Haska Šijan (1980) spada u generaciju mlađih ukrajinskih spisateljica, jedva dodirnutu vremenom Sovjetskog Saveza. Formirana u doba stjecanja ukrajinske nezavisnosti, ona se pokazuje aktivnom pratiteljicom svega onoga što su turbulentne promjene donijele zemlji od devedesetih godina prošloga stoljeća naovamo. Ono što se u Ukrajini trenutačno zbiva Haska Šijan promatra kako iznutra (dio vremena provodi u Lvivu i u Kijivu) tako i iz egzila u Bruxellesu u kojemu se nalazi od sredine prošloga desetljeća. Roman Iza leđa, međutim, ne može se smatrati autobiografskim. Prije je riječ o izvještaju kojim se, iz unutarnje perspektive junakinje, prikazuje slika Ukrajine potresene ratom koji se, s manjim ili većim intenzitetom, u njoj zbiva od Revolucije časti i okupacije pa potom i aneksije Krima 2014. do danas. Rat u Donbasu je i inicijalna točka romana.
Dvoje mladih Ukrajinaca, Marta i Maks, žive bezbrižno u Lvivu. Balans u odnosu je unekoliko poljuljan time što Marta zarađuje bolje od Maksa no to, bar na prvi pogled, nije osobita prepreka. Situacija se mijenja iz korijena u trenutku u kojemu se Maks odlučuje da stupi kao dragovoljac u postrojbe ukrajinske vojske. Tada se vidi da, zapravo, i nije tako ravnodušan prema ekonomskoj neravnopravnosti. Naime, iza toga se čina može naslutiti pokušaj ponovnog uspostavljanja u neku ruku izgubljene „muške časti“. Martini pokušaji da ga primora na promjenu odluke ostaju bezuspješni. Oproštaj i odlazak ono su mjesto na kojemu se počinje odvijati škrta radnja romana. Slijedi ju se konzekventno iz Martine perspektive, njezin pogled dominira procesom percepcije zbivanja, a ono što se niže pred nama jest mješavina opisa unutarnjih stanja pripovjedačice, komentara svakodnevnih životnih pojava i njezinih pokušaja bijega od te sve zapetljanije svakodnevice koja je primorava na tegobno prilagođavanje – djelatnost koja će se u krajnjem rezultatu pokazati neuspješnom, čak uzaludnom. Kako se prilagoditi? Ono što je u pripovijedanju izostavljeno, a to začuđuje, jest opis Martinoga posla, njena djelatnost kao IT-specijalistice koja joj omogućuje solidnu zaradu i gore spomenutu financijsku neovisnost. No u protoku romana ona manje ili više slobodno raspolaže svojim vremenom. Ta joj sloboda omogućuje izlete u prostore koji su joj ranije bili nepoznati, točnije: čije je poznavanje doduše bilo pretpostavljeno, ali koji u njezinu životu nisu igrali bitnu ulogu. Otuda i njezin sve intenzivniji angažman u dobrovoljnom radu s izbjeglicama koje posjećuje u božićno doba, dijeleći poklone djeci ili pakujući pomoć u lagerima sa prikupljenom robom. Drugi element odmaka od uhodanog života čine posjete, najčešće razočaravajuće, Maksu u kasarni u kojoj protječe njegova vojnička izobrazba. Marta osjeća da joj se Maks izmiče, no taj se osjećaj djelomice kompenzira u nadi projiciranoj u budućnost. Makar ju se i ne formuliralo u kakvoj integrirajućoj snazi, ona ostaje putokaz ka izlasku iz omče koju je protagonistici nabacio udaljeni ali ipak toliko prisutni rat.
Haska Šijan svojoj pripovjedačici ostavlja slobodu u izboru akcija koje poduzima. No ta je sloboda istovremeno i opasna. Rascijepljenost se njezina lika projicira na dva stubokom različita tipa pripovijedanja – na ja- i ti-formu. Dok se ti-forma konstruira unutar diskursa lamenta kojim se uvijek iznova priziva gubitak voljenoga muškarca, ja-forma se kreće u smjeru emancipacije, prije svega seksualne ali i socijalne. Ta će se emancipacija zbivati najčešće u okružju ženskih osoba (prijateljica ili poznanica) koje determiniraju svakodnevicu junakinje. One su realizirane gotovo shematski. Jedna, majka troje djece i loše plaćena nastavnica, konkretizira se u obličju moralne institucije koja će djelovati korektivno na povremene razvratne Martine eskapade; druga će biti smještena u škatulju požrtvovane pomagačice u zbrinjavanju izbjeglice iz istočne Ukrajine, organizatorica prikupljana pomoći, sposobna da aktivira pripovjedačicu-junakinju i izvuče je iz njezine paralizirajuće letargije; treća, na kraju, djeluje kao katalizator koji Martinu prilično čednu monogamiju prevodi na područje razvrata na kojemu se seksualni promiskuitet miješa s obilatom konzumacijom alkohola i droga – od onih jednostavnijih, poput marihuane, preko ekstazija i amfetamina pa sve do teških varijanata – kokain.
Marta svoje laviranje između raznih životnih razina prati komentarima koji povremeno podsjećaju na postove u socijalnim medijima. Najčešće se odnose na aberacije unutar ukrajinskoga društva i kreću se od političkih (korupcija kao središnja tema), socijalnih (radikalno osiromašenje društva) do onih koje se odnose na life style (moda, jelo, putovanja na egzotične destinacije). Makar se trudila da, preko Marte, zvuči kao kritični glas, Haska se Šijan gubi u povremeno površnom promišljanju životnih uvjeta i njihovih uzroka i posljedica u suvremenoj Ukrajini.
Pripovijedanje stječe zamah od trenutka u kojemu se u njega iznova uvlači izvještavanje o zbivanjima. Okvir je jednostavan i odnosi se na Martinu karitativnu djelatnost. Skupa s nastavnicom prati skupinu učenika i učenica-izbjeglica na putovanje u Pariz. Nije teško pretpostaviti da će to putovanje za nju predstavljati moment krajnjeg oslobođenja: od patrijarhalnih stega Ukrajine, od napetosti društva koje jedva može izdržati izazov što ga pred njega stavlja agresivna imperijalna politika velikog susjeda, od tjeskobne odvojenosti od budućeg muža, od… Pariz, grad svjetla, pravo je mjesto na kojemu se bijeg može pretvoriti u životnu avanturu. I doista, stereotip se ispunjava. Marta u Parizu upoznaje Xaviera koji je pratitelj njezine grupe. Istovremeno, da se naslutiti od početka, on figurira kao potencijalni Martin partner. Realizacija naslućenog odnosa zbiva se tokom partija u kojem njih dvoje stupaju u eksplozivnu ljubavnu, ali prije svega seksualnu, vezu. Ona se nastavlja te Marta odlučuje da ostane u Francuskoj, u nekoj vrsti produženog godišnjeg odmora, dok se nastavnica koja je skupa s njom u pratnji izbjegle djece i koja, nota bene, spočetka dobrohotno promatra kako između nje i Xaviera nastaje ljubav, sprema na povratak i, tako se bar da naslutiti iz Martinih preciznih zapažanja, mijenja mišljenje o svojoj prijateljici pretvarajući se u konzervativnu i patrijarhalnu Ukrajinku – pogled na život i svijet koji je, uostalom, karakterizira tokom cijelog romana. Otud i prešutna osuda Martina ponašanja kojom se od nje oprašta.
Marta i Xavier upućuju se na Azurnu obalu. Za Martu se cijelo putovanje pretvara u strategiju zaborava. Zaborav je smisao. On je otklon od prošloga Ja. On potiskuje prošlost na kojoj se dotada zasnivala cjelokupna struktura Martinog života po Maksovom odlasku u vojsku. Budućnost, perspektiva, ako hoćemo i nada, otvaraju se pred njom. Upravo na tom mjestu u pripovjednom tekstu Šijan uvodi katastrofu kao gradbeni element. Postupak je to koji je dobro poznat u književnosti našeg postapokalitičkog vremena. Za kratko obrazloženje bit će mi dostatna dva primjera. U romanima Extremely Loud and Incredibly Close i My Year of Rest and Relaxation Jonathan Safran Foer i Otessa Moshfegh vode radnju prema raspletu koji junacima ne može biti poznat, ali koji čitateljstvo, posjedujući privilegirano znanje, može anticipirati. I jedan i drugi roman, naime, abruptno završava terorističkim napadom na Twin Towers 11.9.2001. Za Šijan je, pak, paradigmatska katastrofa teroristički napad koji se zbio u Nici 14.7.2016. Marta odlazi kratko na toalet, a Xavier ostaje na terasi. Ono što čuje i vidi po povratku prizori su apsolutnog užasa. Razbacane stvari, leševi na rubu ulice, prizori čistoga kaosa u kojima se ne pronalazi smisao. Xaviera nema tamo gdje ga je ostavila, nema ni stola za kojim su sjedili. Napušta Nicu, očajna, neznanje je potpuno, čak ne zna ni Xavierovo prezime ili broj telefona, ne zna tko su njegovi prijatelji s kojima su proveli ugodne trenutke na partiju. Poslije kratkog boravka u Parizu vraća se u Ukrajinu.
Ovdje se roman odvaja od dva gore spomenuta primjera. Naime, Iza leđa se nastavlja i u završnom poglavlju koje doista i posjeduje epiloški karakter sažima ono što joj se zbilo po povratku. U središtu je naravno, kao što se može i pretpostaviti, prekid veze s Maksom i njegova ženidba. Marti ostaje suočenje s teško probavljivim osjećajem gubitka. Gorak okus! Haska je Šijan i ovim krajem ostala vezana uz shematsko pripovijedanje koje, bez obzira na povremene bljeske pripovjedačkog talenta, ostavlja dojam zarobljenosti u klišeje i stereotipe. Roman su, kao već uigrani duo, s ukrajinskog prevele Darya Pavlešen i Ana Dugandžić. Objavljen je u Ediciji Božičević.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka, 59
Haska Šijan, Iza leđa, 2019
Haska Šijan (1980) spada u generaciju mlađih ukrajinskih spisateljica, jedva dodirnutu vremenom Sovjetskog Saveza. Formirana u doba stjecanja ukrajinske nezavisnosti, ona se pokazuje aktivnom pratiteljicom svega onoga što su turbulentne promjene donijele zemlji od devedesetih godina prošloga stoljeća naovamo. Ono što se u Ukrajini trenutačno zbiva Haska Šijan promatra kako iznutra (dio vremena provodi u Lvivu i u Kijivu) tako i iz egzila u Bruxellesu u kojemu se nalazi od sredine prošloga desetljeća. Roman Iza leđa, međutim, ne može se smatrati autobiografskim. Prije je riječ o izvještaju kojim se, iz unutarnje perspektive junakinje, prikazuje slika Ukrajine potresene ratom koji se, s manjim ili većim intenzitetom, u njoj zbiva od Revolucije časti i okupacije pa potom i aneksije Krima 2014. do danas. Rat u Donbasu je i inicijalna točka romana.
Dvoje mladih Ukrajinaca, Marta i Maks, žive bezbrižno u Lvivu. Balans u odnosu je unekoliko poljuljan time što Marta zarađuje bolje od Maksa no to, bar na prvi pogled, nije osobita prepreka. Situacija se mijenja iz korijena u trenutku u kojemu se Maks odlučuje da stupi kao dragovoljac u postrojbe ukrajinske vojske. Tada se vidi da, zapravo, i nije tako ravnodušan prema ekonomskoj neravnopravnosti. Naime, iza toga se čina može naslutiti pokušaj ponovnog uspostavljanja u neku ruku izgubljene „muške časti“. Martini pokušaji da ga primora na promjenu odluke ostaju bezuspješni. Oproštaj i odlazak ono su mjesto na kojemu se počinje odvijati škrta radnja romana. Slijedi ju se konzekventno iz Martine perspektive, njezin pogled dominira procesom percepcije zbivanja, a ono što se niže pred nama jest mješavina opisa unutarnjih stanja pripovjedačice, komentara svakodnevnih životnih pojava i njezinih pokušaja bijega od te sve zapetljanije svakodnevice koja je primorava na tegobno prilagođavanje – djelatnost koja će se u krajnjem rezultatu pokazati neuspješnom, čak uzaludnom. Kako se prilagoditi? Ono što je u pripovijedanju izostavljeno, a to začuđuje, jest opis Martinoga posla, njena djelatnost kao IT-specijalistice koja joj omogućuje solidnu zaradu i gore spomenutu financijsku neovisnost. No u protoku romana ona manje ili više slobodno raspolaže svojim vremenom. Ta joj sloboda omogućuje izlete u prostore koji su joj ranije bili nepoznati, točnije: čije je poznavanje doduše bilo pretpostavljeno, ali koji u njezinu životu nisu igrali bitnu ulogu. Otuda i njezin sve intenzivniji angažman u dobrovoljnom radu s izbjeglicama koje posjećuje u božićno doba, dijeleći poklone djeci ili pakujući pomoć u lagerima sa prikupljenom robom. Drugi element odmaka od uhodanog života čine posjete, najčešće razočaravajuće, Maksu u kasarni u kojoj protječe njegova vojnička izobrazba. Marta osjeća da joj se Maks izmiče, no taj se osjećaj djelomice kompenzira u nadi projiciranoj u budućnost. Makar ju se i ne formuliralo u kakvoj integrirajućoj snazi, ona ostaje putokaz ka izlasku iz omče koju je protagonistici nabacio udaljeni ali ipak toliko prisutni rat.
Haska Šijan svojoj pripovjedačici ostavlja slobodu u izboru akcija koje poduzima. No ta je sloboda istovremeno i opasna. Rascijepljenost se njezina lika projicira na dva stubokom različita tipa pripovijedanja – na ja- i ti-formu. Dok se ti-forma konstruira unutar diskursa lamenta kojim se uvijek iznova priziva gubitak voljenoga muškarca, ja-forma se kreće u smjeru emancipacije, prije svega seksualne ali i socijalne. Ta će se emancipacija zbivati najčešće u okružju ženskih osoba (prijateljica ili poznanica) koje determiniraju svakodnevicu junakinje. One su realizirane gotovo shematski. Jedna, majka troje djece i loše plaćena nastavnica, konkretizira se u obličju moralne institucije koja će djelovati korektivno na povremene razvratne Martine eskapade; druga će biti smještena u škatulju požrtvovane pomagačice u zbrinjavanju izbjeglice iz istočne Ukrajine, organizatorica prikupljana pomoći, sposobna da aktivira pripovjedačicu-junakinju i izvuče je iz njezine paralizirajuće letargije; treća, na kraju, djeluje kao katalizator koji Martinu prilično čednu monogamiju prevodi na područje razvrata na kojemu se seksualni promiskuitet miješa s obilatom konzumacijom alkohola i droga – od onih jednostavnijih, poput marihuane, preko ekstazija i amfetamina pa sve do teških varijanata – kokain.
Marta svoje laviranje između raznih životnih razina prati komentarima koji povremeno podsjećaju na postove u socijalnim medijima. Najčešće se odnose na aberacije unutar ukrajinskoga društva i kreću se od političkih (korupcija kao središnja tema), socijalnih (radikalno osiromašenje društva) do onih koje se odnose na life style (moda, jelo, putovanja na egzotične destinacije). Makar se trudila da, preko Marte, zvuči kao kritični glas, Haska se Šijan gubi u povremeno površnom promišljanju životnih uvjeta i njihovih uzroka i posljedica u suvremenoj Ukrajini.
Pripovijedanje stječe zamah od trenutka u kojemu se u njega iznova uvlači izvještavanje o zbivanjima. Okvir je jednostavan i odnosi se na Martinu karitativnu djelatnost. Skupa s nastavnicom prati skupinu učenika i učenica-izbjeglica na putovanje u Pariz. Nije teško pretpostaviti da će to putovanje za nju predstavljati moment krajnjeg oslobođenja: od patrijarhalnih stega Ukrajine, od napetosti društva koje jedva može izdržati izazov što ga pred njega stavlja agresivna imperijalna politika velikog susjeda, od tjeskobne odvojenosti od budućeg muža, od… Pariz, grad svjetla, pravo je mjesto na kojemu se bijeg može pretvoriti u životnu avanturu. I doista, stereotip se ispunjava. Marta u Parizu upoznaje Xaviera koji je pratitelj njezine grupe. Istovremeno, da se naslutiti od početka, on figurira kao potencijalni Martin partner. Realizacija naslućenog odnosa zbiva se tokom partija u kojem njih dvoje stupaju u eksplozivnu ljubavnu, ali prije svega seksualnu, vezu. Ona se nastavlja te Marta odlučuje da ostane u Francuskoj, u nekoj vrsti produženog godišnjeg odmora, dok se nastavnica koja je skupa s njom u pratnji izbjegle djece i koja, nota bene, spočetka dobrohotno promatra kako između nje i Xaviera nastaje ljubav, sprema na povratak i, tako se bar da naslutiti iz Martinih preciznih zapažanja, mijenja mišljenje o svojoj prijateljici pretvarajući se u konzervativnu i patrijarhalnu Ukrajinku – pogled na život i svijet koji je, uostalom, karakterizira tokom cijelog romana. Otud i prešutna osuda Martina ponašanja kojom se od nje oprašta.
Marta i Xavier upućuju se na Azurnu obalu. Za Martu se cijelo putovanje pretvara u strategiju zaborava. Zaborav je smisao. On je otklon od prošloga Ja. On potiskuje prošlost na kojoj se dotada zasnivala cjelokupna struktura Martinog života po Maksovom odlasku u vojsku. Budućnost, perspektiva, ako hoćemo i nada, otvaraju se pred njom. Upravo na tom mjestu u pripovjednom tekstu Šijan uvodi katastrofu kao gradbeni element. Postupak je to koji je dobro poznat u književnosti našeg postapokalitičkog vremena. Za kratko obrazloženje bit će mi dostatna dva primjera. U romanima Extremely Loud and Incredibly Close i My Year of Rest and Relaxation Jonathan Safran Foer i Otessa Moshfegh vode radnju prema raspletu koji junacima ne može biti poznat, ali koji čitateljstvo, posjedujući privilegirano znanje, može anticipirati. I jedan i drugi roman, naime, abruptno završava terorističkim napadom na Twin Towers 11.9.2001. Za Šijan je, pak, paradigmatska katastrofa teroristički napad koji se zbio u Nici 14.7.2016. Marta odlazi kratko na toalet, a Xavier ostaje na terasi. Ono što čuje i vidi po povratku prizori su apsolutnog užasa. Razbacane stvari, leševi na rubu ulice, prizori čistoga kaosa u kojima se ne pronalazi smisao. Xaviera nema tamo gdje ga je ostavila, nema ni stola za kojim su sjedili. Napušta Nicu, očajna, neznanje je potpuno, čak ne zna ni Xavierovo prezime ili broj telefona, ne zna tko su njegovi prijatelji s kojima su proveli ugodne trenutke na partiju. Poslije kratkog boravka u Parizu vraća se u Ukrajinu.
Ovdje se roman odvaja od dva gore spomenuta primjera. Naime, Iza leđa se nastavlja i u završnom poglavlju koje doista i posjeduje epiloški karakter sažima ono što joj se zbilo po povratku. U središtu je naravno, kao što se može i pretpostaviti, prekid veze s Maksom i njegova ženidba. Marti ostaje suočenje s teško probavljivim osjećajem gubitka. Gorak okus! Haska je Šijan i ovim krajem ostala vezana uz shematsko pripovijedanje koje, bez obzira na povremene bljeske pripovjedačkog talenta, ostavlja dojam zarobljenosti u klišeje i stereotipe. Roman su, kao već uigrani duo, s ukrajinskog prevele Darya Pavlešen i Ana Dugandžić. Objavljen je u Ediciji Božičević.