak i zainteresovanoj, saputnici – mi smo počeli sranje…
– Ali su ovi poslije vas bili efikasniji, moraš priznati.
– Jesu, priznajem, mi smo samo načeli…
Hotel smo napali kao mravi kocku šećera i začas je bio sav prekriven užurbanom, gmižućom masom, kada je nas sto pedeset navalilo u hol, opkolilo recepciju, promarširalo hodnicima, čupkajući usput lišće sparušenih biljaka, zadižući tepih staze, ispitujući jačinu tapeta… Malobrojni branioci s recepcije brzo su se bez riječi predali nadmoćnijem napadaču, digli su ruke i hotel prepustili sudbini. Jedini njihov tanki i beznadežni otpor bilo je prezrivo okretanje glave odagresivnih pridošlica, koje to baš nimalo nije doticalo. Putovanje je privođeno kraju i agresija je dostizala kulminaciju –još samo ova noć u ovom ovdje hotelu islijedio je povratak u onu poznatu dosadnu svakodnevicu.
– I sad je to nešto mnogo značajno što si ovdje bio na ekskurziji?! Tako nezaboravno? Da se nisi ovdje s nevinošću rastao, srce malo, pa si mi se sad raznježio?Ili si, ne daj bože, grdni grijeh počinio i nagrdio par djevica, ljubavniče, a? O tome se nešto radi, znam sigurno, jer ti samo takve stvari pamtiš. Boli tebe za hotelske tapete – saputnica je bila opora i žestoko nemilosrdna i znala je da je takvu najviše volim.
Još se čestito ni večera nije okončala, a sala restorana pretvarana je u mjesto gdje će se provesti – podrazumjevalo se – luda noć. Momci sa recepcije unijeli su gramofon s dva kržljava zvučnika, namotali su nekoliko sijalica u boji i tužni je disko klub, u tužnom hotelu, pretužne kasabe, otpočeo s radom. Pivo je prodavano direktno iz gajbi, bez čaša, i moji znalci i stručnjaci odmah su procijenili da Sarajevsko nije ni primaći Nikšićkom, pa zubima otvarali boce i žurili da se napiju. Da pijani i bez treme dočekaju princezice koje su se u sobama satima spremale, mazale i premazivale i tako maskirane silazile da zadive dječake, već potpuno neupotrebljive i spremne samo za povraćanje. Ili makar još toliko sposobne da razbiju šank, kvaku na vratima ili lupe glavom o zid, ali potpuno nemoćne da se uspravno susretnu sa lelujavim, vodnjikavim pogledima malih zavodnica.
– S onog brda su dolijetale granate, svakodnevno, uredno, u isto vrijeme, mogao si po njima sat da navijaš. Nije im se žurilo. Odradili bi nas između dva mezetluka, pa ostavili za poslije. Hotel su tukli najčešće, valjda zato što je bio najvisočiji. Vježbali su gađanje na njemu i skidali sprat po sprat, natenane, sistematski – konobar je bio rijetka osoba u ovoj zemlji koja je htjela da kazuje o svirepoj jučerašnjici. Svi koje sam znao i sretao izbjegavali su razgovor o ratu, o stradanjima, o nesreći koja je nesmetano trajala godinama, o nemoći, o beznađu, o iznevjerenosti, o ostavljenosti, prepuštenosti, o svemirskoj samoći, o gladi… „Zašto si mi slao samo rižu, makarone i konzerve – pitao me bliski rođak kad smo se sreli prvi put poslije rata – kako ti ne pade na um da mi spakuješ tvrdi Marlboro ili neki parfem? Makarona su papci ionako uvijek imali više od nas, tu im nikad nismo bili ni primać, ali sa skupim parfemom na kragni šinjela ili s kolutom dima plemenitog duvana, znao bih da sam iznad njih, da sam drugačiji, da sam raja. Da sam daleko od njihovog blata, dok se valjam u svom rovu, mokrom i ljepljivom…“
Ja nisam bio pijan, jednostavno zato što nisam pio, a Azra je bila nenašminkana, jer je i takva bila prelijepa i, hvala bogu, bila je toga svjesna. Stajao sam u uglu sale s bocom piva u ruci, tek da bih se za nešto držao, a kroz zadihanu i znojavu gomilu prilazila mi je Azra. Gledala je pravo u mene i smiješila se i ja sam se nesvjesno okrenuo i pogledao iza sebe. Tu nije bilo nikoga, iza mene je stajao samo tvrdi, hladni zid i više nije bilo sumnje: Azra je dolazila k meni! Konačno je, proletjelo mi je glavom, uhvatila sve signale koje joj danima šaljem, sve one nespretne šale, nemušte aluzije, poglede posebne vrste. Pitala me što radim, kako se zabavljam, žalila se da je sve bez veze, glupo i dosadno i, ispod glasa, dodala da je Mina, njena najbolja drugarica, ostala u sobi jer je boli glava. Nije joj dobro i sad odmara, leži, ali joj je dosadno i baš bih dobro učinio da odem i pravim joj društvo. To bi je usrećilo, dodala je Azra, nasmijala se i nestala u gomili. Smiješeći se kao najobičnija budala, najednom sam shvatio da je sve moje višednevnonastojanje, sve bijedno zavodničko umjeće, skroz pogrešno protumačeno i da je stiglo na pogrešnu adresu. A ja sam, ne razmišljajući, bio siguran da su nerazdvojne drugarice već odavno shvatilekojoj se od njih dvije uvijek upućuju pogledi, lijepe riječi, gestovi, budalaštine, vicevi… Krenuo sam – nisam znao što bih drugo – na treći sprat gdje su bile smještene djevojke. U svakom hotelu su nas tako razdvajali i razvrstavali na posebne strane, blokove, spratove i čuvajući ne znam što, činili da samim čudom nismo redom pogubili glave. Cijele noći su se preskakali balkoni, iskakalo se kroz prozore, vezivali se čaršafi kao u starim filmovima, visilo po simsovima…
– I nećeš da mi kažeš što te veže za ovo mjesto? – pitala me saputnica ulazeći u auto.
– Ništa posebno, vjeruj mi, najobičnija ekskurzija. Sve sasvim uobičajeno, sve što se sigurno i drugima dešavalo, ni bolje, ni gore, ali, jebiga, – moje! Dešavalo se meni, tada i nikad više, pa me malo spopala ona nasrtljiva nostalgija.
– A koga si ti spopadao u ovom hotelu, da mi je znati? – smijala se, svjesna da se od nje ništa ne može skriti.
Nasrnuo sam bezobzirno i bahato na Minu, čim sam ušao u njenu sobu. Nisam sačekao ni riječ da kaže, niti sam ja bilo što rekao, samo sam sjeo na ivicu njenog kreveta i obgrlio je rukama. Bila je zbunjena, zaprepaštena i izgubljena i nevješto je migoljila iz mog grubog zagrljaja, a ja sam je, bez bilo kakve strasti ili želje, počeo ljubiti po vratu. Odrađivao sam obavezu, zadatak, dokazivao se ne znam kome. Svetio se bez razloga Azri, kažnjavao nedužnu Minu. Kad je bila tako besramna, mislio sam gnijevno, da me sama pozove u sobu, zaslužuje sve što joj se dogođa i zavlačio joj ruke dublje pod majicu. Morala je da plati što nije lijepa kao njena drugarica, morala je da zna da ne smije nikada više da umisli da neko, pored Azre, gleda nju…
Ona se najednom potpuno prepustila, bezvoljno je spustila ruke na krevet i okrenula glavu na drugu stranu. Osjetio sam da tiho jeca i njeno je tijelo počelo da podrhtava u mojim rukama. Zastao sam zbunjen, posramljen, odjednom svjestan sebe, i nisam znao što da kažem. Samo sam želio da što prije odem iz sobe. Spasila me Azra koja je iznenada i bez kucanja banula, držeći za ruku mog druga iz razreda. Ušli su smijući se, pa zastali, sjeli i zbunjeno gledali kako ja unezvereno mlatim rukama, pokušavajući da nešto objasnim, dok se Mina, ležeći potrbuške na krevetu, gušila u suzama.
Onda je nastao lom po hodnicima, trka i vriska. Lupala su vrata, neko je trčao, nešto se lomilo, neko je vikao, dozivao, psovao… Do jutra smo presjedili u holu recepcije dok je milicija pisala i brisala, ispitivala i podvikivala, bečila se na nas, a mi se glupo smijali. Doveli su i djevojku iz varoši koja je cijele noći izazovnim i obećavajućim pokretima i gestovima izvodila naše dječake iz diskoteke, mamila ih u park iza hotela gdje ih je njeno društvo sačekivalo, pa ih ismijavalo i tuklo. I, nekoliko njih je prećutalo šamare i uvrede, bojeći se podsmijeha, ali kada se u salu vratio sav krvav dječak iz četvrtog tri, ispred hotela je nastao opšti metež, nije se znalo ko koga udara…
– Ovim putem smo napustili varoš, uz milicijsku pratnju– sjetio sam se gledajući drvored platana kojeg granate, ipak, nisu sasvim uništile– i onda je padala ova sitna kiša, promrmljao sam.
– Možda nikada nije ni prestajala – palila je cigaretu – dodaj malo gas, čovječe, što miliš…
Hotel Ofanziva
Klatio sam glavom lijevo-desno prateći kretanje brisača, koji su, neprestano škripeći, jednolično ponavljali uvijek istu putanju. Strugali su sa vjetrobranskog stakla sitne kapljice kiše, koje su se lijepile kao da s neba pada gusti sirup.
– S ovog ovdje neba, ovako niskog, ne može ništa da padne, kad je nebo već samo leglo. I ova kiša ne pada, no se samo sliježe, vidiš li ti? Da štogod, slučajno, ovdje i padne bila bi to kakva ćuskija, kakav kolac, nož, sve, sve samo ne šerbet, jesi li ti normalan – bila je gorka moja saputnica.
Stajali smo u koloni kraj puta, baš pored nakrivljene table s natpisom naziva mjesta, tako pedantno i temeljito izrešetane mecima da se napisano jedva moglo pročitati i razaznati. Pa ipak, odmah sam znao gdje smo, znao sam što piše i pored rupa i rđe na zgužvanoj ploči.
– Što gnjave ovoliko, da nam neće slučajno i ulaznice naplaćivat da uđemo u ovu božju ljepotu – nije prestajala nestrpljivica kraj mene – ovo je da se plati da se ne vidi. E, i oko ovoga crnila su se klali godinama, majko mila, oko ove rupe grdne. Vidi kako vise one crne grane, vidi, kao aveti… Da te bog sačuva.
Francuski vojnici su pažljivo zagledali dokumenta vozačima ispred nas i nije im se uopšte žurilo. Lagano i bez nervoze odlazili su do male kabine preko puta, zagledali papire, prevrtali neke svoje spiskove i zatim ih ležerno vraćali vlasnicima, pa, s namještenim osmjehom, mahali rukom s željom za sretan put. Primakli smo se i još su samo dva auta bila ispred nas kada je crni, ušpiceni vojnik odjednom histerično zavrištao nerazumljivim jezikom, a iz kabine je u panici istrčalo još nekoliko Francuza. Uperili su oružje u čovjeka za volanom bijele Lade i on je, snebivajući se, polako izašao iz auta. Dvojica su ga zgrabila i grubo ga polegla na haubu vozila. Začuo se dječiji plač, a iz auta je istrčala žena i grudima naletjela na ispružene cijevi.
– Vidi lavice, kao Jovanka Orleanka, prsima na bajonete – prepoznavao sam zločestu stranu ove s moje desne strane. – Ne daj bože da mi tebe legnu onako preko kola, majica bi ti bila za bacit. Kažem ja tebi da za ove krajeve valja samo maskirna odjeća, a ti, maneken, hoćeš u bijelo.
– Zaćuti više, ne zatvaraš, ovo nije zajebancija – bio sam napet i uzbuđen. Vojnici su držali uperene puške, čovjek je ležao potrbuške na autu, a žena je, naslonjena na cijev, vriskala i psovala, glasnije čak i od plača djece.
Stigao je odnekud sivi vojni džip i iz njega je izašao visok, lijep čovjek u uniformi, očito važan. Dostojanstveno je prišao i vojnik mu je užurbano i nervozno raportirao, sve mašući rukama i pomalo odskačući sa asfalta. Oficir je uzeo sva dokumenta, otišao do kabine, raširio jedan otrcani papir, gledao, pa telefonirao. Dugo i predugo trajalo je nepomično čekanje i sve je ličilo na scenu snimanja nekog filma. Baš kao da je režiser sve aktere, po svojoj zamisli, postavio na njihova mjesta, namjestio im poze, pa otišao u kafanu, zapio se i na sve njih zaboravio.
Napokon, oficir je izašao iz kabine, prišao vojnicima i nešto im rekao i ovi su, s lako čitljivim olakšanjem, spustili oružje i dali znak izbezumljenom nesrećniku na haubi da može da se uspravi i ide. Slobodan je, mala zabuna je po srijedi, objašnjavali su i rukama i nogama. Vojniku se samo učinilo da liči na lik sa njihovih fotografija.
– Ako im i ti zaličiš na kakvog ratnog zločinca, ja se, bogami, neću nabijati na one bajonete, tome se ne nadaj. Ej, da ja konačno naletim na Francuza, pravog, jednom u životu i da se, pored svega drugog, dohvatim njegovog bajoneta – pa to ne bi bilo normalno, to ne bih bila ja, čovječe – ludo se zabavljala. – Riješi ti to sa njima sam – bila je neumorna – niko te nije tjerao da ovamo dolaziš, zapeo si ko blesav. Još je sve ovo mnogo friško, lutko moja lijepa, do prekjuče je ovuda ulicama tekla krv.
– Kome ja mogu da ličim na zločinca?
– Nije ličio ni ovaj ispred nas, pa je, vidio si i sam – ličio! Kao da zločinci izgledaju posebno, drugačije, kao da im na čelu piše ko su i što su. Budu to do juče pristojni ljudi iz komšiluka, gaje mačke, kaktuse i papagaje, plaču kad im crkne ljubimac ili se osuši biljka, popusti im stomak uvijek kad im djeca dobiju temperaturu, a onda jednog dana, zbog zubobolje, nečega u vazduhu ili usljed nedostatka seksa, probude se drugačiji, razbudi se u njima negdje duboko usađeni crv o kome ni sami nisu slutili. Nabiju nož među zube i pojave se kao strašila na nekom krvavom maskenbalu. Nikad se to ne zna, dragi moj, ni tvoje lice ne kazuje kakvo si zlo.
– E tvoje kazuje, vidi se iz aviona – bio sam srećan što sam uhvatio prednost bar za sekund, dok mi ne uzvrati.
– Prođosmo mi ovaj put, ma će nam bit – a ne nama, no tebi, bogami – pametnije da mijenjamo put povratka, jer ko zna hoće li opet potrefit ovako ćoravi da te ne prepoznaju – smijala se, ne mogavši, ipak, da sakrije olakšanje, dok smo preko improvizovanog mosta prelazili usplahirenu vodu i ulazili u mjesto.
Fasade ružnih, kockastih zgrada bile su izgrižene i potrgane, kao da ih je čopor uličnih pasa, izgladnjelih i promrzlih, danima razvlačio i glođao. Na jednom patrljku negdašnjeg balkona, bez ograde i vrata, cvjetale su muškatle u stotinu boja, a na susjednom stajala su naslagana drva za predstojeću zimu. Rupa u zidu, iznad samog prozora, bila je zatisnuta komadima najlona.
– Što ćemo ovdje, ako boga znaš, što ovdje ima da se vidi? – slijedilo je očekivano pitanje.
– Samo malo, pola sata, nešto me interesuje, nešto da vidim. Možemo malo i da prezalogajimo, ovdje je uvijek bila najbolja jagnjetina – odugovačio sam, ne mogavši da se snađem i u ovako malom mjestu. Znam da je hotel bio najvisočija zgrada i da je bio u centru, a sad ne vidim građevinu višu od tri sprata.
– Molim vas, gdje je gradski hotel? – pitao sam prolaznika i on je samo slegao ramenima i promrmljao da nije odavde i da ništa ne zna. Pa se odlazeći osvrnuo i dodao da ovdje nema nikakvog hotela..
– Svratite vi kod Ćibe na janjetinu, tu blizu, ne možete promašit – dobacio je čičica iz trafike – hotela nema evo nekoliko godina. Poravnato je to sa zemljom, braco.
Kod Ćibe je dimilo i mirisalo, narod je predano jeo i niko nije primjetio kada smo ušli i zauzeli sto kraj prozora, iznad same plahe vode, tamnozelene i brze. Nad cvrčećim žarom vrtjela su se dva jagnjeta, a treće se čerečilo satarom, na velikom drvenom banku. Kraj same rijeke krupni momak u kariranoj košulji podvrnutih rukava, drao je mlado bravče i svaki je čas spirao krvave ruke i noževe u hladnoj vodi, koja bi potom potekla crvena.
– Ove su rijeke ovdje kao čudovišta, ne mogu bez krvi. Moraju, izgleda, stalno da ih hrane. Idemo odavde, ja neću ništa da jedem, nisam gladna – skočila je najednom i ja sam znao da je uzaludno bilo kakvo ubjeđivanje da ostane.
– Eto, tu se nalazio hotel. Do temelja su ga srušili, nisu ostavili ni kamen na kamen. Vidite, sve već pokriva trava. Na ovaj parking su, upravo ovdje gdje sada stojimo, pale prve granate. A onda još milion drugih, jer su tu istovarani kamioni s hranom i lijekovima – pričao je tiho i bez srdžbe, konobar iz obližnje kafane. Govorio je monotono i ravno baš kao da nabraja bijednu ponudu sa jelovnika svoje kafane. Tek se raspričao, ali ga ja, utonuvši u svoje misli, nisam više slušao…
Na taj isti parking, jedne septembarske davne večeri, pristigla su tri autobusa cetinjske ’Tare’, zadihana i pregrijana. Tu smo istrčali divlji i neumorni, glumeći bijes što su nas istjerali iz Sarajeva. Što nas nisu primili u hotel koji nam je obećan, a kojeg su naši prethodnici, maturanti iz glavnog grada, već rasturili na sitne komade. „Pa što ako su Titograđani pravili čuda, kao da smo i mi takvi“ – bili smo fini i uvrijeđeni. A nama je, iskreno, bilo sasvim svejedno gdje ćemo biti smješteni i gdje ćemo, kao, spavati, samo kad smo svi zajedno u čoporu, daleko od kuće i kada smo, napokon, domaštali matursku ekskurziju, što smo je čekali godinama.
Nikako se nisam mogao sjetiti kako se hotel zvao, ali znam da je iznad vrata stajalo ime neke rijeke ili planine po kojoj su ginuli i pobjeđivali partizani: Sutjeska, Neretva, Igman ili Kozara… Znam, isto tako, da je profesor istorije bio oduševljen što je nenadano iskrslo njegovih pet minuta i već je na parkingu počeo predavanje o nekoj okupatorskoj ofanzivi na toj rijeci ili planini, ali ga rulja, spremna za sopstvenu ofanzivu, nije ni pomišljala slušati.
– Ovo smo mjesto mi prvi napali, mi smo izvršili prvu ofanzivu na ovaj hotel – prošaputao sam mojoj, sad pomalo čak i zainteresovanoj, saputnici – mi smo počeli sranje…
– Ali su ovi poslije vas bili efikasniji, moraš priznati.
– Jesu, priznajem, mi smo samo načeli…
Hotel smo napali kao mravi kocku šećera i začas je bio sav prekriven užurbanom, gmižućom masom, kada je nas sto pedeset navalilo u hol, opkolilo recepciju, promarširalo hodnicima, čupkajući usput lišće sparušenih biljaka, zadižući tepih staze, ispitujući jačinu tapeta… Malobrojni branioci s recepcije brzo su se bez riječi predali nadmoćnijem napadaču, digli su ruke i hotel prepustili sudbini. Jedini njihov tanki i beznadežni otpor bilo je prezrivo okretanje glave od agresivnih pridošlica, koje to baš nimalo nije doticalo. Putovanje je privođeno kraju i agresija je dostizala kulminaciju – još samo ova noć u ovom ovdje hotelu i slijedio je povratak u onu poznatu dosadnu svakodnevicu.
– I sad je to nešto mnogo značajno što si ovdje bio na ekskurziji?! Tako nezaboravno? Da se nisi ovdje s nevinošću rastao, srce malo, pa si mi se sad raznježio? Ili si, ne daj bože, grdni grijeh počinio i nagrdio par djevica, ljubavniče, a? O tome se nešto radi, znam sigurno, jer ti samo takve stvari pamtiš. Boli tebe za hotelske tapete – saputnica je bila opora i žestoko nemilosrdna i znala je da je takvu najviše volim.
Još se čestito ni večera nije okončala, a sala restorana pretvarana je u mjesto gdje će se provesti – podrazumjevalo se – luda noć. Momci sa recepcije unijeli su gramofon s dva kržljava zvučnika, namotali su nekoliko sijalica u boji i tužni je disko klub, u tužnom hotelu, pretužne kasabe, otpočeo s radom. Pivo je prodavano direktno iz gajbi, bez čaša, i moji znalci i stručnjaci odmah su procijenili da Sarajevsko nije ni primaći Nikšićkom, pa zubima otvarali boce i žurili da se napiju. Da pijani i bez treme dočekaju princezice koje su se u sobama satima spremale, mazale i premazivale i tako maskirane silazile da zadive dječake, već potpuno neupotrebljive i spremne samo za povraćanje. Ili makar još toliko sposobne da razbiju šank, kvaku na vratima ili lupe glavom o zid, ali potpuno nemoćne da se uspravno susretnu sa lelujavim, vodnjikavim pogledima malih zavodnica.
– S onog brda su dolijetale granate, svakodnevno, uredno, u isto vrijeme, mogao si po njima sat da navijaš. Nije im se žurilo. Odradili bi nas između dva mezetluka, pa ostavili za poslije. Hotel su tukli najčešće, valjda zato što je bio najvisočiji. Vježbali su gađanje na njemu i skidali sprat po sprat, natenane, sistematski – konobar je bio rijetka osoba u ovoj zemlji koja je htjela da kazuje o svirepoj jučerašnjici. Svi koje sam znao i sretao izbjegavali su razgovor o ratu, o stradanjima, o nesreći koja je nesmetano trajala godinama, o nemoći, o beznađu, o iznevjerenosti, o ostavljenosti, prepuštenosti, o svemirskoj samoći, o gladi… „Zašto si mi slao samo rižu, makarone i konzerve – pitao me bliski rođak kad smo se sreli prvi put poslije rata – kako ti ne pade na um da mi spakuješ tvrdi Marlboro ili neki parfem? Makarona su papci ionako uvijek imali više od nas, tu im nikad nismo bili ni primać, ali sa skupim parfemom na kragni šinjela ili s kolutom dima plemenitog duvana, znao bih da sam iznad njih, da sam drugačiji, da sam raja. Da sam daleko od njihovog blata, dok se valjam u svom rovu, mokrom i ljepljivom…“
Ja nisam bio pijan, jednostavno zato što nisam pio, a Azra je bila nenašminkana, jer je i takva bila prelijepa i, hvala bogu, bila je toga svjesna. Stajao sam u uglu sale s bocom piva u ruci, tek da bih se za nešto držao, a kroz zadihanu i znojavu gomilu prilazila mi je Azra. Gledala je pravo u mene i smiješila se i ja sam se nesvjesno okrenuo i pogledao iza sebe. Tu nije bilo nikoga, iza mene je stajao samo tvrdi, hladni zid i više nije bilo sumnje: Azra je dolazila k meni! Konačno je, proletjelo mi je glavom, uhvatila sve signale koje joj danima šaljem, sve one nespretne šale, nemušte aluzije, poglede posebne vrste. Pitala me što radim, kako se zabavljam, žalila se da je sve bez veze, glupo i dosadno i, ispod glasa, dodala da je Mina, njena najbolja drugarica, ostala u sobi jer je boli glava. Nije joj dobro i sad odmara, leži, ali joj je dosadno i baš bih dobro učinio da odem i pravim joj društvo. To bi je usrećilo, dodala je Azra, nasmijala se i nestala u gomili. Smiješeći se kao najobičnija budala, najednom sam shvatio da je sve moje višednevno nastojanje, sve bijedno zavodničko umjeće, skroz pogrešno protumačeno i da je stiglo na pogrešnu adresu. A ja sam, ne razmišljajući, bio siguran da su nerazdvojne drugarice već odavno shvatile kojoj se od njih dvije uvijek upućuju pogledi, lijepe riječi, gestovi, budalaštine, vicevi… Krenuo sam – nisam znao što bih drugo – na treći sprat gdje su bile smještene djevojke. U svakom hotelu su nas tako razdvajali i razvrstavali na posebne strane, blokove, spratove i čuvajući ne znam što, činili da samim čudom nismo redom pogubili glave. Cijele noći su se preskakali balkoni, iskakalo se kroz prozore, vezivali se čaršafi kao u starim filmovima, visilo po simsovima…
– I nećeš da mi kažeš što te veže za ovo mjesto? – pitala me saputnica ulazeći u auto.
– Ništa posebno, vjeruj mi, najobičnija ekskurzija. Sve sasvim uobičajeno, sve što se sigurno i drugima dešavalo, ni bolje, ni gore, ali, jebiga, – moje! Dešavalo se meni, tada i nikad više, pa me malo spopala ona nasrtljiva nostalgija.
– A koga si ti spopadao u ovom hotelu, da mi je znati? – smijala se, svjesna da se od nje ništa ne može skriti.
Nasrnuo sam bezobzirno i bahato na Minu, čim sam ušao u njenu sobu. Nisam sačekao ni riječ da kaže, niti sam ja bilo što rekao, samo sam sjeo na ivicu njenog kreveta i obgrlio je rukama. Bila je zbunjena, zaprepaštena i izgubljena i nevješto je migoljila iz mog grubog zagrljaja, a ja sam je, bez bilo kakve strasti ili želje, počeo ljubiti po vratu. Odrađivao sam obavezu, zadatak, dokazivao se ne znam kome. Svetio se bez razloga Azri, kažnjavao nedužnu Minu. Kad je bila tako besramna, mislio sam gnijevno, da me sama pozove u sobu, zaslužuje sve što joj se dogođa i zavlačio joj ruke dublje pod majicu. Morala je da plati što nije lijepa kao njena drugarica, morala je da zna da ne smije nikada više da umisli da neko, pored Azre, gleda nju…
Ona se najednom potpuno prepustila, bezvoljno je spustila ruke na krevet i okrenula glavu na drugu stranu. Osjetio sam da tiho jeca i njeno je tijelo počelo da podrhtava u mojim rukama. Zastao sam zbunjen, posramljen, odjednom svjestan sebe, i nisam znao što da kažem. Samo sam želio da što prije odem iz sobe. Spasila me Azra koja je iznenada i bez kucanja banula, držeći za ruku mog druga iz razreda. Ušli su smijući se, pa zastali, sjeli i zbunjeno gledali kako ja unezvereno mlatim rukama, pokušavajući da nešto objasnim, dok se Mina, ležeći potrbuške na krevetu, gušila u suzama.
Onda je nastao lom po hodnicima, trka i vriska. Lupala su vrata, neko je trčao, nešto se lomilo, neko je vikao, dozivao, psovao… Do jutra smo presjedili u holu recepcije dok je milicija pisala i brisala, ispitivala i podvikivala, bečila se na nas, a mi se glupo smijali. Doveli su i djevojku iz varoši koja je cijele noći izazovnim i obećavajućim pokretima i gestovima izvodila naše dječake iz diskoteke, mamila ih u park iza hotela gdje ih je njeno društvo sačekivalo, pa ih ismijavalo i tuklo. I, nekoliko njih je prećutalo šamare i uvrede, bojeći se podsmijeha, ali kada se u salu vratio sav krvav dječak iz četvrtog tri, ispred hotela je nastao opšti metež, nije se znalo ko koga udara…
– Ovim putem smo napustili varoš, uz milicijsku pratnju – sjetio sam se gledajući drvored platana kojeg granate, ipak, nisu sasvim uništile – i onda je padala ova sitna kiša, promrmljao sam.
– Možda nikada nije ni prestajala – palila je cigaretu – dodaj malo gas, čovječe, što miliš…