putevima avnoja je moj sedmi razred osnovne škole 9. maj iz prnjavora, stigao u bihać – proljeće je bilo, a bila su to, zapravo, dva sedma razreda u jednom autobusu, ekskurzija od prštavih prišteva i uzbuđenih hormona, nekoliko nastavnika i slobode od roditelja i statične svakodnevice. zakotrljalo se u svakom džepu nekoliko vječnih svjetova i slinavih maramica, na sjedalima smo sjedili kao kraljevi što se vraćaju u svoja kraljevstva: konačno! prostrani teritorij sadašnjosti, beskonačni prostor budućnosti. uplovili smo u luksuznoj kapsuli mladih tijela u bihać pa se razlili parkingom pored nekog restorana uz unu. ostao je naš voditelj u njemu neobično dugo: od kasnog poslijepodneva do duboko u noć, no to našoj maloj grupi nije ni najmanje zasmetalo. u pjeni ljubavnog sjaja čekali smo ga toliko ispunjeni sadržajem, bez pukotine u koju bi mogla procuriti dosada ili zabrinutost. pomahnitali od jakosti ljepote, a pomalo već ipak umorni, žedni i gladni, nakon nekoliko sati probijanja svake dostupne granice, odlučili smo zamijeniti odjeću: uglavnom cure s dečkima i obratno, što je bilo izvodivo glatko i simetrično. i, naravno, taman kad smo se upišali u gaće od ganuća stilističkim preobražajem, pojavio se zaboravljeni nastavnik muzičkog odgoja. lelujavog hoda, neobično trijeznog glasa i potpuno zamagljenog pogleda, naredio je pokret: hitni pokret u krevet! zaspali smo sa svojim transvestitskim stajlinzima prebačenim preko stolice pa sutra ujutro, u slatkoj panici, vraćali milo za drago. šetala sam sutradan ulicama bihaća u kariranoj jakni: krupne crveno crno plave kocke, zavrnutim trapericama i prugastim čarapama. njihao se u mojoj ruci sjajni, žuti portabl gramofon u koji se, kroz obli otvor na vrhu, mogla ubaciti singlica. nosila sam ih nekoliko u ruksaku i tako ponosno didžejirala uživajući u pažnji, čuđenju i snebivanju: rijetki su u to vrijeme bili portabl gramofoni, preteča walkmana, discmana. bio je to poklon od oca, netom prije nego što smo se otisnuli putevima revolucije. kročila sam u muzički odjel robne kuće na glavnoj bihaćkoj ulici u potrazi za nekim novim singlom kojim bih mogla podebljati svoj performans, no u oko mi je ušla jedna velika ploča crvenkastog omota sa ženskom glavom melanholočnog izraza, vitka bijela slova ponad nje! bend mi je bio dobro poznat, naslov albuma potpuno nepoznat: modra rijeka, indexi! potrošila sam sav džeparac, kupila ploču, nosila ju ispod pazuha poslije gradom, a gramofon se, nakon što sam nekoliko puta izvrtila cjelokupni repertoar, pretvorio u šutljivu tašnu.
nitko ne zna gdje je ona pisalo je sve na poleđini omota: pjesnik, pjesma, autori, aranžman, izvođači, instrumenti, tko recitira, tko je naslikao… malo znamo, al je znano morala sam čekati dok se ne vratim doma, kako bih je mogla čuti. iza uma, iza boga zamišljala sam muziku. gledala stihove. iza sedam, iza osam gledala sam ih i gledala. u autobusu su slova podrhtavala. i još huđe i još luđe gledala sam ih bez misli, kao melodiju. preko slutnje, preko sumnje brujali su čudni zvukovi u mojoj glavi. iza šutnje, iza tmače što sam držala u rukama, bila je zagonetka za mene tad. i još dublje, i još jače i ostala je zagonetka sve do sad. a sad se stalno pomiče. tma i tmuša neprebolna pa na repeat!
Modra rijeka – remastered
putevima avnoja je moj sedmi razred osnovne škole 9. maj iz prnjavora, stigao u bihać – proljeće je bilo, a bila su to, zapravo, dva sedma razreda u jednom autobusu, ekskurzija od prštavih prišteva i uzbuđenih hormona, nekoliko nastavnika i slobode od roditelja i statične svakodnevice. zakotrljalo se u svakom džepu nekoliko vječnih svjetova i slinavih maramica, na sjedalima smo sjedili kao kraljevi što se vraćaju u svoja kraljevstva: konačno! prostrani teritorij sadašnjosti, beskonačni prostor budućnosti. uplovili smo u luksuznoj kapsuli mladih tijela u bihać pa se razlili parkingom pored nekog restorana uz unu. ostao je naš voditelj u njemu neobično dugo: od kasnog poslijepodneva do duboko u noć, no to našoj maloj grupi nije ni najmanje zasmetalo. u pjeni ljubavnog sjaja čekali smo ga toliko ispunjeni sadržajem, bez pukotine u koju bi mogla procuriti dosada ili zabrinutost. pomahnitali od jakosti ljepote, a pomalo već ipak umorni, žedni i gladni, nakon nekoliko sati probijanja svake dostupne granice, odlučili smo zamijeniti odjeću: uglavnom cure s dečkima i obratno, što je bilo izvodivo glatko i simetrično. i, naravno, taman kad smo se upišali u gaće od ganuća stilističkim preobražajem, pojavio se zaboravljeni nastavnik muzičkog odgoja. lelujavog hoda, neobično trijeznog glasa i potpuno zamagljenog pogleda, naredio je pokret: hitni pokret u krevet! zaspali smo sa svojim transvestitskim stajlinzima prebačenim preko stolice pa sutra ujutro, u slatkoj panici, vraćali milo za drago. šetala sam sutradan ulicama bihaća u kariranoj jakni: krupne crveno crno plave kocke, zavrnutim trapericama i prugastim čarapama. njihao se u mojoj ruci sjajni, žuti portabl gramofon u koji se, kroz obli otvor na vrhu, mogla ubaciti singlica. nosila sam ih nekoliko u ruksaku i tako ponosno didžejirala uživajući u pažnji, čuđenju i snebivanju: rijetki su u to vrijeme bili portabl gramofoni, preteča walkmana, discmana. bio je to poklon od oca, netom prije nego što smo se otisnuli putevima revolucije. kročila sam u muzički odjel robne kuće na glavnoj bihaćkoj ulici u potrazi za nekim novim singlom kojim bih mogla podebljati svoj performans, no u oko mi je ušla jedna velika ploča crvenkastog omota sa ženskom glavom melanholočnog izraza, vitka bijela slova ponad nje! bend mi je bio dobro poznat, naslov albuma potpuno nepoznat: modra rijeka, indexi! potrošila sam sav džeparac, kupila ploču, nosila ju ispod pazuha poslije gradom, a gramofon se, nakon što sam nekoliko puta izvrtila cjelokupni repertoar, pretvorio u šutljivu tašnu.
nitko ne zna gdje je ona
pisalo je sve na poleđini omota: pjesnik, pjesma, autori, aranžman, izvođači, instrumenti, tko recitira, tko je naslikao…
malo znamo, al je znano
morala sam čekati dok se ne vratim doma, kako bih je mogla čuti.
iza uma, iza boga
zamišljala sam muziku. gledala stihove.
iza sedam, iza osam
gledala sam ih i gledala. u autobusu su slova podrhtavala.
i još huđe i još luđe
gledala sam ih bez misli, kao melodiju.
preko slutnje, preko sumnje
brujali su čudni zvukovi u mojoj glavi.
iza šutnje, iza tmače
što sam držala u rukama, bila je zagonetka za mene tad.
i još dublje, i još jače
i ostala je zagonetka sve do sad. a sad se stalno pomiče.
tma i tmuša neprebolna
pa na repeat!
(2023)