Na željezničku stanicu St. Pankras stigao sam u 8:30, dva sata prije polaska voza za Pariz. Na stanici je bilo puno svijeta. Od juče ovdje poznajem jednu osobu, konobara Luku iz Đenove, te sam otišao u isti kafe na doručak. Luka mi je pričao o svom emigrantskom životu u Londonu. Bio je zadovoljan, djelovao je sretan iako, kako kaže, kući (u Italiji) nije bio jedanaest godina. U 9:00 počelo je čekiranje i sigurnosna provjera putnika za voz kojim putujem. Profesionalan i efikasan rad ljudi i žena iz sigurnosne, redarske i granične službe uspješno je gutao i smanjivao dužinu reda ljudi koji su pristizali na dva jutarnja polaska voza za Pariz, u 9:31 i 10:31, i koji su se našli istovremeno u prostoru ispred izlaza na perone. Ukrcavanje u voz je počelo u 10:00 i svijet je nagrnuo na izlaznu kapiju. Voz je krenuo na vrijeme, tačno u 10:31, a u Pariz bi, prema redu vožnje, trebao stići u 13:48. Ukupno vrijeme putovanja je, dakle 2 sata i 17 minuta. Da ne bi bilo zabune, vremenska razlika između Londona i Pariza je plus jedan sat u korist Pariza. Moje sjedište je 28 u vagonu broj 13. I sva druga sjedišta u ovom vagonu su bila zauzeta. Na sjedištu do mene sjedila je srednjovječna žena iz Indije, a naspram nas sjedila su njena dva sina, tinejdžera. Nakon pola sata vožnje ustao sam i prošetao kroz tri vagona u smjeru kretanja voza. Usput sam našao bife, a na kraju vagona broj 10 našao sam zasebna dva slobodna mjesta. Prenio sam svoje stvari i ostatak putovanja proveo tu družeći se sa Polom Osterom i njegovim “Zimskim dnevnikom.” Voz je ulazio u parisku željezničku stanicu dok su se u mojim mislima ljuljuškale Osterove riječi koje prevodim, slobodno interpretiram i sebično ih prisvajam: Nesporna je činjenica da nisam više mlad. Prije dva mjeseca sam napunio sedamdeset-četiri i iako to, kako kažu, nije neka pretjerana starost ja ne mogu da se oslobodim razmišljanja o drugim koji nikad nisu doživjeli te godine. Bilo je 13:48 kad se voz zaustavio na stanici Pariz Gare du Nord.
Petak 23.08 i Subota 24.08.2024
Pariz
Od glavne pariske željezničke stanice do hotela Bušanz koji se nalazi u ulici Pontie Šanzalize trebalo mi je dvadeset osam minuta vožnje podzemnom željeznicom na liniji H sa usputnim stajanjima na osam stajališta: St. Denis, Epinei Viletanus, La Bare Ormeson, D’Engien-Les Bains, Šan de Korsis D’Enghien, Ermont-Euborn Kernei, Frankonvil-Le Plesis-Boučard. Iz voza sam izašao na stanici Montine-Bušanz, stepenicama se popeo na površinu zemlje i našao se na Jelisejskim poljima (Champs-Elysees, Šanzalize) u blizini Trijumfalne kapije. Tada su mi misle odletile na Ajfelov most, Miljenka Jegovića i priču Armina Bešlije “Ćurevac pred Trijumfalnom kapijom.” Tog momenta bio sam na mjestu na kojem se osim kamernog koncerta, žagora ljudi i zvukova automobila, cijelim Šanzalizeom nekome začuo i miris plavog francuskog sira koji ga podsjetio na sir Ćurevac i koji mu “njih trojicu vrati za sto.”
Na recepciji hotela su me dočekale dvije osobe, srednjovječna žena i mlađi muškarac. Taj muškarac, po imenu Husein, porijeklom iz Maroka, me čekirao. Primijetio sam da u Parizu srećem ljude mahom iz Maroka, Alžira i Tunisa koji sada ovdje žive i rade, dok sam prethodna dva dana u Londonu sretao ljude iz Indije, Pakistana i Bangladeša, pa sam onako, po inerciji, pomislio da su dvadesetprvo stoljeće i stoljeća koja slijede vrijeme uzvraćanja posjeta novih generacija ljudi iz ovih zemalja kolonijalnim imperijama iz osamnaestog, devetnaestog i dvadesetog stoljeća.
Husein je bio uredno odjeven, tamno-plavo odijelo sa bijelom uštirkanom košuljom i crvenom kravatom. Govorio je perfektno francuski i engleski. Djelovao je profesionalno, preozbiljno i neprirodno. Husein je bio od one vrste ljudi koji svojim poslovnim položajem eksponiraju i hrane svoj sopstveni ego i svoju narcisoidnost. Kad sam Huseinu prigovorio da internet u mojoj sobi ne radi, on je osorno rekao da je to nemoguće i tražio da laptop donesem na recepciju. Dugo se Husein bezuspješno mučio da uspostavi konekciju, da bi mu se nakon nekog vremena u tim pokušajima pridružila i srednjovječna žena sa recepcije, a nešto kasnije i još jedan njihov radni kolega, navodno pomoćnik menadžera. Njih troje su nakon pola sata, u ulozi ekspertnog konzilija, jednoglasno zaključili da moj MacBook Air nije ispravan. Činilo se da je moj laptop bio duboko povrijeđen njihovim odnosom prema njemu i nije htio maknuti iz stanja u kojem je bio. Naravno da se ni ja nisam složio sa njihovom dijagnozom, ali oni su i dalje to prepotentno tvrdili. Pozvao sam pomoćnika menažera koji je bio najglasniji u tvrdnji da je uzrok problema laptop, a ne hotelska internet mreža da odemo do susjednog kafića i da tamo testiramo moj laptop. Otišli smo i naravno, u kafiću smo imali konekciju i odličan internetski signal. Pomoćnik menadžera je bio sav crven, zajapuren i ljut, ali je ipak prihvatio istinu i smogao snage da mi izrekne izvinjenje koje je potkrijepio i konkretizovao time što mi je dao dva besplatna vaučera za doručak koji nije bio uključen u cijenu smještaja u hotelu.
Za subotu 24. 08. imao sam pripremljen plan – idem pronaći poznatu knjižaru “Šekspir i kompanija” koja se, prema planu grada, nalazi na lijevoj obali Sene, na adresi 37 Rue de la Bucherie. U blizini je Latinski kvart sa St. Mičel trgom. Tu je i katolička katedrala Notr-Dam. Od hotela do knjižare trebalo mi je dvadeset pet minuta, šesnaest minuta pješačenja i devet minuta vožnje podzemnom željeznicom. Iz hotela sam izašao u 11:03 i pješačio pet minuta do stanice Franklin D. Ruzvelt, vožnja i zaustavljannja na usputnim stanicama Čamps-Elisejs- Klemenci, Konkord, Tuleris, Palas Rojal-Luvr Muzej, Luvr-Rivoli, Šatlet, trajali su devet minuta. Iz voza sam izašao na stanici Hotel de Vila i odalte sam pješačio do knjižare jedanaest minuta. Pred knjižarom sam zatekao dugačak red. Ne volim čekanja i redove. Redovi ljudi na aerodromima me izluđuju, a redove u prodavnicama i restoranima i sve druge, koje mogu, zaobilazim. Red pred knjižarom me obradovao, pomislio sam, ipak ima i biće nade za ovaj svijet sve dok ljudi čekaju u redu pred knjižarama. Veliki broj ljudi sa raznih strana svijeta je strpljivo čekao da uđe i da samo prođe kroz knjižaru i čitaonicu na čijem ulazu ti poručuju: “Ne budite neljubazni prema strancima da ne bi postali prerušeni anđeli.” Prihvatio sam sugestiju i nisam bio neljubazan prema tri mlade dame iz Tokija koje su bile u redu ispred mene. Dapače, bio sam ljubazan (mislim umjereno) kao što su i one bile ljubazne prema meni. Razgovarali smo. Pričao sam im o istorijatu knjižare pred kojom smo stajali. Rekao sam im da je knjižaru 1951 godine otvorio čovjek po imenu Džordž Vitman i dao joj ime “Le Mistral” koje je promijenjeno 1964 godine na 400-tu godišnjicu rođenja Viliema Šekspira. Džordž Vitman je umro 14. decembra 2011 godine u 98-oj godini i od tada, a i sada knjižaru vodi njegova kćerka Silvia Vitman. Silvia je 2003 godine osnovala književni festival koji se održavao svake dvije godine u obližnjem parku Trg Rene-Viviani, a jedne godine je učesnik festivala bio i Pol Oster, čije me knjige “Izum samoće” i “Zimski dnevnik” prate na ovom putovanju još od Londona. Džordž Vitman je svoj poduhvat osnivanja knjižare nazvao “socijalističkom utopijom maskiranom u knjižaru,” a Henri Miler ju je nazvao “zemljom čuda knjiga.” Knjižara je postala poznata i po tome što je mladim talentovanim piscima nudila besplatan smještaj u zamjenu za pomoć u knjižari i pristanak da čitaju knjigu dnevno i da pišu autobiografije dužine jedne stranice za arhivu radnje. Procjenjuje se da je više od 30 hiljada ljudi stanovalo i radilo u ovoj knjižari od njenog osnivanja 1951 do danas. Ovi gosti su nazvani “Tamblevids,” po biljkama koje nose vjetrovi slučajnosti. Tamblevid je strukturni dio nadzemne anatomije mnogih vrsta biljaka. To je diaspora (rasipanje, raspršavanje) koja se, kada sazrije i osuši, odvaja od svog korijena i stabljike i kotrlja se pod uticajem vjetra i zaustavlja se bilo gdje. Kako ja to znam, pitala je jedna od djevojaka koja se predstavila da je student završne godine arhitekture. Znam, jer sam nekoliko mjeseci prije putovanja u Pariz iščitavao sve na što sam naišao, a odnosilo se na ovu knjižaru. Tokom obilaska i razgledanja lavirinta unutrašnjosti knjižare i čitaonice izgubio sam iz vida moje poznanice iz Tokija. Kad sam izašao napolje, iako je bilo rano popodne, već se bilo smračilo, počeo je puhati vjetar, spremalo se nevrijeme. Ugledao sam moje tokijske poznanice kako stoje na trotoaru u ulici St. Đulien le Puvr. Izgledalo je kao da nešto čekaju. Tog momenta ispred njih se zaustavila velika crna limuzina. Okrenule su se prema meni, uz osmijeh mi mahnule i nestale iza crnih neprozirnih stakala limuzine koja se udaljila prema Notr-Dam katedrali. Okolina katedrale je bila okružena narandžastim trakama i ogradama jasno pokazujući da je rekonstrukcija katedrale u toku. Bilo je vrijeme ručku te sam krenuo prema restoranu “Cafe Panis” (nije greška, restoran se stvarno tako zove, a ne Paris) koji je bio vrlo blizu, nalazio se na uglu ulica Lagranž i Kui de Montebelo. Samo što sam ušao u restoran i sjeo za sto, usula je jaka ljetna kiša. Snažan vjetar ljuljao je velike suncobrane u bašti restorana, izvraćao i otimao kišobrane iz ruku prolaznika. Ljudi iz bašte i slučajni prolaznici su istovremeno nagrnuli u restoran.
Dnevnik putovanja: od Nešvila do Kaknja i nazad (3)
London – Pariz
Na željezničku stanicu St. Pankras stigao sam u 8:30, dva sata prije polaska voza za Pariz. Na stanici je bilo puno svijeta. Od juče ovdje poznajem jednu osobu, konobara Luku iz Đenove, te sam otišao u isti kafe na doručak. Luka mi je pričao o svom emigrantskom životu u Londonu. Bio je zadovoljan, djelovao je sretan iako, kako kaže, kući (u Italiji) nije bio jedanaest godina. U 9:00 počelo je čekiranje i sigurnosna provjera putnika za voz kojim putujem. Profesionalan i efikasan rad ljudi i žena iz sigurnosne, redarske i granične službe uspješno je gutao i smanjivao dužinu reda ljudi koji su pristizali na dva jutarnja polaska voza za Pariz, u 9:31 i 10:31, i koji su se našli istovremeno u prostoru ispred izlaza na perone. Ukrcavanje u voz je počelo u 10:00 i svijet je nagrnuo na izlaznu kapiju. Voz je krenuo na vrijeme, tačno u 10:31, a u Pariz bi, prema redu vožnje, trebao stići u 13:48. Ukupno vrijeme putovanja je, dakle 2 sata i 17 minuta. Da ne bi bilo zabune, vremenska razlika između Londona i Pariza je plus jedan sat u korist Pariza. Moje sjedište je 28 u vagonu broj 13. I sva druga sjedišta u ovom vagonu su bila zauzeta. Na sjedištu do mene sjedila je srednjovječna žena iz Indije, a naspram nas sjedila su njena dva sina, tinejdžera. Nakon pola sata vožnje ustao sam i prošetao kroz tri vagona u smjeru kretanja voza. Usput sam našao bife, a na kraju vagona broj 10 našao sam zasebna dva slobodna mjesta. Prenio sam svoje stvari i ostatak putovanja proveo tu družeći se sa Polom Osterom i njegovim “Zimskim dnevnikom.” Voz je ulazio u parisku željezničku stanicu dok su se u mojim mislima ljuljuškale Osterove riječi koje prevodim, slobodno interpretiram i sebično ih prisvajam: Nesporna je činjenica da nisam više mlad. Prije dva mjeseca sam napunio sedamdeset-četiri i iako to, kako kažu, nije neka pretjerana starost ja ne mogu da se oslobodim razmišljanja o drugim koji nikad nisu doživjeli te godine. Bilo je 13:48 kad se voz zaustavio na stanici Pariz Gare du Nord.
Petak 23.08 i Subota 24.08.2024
Pariz
Od glavne pariske željezničke stanice do hotela Bušanz koji se nalazi u ulici Pontie Šanzalize trebalo mi je dvadeset osam minuta vožnje podzemnom željeznicom na liniji H sa usputnim stajanjima na osam stajališta: St. Denis, Epinei Viletanus, La Bare Ormeson, D’Engien-Les Bains, Šan de Korsis D’Enghien, Ermont-Euborn Kernei, Frankonvil-Le Plesis-Boučard. Iz voza sam izašao na stanici Montine-Bušanz, stepenicama se popeo na površinu zemlje i našao se na Jelisejskim poljima (Champs-Elysees, Šanzalize) u blizini Trijumfalne kapije. Tada su mi misle odletile na Ajfelov most, Miljenka Jegovića i priču Armina Bešlije “Ćurevac pred Trijumfalnom kapijom.” Tog momenta bio sam na mjestu na kojem se osim kamernog koncerta, žagora ljudi i zvukova automobila, cijelim Šanzalizeom nekome začuo i miris plavog francuskog sira koji ga podsjetio na sir Ćurevac i koji mu “njih trojicu vrati za sto.”
Na recepciji hotela su me dočekale dvije osobe, srednjovječna žena i mlađi muškarac. Taj muškarac, po imenu Husein, porijeklom iz Maroka, me čekirao. Primijetio sam da u Parizu srećem ljude mahom iz Maroka, Alžira i Tunisa koji sada ovdje žive i rade, dok sam prethodna dva dana u Londonu sretao ljude iz Indije, Pakistana i Bangladeša, pa sam onako, po inerciji, pomislio da su dvadesetprvo stoljeće i stoljeća koja slijede vrijeme uzvraćanja posjeta novih generacija ljudi iz ovih zemalja kolonijalnim imperijama iz osamnaestog, devetnaestog i dvadesetog stoljeća.
Husein je bio uredno odjeven, tamno-plavo odijelo sa bijelom uštirkanom košuljom i crvenom kravatom. Govorio je perfektno francuski i engleski. Djelovao je profesionalno, preozbiljno i neprirodno. Husein je bio od one vrste ljudi koji svojim poslovnim položajem eksponiraju i hrane svoj sopstveni ego i svoju narcisoidnost. Kad sam Huseinu prigovorio da internet u mojoj sobi ne radi, on je osorno rekao da je to nemoguće i tražio da laptop donesem na recepciju. Dugo se Husein bezuspješno mučio da uspostavi konekciju, da bi mu se nakon nekog vremena u tim pokušajima pridružila i srednjovječna žena sa recepcije, a nešto kasnije i još jedan njihov radni kolega, navodno pomoćnik menadžera. Njih troje su nakon pola sata, u ulozi ekspertnog konzilija, jednoglasno zaključili da moj MacBook Air nije ispravan. Činilo se da je moj laptop bio duboko povrijeđen njihovim odnosom prema njemu i nije htio maknuti iz stanja u kojem je bio. Naravno da se ni ja nisam složio sa njihovom dijagnozom, ali oni su i dalje to prepotentno tvrdili. Pozvao sam pomoćnika menažera koji je bio najglasniji u tvrdnji da je uzrok problema laptop, a ne hotelska internet mreža da odemo do susjednog kafića i da tamo testiramo moj laptop. Otišli smo i naravno, u kafiću smo imali konekciju i odličan internetski signal. Pomoćnik menadžera je bio sav crven, zajapuren i ljut, ali je ipak prihvatio istinu i smogao snage da mi izrekne izvinjenje koje je potkrijepio i konkretizovao time što mi je dao dva besplatna vaučera za doručak koji nije bio uključen u cijenu smještaja u hotelu.
Za subotu 24. 08. imao sam pripremljen plan – idem pronaći poznatu knjižaru “Šekspir i kompanija” koja se, prema planu grada, nalazi na lijevoj obali Sene, na adresi 37 Rue de la Bucherie. U blizini je Latinski kvart sa St. Mičel trgom. Tu je i katolička katedrala Notr-Dam. Od hotela do knjižare trebalo mi je dvadeset pet minuta, šesnaest minuta pješačenja i devet minuta vožnje podzemnom željeznicom. Iz hotela sam izašao u 11:03 i pješačio pet minuta do stanice Franklin D. Ruzvelt, vožnja i zaustavljannja na usputnim stanicama Čamps-Elisejs- Klemenci, Konkord, Tuleris, Palas Rojal-Luvr Muzej, Luvr-Rivoli, Šatlet, trajali su devet minuta. Iz voza sam izašao na stanici Hotel de Vila i odalte sam pješačio do knjižare jedanaest minuta. Pred knjižarom sam zatekao dugačak red. Ne volim čekanja i redove. Redovi ljudi na aerodromima me izluđuju, a redove u prodavnicama i restoranima i sve druge, koje mogu, zaobilazim. Red pred knjižarom me obradovao, pomislio sam, ipak ima i biće nade za ovaj svijet sve dok ljudi čekaju u redu pred knjižarama. Veliki broj ljudi sa raznih strana svijeta je strpljivo čekao da uđe i da samo prođe kroz knjižaru i čitaonicu na čijem ulazu ti poručuju: “Ne budite neljubazni prema strancima da ne bi postali prerušeni anđeli.” Prihvatio sam sugestiju i nisam bio neljubazan prema tri mlade dame iz Tokija koje su bile u redu ispred mene. Dapače, bio sam ljubazan (mislim umjereno) kao što su i one bile ljubazne prema meni. Razgovarali smo. Pričao sam im o istorijatu knjižare pred kojom smo stajali. Rekao sam im da je knjižaru 1951 godine otvorio čovjek po imenu Džordž Vitman i dao joj ime “Le Mistral” koje je promijenjeno 1964 godine na 400-tu godišnjicu rođenja Viliema Šekspira. Džordž Vitman je umro 14. decembra 2011 godine u 98-oj godini i od tada, a i sada knjižaru vodi njegova kćerka Silvia Vitman. Silvia je 2003 godine osnovala književni festival koji se održavao svake dvije godine u obližnjem parku Trg Rene-Viviani, a jedne godine je učesnik festivala bio i Pol Oster, čije me knjige “Izum samoće” i “Zimski dnevnik” prate na ovom putovanju još od Londona. Džordž Vitman je svoj poduhvat osnivanja knjižare nazvao “socijalističkom utopijom maskiranom u knjižaru,” a Henri Miler ju je nazvao “zemljom čuda knjiga.” Knjižara je postala poznata i po tome što je mladim talentovanim piscima nudila besplatan smještaj u zamjenu za pomoć u knjižari i pristanak da čitaju knjigu dnevno i da pišu autobiografije dužine jedne stranice za arhivu radnje. Procjenjuje se da je više od 30 hiljada ljudi stanovalo i radilo u ovoj knjižari od njenog osnivanja 1951 do danas. Ovi gosti su nazvani “Tamblevids,” po biljkama koje nose vjetrovi slučajnosti. Tamblevid je strukturni dio nadzemne anatomije mnogih vrsta biljaka. To je diaspora (rasipanje, raspršavanje) koja se, kada sazrije i osuši, odvaja od svog korijena i stabljike i kotrlja se pod uticajem vjetra i zaustavlja se bilo gdje. Kako ja to znam, pitala je jedna od djevojaka koja se predstavila da je student završne godine arhitekture. Znam, jer sam nekoliko mjeseci prije putovanja u Pariz iščitavao sve na što sam naišao, a odnosilo se na ovu knjižaru. Tokom obilaska i razgledanja lavirinta unutrašnjosti knjižare i čitaonice izgubio sam iz vida moje poznanice iz Tokija. Kad sam izašao napolje, iako je bilo rano popodne, već se bilo smračilo, počeo je puhati vjetar, spremalo se nevrijeme. Ugledao sam moje tokijske poznanice kako stoje na trotoaru u ulici St. Đulien le Puvr. Izgledalo je kao da nešto čekaju. Tog momenta ispred njih se zaustavila velika crna limuzina. Okrenule su se prema meni, uz osmijeh mi mahnule i nestale iza crnih neprozirnih stakala limuzine koja se udaljila prema Notr-Dam katedrali. Okolina katedrale je bila okružena narandžastim trakama i ogradama jasno pokazujući da je rekonstrukcija katedrale u toku. Bilo je vrijeme ručku te sam krenuo prema restoranu “Cafe Panis” (nije greška, restoran se stvarno tako zove, a ne Paris) koji je bio vrlo blizu, nalazio se na uglu ulica Lagranž i Kui de Montebelo. Samo što sam ušao u restoran i sjeo za sto, usula je jaka ljetna kiša. Snažan vjetar ljuljao je velike suncobrane u bašti restorana, izvraćao i otimao kišobrane iz ruku prolaznika. Ljudi iz bašte i slučajni prolaznici su istovremeno nagrnuli u restoran.