Oksana Zabužko, Terenska istraživanja ukrajinskog seksa, 1996.
Terenska istraživanja ukrajinskog seksa prvi su roman Oksane Zabužko, spisateljice koja se upravo njime na ukrajinskoj književnoj sceni etablirala kao jedan od vodećih glasova višestruke emancipacije. Ona je oštra kritičarka ruskoga imperijalizma, osobito njegove zloupotrebe kulture u cilju stjecanja hegemonijalnoga položaja – strategija koju se bez većih teškoća može pratiti u povijesti „dugoga trajanja“, od carske Rusije, preko Sovjetskog Saveza, do najnovijeg perioda agresivnih presezanja za tuđim kulturnim blagom, ali i, prije svega, teritorijima. Kratki intermeco u osamdesetim i devedesetim godinama prošloga stoljeća, era kojom su dominirale figure poput Mihaila Gorbačova i Borisa Jeljcina, istakao se samo svojom prolaznošću, bez ostavljanja dubljih tragova u ruskome mainstream-u. Zabužko će tu emancipacijsku gestu konzekventno sprovoditi u svojim esejima, publicističkim prilozima i u književno-znanstvenom radu, što joj zasigurno nije donijelo mnogo simpatizera u zapadnim slavističkim krugovima, o Rusiji da se i ne govori. No i njezina je književna djelatnost duboko prožeta borbom za emancipaciju, usudio bih se ustvrditi da je ona čak i važnija od one političke. Govorim, naravno, o borbi za slobodu žena, o feminističkome strujanju u njezinim tekstovima čiji je cilj zbacivanje tereta patrijarhata od kojega se ukrajinsko društvo mora osloboditi u istoj mjeri kao i druge europske sredine u kojima dominira konzervativnost u jednoj od svojih najturobnijih emanacija – dominaciji načela Muškoga.
U tome su smislu Terenska istraživanja ukrajinskog seksa uzorit pripovjedni tekst čiji se, i komercijalni, uspjeh u Ukrajini devedesetih mora promatrati upravo u tome svjetlu. Roman je na hrvatskome tržištu dostupan od 2014., u izdanju Edicije Božičević – izdavačke kuće koja se trudi pružiti uvid u važna djela suvremene ukrajinske književnosti – u uzoritome prijevodu Ane Dugandžić i Darye Pavlešen. Bez obzira na nimalo lagodan način ispisivanja, na pogdjegdje teško prohodnu hermetičnost, roman je u Ukrajini u rekordno kratkom roku postao ultimativni bestseler koji je uspio pokrenuti lavinu srodnih i sličnih razmišljanja u vezi s položajem žene u društvu.
Prema tome, tko u ovome romanu očekuje pornografiju naći će se na pogrešnom tragu. Terenske studije o ukrajinskome seksu koje sprovodi „antropologinja“ Oksana Zabužko zalaze puno dublje u tkivo društva no što je za to sposobna prosta razmjena, dobrovoljna ili nedobrovoljna, tjelesnih sokova. I sama će se pripovjedna struktura jasno pobuniti protiv zloupotrebe u svrhe trivijaliziranja. Terenske studije o ukrajinskom seksu su roman koji nije jednostavno čitati. Ne postoji radnja koju je mogućno pravolinijski pratiti. Čak je i sama njezina rekonstrukcija teško provediva jer nam se uskraćuju bitne koordinate koje se odnose na mjesto i vrijeme zbivanja. Ono što se da manje ili više precizno naslutiti, a da se pri tom ne može sa sigurnošću ustvrditi jesu li te slutnje točne, jest da je riječ o jednoj relativno mladoj Ukrajinki koja je dobila posao (ili stipendiju?) u Sjedinjenim Američkim Državama te odlazi tamo kako bi podučavala (vjerojatno?) ukrajinsku književnost.
Druga se struja radnje (vjerojatno?) odnosi na njezino prebivanje u Ukrajini koje, očito, prethodi odlasku u SAD. U njegovoj je središtu ljubavna veza sa starijim muškarcem, slikarem, koji joj pokušava nametnuti svoju volju te ju privoljeti da živi onako kako on zamišlja da bi jedna Ukrajinka trebala živjeti. Patrijarhalni je model ono što se želi nametnuti, obrana je komplicirana i zahtijeva puno snage i hrabrosti. Muški je lik konstruiran tako da mu ne nedostaje privlačnosti što proces emancipacije ni u kojem slučaju ne olakšava. Taj je element u romanu ono što generira njegove najkompleksnije pripovjedne strategije koje se usmjeravaju na psihu pripovjedačice. Rezultat takvoga usmjerenja jest koncentracija na monološke partiture koje tendiraju ka predočavanju unutarnjega stanja njezine svijesti. Vrlo se često efekti postižu kreiranjem asocijativnih nizova koje je, pak, teško pratiti ili kontekstualizirati. Svjesno proizvođenje hermetičkih sadržaja cilja na animiranje receptivne svijesti čitateljice i služi kao poziv na razmišljanje i stvaranje vlastitih prosudbi o prekarnome položaju žene u ukrajinskom društvu.
Drugi segment romana koji valja spomenuti odnosi se na kompleksne odnose između Rusije i Ukrajine koji u vremenu njegova nastanka još nisu stekli eksplozivni karakter kakav ih sve više obilježava dvadeset i prvo stoljeće – do momenta ultimativne eskalacije 24.2.2022. Njegova se, dakle, geopolitička dimenzija usijeca u svijest pripovjedačice opterećujući je u jednakoj mjeri kao što to čini i naizgled nesavladiva moć patrijarhata (koji, nota bene, vlada u istoj mjeri i u jednoj i u drugoj naciji). Upravo je o tome riječ! Višestoljetno prisustvo ruskog imperijalizma i s njim povezane neobuzdane hegemonije od ukrajinskih je muškaraca stvorilo bića koja su nesposobna za ljubav i „otvorena za zlo“, dok su Ukrajinke pretvorene u poslušnu masu koja se navodnoj muškoj snazi predaje bez otpora. Uvijek iznova pojavljuju se tipovi koji žive u duhovnome fatalizmu prouzročenom dugim boravcima u staljinističkim koncentracionim logorima ili ljudi koji su preživjeli, obilježeni dubokom traumom, „holodomorom“ – samo da bi tu traumu prenosili na sljedeće generacije, nesposobne da je prerade i na taj način prevladaju. Imperijalna Rusija i Sovjetski Savez uvijek se nalaze u pozadini pripovijedanja, kao mjesta nesreće i prokletstva. Iz ovoga se segmenta probijaju dva virulentna pitanja: Može li sadist svoj sadizam opravdati time da se nalazio u ruskom zarobljeništvu? Mora li žena muškarčev sadizam promatrati s empatijom i na njega reagirati suprotnim polom, mazohizmom? Odgovor je na to retoričko pitanje pouzdano negativan, zadatak je pripovjedačice da objasni zašto je tomu tako.
Na taj se način dolazi do trećeg segmenta romana koji integrira emancipatorski i geopolitički – naime autobiografskog. Sloboda koju će mlada ukrajinska znanstvenica sresti prvi put u životu nalazi se u Americi, na sveučilištu Harvard, na koje dolazi sa stipendijom kako bi tamo predavala ukrajinsku književnost. Autobiografski, velim, jer je Oksana Zabužko sama dobar dio devedesetih provela na američkim sveučilištima (Pennsylvania State, Pittsburgh, Harvard). Nova perspektiva koja se pripovjedačici pruža u Americi na izvjestan joj način otvara oči, omogućuje joj da se oslobodi iz komplicirane i bolne veze sa starijim muškarcem, već spomenutim ukrajinskim slikarom Mikolom, čija se slabost otkriva tek onoga trenutka kada ga se preseli u novi, njemu nepoznat svijet. Njegovo prebivanje u Americi, način na koji se pokazuje nesposobnim prihvatiti (ili bar pokušati shvatiti) tuđu zemlju jest onaj trenutak u kojemu će pripovjedačica postati svjesna postojanja drukčijeg pristupa odnosu između spolova od onoga koji joj je bio nametnut stegama imperijalnog, socijalističkog i postsocijalističkog društva. Zabužko je odveć ozbiljna autorica da bi se mogla zadovoljiti takvim jednostavnom propagandnim odgovorom. Strano joj je nekritičko prihvaćanje svake ideologije, antiimperijalizam je u tekstovima (o nekima je od njih već bilo riječi u ovoj rubrici) koje slijede Terenskim raspravama o ukrajinskom seksu dodatno ampflicirala, s pravom, kao što su pokazali događaji začeti 2014., a čije je trajanje, s jezivom eskalacijom od veljače 2022., najbolji dokaz da patrijarhalna „ljubav“ prema domovini počiva na radikalnome isključenju Drugoga, prije svega žene, a onda i gay-populacije… Da ne nabrajam dalje, dovoljno je baciti pogled na spise u kojima kremaljski povjesničar-amater pokazuje i „dokazuje“ tko sve ne pripada Nama pa da postane jasno kakva se slika svijeta želi nametnuti Ukrajini u procesu njezina čišćenja od „nacističke“ vlade i pokvarenoga Zapada. S druge strane, Oksana Zabužko nije slijepa ni prema zastranjivanjima koje pronalazi u američkoj akademskoj zajednici te i o njima progovara sa za nju tipičnom oštrinom. No u usporedbi su s kremaljskom ideologijom to male aberacije koje je relativno jednostavno korigirati. Opasnost vreba drugdje i nitko to bolje ne može shvatiti od Ukrajine koja joj je sustavno izložena od samoga početka dvadeset i prvog stoljeća.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/47
Oksana Zabužko, Terenska istraživanja ukrajinskog seksa, 1996.
Terenska istraživanja ukrajinskog seksa prvi su roman Oksane Zabužko, spisateljice koja se upravo njime na ukrajinskoj književnoj sceni etablirala kao jedan od vodećih glasova višestruke emancipacije. Ona je oštra kritičarka ruskoga imperijalizma, osobito njegove zloupotrebe kulture u cilju stjecanja hegemonijalnoga položaja – strategija koju se bez većih teškoća može pratiti u povijesti „dugoga trajanja“, od carske Rusije, preko Sovjetskog Saveza, do najnovijeg perioda agresivnih presezanja za tuđim kulturnim blagom, ali i, prije svega, teritorijima. Kratki intermeco u osamdesetim i devedesetim godinama prošloga stoljeća, era kojom su dominirale figure poput Mihaila Gorbačova i Borisa Jeljcina, istakao se samo svojom prolaznošću, bez ostavljanja dubljih tragova u ruskome mainstream-u. Zabužko će tu emancipacijsku gestu konzekventno sprovoditi u svojim esejima, publicističkim prilozima i u književno-znanstvenom radu, što joj zasigurno nije donijelo mnogo simpatizera u zapadnim slavističkim krugovima, o Rusiji da se i ne govori. No i njezina je književna djelatnost duboko prožeta borbom za emancipaciju, usudio bih se ustvrditi da je ona čak i važnija od one političke. Govorim, naravno, o borbi za slobodu žena, o feminističkome strujanju u njezinim tekstovima čiji je cilj zbacivanje tereta patrijarhata od kojega se ukrajinsko društvo mora osloboditi u istoj mjeri kao i druge europske sredine u kojima dominira konzervativnost u jednoj od svojih najturobnijih emanacija – dominaciji načela Muškoga.
U tome su smislu Terenska istraživanja ukrajinskog seksa uzorit pripovjedni tekst čiji se, i komercijalni, uspjeh u Ukrajini devedesetih mora promatrati upravo u tome svjetlu. Roman je na hrvatskome tržištu dostupan od 2014., u izdanju Edicije Božičević – izdavačke kuće koja se trudi pružiti uvid u važna djela suvremene ukrajinske književnosti – u uzoritome prijevodu Ane Dugandžić i Darye Pavlešen. Bez obzira na nimalo lagodan način ispisivanja, na pogdjegdje teško prohodnu hermetičnost, roman je u Ukrajini u rekordno kratkom roku postao ultimativni bestseler koji je uspio pokrenuti lavinu srodnih i sličnih razmišljanja u vezi s položajem žene u društvu.
Prema tome, tko u ovome romanu očekuje pornografiju naći će se na pogrešnom tragu. Terenske studije o ukrajinskome seksu koje sprovodi „antropologinja“ Oksana Zabužko zalaze puno dublje u tkivo društva no što je za to sposobna prosta razmjena, dobrovoljna ili nedobrovoljna, tjelesnih sokova. I sama će se pripovjedna struktura jasno pobuniti protiv zloupotrebe u svrhe trivijaliziranja. Terenske studije o ukrajinskom seksu su roman koji nije jednostavno čitati. Ne postoji radnja koju je mogućno pravolinijski pratiti. Čak je i sama njezina rekonstrukcija teško provediva jer nam se uskraćuju bitne koordinate koje se odnose na mjesto i vrijeme zbivanja. Ono što se da manje ili više precizno naslutiti, a da se pri tom ne može sa sigurnošću ustvrditi jesu li te slutnje točne, jest da je riječ o jednoj relativno mladoj Ukrajinki koja je dobila posao (ili stipendiju?) u Sjedinjenim Američkim Državama te odlazi tamo kako bi podučavala (vjerojatno?) ukrajinsku književnost.
Druga se struja radnje (vjerojatno?) odnosi na njezino prebivanje u Ukrajini koje, očito, prethodi odlasku u SAD. U njegovoj je središtu ljubavna veza sa starijim muškarcem, slikarem, koji joj pokušava nametnuti svoju volju te ju privoljeti da živi onako kako on zamišlja da bi jedna Ukrajinka trebala živjeti. Patrijarhalni je model ono što se želi nametnuti, obrana je komplicirana i zahtijeva puno snage i hrabrosti. Muški je lik konstruiran tako da mu ne nedostaje privlačnosti što proces emancipacije ni u kojem slučaju ne olakšava. Taj je element u romanu ono što generira njegove najkompleksnije pripovjedne strategije koje se usmjeravaju na psihu pripovjedačice. Rezultat takvoga usmjerenja jest koncentracija na monološke partiture koje tendiraju ka predočavanju unutarnjega stanja njezine svijesti. Vrlo se često efekti postižu kreiranjem asocijativnih nizova koje je, pak, teško pratiti ili kontekstualizirati. Svjesno proizvođenje hermetičkih sadržaja cilja na animiranje receptivne svijesti čitateljice i služi kao poziv na razmišljanje i stvaranje vlastitih prosudbi o prekarnome položaju žene u ukrajinskom društvu.
Drugi segment romana koji valja spomenuti odnosi se na kompleksne odnose između Rusije i Ukrajine koji u vremenu njegova nastanka još nisu stekli eksplozivni karakter kakav ih sve više obilježava dvadeset i prvo stoljeće – do momenta ultimativne eskalacije 24.2.2022. Njegova se, dakle, geopolitička dimenzija usijeca u svijest pripovjedačice opterećujući je u jednakoj mjeri kao što to čini i naizgled nesavladiva moć patrijarhata (koji, nota bene, vlada u istoj mjeri i u jednoj i u drugoj naciji). Upravo je o tome riječ! Višestoljetno prisustvo ruskog imperijalizma i s njim povezane neobuzdane hegemonije od ukrajinskih je muškaraca stvorilo bića koja su nesposobna za ljubav i „otvorena za zlo“, dok su Ukrajinke pretvorene u poslušnu masu koja se navodnoj muškoj snazi predaje bez otpora. Uvijek iznova pojavljuju se tipovi koji žive u duhovnome fatalizmu prouzročenom dugim boravcima u staljinističkim koncentracionim logorima ili ljudi koji su preživjeli, obilježeni dubokom traumom, „holodomorom“ – samo da bi tu traumu prenosili na sljedeće generacije, nesposobne da je prerade i na taj način prevladaju. Imperijalna Rusija i Sovjetski Savez uvijek se nalaze u pozadini pripovijedanja, kao mjesta nesreće i prokletstva. Iz ovoga se segmenta probijaju dva virulentna pitanja: Može li sadist svoj sadizam opravdati time da se nalazio u ruskom zarobljeništvu? Mora li žena muškarčev sadizam promatrati s empatijom i na njega reagirati suprotnim polom, mazohizmom? Odgovor je na to retoričko pitanje pouzdano negativan, zadatak je pripovjedačice da objasni zašto je tomu tako.
Na taj se način dolazi do trećeg segmenta romana koji integrira emancipatorski i geopolitički – naime autobiografskog. Sloboda koju će mlada ukrajinska znanstvenica sresti prvi put u životu nalazi se u Americi, na sveučilištu Harvard, na koje dolazi sa stipendijom kako bi tamo predavala ukrajinsku književnost. Autobiografski, velim, jer je Oksana Zabužko sama dobar dio devedesetih provela na američkim sveučilištima (Pennsylvania State, Pittsburgh, Harvard). Nova perspektiva koja se pripovjedačici pruža u Americi na izvjestan joj način otvara oči, omogućuje joj da se oslobodi iz komplicirane i bolne veze sa starijim muškarcem, već spomenutim ukrajinskim slikarom Mikolom, čija se slabost otkriva tek onoga trenutka kada ga se preseli u novi, njemu nepoznat svijet. Njegovo prebivanje u Americi, način na koji se pokazuje nesposobnim prihvatiti (ili bar pokušati shvatiti) tuđu zemlju jest onaj trenutak u kojemu će pripovjedačica postati svjesna postojanja drukčijeg pristupa odnosu između spolova od onoga koji joj je bio nametnut stegama imperijalnog, socijalističkog i postsocijalističkog društva. Zabužko je odveć ozbiljna autorica da bi se mogla zadovoljiti takvim jednostavnom propagandnim odgovorom. Strano joj je nekritičko prihvaćanje svake ideologije, antiimperijalizam je u tekstovima (o nekima je od njih već bilo riječi u ovoj rubrici) koje slijede Terenskim raspravama o ukrajinskom seksu dodatno ampflicirala, s pravom, kao što su pokazali događaji začeti 2014., a čije je trajanje, s jezivom eskalacijom od veljače 2022., najbolji dokaz da patrijarhalna „ljubav“ prema domovini počiva na radikalnome isključenju Drugoga, prije svega žene, a onda i gay-populacije… Da ne nabrajam dalje, dovoljno je baciti pogled na spise u kojima kremaljski povjesničar-amater pokazuje i „dokazuje“ tko sve ne pripada Nama pa da postane jasno kakva se slika svijeta želi nametnuti Ukrajini u procesu njezina čišćenja od „nacističke“ vlade i pokvarenoga Zapada. S druge strane, Oksana Zabužko nije slijepa ni prema zastranjivanjima koje pronalazi u američkoj akademskoj zajednici te i o njima progovara sa za nju tipičnom oštrinom. No u usporedbi su s kremaljskom ideologijom to male aberacije koje je relativno jednostavno korigirati. Opasnost vreba drugdje i nitko to bolje ne može shvatiti od Ukrajine koja joj je sustavno izložena od samoga početka dvadeset i prvog stoljeća.