Jevgenija Bjelorusec je fotografkinja, video-umjetnica i spisateljica židovskoga porijekla koja piše na ruskom. 2015. predstavljala je kao dio umjetničkog kolektiva Ukrajinu na Bijenalu u Veneciji, a njezine su fotografije izlagane diljem Europe i Amerike. One se prvenstveno usmjeravaju na rat koji Ukrajinom vlada još od 2014. (a ne kao što mi, u svojoj prepotencijom determiniranoj sklonosti ka zanemarivanju i zaboravljanju, smatramo od 24.2.2022.). Aneksija Krima i agresija u Donbasu kao arogantni izraz razularene sile (vladar je zemlje koja se želi inscenirati kao novi imperij pripadnik društvenoga sloja koji se u njezinim civiliziranim krugovima prepoznaje pod oznakom „siloviki“) prijelomni su događaj koji se u ukrajinsku svijest urezao poput oštre linije razdvajanja između onoga što se koliko-toliko može i onoga što se ni u kojem slučaju ne može tolerirati. Tek je s brutalnom manifestacijom imperijalne volje iz veljače ove godine zapadnome svijetu postalo jasno u kolikoj je mjeri Ukrajina i ranije bila pogođena „akcijama“ nemilosrdnog i beskrupuloznog susjeda. Rezultat je toga i sužavanje optike i s njim povezan porast recepcije tekstova koji u svome središtu imaju „prikriveni“ rat u Donbasu. Dosada sam pisao o Internatu Serhija Žadana i Sivim pčelama Andreja Kurkova, kao primjerima takve literature. Sada će biti riječi o poetološki potpuno drukčije usmjerenom tekstu, a u sljedećim ću nastavcima ove serije govoriti i o literaturi koja je nastala na temelju uspomena iz zatvora.
Sretna padanja prozni su prvijenac Jevgenije Bjelorusec. To je proza koja traži srednji put između dokumentarizma i fikcije, a pri tome je obogaćena fotografijama koje, o tome će biti riječi malo kasnije, ne služe kao manifestna ilustracija teksta. Bjelorusec bilježi svoje susrete s ženskim osobama, mahom izbjeglicama iz ukrajinskih oblasti koje su 2014. zauzeli Rusi. Rat se pri tome gotovo i ne spominje. U „Bilješci prije Predgovora“ ovako će objasniti svoj postupak: „Bar tri odjelite teme, indirektno povezane s konfliktom u Istočnoj Ukrajini, ne bave se samim konfliktom, već ga nadilaze u dijalektičkom procesu – kroz fantazmagoriju, pripovjedni tekst, razgovor i razotkrivanjem izvjesnih situacija promatračici.“ Takav pripovjedni postupak čini tekst nepristupačnim, hermetičnim, neproničnim. On se odupire interpretativnim zahvatima prikrivajući sadržaj, odbijajući identifikaciju likova, zanemarujući njihovo fiksiranje u aktualnost svijeta života. Prolazak je kroz njega mukotrpan i zahtijevan, svako od poglavlja iziskuje novi napor zato što ga je teško povezati s prethodnim, ili sa sljedećim. Nema zajedničkih junakinja, a figura se pripovjedačice, one koja vodi i zapisuje razgovore, ne da pouzdano rekonstruirati – u najvećoj mjeri zato što je lišena vlastitog autentičnog glasa. Uvijek iznova, kada se otvori novo poglavlje i pojavi nova junakinja, valja pregovarati s pripovjednom instancom o tome tko je ta žena, kakva je njezina uloga u tekstu, zbog čega je njezina pojava važna.
Tek se u ponovljenim čitanjima one kristaliziraju – ne kao junakinje novorealističkih kratkih priča, već kao likovi koji, doduše, imaju realnu pozadinu, ali se iz nje izdižu, preseljavaju u književnosti i nastavljaju postojati u izmišljenome svijetu kojega su, prije nego ga usvoji Jevgenija Bjelorusec, zaposjedali bitni autori poput Nikolaja Gogolja ili Danila Harmsa. Na taj se način stvara složena konstrukcija u kojoj će se isprva dokumentaristički zamišljeni i prividno tako i organizirani segmenti pripovijedanja rasporediti prema intertekstualno determiniranoj matrici u kojoj će prevagu odnijeti fikcija, zasnovana na momentima apsurdnoga, grotesknoga ili fantastičnoga. U tome je smislu najzanimljiviji zapis pod naslovom Žena s crnim, slomljenim kišobranom. On predstavlja malu laboratoriju u kojoj se pod idealnim uvjetima može pratiti pripovjedni postupak Jevgenije Bjelorusec. Žena je u Kijiv došla iz neimenovanog grada u kojemu je bjesnio rat. No ostale su joj navike. Zaboravljeni kišobran, na autobusnoj stanici po kojega se vraća, pokušava ga otvoriti, shvaća da ne funkcionira i vodi s njim bijesne razgovore – pretvarajući stvar u nešto živo – priziva uspomenu na crnu deku do koje je pokušala doprijeti kroz artiljerijsku vatru. Udaljavajući se od pripovjedačice ona nastavlja svoj razgovor s kišobranom, a ova je više ne želi slijediti.
Moja sestra tematizira identifikaciju osobe sa zavojevačima (spominju se Strelkovljevi ljudi koji se povlače iz Slovjanska) i ostanak u gradu koji će neminovno biti neprijateljski raspoložen prema njoj. Dva momka širokih ramena jednoga dana izlaze iz automobila i odvode je, nitko ne zna gdje. Poslije nekoliko mjeseci se vraća. „Ne kaže nam ništa, ali je ni mi ništa ne pitamo.“ To je sve. Kraj priče. Cvjećarka ili Manikirka junakinje su dvaju susjednih priča. I jedna i druga žena nestaju iz života. Jednostavno: danas su bile tu, sutra ih nema. Nitko ne zna gdje su, ali se šire glasine o njihovim novim prebivalištima. Za jednu se veli da je u partizanima (U kojim partizanima?, pita se pripovjedačica); za drugu da će se sigurno vratiti, oboljela je od prehlade, no čim ozdravi bit će opet tu, vele oni koji znaju.
Pripovjedna tehnika koju Bjelorusec koristi ne dopušta da se točno odredi kada govori autorica/pripovjedačica, a kada izvještava neka osoba koja poznaje junakinje ili dolazi s njima u, manje ili više slučajni, kontakt. Granice zbilje i fikcije se brišu, proplamsaji fantastike (priča o ženi koja tumači snove ili o ženi koja moli Boga da joj podari bolest – ne zdravlje!) pomažu da se prerade traumatski događaji. Jer uvijek je riječ o izbjeglim ili izmještenim osobama koje je rat protjerao iz Donbasa i koje se pokušavaju, na ovaj ili onaj način, snaći u gradovima (najčešće Kijiv) u koje su dospjele. Poneke ostaju anonimne, druge stječu imena. U više se priča pojavljuje Andrea. Ona je u izvjesnome smislu pripovjedačičin alter ego. Tamo gdje se njezina pozicija pokazuje nestabilnom, Andrea će intervenirati i pomoći joj da razumije stvari koje joj na prvi pogled izmiču.
Upravo u takvome smislu valja tumačiti i fotografije koje naizgled ne uspostavljaju izravni dijalog s tekstom. One mu ni u kojem slučaju ne služe kao ilustracija niti se u tekstu opisuje ono što se na njima vidi. Svoj će poetološki postupak autorica u Bilješci prije Predgovora objasniti ovako: „Čitate zbirku priča koja teži preuzeti izvjesnu kvalitetu fotografije: kvalitetu izbjegavanja autoričine konačne kontrole nad materijalnošću prošlih događaja, susreta, razgovora, povijesti. Kad fotografiram ne postavljam ispred sebe cilj kreiranja niza slika uz pomoć tehnologije. Naprotiv, više me zanima rad sa sjećanjem – mogućnost formiranja uspomena uz pomoć fotografije koja tvrdi da je istinita unatoč stanovitog preostatka fikcije, kazališni izum tek zasnovan na svakodnevnom životu.“ Jevgenija Bjelorusec, ukrajinska Židovka, koja piše na ruskom a fotografira na univerzalnome jeziku slika, u svome umjetničkom djelovanju amalgamira slike i riječi, a iz tog amalgama čudesne ljepote nastaje pregled uspomena na ugroženu zemlju kojoj prijeti nestanak. Zbirka kratkih priča Sretna padanja i u nju integrirane fotografske serije Ali inzistiram: još nije čak ni jučer i Rat u parku način su njezine borbe za očuvanje te zemlje, sjećanja na nju kakva je nekad bila i na ljude koji odbijaju prihvatiti život u nasilju i pod diktaturom. Prirodni je nastavak te borbe angažman kojega Bjelorusec pokazuje na raznim kulturnim poljima i u pojačanom političkom aktivizmu koji je slijedio agresiju beskrajno jačeg susjeda. Njezin otpor nije manje herojski od onoga kojega agresoru pruža ukrajinska armija. Slava Ukrajini naslov je angažirane pjesme, napisane 2014. za Revolucije dostojanstva: „Mi hoćemo / da Ukrajina dođe do slave / ne manje, ali ni više / zna li netko Ukrajinu? / Negdje tamo, na rubu, svezan, naš život / kao i naša zemlja, nitko / ne pita za nju, nitko ništa ne zna / jedna usamljena zemlja, / nepotrebna, čak i nama samima / jednom je bila slavna / to je davno zaboravljeno / a i tada je ostalo nezapaženo / to je njezino biće – da je nitko ne zna / i ne prepoznaje / čak ni kad se istinski vrišti“
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/16
Jevgenija Bjelorusec, Sretna padanja (2018)
Jevgenija Bjelorusec je fotografkinja, video-umjetnica i spisateljica židovskoga porijekla koja piše na ruskom. 2015. predstavljala je kao dio umjetničkog kolektiva Ukrajinu na Bijenalu u Veneciji, a njezine su fotografije izlagane diljem Europe i Amerike. One se prvenstveno usmjeravaju na rat koji Ukrajinom vlada još od 2014. (a ne kao što mi, u svojoj prepotencijom determiniranoj sklonosti ka zanemarivanju i zaboravljanju, smatramo od 24.2.2022.). Aneksija Krima i agresija u Donbasu kao arogantni izraz razularene sile (vladar je zemlje koja se želi inscenirati kao novi imperij pripadnik društvenoga sloja koji se u njezinim civiliziranim krugovima prepoznaje pod oznakom „siloviki“) prijelomni su događaj koji se u ukrajinsku svijest urezao poput oštre linije razdvajanja između onoga što se koliko-toliko može i onoga što se ni u kojem slučaju ne može tolerirati. Tek je s brutalnom manifestacijom imperijalne volje iz veljače ove godine zapadnome svijetu postalo jasno u kolikoj je mjeri Ukrajina i ranije bila pogođena „akcijama“ nemilosrdnog i beskrupuloznog susjeda. Rezultat je toga i sužavanje optike i s njim povezan porast recepcije tekstova koji u svome središtu imaju „prikriveni“ rat u Donbasu. Dosada sam pisao o Internatu Serhija Žadana i Sivim pčelama Andreja Kurkova, kao primjerima takve literature. Sada će biti riječi o poetološki potpuno drukčije usmjerenom tekstu, a u sljedećim ću nastavcima ove serije govoriti i o literaturi koja je nastala na temelju uspomena iz zatvora.
Sretna padanja prozni su prvijenac Jevgenije Bjelorusec. To je proza koja traži srednji put između dokumentarizma i fikcije, a pri tome je obogaćena fotografijama koje, o tome će biti riječi malo kasnije, ne služe kao manifestna ilustracija teksta. Bjelorusec bilježi svoje susrete s ženskim osobama, mahom izbjeglicama iz ukrajinskih oblasti koje su 2014. zauzeli Rusi. Rat se pri tome gotovo i ne spominje. U „Bilješci prije Predgovora“ ovako će objasniti svoj postupak: „Bar tri odjelite teme, indirektno povezane s konfliktom u Istočnoj Ukrajini, ne bave se samim konfliktom, već ga nadilaze u dijalektičkom procesu – kroz fantazmagoriju, pripovjedni tekst, razgovor i razotkrivanjem izvjesnih situacija promatračici.“ Takav pripovjedni postupak čini tekst nepristupačnim, hermetičnim, neproničnim. On se odupire interpretativnim zahvatima prikrivajući sadržaj, odbijajući identifikaciju likova, zanemarujući njihovo fiksiranje u aktualnost svijeta života. Prolazak je kroz njega mukotrpan i zahtijevan, svako od poglavlja iziskuje novi napor zato što ga je teško povezati s prethodnim, ili sa sljedećim. Nema zajedničkih junakinja, a figura se pripovjedačice, one koja vodi i zapisuje razgovore, ne da pouzdano rekonstruirati – u najvećoj mjeri zato što je lišena vlastitog autentičnog glasa. Uvijek iznova, kada se otvori novo poglavlje i pojavi nova junakinja, valja pregovarati s pripovjednom instancom o tome tko je ta žena, kakva je njezina uloga u tekstu, zbog čega je njezina pojava važna.
Tek se u ponovljenim čitanjima one kristaliziraju – ne kao junakinje novorealističkih kratkih priča, već kao likovi koji, doduše, imaju realnu pozadinu, ali se iz nje izdižu, preseljavaju u književnosti i nastavljaju postojati u izmišljenome svijetu kojega su, prije nego ga usvoji Jevgenija Bjelorusec, zaposjedali bitni autori poput Nikolaja Gogolja ili Danila Harmsa. Na taj se način stvara složena konstrukcija u kojoj će se isprva dokumentaristički zamišljeni i prividno tako i organizirani segmenti pripovijedanja rasporediti prema intertekstualno determiniranoj matrici u kojoj će prevagu odnijeti fikcija, zasnovana na momentima apsurdnoga, grotesknoga ili fantastičnoga. U tome je smislu najzanimljiviji zapis pod naslovom Žena s crnim, slomljenim kišobranom. On predstavlja malu laboratoriju u kojoj se pod idealnim uvjetima može pratiti pripovjedni postupak Jevgenije Bjelorusec. Žena je u Kijiv došla iz neimenovanog grada u kojemu je bjesnio rat. No ostale su joj navike. Zaboravljeni kišobran, na autobusnoj stanici po kojega se vraća, pokušava ga otvoriti, shvaća da ne funkcionira i vodi s njim bijesne razgovore – pretvarajući stvar u nešto živo – priziva uspomenu na crnu deku do koje je pokušala doprijeti kroz artiljerijsku vatru. Udaljavajući se od pripovjedačice ona nastavlja svoj razgovor s kišobranom, a ova je više ne želi slijediti.
Moja sestra tematizira identifikaciju osobe sa zavojevačima (spominju se Strelkovljevi ljudi koji se povlače iz Slovjanska) i ostanak u gradu koji će neminovno biti neprijateljski raspoložen prema njoj. Dva momka širokih ramena jednoga dana izlaze iz automobila i odvode je, nitko ne zna gdje. Poslije nekoliko mjeseci se vraća. „Ne kaže nam ništa, ali je ni mi ništa ne pitamo.“ To je sve. Kraj priče. Cvjećarka ili Manikirka junakinje su dvaju susjednih priča. I jedna i druga žena nestaju iz života. Jednostavno: danas su bile tu, sutra ih nema. Nitko ne zna gdje su, ali se šire glasine o njihovim novim prebivalištima. Za jednu se veli da je u partizanima (U kojim partizanima?, pita se pripovjedačica); za drugu da će se sigurno vratiti, oboljela je od prehlade, no čim ozdravi bit će opet tu, vele oni koji znaju.
Pripovjedna tehnika koju Bjelorusec koristi ne dopušta da se točno odredi kada govori autorica/pripovjedačica, a kada izvještava neka osoba koja poznaje junakinje ili dolazi s njima u, manje ili više slučajni, kontakt. Granice zbilje i fikcije se brišu, proplamsaji fantastike (priča o ženi koja tumači snove ili o ženi koja moli Boga da joj podari bolest – ne zdravlje!) pomažu da se prerade traumatski događaji. Jer uvijek je riječ o izbjeglim ili izmještenim osobama koje je rat protjerao iz Donbasa i koje se pokušavaju, na ovaj ili onaj način, snaći u gradovima (najčešće Kijiv) u koje su dospjele. Poneke ostaju anonimne, druge stječu imena. U više se priča pojavljuje Andrea. Ona je u izvjesnome smislu pripovjedačičin alter ego. Tamo gdje se njezina pozicija pokazuje nestabilnom, Andrea će intervenirati i pomoći joj da razumije stvari koje joj na prvi pogled izmiču.
Upravo u takvome smislu valja tumačiti i fotografije koje naizgled ne uspostavljaju izravni dijalog s tekstom. One mu ni u kojem slučaju ne služe kao ilustracija niti se u tekstu opisuje ono što se na njima vidi. Svoj će poetološki postupak autorica u Bilješci prije Predgovora objasniti ovako: „Čitate zbirku priča koja teži preuzeti izvjesnu kvalitetu fotografije: kvalitetu izbjegavanja autoričine konačne kontrole nad materijalnošću prošlih događaja, susreta, razgovora, povijesti. Kad fotografiram ne postavljam ispred sebe cilj kreiranja niza slika uz pomoć tehnologije. Naprotiv, više me zanima rad sa sjećanjem – mogućnost formiranja uspomena uz pomoć fotografije koja tvrdi da je istinita unatoč stanovitog preostatka fikcije, kazališni izum tek zasnovan na svakodnevnom životu.“ Jevgenija Bjelorusec, ukrajinska Židovka, koja piše na ruskom a fotografira na univerzalnome jeziku slika, u svome umjetničkom djelovanju amalgamira slike i riječi, a iz tog amalgama čudesne ljepote nastaje pregled uspomena na ugroženu zemlju kojoj prijeti nestanak. Zbirka kratkih priča Sretna padanja i u nju integrirane fotografske serije Ali inzistiram: još nije čak ni jučer i Rat u parku način su njezine borbe za očuvanje te zemlje, sjećanja na nju kakva je nekad bila i na ljude koji odbijaju prihvatiti život u nasilju i pod diktaturom. Prirodni je nastavak te borbe angažman kojega Bjelorusec pokazuje na raznim kulturnim poljima i u pojačanom političkom aktivizmu koji je slijedio agresiju beskrajno jačeg susjeda. Njezin otpor nije manje herojski od onoga kojega agresoru pruža ukrajinska armija. Slava Ukrajini naslov je angažirane pjesme, napisane 2014. za Revolucije dostojanstva: „Mi hoćemo / da Ukrajina dođe do slave / ne manje, ali ni više / zna li netko Ukrajinu? / Negdje tamo, na rubu, svezan, naš život / kao i naša zemlja, nitko / ne pita za nju, nitko ništa ne zna / jedna usamljena zemlja, / nepotrebna, čak i nama samima / jednom je bila slavna / to je davno zaboravljeno / a i tada je ostalo nezapaženo / to je njezino biće – da je nitko ne zna / i ne prepoznaje / čak ni kad se istinski vrišti“
Čitajte Jevgeniju Bjelorusec!