Ima dana kada me nema. Nigde sam, ne postojim. U meni neiskazivi osećaj potpune odsutnosti, zapravo opojno pomirenje da je svemu kraj. Ja ne znam šta bih sa svojim mislima? Pustiti ih da odlutaju ili ih zatvoriti u sebe, zatvoriti sva vrata i prozore, u mrklom mraku ostaviti svoje misli. Ostaviti im samo malo vode i parče hleba. Misli su surove, kao i potisnuti strahovi. Samo sam ono što trenutno imam u sebi, ono što jesam u sadašnjem trenutku egzistencijalnog previranja. To je u isti mah stravično i oslobađajuće. Ukratko, moje stanje je stanje ponavljanja promašivanja cilja, nijedna moja reč ništa ne pogađa, nijedna misao ne porađa ništa osim izmaglice. Ipak, pored nezaustavljive siline vitalnosti života, nije niti bitno jesu li naše misli čvrste ili tanke, pronicljive ili jalove, pogađaju li cilj. Život nas uvek demantuje; on prevazilazi sve naše napore i nade da bi možda moglo drugačije i bolje. Čovek je u njemu biće tajne. Neka tako ostane.
utorak
Pogledi me mrve. Posvuda su po meni pogledi očeva i majki, njihove dece, nespretnih bakica koje žure na pijacu, slučajnih prolaznika, lutalica, male dece. Šta oni u meni vide? Imam osećaj da su na meni svi pogledi sveta, da sam izložen svima, da moje telo kruži od ruke do ruke poput neke tanke ogrlice koja može pući svakog trenutka. Raspasti se poput mog života. Negde u prolazu čujem da govore – pa on je nesrećan jer je nevoljen. Možda sam nevoljen jer sam nesrećan.
sreda
Psihijatar kaže – morate to prevazići, te barijere sa ljudima. Smejem se. Ja ne znam drugačije da postojim, moj je život ograničen barijerama. Kada sam prvi put pokušao da budem drugačiji, negde u osnovnoj školi, u vreme dok su u Bosni kopneli poslednji životi rata, osetio sam ogromnu snagu. Mislio sam da mogu sve i da ću sve i biti, sve ono što želim da budem. Ubrzo su me stegle ogromne ruke, snažnim stiskom bola, i ja sam znao da više ne pripadam velikim rečima, još manje velikim delima.
četvrtak
Isplanirao sam dan svoje smrti. Vreme, sat, mesto, ali nisam mogao da napišem pismo. Nisam želeo da odem sa ovog sveta bez pozdrava. Bilo je nepojmljivo otići bez poslednje reči, rukom napisanog oproštaja. To je, rekao bih, najdublji vid odanosti životu. Rečima iskazati svoju smrt. Mislim na te sate pripreme kao na svoje buđenje, kada niko ne ulazi u sobu, a ti sebe već zamišljaš u nepostojanju, da te nema, da ne vidiš ljude, svet oko sebe, prirodu, nebo, kišu i sneg. Potom je majka ušla u sobu i suznih očiju rekla – nikada nisam bila dovoljno nežna prema tebi. Nismo se zagrlili, ali sam znao zašto nisam mogao da napišem oproštajno pismo.
petak
U čekaonici psihijatrije je hladno. Jedan momak besciljno šeta. Ja sedim u ćošku i razmišljam o tome kako smo brat i ja kao mali, sami na moru, pešačili kilomentrima da bismo našli mesto koje bi bilo samo naše. Sve smo to radili da bismo osetili slobodu. On je još na moru, a ja u čekaonici psihijatrijskog odeljenja. Čekam da me prozove sestra kako bih još jednom ponovio – umoran sam. Terapiju pijem već mesec dana. Popodne šetam, nebo mi izgleda neobično lepo, život opet zrači. Kao da sam skinuo naočare, progledao. Puno čitam, knjige razne tematike, krenuo sam ponovo u pozorište. Osećam da životu još jednom mogu da pružim šansu. Na jednom pozorišnom festivalu blizu rodnog mesta srećem reditelja koga znam površno, ali sa kojim tom prilikom dugo pričam nekako otvoreno, iskreno, kao da smo jedan u drugom prepoznali sve svoje strahove. Govorimo najviše o Dostojevskom i njegovom stvaralačakom nemiru. Te večeri bio sam srećan, zbog razgovora i njegovog osmeha. Bio je to naš poslednji susret, odustao je i napisao pismo. Ispod naslaga naše pojavnosti puno je neizgovorenog bola, puno barijera; sve to prevazići je teško, za nekoga čak nemoguće.
subota
Majka je vernica, ona rano ujutru iz ormarića vadi rekvizite – kadionicu, sveću, tamjan. Moli se pred ikonama i kadi kući. Sprema se pažljivo, gotovo bojažljivo, sve stavlja na svoje mesto. Kaže mi da ustanem jer nije dobro kaditi kuću dok neko u njoj spava. Pomislih da nema neke velike razlike između mene koji sam na javi ili u snu. Ljuti se na moje ćutljivo negodovanje, ali me uprkos tome njen način molitve smiruje. Osećam blaženstvo tišine, nepomućeni mir.
nedelja
U šetnji sa drugovima prelazim veliki put. Ponosan sam na sebe, ali sam ćutljiv. Ne znam kako bih iz sebe ispoljio teskobu prethodnih dana, lekove, bolnice, prepirke, buncanja, nesanicu, mahnitost. Sve dok me jedan od njih nije pitao – jesi li dobro? Tada sam shvatio da ja nisam kao oni, da sam drugačiji i da ja neprestano pokušava da letim, a još nisam naučio da hodam. Uznemiruju me pitanja, pogledi i očekivanja. Sve beznačajnosti ovog sveta slivaju se na mene i, što je poraznije, svaku od njih doživim dovoljno tragično da iznova potrese moj svet. Da li je to slabost ili hrabrost? Misao grize, rane ne zarastaju. Otkud u meni nezagasiva želja za vedrinom i dobrotom, otkud obilje ljubavi, kad sve to pokriva nepregledna ,,sveta tuga’’ koja ne prestaje? Život na klackalici, nemoguće jedinstvo suprotnosti, zatišje i burnost. Pogođen nizom tragičnih beznačajnosti, zamora i padova shvatam da Cioran ne preteruje kada kaže da je egzistencija jednaka torturi. Ostaje ljubav i obilje tuge, njihova isprepletanost i trajni nemir. Ništa ne mogu i ništa ne umem, da parafraziram Rastka Petrovića, osim da budem hrabro sentimentalan do smrti.
Barijere
ponedeljak
Ima dana kada me nema. Nigde sam, ne postojim. U meni neiskazivi osećaj potpune odsutnosti, zapravo opojno pomirenje da je svemu kraj. Ja ne znam šta bih sa svojim mislima? Pustiti ih da odlutaju ili ih zatvoriti u sebe, zatvoriti sva vrata i prozore, u mrklom mraku ostaviti svoje misli. Ostaviti im samo malo vode i parče hleba. Misli su surove, kao i potisnuti strahovi. Samo sam ono što trenutno imam u sebi, ono što jesam u sadašnjem trenutku egzistencijalnog previranja. To je u isti mah stravično i oslobađajuće. Ukratko, moje stanje je stanje ponavljanja promašivanja cilja, nijedna moja reč ništa ne pogađa, nijedna misao ne porađa ništa osim izmaglice. Ipak, pored nezaustavljive siline vitalnosti života, nije niti bitno jesu li naše misli čvrste ili tanke, pronicljive ili jalove, pogađaju li cilj. Život nas uvek demantuje; on prevazilazi sve naše napore i nade da bi možda moglo drugačije i bolje. Čovek je u njemu biće tajne. Neka tako ostane.
utorak
Pogledi me mrve. Posvuda su po meni pogledi očeva i majki, njihove dece, nespretnih bakica koje žure na pijacu, slučajnih prolaznika, lutalica, male dece. Šta oni u meni vide? Imam osećaj da su na meni svi pogledi sveta, da sam izložen svima, da moje telo kruži od ruke do ruke poput neke tanke ogrlice koja može pući svakog trenutka. Raspasti se poput mog života. Negde u prolazu čujem da govore – pa on je nesrećan jer je nevoljen. Možda sam nevoljen jer sam nesrećan.
sreda
Psihijatar kaže – morate to prevazići, te barijere sa ljudima. Smejem se. Ja ne znam drugačije da postojim, moj je život ograničen barijerama. Kada sam prvi put pokušao da budem drugačiji, negde u osnovnoj školi, u vreme dok su u Bosni kopneli poslednji životi rata, osetio sam ogromnu snagu. Mislio sam da mogu sve i da ću sve i biti, sve ono što želim da budem. Ubrzo su me stegle ogromne ruke, snažnim stiskom bola, i ja sam znao da više ne pripadam velikim rečima, još manje velikim delima.
četvrtak
Isplanirao sam dan svoje smrti. Vreme, sat, mesto, ali nisam mogao da napišem pismo. Nisam želeo da odem sa ovog sveta bez pozdrava. Bilo je nepojmljivo otići bez poslednje reči, rukom napisanog oproštaja. To je, rekao bih, najdublji vid odanosti životu. Rečima iskazati svoju smrt. Mislim na te sate pripreme kao na svoje buđenje, kada niko ne ulazi u sobu, a ti sebe već zamišljaš u nepostojanju, da te nema, da ne vidiš ljude, svet oko sebe, prirodu, nebo, kišu i sneg. Potom je majka ušla u sobu i suznih očiju rekla – nikada nisam bila dovoljno nežna prema tebi. Nismo se zagrlili, ali sam znao zašto nisam mogao da napišem oproštajno pismo.
petak
U čekaonici psihijatrije je hladno. Jedan momak besciljno šeta. Ja sedim u ćošku i razmišljam o tome kako smo brat i ja kao mali, sami na moru, pešačili kilomentrima da bismo našli mesto koje bi bilo samo naše. Sve smo to radili da bismo osetili slobodu. On je još na moru, a ja u čekaonici psihijatrijskog odeljenja. Čekam da me prozove sestra kako bih još jednom ponovio – umoran sam. Terapiju pijem već mesec dana. Popodne šetam, nebo mi izgleda neobično lepo, život opet zrači. Kao da sam skinuo naočare, progledao. Puno čitam, knjige razne tematike, krenuo sam ponovo u pozorište. Osećam da životu još jednom mogu da pružim šansu. Na jednom pozorišnom festivalu blizu rodnog mesta srećem reditelja koga znam površno, ali sa kojim tom prilikom dugo pričam nekako otvoreno, iskreno, kao da smo jedan u drugom prepoznali sve svoje strahove. Govorimo najviše o Dostojevskom i njegovom stvaralačakom nemiru. Te večeri bio sam srećan, zbog razgovora i njegovog osmeha. Bio je to naš poslednji susret, odustao je i napisao pismo. Ispod naslaga naše pojavnosti puno je neizgovorenog bola, puno barijera; sve to prevazići je teško, za nekoga čak nemoguće.
subota
Majka je vernica, ona rano ujutru iz ormarića vadi rekvizite – kadionicu, sveću, tamjan. Moli se pred ikonama i kadi kući. Sprema se pažljivo, gotovo bojažljivo, sve stavlja na svoje mesto. Kaže mi da ustanem jer nije dobro kaditi kuću dok neko u njoj spava. Pomislih da nema neke velike razlike između mene koji sam na javi ili u snu. Ljuti se na moje ćutljivo negodovanje, ali me uprkos tome njen način molitve smiruje. Osećam blaženstvo tišine, nepomućeni mir.
nedelja
U šetnji sa drugovima prelazim veliki put. Ponosan sam na sebe, ali sam ćutljiv. Ne znam kako bih iz sebe ispoljio teskobu prethodnih dana, lekove, bolnice, prepirke, buncanja, nesanicu, mahnitost. Sve dok me jedan od njih nije pitao – jesi li dobro? Tada sam shvatio da ja nisam kao oni, da sam drugačiji i da ja neprestano pokušava da letim, a još nisam naučio da hodam. Uznemiruju me pitanja, pogledi i očekivanja. Sve beznačajnosti ovog sveta slivaju se na mene i, što je poraznije, svaku od njih doživim dovoljno tragično da iznova potrese moj svet. Da li je to slabost ili hrabrost? Misao grize, rane ne zarastaju. Otkud u meni nezagasiva želja za vedrinom i dobrotom, otkud obilje ljubavi, kad sve to pokriva nepregledna ,,sveta tuga’’ koja ne prestaje? Život na klackalici, nemoguće jedinstvo suprotnosti, zatišje i burnost. Pogođen nizom tragičnih beznačajnosti, zamora i padova shvatam da Cioran ne preteruje kada kaže da je egzistencija jednaka torturi. Ostaje ljubav i obilje tuge, njihova isprepletanost i trajni nemir. Ništa ne mogu i ništa ne umem, da parafraziram Rastka Petrovića, osim da budem hrabro sentimentalan do smrti.