Za mjesec dana, 5.12. u MSU prikazuje se zadnji Kaurismaki „Palo lišće“ i pristao sam za nadnicu najaviti film prije projekcije. Iako nemam problema drobit pred publikom od jednog, volio bih da dođete, plus je besplatno. Da je umjesto Kaurismakija projekcija Tarantina ili Nolana, savjetovao bih vam da izbjegavate i mene i MSU. Ovo je drugačije. Zato stavljam tekst star godinu dana o tvorcu „Ariela“ i jednu sliku meni važnu, nenamještenu, ubodnu. Na njoj ona se sprema za posao, ja rudario do kasno i stvarno spavam, a Pepsi se ovako namjesti pa me nakon njenog odlaska liže, povlači za rep i budi. Ne da ide van jer sam ju već vodio i vratio se u posteljicu nego da se budim, ustanem i da se zezamo.
Zakopaj mi srce na smetlištu
“Za čovječanstvo ne vidim nikakav izlaz osim terorizma. Mi ubijemo 1%. kojih 1%? Jedini način da se izvučemo iz ove bijede je da ubijemo jednopostotne koji posjeduju sve i koji su nas doveli u položaj u kojem ljudskost nema vrijednost a političari su krvožedne džukele bogataša.”
Aki Kaurismaki
“Zakopaj mi srce na smetlištu”, kaže Matti Pellonpaa u “Arielu”, krvareći na zadnjem sjedištu stare američke limuzine pa ovo neće biti kritika i neće nikog obrazovati. Sve što slijedi samo je iz osjećaja, časti i sreće što o Kaurismakiju pišem i što će me netko čuti. I sam sam snimio nekoliko filmova i bavio se režijom i da me pitaju koji bi redatelj od svih što ih povijest filma pamti bio – izabrao bi da budem on. Aki Kaurismaki rođen je 1957., završio medijske studije na sveučilištu Tampere i nakon toga radi kao građevinar, poštar i perač suđa, a neko je vrijeme bio beskućnik. Ja ne znam niti jednog autora iz gornjih i najviših ešalona svjetskog filma čiji životni put uključuje klošarsko iskustvo. Pisao je filmske kritike prije nego što je sa starijim bratom Mikom počeo goniti fatalnu strast kao scenarist i glavni glumac u njegovom filmu “Lažljivac”. Zajedno osnivaju producentsku kuću Villealfa Filmproductions i ubrzo debitira adaptacijom “Zločina i kazne” smještenom u suvremeni Helsinki i prožetom karakterističnim i nepogrešivim humorom i cinizmom kao oklopom iza kojeg skriva neuništivo ljudoljublje, dostojanstvo, nadu i vjeru da dobrota ipak ima koplje više od bogatih krvopija. Slijedi nadrealistička komedija sa elementima filma-ceste “Calamari union”, te “Sjenke u raju” i još jedna ekscentrična adaptacija književnog klasika -ovog puta Shakespearea – “Hamlet se okreće biznisu”. Već se jasno nazire Kaurismakijeva sklonost minimalističkom redateljskom prosedeu, uvrnuti socijalni realizam, simpatije prema takozvanim životnim gubitnicima, ljudima s margine, iz polusvijeta, sa dna društvene ljestvice, ljudima u kojim Kaurismaki pronalazi i prepoznaje ono najbolje u čovjeku – nadu, dobrotu i ljubav. Radikalni svjetonazor i neumoljiva vjera u svrhu i moć umjetnosti omogućili su mu da svojim filmovima stvori svijet u kojem poniženi i uvrijeđeni ipak i usprkos svemu doživljavaju mogućnost da i sutra ustanu i pokušaju ili da se zaključaju na šekret i samoubiju. Crnohumorna kriminalistička drama “Ariel” autentično je remek-djelo i sa spomenutim “Sjenkama u raju” i “Djevojkom iz tvornice šibica čini proletersku trilogiju. Finac je po vlastitom priznanju lijeno biće i stvara u dijalektičkim trijadama. Teza antiteza i sinteza – evo trilogije.
Kaurismaki surađuje sa istim ljudima ispred i iza kamere pa filmovi odaju dojam iščašenog obiteljskog okupljanja, zajedništva i bliskosti. Snimatelj je redovito Timo Salminen, a među glumcima se ističe Matti Pellonpaa, poznat i kao taksist iz filma “Noć na zemlji”, s kojim će surađivati sve do glumčeve smrti. Međunarodnu pažnju privlači kultnom glazbenom farsom utkanom u strukturu filma-ceste nazvanu “Lenjingradski kauboji idu Amerika” u kojoj se sklonost poetici apsurda, inspiriranost američkom pop kulturom – posebno country i blues glazbom, lakonski dijalozi, izostanak glumačke mimike i izoštrena tragikomičnost stapaju u urnebesno, jedinstveno i nezaboravno umjetničko djelo. Posebno bih izdvojio menadžera poduzetnog i probojnog, a klima se upravo mijenja u njegovu korist nakon mraka komunizma. Aki Kaurismaki ne skriva svoju ljubav i znanje filmske umjetnosti pa se jasno prepoznaju Robert Bresson, Francois Truffaut, Yasujiro Ozu kao najvažniji utjecaji. Tako se bratska produkcijska firma zoove po Godardovom sf-u samo izokrenuto, a u filmu “Unajmio sam plaćenog ubojicu” Kaurismaki angažira najdražeg Truffautovog glumca Jean Pierre Leauda. Tokom devedesetih snima “Boemski život”, “Pazi na svoj rubac Tatjana” i “Plutajuće oblake” u kojima se i dalje bavi tako bezobrazno i snishodljivo nazvanim malim ljudima, pjesmom socijalnih tema i tvrdoglavom vjerom u osnovnu ljudskost i neuništivu dobrotu svakoga od nas koji činimo mahnitu nakupinu gena čija se metastaza naziva čovječanstvo. U dvadeset i prvo stoljeće Kaurismaki ulazi filmom “Čovjek bez prošlosti”. I kako svijet sumanuto juriša u ratove, klimatske provalije i sve veću ekonomsku nejednakost, tako Finac snima sve nježnije i toplije filmove koji nastaju iz ožiljaka i sjena izraubanog, ali prkosnom ljubavlju prožetog srca. Filmove za najslabije i o njima. “Svjetla u sumraku” s “Plutajućim oblacima” i “Čovjekom bez prošlosti” čine novu, finsku trilogiju. Iako snima sve rjeđe, Aki Kaurismaki bira teme koje nas se najviše tiču pa tako u “Le Havreu” prati sudbinu malog emigranta iz Afrike kojeg spašava čistač cipela po imenu Marcel Marx u čijem se imenu spajaju još dva neosporna uzora – francuski redatelj Marcel Carne ( “Djeca raja”) i njemački filozof Karl Marx. Kaurismakijev pretposljednji film je “Druga strana nade” iz 2017. u kojoj sa nešto više gorčine opisuje sudbinu još jednog izbjeglice/emigranta, ovog puta iz Sirije. Svijetu današnjice potrebni su filmovi Akija Kaurismakija, njihova nježnost, humor, dostojanstvena dobrota, izoštrena socijalna perspektiva i slavlje poraženih i gaženih jer kao društvo, kao velika proždrljiva familija, imamo puno više što nas veže i što nas održava i što će nas iskupiti od religija, boja kože, granica, politika, historija i običaja, i dakako razlika u imanju, u pohlepi i zgrtanju koje nas dijele i kolju. Situacija u kojoj radnici jedne boje kože slave direktni iskvarcani, tupeizirani, milijarderizirani uzrok vlastite ekonomske situacije (alternativa je po onoj prispodobi Malcolma X o republikanskim vukovima i demokratskim lisicama Obamina ženska reinkarnacija) dok krivca traže u iznurenim i gladnim imigrantskim masama i u kraljicama socijalne pomoći, naravno crnokožnima, toliko je groteskno odvratna da mi kineska stadionska pravda odmah zagrije srce. Umjesto da punimo mediteransku grobnicu i flajšmašinu zvanu Darien gap, ajmo primjenit Kaurismakijev savjet s početka teksta. I tome dodati međusobnu solidarnost, suradnju, suosjećanje i ljubav. Zato ovakvog umjetnika trebamo držati kao kap vode na dlanu. Stilski izgrađen, poetski precizan, ljudski ranjiv, Aki je Kaurismaki jedan od onih koji svojim djelima umanjuju našu samoću, a kozmičku pustoš koja se širi svijetom izvrću i poništavaju srcem i vjerom da ćemo jedno, ako ne i prije, postati dostojni njegove ljubavi. Zato ona Pellonpaaina rečenica s početka nakon gledanja Kaurismakijevih filmova dobiva sasvim nov i univerzalan smisao. “Pokopajte mi srce na smetlištu” kao da nam govori finski filmaš znajući da ono što stvara ustaje, govori i prkosi svim dominantnim vrijednostima koje vladaju današnjim svijetom i u kojem nas svim silama iz svih mogućih propagandnih oružja uvjeravaju da je čovjek čovjeku vuk. Kaurismaki je pjesnik i podsjeća nas da smo puno više od onoga na što nas žele svesti. Zbog takvih ljudi sutra ću opet ustati iz kreveta i ušetati u novi, možda čak tek iz magle rođeni i sunčan dan.
Smetlišno srce
Za mjesec dana, 5.12. u MSU prikazuje se zadnji Kaurismaki „Palo lišće“ i pristao sam za nadnicu najaviti film prije projekcije. Iako nemam problema drobit pred publikom od jednog, volio bih da dođete, plus je besplatno. Da je umjesto Kaurismakija projekcija Tarantina ili Nolana, savjetovao bih vam da izbjegavate i mene i MSU. Ovo je drugačije. Zato stavljam tekst star godinu dana o tvorcu „Ariela“ i jednu sliku meni važnu, nenamještenu, ubodnu. Na njoj ona se sprema za posao, ja rudario do kasno i stvarno spavam, a Pepsi se ovako namjesti pa me nakon njenog odlaska liže, povlači za rep i budi. Ne da ide van jer sam ju već vodio i vratio se u posteljicu nego da se budim, ustanem i da se zezamo.
Zakopaj mi srce na smetlištu
“Za čovječanstvo ne vidim nikakav izlaz osim terorizma. Mi ubijemo 1%. kojih 1%? Jedini način da se izvučemo iz ove bijede je da ubijemo jednopostotne koji posjeduju sve i koji su nas doveli u položaj u kojem ljudskost nema vrijednost a političari su krvožedne džukele bogataša.”
Aki Kaurismaki
“Zakopaj mi srce na smetlištu”, kaže Matti Pellonpaa u “Arielu”, krvareći na zadnjem sjedištu stare američke limuzine pa ovo neće biti kritika i neće nikog obrazovati. Sve što slijedi samo je iz osjećaja, časti i sreće što o Kaurismakiju pišem i što će me netko čuti. I sam sam snimio nekoliko filmova i bavio se režijom i da me pitaju koji bi redatelj od svih što ih povijest filma pamti bio – izabrao bi da budem on. Aki Kaurismaki rođen je 1957., završio medijske studije na sveučilištu Tampere i nakon toga radi kao građevinar, poštar i perač suđa, a neko je vrijeme bio beskućnik. Ja ne znam niti jednog autora iz gornjih i najviših ešalona svjetskog filma čiji životni put uključuje klošarsko iskustvo. Pisao je filmske kritike prije nego što je sa starijim bratom Mikom počeo goniti fatalnu strast kao scenarist i glavni glumac u njegovom filmu “Lažljivac”. Zajedno osnivaju producentsku kuću Villealfa Filmproductions i ubrzo debitira adaptacijom “Zločina i kazne” smještenom u suvremeni Helsinki i prožetom karakterističnim i nepogrešivim humorom i cinizmom kao oklopom iza kojeg skriva neuništivo ljudoljublje, dostojanstvo, nadu i vjeru da dobrota ipak ima koplje više od bogatih krvopija. Slijedi nadrealistička komedija sa elementima filma-ceste “Calamari union”, te “Sjenke u raju” i još jedna ekscentrična adaptacija književnog klasika -ovog puta Shakespearea – “Hamlet se okreće biznisu”. Već se jasno nazire Kaurismakijeva sklonost minimalističkom redateljskom prosedeu, uvrnuti socijalni realizam, simpatije prema takozvanim životnim gubitnicima, ljudima s margine, iz polusvijeta, sa dna društvene ljestvice, ljudima u kojim Kaurismaki pronalazi i prepoznaje ono najbolje u čovjeku – nadu, dobrotu i ljubav. Radikalni svjetonazor i neumoljiva vjera u svrhu i moć umjetnosti omogućili su mu da svojim filmovima stvori svijet u kojem poniženi i uvrijeđeni ipak i usprkos svemu doživljavaju mogućnost da i sutra ustanu i pokušaju ili da se zaključaju na šekret i samoubiju. Crnohumorna kriminalistička drama “Ariel” autentično je remek-djelo i sa spomenutim “Sjenkama u raju” i “Djevojkom iz tvornice šibica čini proletersku trilogiju. Finac je po vlastitom priznanju lijeno biće i stvara u dijalektičkim trijadama. Teza antiteza i sinteza – evo trilogije.
Kaurismaki surađuje sa istim ljudima ispred i iza kamere pa filmovi odaju dojam iščašenog obiteljskog okupljanja, zajedništva i bliskosti. Snimatelj je redovito Timo Salminen, a među glumcima se ističe Matti Pellonpaa, poznat i kao taksist iz filma “Noć na zemlji”, s kojim će surađivati sve do glumčeve smrti. Međunarodnu pažnju privlači kultnom glazbenom farsom utkanom u strukturu filma-ceste nazvanu “Lenjingradski kauboji idu Amerika” u kojoj se sklonost poetici apsurda, inspiriranost američkom pop kulturom – posebno country i blues glazbom, lakonski dijalozi, izostanak glumačke mimike i izoštrena tragikomičnost stapaju u urnebesno, jedinstveno i nezaboravno umjetničko djelo. Posebno bih izdvojio menadžera poduzetnog i probojnog, a klima se upravo mijenja u njegovu korist nakon mraka komunizma. Aki Kaurismaki ne skriva svoju ljubav i znanje filmske umjetnosti pa se jasno prepoznaju Robert Bresson, Francois Truffaut, Yasujiro Ozu kao najvažniji utjecaji. Tako se bratska produkcijska firma zoove po Godardovom sf-u samo izokrenuto, a u filmu “Unajmio sam plaćenog ubojicu” Kaurismaki angažira najdražeg Truffautovog glumca Jean Pierre Leauda. Tokom devedesetih snima “Boemski život”, “Pazi na svoj rubac Tatjana” i “Plutajuće oblake” u kojima se i dalje bavi tako bezobrazno i snishodljivo nazvanim malim ljudima, pjesmom socijalnih tema i tvrdoglavom vjerom u osnovnu ljudskost i neuništivu dobrotu svakoga od nas koji činimo mahnitu nakupinu gena čija se metastaza naziva čovječanstvo. U dvadeset i prvo stoljeće Kaurismaki ulazi filmom “Čovjek bez prošlosti”. I kako svijet sumanuto juriša u ratove, klimatske provalije i sve veću ekonomsku nejednakost, tako Finac snima sve nježnije i toplije filmove koji nastaju iz ožiljaka i sjena izraubanog, ali prkosnom ljubavlju prožetog srca. Filmove za najslabije i o njima. “Svjetla u sumraku” s “Plutajućim oblacima” i “Čovjekom bez prošlosti” čine novu, finsku trilogiju. Iako snima sve rjeđe, Aki Kaurismaki bira teme koje nas se najviše tiču pa tako u “Le Havreu” prati sudbinu malog emigranta iz Afrike kojeg spašava čistač cipela po imenu Marcel Marx u čijem se imenu spajaju još dva neosporna uzora – francuski redatelj Marcel Carne ( “Djeca raja”) i njemački filozof Karl Marx. Kaurismakijev pretposljednji film je “Druga strana nade” iz 2017. u kojoj sa nešto više gorčine opisuje sudbinu još jednog izbjeglice/emigranta, ovog puta iz Sirije. Svijetu današnjice potrebni su filmovi Akija Kaurismakija, njihova nježnost, humor, dostojanstvena dobrota, izoštrena socijalna perspektiva i slavlje poraženih i gaženih jer kao društvo, kao velika proždrljiva familija, imamo puno više što nas veže i što nas održava i što će nas iskupiti od religija, boja kože, granica, politika, historija i običaja, i dakako razlika u imanju, u pohlepi i zgrtanju koje nas dijele i kolju. Situacija u kojoj radnici jedne boje kože slave direktni iskvarcani, tupeizirani, milijarderizirani uzrok vlastite ekonomske situacije (alternativa je po onoj prispodobi Malcolma X o republikanskim vukovima i demokratskim lisicama Obamina ženska reinkarnacija) dok krivca traže u iznurenim i gladnim imigrantskim masama i u kraljicama socijalne pomoći, naravno crnokožnima, toliko je groteskno odvratna da mi kineska stadionska pravda odmah zagrije srce. Umjesto da punimo mediteransku grobnicu i flajšmašinu zvanu Darien gap, ajmo primjenit Kaurismakijev savjet s početka teksta. I tome dodati međusobnu solidarnost, suradnju, suosjećanje i ljubav. Zato ovakvog umjetnika trebamo držati kao kap vode na dlanu. Stilski izgrađen, poetski precizan, ljudski ranjiv, Aki je Kaurismaki jedan od onih koji svojim djelima umanjuju našu samoću, a kozmičku pustoš koja se širi svijetom izvrću i poništavaju srcem i vjerom da ćemo jedno, ako ne i prije, postati dostojni njegove ljubavi. Zato ona Pellonpaaina rečenica s početka nakon gledanja Kaurismakijevih filmova dobiva sasvim nov i univerzalan smisao. “Pokopajte mi srce na smetlištu” kao da nam govori finski filmaš znajući da ono što stvara ustaje, govori i prkosi svim dominantnim vrijednostima koje vladaju današnjim svijetom i u kojem nas svim silama iz svih mogućih propagandnih oružja uvjeravaju da je čovjek čovjeku vuk. Kaurismaki je pjesnik i podsjeća nas da smo puno više od onoga na što nas žele svesti. Zbog takvih ljudi sutra ću opet ustati iz kreveta i ušetati u novi, možda čak tek iz magle rođeni i sunčan dan.