Čuvar sjena

Najviše mrtvih za koje zna iz njegovog su rodnog grada, a ipak neće na lokalno groblje. Malo je njegovih sada tamo. Njihova su groblja rasuta po svijetu. Bili svuda, u raznim zemljama, tamo iz različitih razloga dospjeli, različite živote živjeli. Onda jedan po jedan nestali. Imali različite sudbine, sada im svima sve isto. Svi postali nedodirljivo bratstvo. I oni koji su vjerovali, i oni koji nisu, svi sada u Jednom. Svi iz svojeg mjesta u razne krajeve prispjeli, sada zauvijek ujedinjeni. Postali jedna obitelj, zajednica svakojakih sudbina, stavova i opredjeljenja, postali ljudi zanijemjelih kazivanja i zaboravljena poetika, svijet iz opustošenih domova i porušenih spomenika. Tamo negdje, u vječnost se sklonila ta zajednica njegovih prijatelja. Tu im sada sigurna kuća, jedina koja ne može biti opljačkana, poharana ni spaljena. Što su od zemaljskih blaga imali, to su im otimali. Otud struje glasovi: „Što smo uradili, to nam poricali. Što smo bili, to zaboravom prekrili, naši životi u sjene se pretvorili, ali nam smrt nitko ne može oteti, tu smo samo svoji, tu smo od svega zaštićeni”. Njihovi životi se ugasili, s njima njihove pjesme priče ljubavi, s njima sve njihovo netragom nestalo. Oni su sada preneseni u nebeska spremišta, u tamu svojeg zadnjeg svetišta, u svoje Sve, koje je Ništa. Što su bili više nisu. Sada su nepostojeće bivanje. Ni smrt više nije s njima: njihova su se umiranja spustila među još žive, s onima koji su ih poznavali i njihova umiranja ostala. Tako je to uvijek bilo i bit će: jedni će otići, drugi doći, jedno nestati, drugo nastati, nešto potonuti, nešto izroniti, a na svijetu će uvijek nešto biti. Zato je sve isto, a različito: sve će se promijeniti, a opet sve u novom obliku postojati i po svom vlastitom bivanju opet biti, u svome vremenu trajati, samo što on to više ne može prepoznati, a i da može neće, ne može usvojiti. Ništa mu tu ne pripada, a on tome i dalje pripada. Postao stranac, kome je sve ostalo tuđe, a ipak blisko i poznato. Zato šeta sam, u sebi svoje prebire, svoje slike slaže i drago mu što ga nitko ne oslovljava, što ga nitko ne uznemirava, obazrivost to ne dopušta, neka on u tišini, sam sa sobom obiđe svoje mrtve, neka još jednom okupi svoje, neka ga s onima kojih nema i s onim što više nije, u tom svijetu sve svoje prepoznaje.

Predrag Finci 11. 10. 2024.