Njemu pripada črvsto mjestu u korpusu novije hrvatske poezije, a njegovim pjesmama mjesto u svakoj ozbiljnoj antologiji hrvatskog pjesništva.
Tim je riječima Luko Paljetak završio kratki esej što ga je ljetos napisao o pjesniku Slobodanu Grubaču iz Drniša. Znaju se njih dvojica odavno i riječi velikog dubrovačkog pjesnika i pisca o književnosti i pjesništvu nisu naknadna pamet i otkriće. Pričao mi je ovih dana Slobodan Grubač kako je Paljetak, primjerice, bio oduševljen njegovom zbirkom “Odisej”, što je kao lijepa, u tvrde platnene korice uvezana knjižica objavljena u izdanju Čakavskog sabora u Splitu 1979. godine. Trčao je, pričao mu je, u tiskaru da tekst o njoj i probrane stihove uvrsti u novi broj Zadarske revije. A kao antologičar, Paljetak je Grubačeve pjesme uvrstio u antologiju “Moreplovi: hrvatska poezija o moru pomorcima i brodovima”, objavljenu 1990. u Dubrovniku.
Proveo je Slobodan Grubač lijepe godine uz more, u vrijeme dok je u Šibeniku pohađao i završio petogodišnju Učiteljsku školu. Tamo je još 1958. sudbonsno susreo i svoju suprugu Branku, s kojom od tada do danas dijeli život obiteljski, učiteljski, nastavnički, pjesnički, prognanički, povratnički, umirovljenički i svakojaki.
“Čini mi se da smo najljepše pjesme o moru napisali mi kontinentalci. Oni koji su uz more rođeni valjda nemaju tu fascinaciju. Kad me je majka sa šest-sedam godina prvi put vodila sa sobom u Split, kamo je često išla preprodavati pšenicu, ja sam u vlaku počeo skakati i vikati mama, more, more! A putnici su se, naravno, smijali. Svakome tko nije rođen na moru prvo viđenje mora je jedinstven doživljaj”, priča mi Grubač o tom danu kao da je bio jučer.
Paljetak je ljetos o Grubaču pisao s važnim povodom, baš kao i Drago Roksandić i Šime Pilić.
Njihove tekstove, pod naslovom “Trojica o Grubaču”, objavio je u rujnu časopis Prosvjeta istoimenog Srpskog kulturnog društva u Hrvatskoj.
Povod stoji na naslovnici časopisa: 60 godina Grubačeve poezije.
“Slobodan Grubač, visok, naočit čvojek – činilo mi se – u tom društvu uvijek je više volio slušati i promatrati nego govoriti, a nikada nije ostavljao dojam čovjeka koji ravnodušno percipira svoje sugovornike”, napisao je Drago Roksandić u tekstu pod naslovom “Ljudskost koja ohrabruje”, prisjećajući se jedne divne splitske večeri provedene s Grubačem proljeća 2022. godine i poznanstva koje od 1969. Tada ga je s Grubačem u Drnišu upoznao Šime Pilić, koji je bio član Drniškog književnog kruga, o kojem i piše u svojoj laudi u Prosvjeti. Uz Grubača i Pilića, bili su tu još Gordana i Ive Škovrlj te Igor Štrkalj Milić.
Imao je Drniš već tada svoj Centar za kulturu, direktor mu je tih godina bio Petar Šarić kojem je Grubač, kada smo razgovarali, izrekao zahvalu što je pomogao izdavanje zbornika “Vrelo života” s lirikom “Drniške petorke” i zato što je Centar za kulturu Drniš 1973. potpisan i kao izdavač Grubačeve treće pjesničke zbirke “Arhipelag”. Upravo stihovi iz te zbirke uvršteni su i 2002. objavljeni u “Antologiji srpskog pjesništva u Hrvatskog dvadesetog vijeka” u Prosvjetinoj nakladi. Ništa ja o svemu tome ne bih znao da zahvaljujući jednom slučajnom susretu nisam postao Grubačev najprije poznanik, a onda i prijatelj i redoviti sugovornik uz nedjeljne kave u Drnišu. Odatle i ova moja povlastica, ali i obaveza, da o Slobodanu Grubaču i obljetnici njegova pjesništva pišem i s njim o tome razgovaram.
Kao i mnogim drugima, pažnju mi je na Grubača, mnogo prije nego smo se susreli, skrenuo tekst Miljenka Jergovića objavljen u Jutarnjem listu 27. studenog 2009. godine, koji spominje u svom članku i Pilić i na koji ćemo se kasnije vratiti.
Počnimo od početka, o kojem govori i Grubačeva pjesma “Grubači” iz koje Pilić citira:
Porijeklom i narodnošću smo rudari godine skrivali da brže pod zemlju dospijemo Kopamo i pijemo, plačemo i pjevamo istovremeno Nose nas licem okrenutim suncu i pokopaju pored rudnika.
Pjesnikov je otac, u mladosti solunski borac, bio rudar. U vrijeme kada se Slobodan Grubač rodio, pred sam početak Drugog svjetskog rata, 5. ožujka 1941., otac je bio na radu u Srbiji, u Senjskom rudniku. Tako je mjesto rođenja Slobodana Grubača postalo mjesto Bare, odakle se s majkom, kad mu je bilo vrijeme da pođe u školu, vratio u Kadinu Glavicu pokraj Drniša.
Međutim, treba odmah reći i činjenicu od koje bi se u nekoj drugačijoj priči mogla napraviti senzacija. Mi to nećemo učiniti, ali ona je biografski važna. Otac i kuma komunistkinja i kasnije partizanka djetetu su dali ime Staljin. To je i danas njegovo službeno ime, tako mu piše u osobnoj karti, pod tim imenom je baš 1948. krenuo u Otavicama u osnovnu školu, pod tim je imenom bio vojnik u Bileći, učitelj i nastavnik, a osamdesetih godina, sve do pred rat, i direktor drniške osnovne škole koja je tada još nosila ime Božidara Adžije.
Mladi je Staljin već kod objavljivanja prvih svojih pjesama u školskim časopisima odlučio promijeniti ime. Ali nije.
“Tamo negdje 1961. ili 1962, kao mlad učitelj, namjeravao sam promijeniti ime koje me opterećivalo, a i nije baš bilo unosno. I kažem to ocu, a on meni kaže: ja sam ti dao to ime, pa ako ga promijeniš slobodno onda odmah promijeni i prezime i objavi da ti ja nisam otac. To me je tada tako ponizilo i tako pogodilo da sam rekao da mi nikada više neće pasti na pamet da ti ime mijenjam, pa makar zbog njega i poginuo”, ispričao mi je Slobodan, za Drnišane ipak Staljin.
A kada su svi od njega 1991. okretali glavu, jako mu je puno značilo kada mu je nasred šibenske Poljane prišao Ivo Brešan, i u svoj svojoj veličini ga zagrlio i glasno, da svi uokolo čuju, pozdravio: “Gdje si, moj dragi Džugašvili!”.
U građi i prilozima za Leksikon Drnišana, objavljenima 2016. u godišnjaku Titius, i Šime Pilić ga je uvrstio kao Slobodana Grubača. Ali, u drugom dijelu tog leksikona s nadopunama unio je ispravku: “Iako se na svih osam zbirki poezije, koliko je do sada objavio, i na stotinama svojih novinskih priloga potpisuje imenom Slobodan, njegovo pravo ime nije Slobodan nego Staljin!”.
Toliko o Staljinu, a budući da je ovo priča o pjesniku, u njoj će ostati Slobodan, kako je sve svoje pjesme i potpisao.
Kako je uopće dijete iz Kadine Glavice, iz kuće u kojoj nije bilo ni jedne jedine knjige, uz oca rudara sklonog piću i majku koja je obitelj u teškim poratnim godinama uzdržavala, kako sam pjesnik kaže, švercom, postalo učitelj, nastavnik hrvatskog i povijesti i pjesnik.
Priča, za koju sam Grubač kaže da je mora jednom i književno uobličiti, ide ovako:
“Hodajući bos do škole znao sam se zaigrati s prašinom pod bosim nogama, a učitelj je bio strog i rekao da neće pustiti u razred one koji kasne pa me je otjerao. A ja se putem kući opet igrao s prašinom pod tabanima. Uglavnom, jedva sam se provukao kroz prvi i drugi razred. Sjećam se i srdela, kako smo zvali packe šibom po dlanovima, koje sam dobio zbog rečenice iz početnice koju dobro pamtim: Jure ima jaje. A ja sam uporno čitao Jaure, pa Jaure. I od učitelja dobivao “srdele”.
A onda se u trećem razredu dogodio sudbonosni susret s knjigom. Učitelj bi otvorio svoj ormar i iz njega đacima dijelio knjige na čitanje, redom, kako bi mu koja došla pod ruku, od govora Moše Pijade do slikovnica, kakva je mene srećom zapala. Dobio sam Puškinovu bajku “Kneginja i sedam vitezova” s prekrasnim ilustracijama. Donio sam je kući i pročitao je sigurno desetak puta, a onda sam je uz ognjište čitao sestri, majci i ocu. Pa bi me oni sljedeće večeri tražili da im je opet čitam. Tako sam je i njima uz vatru pročitao pet-šest puta. Nakon te prve, ubrzo sam pročitao čitav učiteljev ormar i više za mene tamo nije bilo knjiga. Progutao sam sve. Pamtim Bajku o bijelom kruhu, govore političara, statistiku željezničkih pruga, sve od korica do korica. A ona Puškinova slikovnica, lijepa i velika knjiga, od toliko se čitanja bila raspolovila, a stranice razdvojile. I moja mudra sestra kaže da ćemo to riješiti. Uzeli smo tijesto, utisnuli ga među stranice u hrbat knjige i tako je spojili. Predao sam je učitelju sa strahom, ali on nije ništa primijetio i vratio ju je u ormar.
Prošle su godine i ja u tu svoju školu u Otavicama dolazim na svoje prvo mjesto kao učitelj. Idem u taj ormar i s velikim uzbuđenjem nalazim u njemu “svoju” knjigu. Kad obno, stranice se opet raspadaju jer onog tijesta više nema, pojeli ga miševi.”
Bio je to dodir sudbine, primjer što mogu knjige, koje su bile rijetkost i blago u njegovu okruženju.
“Jednom je moja sestra pošla k susjedima na komušanje kukuruza. One dolje komušaju, a ja na katu švrljam po kući i ugledam knjigu ‘Robinson Crusoe’. Komušanje je završilo pred zoru, a ja sam za to vrijeme uz petrolejku pročitao čitavu knjigu. Kući sam se vratio pun oduševljenja, a nosa punog gareži od one petrolejke”.
A obitelj je s osobitom pažnjom slušala kada je dječak u kuću donio “Razgovor ugodni naroda slovinskoga” Andrije Kačića Miošića.
Dobro pamti i kako se zarazio Odisejem čitajući, kaže, prastaro izdanje Homera u prijevodu našeg velkog jezikoslovca Tome Maretića. A o Odiseju im je mnogo govorio i Ante Šuput, legendarni profesor šibenske Učiteljske škole. Govorio je onako kako pravi učitelji govore, kaže Grubač, kao glumci na pozornici. Tako je i njemu jedan od najvećih komplimenata iz čitave pedagoške karijere trenutak kada mu je razred, nakon jednog takvog zanesenog predavanja, zapljeskao.
Kasnije, kada ga je kao učitelja rasporedilo i u obližnji Gradac, još jedno mjesto na rubu drniškog Petrovog polja, Grubač se proslavio pobijedivši na svejugoslavenskom pjesničkom natječaju časopisa Telegram, s književnim likovima kao zadanom temom. Njegov se rad zvao “Povratak Odiseja”.
“Kad sam čitao Maretićev prijevod Odiseje i kasnije, pišući pjesme o Odiseju, sjećam se da sam skoro mjesec dana bio polulud. Gotovo da sam bio Odisej. Progonio me njegov avanturizam… a fascinira me i danas taj vječiti putnik”, slušam kako mi sa snimke jednog od naših razgovora govori Grubač glasom koji se jasno ističe na podlozi božićnih evergrina s razglasa kafića.
Prve je pjesme već kao srednjoškolac objavio u Poletu, tada srednjoškoloskom literarnom časopisu za cijelu Jugoslaviju kojem je urednik bio Ladislav Žimbrek. Objavio je tamo i prve kazališne kritike kao i intervju s Matom Lovrakom.
Nakon objave tih pjesama profesor Šuput ga je još više volio i poticao njegovo pjesništvo. Osnovavši šibenski ogranak Matice hrvatske, Ante Šuput je potaknuo i objavljivanje zbirke “Lirske varijacije” čiju jednu polovicu čine pjesme Slobodana Grubača, a drugu Olgice Marić i Ive Vidovića. Od te male knjižice, objavljene u Šibeniku 1963., službeno se računa tih već šesdeset godina Grubačeve poezije.
“Danas je to gotovo unikatna zbirka, većina primjeraka, podijeljenih uglavnom po Drnišu, zapaljena je i nestala. Imam jedan jedini primjerak koji je sačuvao moj kum u Šibeniku”, govori mi autor dok ja požutjeli papir listam kao relikviju.
Predstavljanje te zbirke 1963. u Šibeniku Grubač pamti najviše po silnoj neugodnosti koju mu je u najboljoj namjeri priredio prijatelj, šibenska novinarska legenda.
“Moj prijatelj Đuro Bećir ustane iz publike i krene me tako hvaliti da sam pocrvenio kao pomidor. Osim što me proglasio nesumnjivo najtalentiranijim od nas troje koji smo predstavljali zajedničku zbirku, još je izmislio kako mu je Dragutin Tadijanović baš večer prije rekao da sam ja najveća nada hrvatske poezije, pa još i nastavio kako sam već prevođen i na talijanski, kako je Giacomo Scotti moje stihove prevodio i objavljivao u La voce del popolo i Corriere della Sera. Bila je to incidentna situacija, meni silno neugodno, a moj Đuro mi kaže ma što te briga, kao da itko zna išta o tome. Ali, skoro dvadeset godina kasnije meni se zaista obratio Giacomo Scotti, s kojim sam surađivao, i zamolio me za dozvolu da prevede i objavi izbor mojih pjesama. Tako je u Napulju 1982. objavljena mala zbirka mojih pjesama “Ulisse ed altre poesie”. Poslao sam je prijatelju Đuri s posvetom: Nekad si lagao, a sada je istina.”
Grubač ističe veliku ulogu prijatelja i takvih sretnih trenutaka u sudbini svojih zbirki pjesama. Tako mu je sljedeću zbirku pod naslovom “Posljedna noć mora” objavio prijatelj Mirko Andrić u izdavačkom poduzeću “August Cesarec” koje je osnovao. S tom zbirkom na stolu razgovor je skrenuo na pjesničku inspiraciju i kako uopće pjesme nastaju:
“Pamtim dobro kako sam jedne večeri sa svojom Brankom šetao uz more i onda odjednom pobjegao kući da zapišem pjesmu koja me tamo ščepala i zgromila. Drugačije i ne pišem. Ne mogu zamisliti da netko iz čistog mira sjedne pisati pjesmu. Racio tu pomaže, ali mora biti spojen sa srcem. Tko piše samo razumom, bolje mu je da se drži eseja i nauke.”
Slijedila je već spomenuta zbirka “Odisej”, a sudbonosno zvuči spoj naslova zbirke “Vjetar svijeta” s godinom izdanja: Književni krug, Split, 1991.
“Za objavljivanje te zbirke zaslužan je Živko Jeličić. Sjećam se kako smo razgovarali o rukopisu i o svemu ostalom, pa i političkoj situaciji i kako mi, napola u šali, kaže kako će ta knjiga biti, čini se, njihovo posljednje izdanje pred rat. Imali smo lijepu promociju u proljeće 1991. u drniškom Gradskom muzeju, lijepo je govorio tadašnji potpredsjednik općine Petar Škarica, jedna profesorica prekrasno recitirala. Te su pjesme nastajale u godinama kada sam bio direktor škole i kada mi je sve manje vremena preostajalo za poeziju. Uglavnom, već u devetom mjesecu te 1991. godine posljednjih pet-šest primjeraka “Vjetra svijeta” nosio sam sa sobom u prognaništvo.”
Tome su prethodili provokativni pozivi iz Knina, u kojima je prepoznavao glasove s tamošnje “krajinske” radio stanice.
Kada su oboje bili učitelji u Kričkama, prije nego što su se doselili u Drniš, Grubač se sjeća kako ga mnogi tamošnji Srbi nisu prihvaćali zbog supruge Hrvatice, od koje je pak većina Hrvata zazirala kao od žene Srbina. No, 1991. oni nisu imali nikakve dvojbe koja je njihova strana i kamo će poći. S ostalim prognanicima, smješteni su bili u hotel Hrvatska, koji se prije zvao Sutjeska, u Baškoj Vodi.
Tamo su Grubačeve pjesme postale dnevnik njegovih tuga i tjeskoba, poput one “Badnje večeri 1992.” kada se, priča mi sada, osjećao sam, među ljudima s kojima je dijelio nesreću rata i izgnanstva iz svog doma, a koji ga ipak nisu prihvaćali kao svoga. Zato je tu pjesmu čitavu u svom spomenutom članku prepisao Miljenko Jergović, zato je, usuret još jednom Božiću, prepisujem i ja:
Ja hoću da vam budem brat pa prijetili mi tražili krv i život rugali se sa historijom moga naroda pjevali ‘Na Kordunu grob do groba’ na jadniji način Ja hoću da vam budem brat u ovoj i svim noćima u svim danima ako preživim i dok budem živ Ja hoću da vam budem brat dok slušam božićne pjesme uz moćni noćni vjetar Biokova Plačem gdje sam i gdje su moji Ja sam vaš brat ispijam svoju čašu pa ubijte uz pjesmu tako vam pjesma kazuje Ja sam vaš brat U sve vrime godišta
Zbirku “Molitva i pjesma” u Hrvatskoj nije imao tko objaviti, pa ju je u Beogradu 2009., kao dar rođaku, objavio Nikola Ožegović. Da bi ponovno u Hrvatskoj, 2015., SKD Prosvjeta objavila za sada posljednju Grubačevu zbirku “Pronađene pjesme”. Jer su, kako kaže, doslovno bile pronađene u hrpama ispisanih papira. Kao pjesnik priželjkuje još barem jedno izdanje pjesama odabranih iz svih njegovih šezdeset pjesničkih godina. Lijepo bi se, nakon što je prvu objavio šibenski ogranak Matice hrvatske, zatvorio krug kada bi tu novu objavio, recimo, drniški ogranak Matice hrvatske. Poticaj zato možda bi mogla biti i divna pjesma “Posljednje riječi Meštrovića” koja je u posljednjem broju matičinog Vijenca opravdano uvrštena u izbor hrvatske lirike o velikom kiparu, pod čijim je mauzolejem Slobodan Staljin Grubač odrastao, učiteljevao, prosvjećivao i dan danas pjesnikuje.
Naravno da ga boli kad još uvijek ponekad čuje iza svojih leđa psovku “majku četničku”, a on iz najranijeg svog ratnog djetinjstva pamti kako je majka jedva preživjela četničku torturu. Pjesmama je zaliječio i bol što mu je djedovina u Kadinoj Glavici, kuća i oko dvije tisuće knjiga u njoj, spaljena dvadeset dana nakon Oluje. Ali, na pitanje osjeća li se kao manjinac u svom Drnišu i u Hrvatskoj svojoj, svoje djece, svojih unuka i svojih pjesama, rezolutno odgovara ne:
“Na ovim se prostorima intelektualci i političari igraju, nažalost bilo je među njima i pjesnika, a ne znaju u kakvu se đavolsku igru upuštaju. Crtaju karte Velike Srbije, Velike Hrvatske, Velike Bosne… sve je veliko, veliko. I ostanu često najbolji prijatelji. A sve te mitove plasiraju neukima i primitivnima kojima je uvijek samo pedalj do sjekire i koji onda ubiju Antu zato što je Ante ili Jovu zato što je Jovo. I svi ti razjarivači zla bez odgovornosti hvale se da vole svoj narod, a niti ga vole, niti mu poznaju dušu. Povijest se odvila i ne treba je uljepšavati, ali je veliko zlo koristiti je za nove izmišljotine, laži, mitove i mržnje”.
Na koncu, iz godina progonstva Grubač je ponio i najljepše moguće uspone, ljubav i zahvalnost roditelja i učenika kojima je tih godina bio učitelj u Baškoj Vodi, Zaostrogu, Makarskoj i Živogošću. To je ono što se računa.
Ja hoću da vam budem brat
Njemu pripada črvsto mjestu u korpusu novije hrvatske poezije, a njegovim pjesmama mjesto u svakoj ozbiljnoj antologiji hrvatskog pjesništva.
Tim je riječima Luko Paljetak završio kratki esej što ga je ljetos napisao o pjesniku Slobodanu Grubaču iz Drniša. Znaju se njih dvojica odavno i riječi velikog dubrovačkog pjesnika i pisca o književnosti i pjesništvu nisu naknadna pamet i otkriće. Pričao mi je ovih dana Slobodan Grubač kako je Paljetak, primjerice, bio oduševljen njegovom zbirkom “Odisej”, što je kao lijepa, u tvrde platnene korice uvezana knjižica objavljena u izdanju Čakavskog sabora u Splitu 1979. godine. Trčao je, pričao mu je, u tiskaru da tekst o njoj i probrane stihove uvrsti u novi broj Zadarske revije. A kao antologičar, Paljetak je Grubačeve pjesme uvrstio u antologiju “Moreplovi: hrvatska poezija o moru pomorcima i brodovima”, objavljenu 1990. u Dubrovniku.
Proveo je Slobodan Grubač lijepe godine uz more, u vrijeme dok je u Šibeniku pohađao i završio petogodišnju Učiteljsku školu. Tamo je još 1958. sudbonsno susreo i svoju suprugu Branku, s kojom od tada do danas dijeli život obiteljski, učiteljski, nastavnički, pjesnički, prognanički, povratnički, umirovljenički i svakojaki.
“Čini mi se da smo najljepše pjesme o moru napisali mi kontinentalci. Oni koji su uz more rođeni valjda nemaju tu fascinaciju. Kad me je majka sa šest-sedam godina prvi put vodila sa sobom u Split, kamo je često išla preprodavati pšenicu, ja sam u vlaku počeo skakati i vikati mama, more, more! A putnici su se, naravno, smijali. Svakome tko nije rođen na moru prvo viđenje mora je jedinstven doživljaj”, priča mi Grubač o tom danu kao da je bio jučer.
Paljetak je ljetos o Grubaču pisao s važnim povodom, baš kao i Drago Roksandić i Šime Pilić.
Njihove tekstove, pod naslovom “Trojica o Grubaču”, objavio je u rujnu časopis Prosvjeta istoimenog Srpskog kulturnog društva u Hrvatskoj.
Povod stoji na naslovnici časopisa: 60 godina Grubačeve poezije.
“Slobodan Grubač, visok, naočit čvojek – činilo mi se – u tom društvu uvijek je više volio slušati i promatrati nego govoriti, a nikada nije ostavljao dojam čovjeka koji ravnodušno percipira svoje sugovornike”, napisao je Drago Roksandić u tekstu pod naslovom “Ljudskost koja ohrabruje”, prisjećajući se jedne divne splitske večeri provedene s Grubačem proljeća 2022. godine i poznanstva koje od 1969. Tada ga je s Grubačem u Drnišu upoznao Šime Pilić, koji je bio član Drniškog književnog kruga, o kojem i piše u svojoj laudi u Prosvjeti. Uz Grubača i Pilića, bili su tu još Gordana i Ive Škovrlj te Igor Štrkalj Milić.
Imao je Drniš već tada svoj Centar za kulturu, direktor mu je tih godina bio Petar Šarić kojem je Grubač, kada smo razgovarali, izrekao zahvalu što je pomogao izdavanje zbornika “Vrelo života” s lirikom “Drniške petorke” i zato što je Centar za kulturu Drniš 1973. potpisan i kao izdavač Grubačeve treće pjesničke zbirke “Arhipelag”. Upravo stihovi iz te zbirke uvršteni su i 2002. objavljeni u “Antologiji srpskog pjesništva u Hrvatskog dvadesetog vijeka” u Prosvjetinoj nakladi. Ništa ja o svemu tome ne bih znao da zahvaljujući jednom slučajnom susretu nisam postao Grubačev najprije poznanik, a onda i prijatelj i redoviti sugovornik uz nedjeljne kave u Drnišu. Odatle i ova moja povlastica, ali i obaveza, da o Slobodanu Grubaču i obljetnici njegova pjesništva pišem i s njim o tome razgovaram.
Kao i mnogim drugima, pažnju mi je na Grubača, mnogo prije nego smo se susreli, skrenuo tekst Miljenka Jergovića objavljen u Jutarnjem listu 27. studenog 2009. godine, koji spominje u svom članku i Pilić i na koji ćemo se kasnije vratiti.
Počnimo od početka, o kojem govori i Grubačeva pjesma “Grubači” iz koje Pilić citira:
Porijeklom i narodnošću smo rudari
godine skrivali
da brže pod zemlju dospijemo
Kopamo i pijemo,
plačemo i pjevamo istovremeno
Nose nas licem okrenutim suncu
i pokopaju pored rudnika.
Pjesnikov je otac, u mladosti solunski borac, bio rudar. U vrijeme kada se Slobodan Grubač rodio, pred sam početak Drugog svjetskog rata, 5. ožujka 1941., otac je bio na radu u Srbiji, u Senjskom rudniku. Tako je mjesto rođenja Slobodana Grubača postalo mjesto Bare, odakle se s majkom, kad mu je bilo vrijeme da pođe u školu, vratio u Kadinu Glavicu pokraj Drniša.
Međutim, treba odmah reći i činjenicu od koje bi se u nekoj drugačijoj priči mogla napraviti senzacija. Mi to nećemo učiniti, ali ona je biografski važna. Otac i kuma komunistkinja i kasnije partizanka djetetu su dali ime Staljin. To je i danas njegovo službeno ime, tako mu piše u osobnoj karti, pod tim imenom je baš 1948. krenuo u Otavicama u osnovnu školu, pod tim je imenom bio vojnik u Bileći, učitelj i nastavnik, a osamdesetih godina, sve do pred rat, i direktor drniške osnovne škole koja je tada još nosila ime Božidara Adžije.
Mladi je Staljin već kod objavljivanja prvih svojih pjesama u školskim časopisima odlučio promijeniti ime. Ali nije.
“Tamo negdje 1961. ili 1962, kao mlad učitelj, namjeravao sam promijeniti ime koje me opterećivalo, a i nije baš bilo unosno. I kažem to ocu, a on meni kaže: ja sam ti dao to ime, pa ako ga promijeniš slobodno onda odmah promijeni i prezime i objavi da ti ja nisam otac. To me je tada tako ponizilo i tako pogodilo da sam rekao da mi nikada više neće pasti na pamet da ti ime mijenjam, pa makar zbog njega i poginuo”, ispričao mi je Slobodan, za Drnišane ipak Staljin.
A kada su svi od njega 1991. okretali glavu, jako mu je puno značilo kada mu je nasred šibenske Poljane prišao Ivo Brešan, i u svoj svojoj veličini ga zagrlio i glasno, da svi uokolo čuju, pozdravio: “Gdje si, moj dragi Džugašvili!”.
U građi i prilozima za Leksikon Drnišana, objavljenima 2016. u godišnjaku Titius, i Šime Pilić ga je uvrstio kao Slobodana Grubača. Ali, u drugom dijelu tog leksikona s nadopunama unio je ispravku: “Iako se na svih osam zbirki poezije, koliko je do sada objavio, i na stotinama svojih novinskih priloga potpisuje imenom Slobodan, njegovo pravo ime nije Slobodan nego Staljin!”.
Toliko o Staljinu, a budući da je ovo priča o pjesniku, u njoj će ostati Slobodan, kako je sve svoje pjesme i potpisao.
Kako je uopće dijete iz Kadine Glavice, iz kuće u kojoj nije bilo ni jedne jedine knjige, uz oca rudara sklonog piću i majku koja je obitelj u teškim poratnim godinama uzdržavala, kako sam pjesnik kaže, švercom, postalo učitelj, nastavnik hrvatskog i povijesti i pjesnik.
Priča, za koju sam Grubač kaže da je mora jednom i književno uobličiti, ide ovako:
“Hodajući bos do škole znao sam se zaigrati s prašinom pod bosim nogama, a učitelj je bio strog i rekao da neće pustiti u razred one koji kasne pa me je otjerao. A ja se putem kući opet igrao s prašinom pod tabanima. Uglavnom, jedva sam se provukao kroz prvi i drugi razred. Sjećam se i srdela, kako smo zvali packe šibom po dlanovima, koje sam dobio zbog rečenice iz početnice koju dobro pamtim: Jure ima jaje. A ja sam uporno čitao Jaure, pa Jaure. I od učitelja dobivao “srdele”.
A onda se u trećem razredu dogodio sudbonosni susret s knjigom. Učitelj bi otvorio svoj ormar i iz njega đacima dijelio knjige na čitanje, redom, kako bi mu koja došla pod ruku, od govora Moše Pijade do slikovnica, kakva je mene srećom zapala. Dobio sam Puškinovu bajku “Kneginja i sedam vitezova” s prekrasnim ilustracijama. Donio sam je kući i pročitao je sigurno desetak puta, a onda sam je uz ognjište čitao sestri, majci i ocu. Pa bi me oni sljedeće večeri tražili da im je opet čitam. Tako sam je i njima uz vatru pročitao pet-šest puta. Nakon te prve, ubrzo sam pročitao čitav učiteljev ormar i više za mene tamo nije bilo knjiga. Progutao sam sve. Pamtim Bajku o bijelom kruhu, govore političara, statistiku željezničkih pruga, sve od korica do korica. A ona Puškinova slikovnica, lijepa i velika knjiga, od toliko se čitanja bila raspolovila, a stranice razdvojile. I moja mudra sestra kaže da ćemo to riješiti. Uzeli smo tijesto, utisnuli ga među stranice u hrbat knjige i tako je spojili. Predao sam je učitelju sa strahom, ali on nije ništa primijetio i vratio ju je u ormar.
Prošle su godine i ja u tu svoju školu u Otavicama dolazim na svoje prvo mjesto kao učitelj. Idem u taj ormar i s velikim uzbuđenjem nalazim u njemu “svoju” knjigu. Kad obno, stranice se opet raspadaju jer onog tijesta više nema, pojeli ga miševi.”
Bio je to dodir sudbine, primjer što mogu knjige, koje su bile rijetkost i blago u njegovu okruženju.
“Jednom je moja sestra pošla k susjedima na komušanje kukuruza. One dolje komušaju, a ja na katu švrljam po kući i ugledam knjigu ‘Robinson Crusoe’. Komušanje je završilo pred zoru, a ja sam za to vrijeme uz petrolejku pročitao čitavu knjigu. Kući sam se vratio pun oduševljenja, a nosa punog gareži od one petrolejke”.
A obitelj je s osobitom pažnjom slušala kada je dječak u kuću donio “Razgovor ugodni naroda slovinskoga” Andrije Kačića Miošića.
Dobro pamti i kako se zarazio Odisejem čitajući, kaže, prastaro izdanje Homera u prijevodu našeg velkog jezikoslovca Tome Maretića. A o Odiseju im je mnogo govorio i Ante Šuput, legendarni profesor šibenske Učiteljske škole. Govorio je onako kako pravi učitelji govore, kaže Grubač, kao glumci na pozornici. Tako je i njemu jedan od najvećih komplimenata iz čitave pedagoške karijere trenutak kada mu je razred, nakon jednog takvog zanesenog predavanja, zapljeskao.
Kasnije, kada ga je kao učitelja rasporedilo i u obližnji Gradac, još jedno mjesto na rubu drniškog Petrovog polja, Grubač se proslavio pobijedivši na svejugoslavenskom pjesničkom natječaju časopisa Telegram, s književnim likovima kao zadanom temom. Njegov se rad zvao “Povratak Odiseja”.
“Kad sam čitao Maretićev prijevod Odiseje i kasnije, pišući pjesme o Odiseju, sjećam se da sam skoro mjesec dana bio polulud. Gotovo da sam bio Odisej. Progonio me njegov avanturizam… a fascinira me i danas taj vječiti putnik”, slušam kako mi sa snimke jednog od naših razgovora govori Grubač glasom koji se jasno ističe na podlozi božićnih evergrina s razglasa kafića.
Prve je pjesme već kao srednjoškolac objavio u Poletu, tada srednjoškoloskom literarnom časopisu za cijelu Jugoslaviju kojem je urednik bio Ladislav Žimbrek. Objavio je tamo i prve kazališne kritike kao i intervju s Matom Lovrakom.
Nakon objave tih pjesama profesor Šuput ga je još više volio i poticao njegovo pjesništvo. Osnovavši šibenski ogranak Matice hrvatske, Ante Šuput je potaknuo i objavljivanje zbirke “Lirske varijacije” čiju jednu polovicu čine pjesme Slobodana Grubača, a drugu Olgice Marić i Ive Vidovića. Od te male knjižice, objavljene u Šibeniku 1963., službeno se računa tih već šesdeset godina Grubačeve poezije.
“Danas je to gotovo unikatna zbirka, većina primjeraka, podijeljenih uglavnom po Drnišu, zapaljena je i nestala. Imam jedan jedini primjerak koji je sačuvao moj kum u Šibeniku”, govori mi autor dok ja požutjeli papir listam kao relikviju.
Predstavljanje te zbirke 1963. u Šibeniku Grubač pamti najviše po silnoj neugodnosti koju mu je u najboljoj namjeri priredio prijatelj, šibenska novinarska legenda.
“Moj prijatelj Đuro Bećir ustane iz publike i krene me tako hvaliti da sam pocrvenio kao pomidor. Osim što me proglasio nesumnjivo najtalentiranijim od nas troje koji smo predstavljali zajedničku zbirku, još je izmislio kako mu je Dragutin Tadijanović baš večer prije rekao da sam ja najveća nada hrvatske poezije, pa još i nastavio kako sam već prevođen i na talijanski, kako je Giacomo Scotti moje stihove prevodio i objavljivao u La voce del popolo i Corriere della Sera. Bila je to incidentna situacija, meni silno neugodno, a moj Đuro mi kaže ma što te briga, kao da itko zna išta o tome. Ali, skoro dvadeset godina kasnije meni se zaista obratio Giacomo Scotti, s kojim sam surađivao, i zamolio me za dozvolu da prevede i objavi izbor mojih pjesama. Tako je u Napulju 1982. objavljena mala zbirka mojih pjesama “Ulisse ed altre poesie”. Poslao sam je prijatelju Đuri s posvetom: Nekad si lagao, a sada je istina.”
Grubač ističe veliku ulogu prijatelja i takvih sretnih trenutaka u sudbini svojih zbirki pjesama. Tako mu je sljedeću zbirku pod naslovom “Posljedna noć mora” objavio prijatelj Mirko Andrić u izdavačkom poduzeću “August Cesarec” koje je osnovao. S tom zbirkom na stolu razgovor je skrenuo na pjesničku inspiraciju i kako uopće pjesme nastaju:
“Pamtim dobro kako sam jedne večeri sa svojom Brankom šetao uz more i onda odjednom pobjegao kući da zapišem pjesmu koja me tamo ščepala i zgromila. Drugačije i ne pišem. Ne mogu zamisliti da netko iz čistog mira sjedne pisati pjesmu. Racio tu pomaže, ali mora biti spojen sa srcem. Tko piše samo razumom, bolje mu je da se drži eseja i nauke.”
Slijedila je već spomenuta zbirka “Odisej”, a sudbonosno zvuči spoj naslova zbirke “Vjetar svijeta” s godinom izdanja: Književni krug, Split, 1991.
“Za objavljivanje te zbirke zaslužan je Živko Jeličić. Sjećam se kako smo razgovarali o rukopisu i o svemu ostalom, pa i političkoj situaciji i kako mi, napola u šali, kaže kako će ta knjiga biti, čini se, njihovo posljednje izdanje pred rat. Imali smo lijepu promociju u proljeće 1991. u drniškom Gradskom muzeju, lijepo je govorio tadašnji potpredsjednik općine Petar Škarica, jedna profesorica prekrasno recitirala. Te su pjesme nastajale u godinama kada sam bio direktor škole i kada mi je sve manje vremena preostajalo za poeziju. Uglavnom, već u devetom mjesecu te 1991. godine posljednjih pet-šest primjeraka “Vjetra svijeta” nosio sam sa sobom u prognaništvo.”
Tome su prethodili provokativni pozivi iz Knina, u kojima je prepoznavao glasove s tamošnje “krajinske” radio stanice.
Kada su oboje bili učitelji u Kričkama, prije nego što su se doselili u Drniš, Grubač se sjeća kako ga mnogi tamošnji Srbi nisu prihvaćali zbog supruge Hrvatice, od koje je pak većina Hrvata zazirala kao od žene Srbina. No, 1991. oni nisu imali nikakve dvojbe koja je njihova strana i kamo će poći. S ostalim prognanicima, smješteni su bili u hotel Hrvatska, koji se prije zvao Sutjeska, u Baškoj Vodi.
Tamo su Grubačeve pjesme postale dnevnik njegovih tuga i tjeskoba, poput one “Badnje večeri 1992.” kada se, priča mi sada, osjećao sam, među ljudima s kojima je dijelio nesreću rata i izgnanstva iz svog doma, a koji ga ipak nisu prihvaćali kao svoga. Zato je tu pjesmu čitavu u svom spomenutom članku prepisao Miljenko Jergović, zato je, usuret još jednom Božiću, prepisujem i ja:
Ja hoću da vam budem brat
pa prijetili mi
tražili krv i život
rugali se sa historijom moga naroda
pjevali ‘Na Kordunu grob do groba’
na jadniji način
Ja hoću da vam budem brat
u ovoj i svim noćima
u svim danima ako preživim
i dok budem živ
Ja hoću da vam budem brat
dok slušam božićne pjesme
uz moćni noćni vjetar Biokova
Plačem gdje sam
i gdje su moji
Ja sam vaš brat
ispijam svoju čašu
pa ubijte uz pjesmu
tako vam pjesma kazuje
Ja sam vaš brat
U sve vrime godišta
Zbirku “Molitva i pjesma” u Hrvatskoj nije imao tko objaviti, pa ju je u Beogradu 2009., kao dar rođaku, objavio Nikola Ožegović. Da bi ponovno u Hrvatskoj, 2015., SKD Prosvjeta objavila za sada posljednju Grubačevu zbirku “Pronađene pjesme”. Jer su, kako kaže, doslovno bile pronađene u hrpama ispisanih papira. Kao pjesnik priželjkuje još barem jedno izdanje pjesama odabranih iz svih njegovih šezdeset pjesničkih godina. Lijepo bi se, nakon što je prvu objavio šibenski ogranak Matice hrvatske, zatvorio krug kada bi tu novu objavio, recimo, drniški ogranak Matice hrvatske. Poticaj zato možda bi mogla biti i divna pjesma “Posljednje riječi Meštrovića” koja je u posljednjem broju matičinog Vijenca opravdano uvrštena u izbor hrvatske lirike o velikom kiparu, pod čijim je mauzolejem Slobodan Staljin Grubač odrastao, učiteljevao, prosvjećivao i dan danas pjesnikuje.
Naravno da ga boli kad još uvijek ponekad čuje iza svojih leđa psovku “majku četničku”, a on iz najranijeg svog ratnog djetinjstva pamti kako je majka jedva preživjela četničku torturu. Pjesmama je zaliječio i bol što mu je djedovina u Kadinoj Glavici, kuća i oko dvije tisuće knjiga u njoj, spaljena dvadeset dana nakon Oluje. Ali, na pitanje osjeća li se kao manjinac u svom Drnišu i u Hrvatskoj svojoj, svoje djece, svojih unuka i svojih pjesama, rezolutno odgovara ne:
“Na ovim se prostorima intelektualci i političari igraju, nažalost bilo je među njima i pjesnika, a ne znaju u kakvu se đavolsku igru upuštaju. Crtaju karte Velike Srbije, Velike Hrvatske, Velike Bosne… sve je veliko, veliko. I ostanu često najbolji prijatelji. A sve te mitove plasiraju neukima i primitivnima kojima je uvijek samo pedalj do sjekire i koji onda ubiju Antu zato što je Ante ili Jovu zato što je Jovo. I svi ti razjarivači zla bez odgovornosti hvale se da vole svoj narod, a niti ga vole, niti mu poznaju dušu. Povijest se odvila i ne treba je uljepšavati, ali je veliko zlo koristiti je za nove izmišljotine, laži, mitove i mržnje”.
Na koncu, iz godina progonstva Grubač je ponio i najljepše moguće uspone, ljubav i zahvalnost roditelja i učenika kojima je tih godina bio učitelj u Baškoj Vodi, Zaostrogu, Makarskoj i Živogošću. To je ono što se računa.