moj deda živio je po julijanskom kalendaru. rođendan je slavio po julijanskom kalendaru pa je bio jedini čovjek s dva rođendana kojeg sam poznavala. on i baba su imali spavaću sobu, ali u njihovom krevetu spavale smo tetka, sestra i ja. mene su strpale u sredinu između dva madraca, a tetka nije mogla spavati drugačije nego ako roletne spusti tako da svjetlo ne prođe ni kroz jednu rupicu, a na vrata, koja su imala prozor, stavljala je deku. i tako sam svakog ljeta spavala u grobu između dva živa tijela, imala noćne more a, kad bih bez sestre spavala samo s tetkom, čekala da ona pročita svoj ljubavni roman u kojem nije bilo slika, izlazio je u dva reda teksta po stranici i sam pogled na taj tekst bio je dosadniji od svakog poslijepodneva u kojem su oni spavali, a ja morala čekati da se probude pa da tetka izvadi štikle i šminku, da budem brena.
deda i baba su spavali u dnevnoj sobi, svatko na svom kauču. dedin kauč bio je ispod regala s knjigama, a na zidu pored visila je slika svetog jovana krstitelja. danas svima pričam da je jovan na slici držao nečiju glavu na pladnju, ali iako postoji i takva ikona, to nije točno. sveti jovan krstitelj imao je aureolu oko glave i dignuta tri prsta spremna na pokrštavanje svih nas koji smo taj dan pojeli teglicu pekmeza, ispričali komšinici šta je baba pričala o njoj, koji smo se vozili na tuđem biciklu ili lupali tuđom loptom po tuđoj kući, iako nam je baba kupila loptu da lupamo po svojoj kući jer joj ništa nije falilo. deda bi na pekmez vikao “dosta dete, usraćeš se”, na što se baba ljutila jer su ga čule komšinice koje su se sunčale na krovu dedine radione za popravljanje bicikala. dedin rođendan je bio krajem septembra, ali on ga je slavio početkom oktobra. imao je bilježnice u koje je ispisivao riječi i pojmove iz križaljki i čitao novine i časopise na ćirilici. deda me naučio kako da budem dobro dete, kupovao mi dječju pastu za zube s okusom jagode i paja patkom na slici, nosio je onakve đedovske sandale i uvijek se uređivao za izlazak iz kuće, i jedino ne znam koliko je novih godina slavio, valjda isto dvije. imao je mali molitvenik u kojem mi se najviše sviđalo što križ ima djetelinu na krajevima, kao što čovjek ima prste na rukama. i mjesečeve mijene na kojima je mjesec imao oči i usta. da je živ, ove godine bi navršio 109 godina i slavio bi svoj božić u svom miru i tišini, uz partizanske filmove na grundigu s daljinskim.
moj deda živio je po julijanskom kalendaru
moj deda živio je po julijanskom kalendaru. rođendan je slavio po julijanskom kalendaru pa je bio jedini čovjek s dva rođendana kojeg sam poznavala. on i baba su imali spavaću sobu, ali u njihovom krevetu spavale smo tetka, sestra i ja. mene su strpale u sredinu između dva madraca, a tetka nije mogla spavati drugačije nego ako roletne spusti tako da svjetlo ne prođe ni kroz jednu rupicu, a na vrata, koja su imala prozor, stavljala je deku. i tako sam svakog ljeta spavala u grobu između dva živa tijela, imala noćne more a, kad bih bez sestre spavala samo s tetkom, čekala da ona pročita svoj ljubavni roman u kojem nije bilo slika, izlazio je u dva reda teksta po stranici i sam pogled na taj tekst bio je dosadniji od svakog poslijepodneva u kojem su oni spavali, a ja morala čekati da se probude pa da tetka izvadi štikle i šminku, da budem brena.
deda i baba su spavali u dnevnoj sobi, svatko na svom kauču. dedin kauč bio je ispod regala s knjigama, a na zidu pored visila je slika svetog jovana krstitelja. danas svima pričam da je jovan na slici držao nečiju glavu na pladnju, ali iako postoji i takva ikona, to nije točno. sveti jovan krstitelj imao je aureolu oko glave i dignuta tri prsta spremna na pokrštavanje svih nas koji smo taj dan pojeli teglicu pekmeza, ispričali komšinici šta je baba pričala o njoj, koji smo se vozili na tuđem biciklu ili lupali tuđom loptom po tuđoj kući, iako nam je baba kupila loptu da lupamo po svojoj kući jer joj ništa nije falilo. deda bi na pekmez vikao “dosta dete, usraćeš se”, na što se baba ljutila jer su ga čule komšinice koje su se sunčale na krovu dedine radione za popravljanje bicikala. dedin rođendan je bio krajem septembra, ali on ga je slavio početkom oktobra. imao je bilježnice u koje je ispisivao riječi i pojmove iz križaljki i čitao novine i časopise na ćirilici. deda me naučio kako da budem dobro dete, kupovao mi dječju pastu za zube s okusom jagode i paja patkom na slici, nosio je onakve đedovske sandale i uvijek se uređivao za izlazak iz kuće, i jedino ne znam koliko je novih godina slavio, valjda isto dvije. imao je mali molitvenik u kojem mi se najviše sviđalo što križ ima djetelinu na krajevima, kao što čovjek ima prste na rukama. i mjesečeve mijene na kojima je mjesec imao oči i usta. da je živ, ove godine bi navršio 109 godina i slavio bi svoj božić u svom miru i tišini, uz partizanske filmove na grundigu s daljinskim.