Poetika! Kako odrediti domen poezije jezikom izvan poezije? Koji pristup izabrati? Pozitivan, u direktnom imenovanju, ili negativan u nabrajanju onoga što poezija nije iako mnogi misle da jeste! Ona sigurno nije meteorologija, iako ponekad ima veze sa vremenom, čak i neposredno. Nije ni hirurgija, iako Krleža kaže kako je to skalpel kroz epiderm vremena, jer da treba pokazati krvavo meso života. Ali šta jeste? Rentgen u čovjekovu dušu! Sibilski glas jezika samog kroz svog izabranika zvanog pjesnik. Ali nije proricanje budućnosti nego prošlosti. Tu se na nju ostrvljuju svi mogući silovatelji, s viškom emocija i manjkom istinske obuzetosti. Mnogi požele da poezija bude dinamit i razore sve što bi ona mogla istinski biti, sagore sebe i još ponekog uz sebe. Kad se raziđe dim te jezičke pirotehnike, osim oprljene trave ništa nije ostalo.
Poezija svakako nije filozofija, iako je filosofi koriste za svoje spekulacije. Tu i tamo i psihijatri, misleći da glas pripada pjesniku u trenutku nadahnuća, poliježu nesrećnika na svoj otoman i podvrgavaju nepotrebnoj gnjavaži. Iako je jasno da nije riječ o njemu nego o vremenu koje je sam jezik stavio na psihijatrijski ležaj.
Svojim predgovorom vlastitoj poeziji, pjesnik može samo da obmane čitaoca, samo da smanji tenziju neizvjesnosti ulaska, pronalaženja ključa, ronjenja kroz smisao u potrazi za sobom. Moglo bi se govoriti autobiografski, kada je i kako nešto nastalo, ali i to je zabluda u koju se uvlači čitalac, sasvim svjesno, da bi se odvojio opet od sebe. Naš prozni diskurs njemu je nepotreban, inače nije u pitanju ljubitelj poezije, niti onaj koji joj pristupa riješen da traga, da bude rudar tamo gdje je pjesnik bio planinar, kao Ničeov Zaratustra. Zaratustra je sišao s planine među svijet, da objavi novo učenje, ali da li bi sada trebalo da se oni podignu na one stijene s kojih je on propovijedao nebesima i samome sebi! Ili su te stijene i ta nebesa u njima samima, nigdje drugdje. Zaraturstra je planinar, a oni su rudari vlastite duše. Pošto im je potrebna pomoć u tom poslu, koriste Zaratustrine stihove, njegovu proročku moć. Može li to poezija danas i ovdje?! Još uvijek, ili uopšte nije važno gdje ona nastaje niti u kojim vremenima nastaje. Otkako je svijeta i vijeka, za nju je uvijek danas i ovdje. Sve ostalo, što nastaje kao dio majstorisanja, otpada i ne spominje se, ne razmatra se. Nešto se imenuje, drugo imenuju, trećem je namijenjeno da čeka svoj čas. “Vrijeme otkriva a san je spoznaja” (Le temps scintille et le songe est savoir.) , piše Valeri.
Samoća, tišina, melanholija, molitva, san…redosljed se može i promijeniti, ali treba osjetiti svaku riječ za sebe, tek potom preći na sljedeći pojam, kao veliku zagonetku, kao domen koji tek treba osvojiti. Nemoj misliti da to imaš, jer na početku ništa nemaš, tako ni sada, ovdje, suočen s riječima ispisanim kao da su iskopane ispod humusa. Onog Kulenovićevog, ili Rilkeovog koje traži da se stalno roni kroz vlastiti jezik. Ako ne pripadaš jeziku ne pripadaš nikome. Konačno izgnanstvo jeste izgnanstvo iz jezika – zaborav, pad u ambis besmisla. Jedino se imenovanjem razbija ništavilo, jedino se prodiranjem u jezik unosi kakav-takav red u haos. što je riječ glasnija to je praznija. Pjevanje na sav glas u stvari je život uz stalnu lupu teških čekića i škripu mijehova u kovačnici koja pravi potkovice za konje. A mi bismo ipak htjeli osjetljiviji mehanizam, hronometar vaseljene u najmanju ruku, ma kako to izgledalo bogohulno. Ali nisu li i najuzvišenije psalme zabilježile ljudske ruke. Pjevanje po određenom, dostignutom modelu, zanosna disciplina obuzeta zvukom, ritmom (kako je napominjao Eliot) više pripada muzici nego poeziji. Otresi je se, napregni svoj sluh, tragaj za sintagmama koje će varničiti sasvim novim plamenom. Svaki put ponovo i ponovo i ponovo.
Fragmenti o poeziji
(Zapis iz 2000. godine)
Poetika! Kako odrediti domen poezije jezikom izvan poezije? Koji pristup izabrati? Pozitivan, u direktnom imenovanju, ili negativan u nabrajanju onoga što poezija nije iako mnogi misle da jeste! Ona sigurno nije meteorologija, iako ponekad ima veze sa vremenom, čak i neposredno. Nije ni hirurgija, iako Krleža kaže kako je to skalpel kroz epiderm vremena, jer da treba pokazati krvavo meso života. Ali šta jeste? Rentgen u čovjekovu dušu! Sibilski glas jezika samog kroz svog izabranika zvanog pjesnik. Ali nije proricanje budućnosti nego prošlosti. Tu se na nju ostrvljuju svi mogući silovatelji, s viškom emocija i manjkom istinske obuzetosti. Mnogi požele da poezija bude dinamit i razore sve što bi ona mogla istinski biti, sagore sebe i još ponekog uz sebe. Kad se raziđe dim te jezičke pirotehnike, osim oprljene trave ništa nije ostalo.
Poezija svakako nije filozofija, iako je filosofi koriste za svoje spekulacije. Tu i tamo i psihijatri, misleći da glas pripada pjesniku u trenutku nadahnuća, poliježu nesrećnika na svoj otoman i podvrgavaju nepotrebnoj gnjavaži. Iako je jasno da nije riječ o njemu nego o vremenu koje je sam jezik stavio na psihijatrijski ležaj.
Svojim predgovorom vlastitoj poeziji, pjesnik može samo da obmane čitaoca, samo da smanji tenziju neizvjesnosti ulaska, pronalaženja ključa, ronjenja kroz smisao u potrazi za sobom. Moglo bi se govoriti autobiografski, kada je i kako nešto nastalo, ali i to je zabluda u koju se uvlači čitalac, sasvim svjesno, da bi se odvojio opet od sebe. Naš prozni diskurs njemu je nepotreban, inače nije u pitanju ljubitelj poezije, niti onaj koji joj pristupa riješen da traga, da bude rudar tamo gdje je pjesnik bio planinar, kao Ničeov Zaratustra. Zaratustra je sišao s planine među svijet, da objavi novo učenje, ali da li bi sada trebalo da se oni podignu na one stijene s kojih je on propovijedao nebesima i samome sebi! Ili su te stijene i ta nebesa u njima samima, nigdje drugdje. Zaraturstra je planinar, a oni su rudari vlastite duše. Pošto im je potrebna pomoć u tom poslu, koriste Zaratustrine stihove, njegovu proročku moć. Može li to poezija danas i ovdje?! Još uvijek, ili uopšte nije važno gdje ona nastaje niti u kojim vremenima nastaje. Otkako je svijeta i vijeka, za nju je uvijek danas i ovdje. Sve ostalo, što nastaje kao dio majstorisanja, otpada i ne spominje se, ne razmatra se. Nešto se imenuje, drugo imenuju, trećem je namijenjeno da čeka svoj čas. “Vrijeme otkriva a san je spoznaja” (Le temps scintille et le songe est savoir.) , piše Valeri.
Samoća, tišina, melanholija, molitva, san…redosljed se može i promijeniti, ali treba osjetiti svaku riječ za sebe, tek potom preći na sljedeći pojam, kao veliku zagonetku, kao domen koji tek treba osvojiti. Nemoj misliti da to imaš, jer na početku ništa nemaš, tako ni sada, ovdje, suočen s riječima ispisanim kao da su iskopane ispod humusa. Onog Kulenovićevog, ili Rilkeovog koje traži da se stalno roni kroz vlastiti jezik. Ako ne pripadaš jeziku ne pripadaš nikome. Konačno izgnanstvo jeste izgnanstvo iz jezika – zaborav, pad u ambis besmisla. Jedino se imenovanjem razbija ništavilo, jedino se prodiranjem u jezik unosi kakav-takav red u haos. što je riječ glasnija to je praznija. Pjevanje na sav glas u stvari je život uz stalnu lupu teških čekića i škripu mijehova u kovačnici koja pravi potkovice za konje. A mi bismo ipak htjeli osjetljiviji mehanizam, hronometar vaseljene u najmanju ruku, ma kako to izgledalo bogohulno. Ali nisu li i najuzvišenije psalme zabilježile ljudske ruke. Pjevanje po određenom, dostignutom modelu, zanosna disciplina obuzeta zvukom, ritmom (kako je napominjao Eliot) više pripada muzici nego poeziji. Otresi je se, napregni svoj sluh, tragaj za sintagmama koje će varničiti sasvim novim plamenom. Svaki put ponovo i ponovo i ponovo.