MENI JE JAPAN NA TREĆEM MJESTU! upamtila sam taj vic kao jedan od najboljih primjera iscjeljujuće moći humora i kad zalazi u tamne i ranjene slojeve naše povijesne zbilje – kako je to u ono vrijeme, kad je dotični vic nastao, bilo moderno za reći – u hrvatskoj. radi se, naravno, o krvavim devedesetima kad u bosni bjesni rat nakon što nam se zajednička zemlja friško raspala. raspali su se zajedno s administrativnom granicom i najrazličitiji sustavi vrijednosti koji su nam, do tad, pomagali koordinirati životne prioritete, ciljeve, procese i sve ono što spada u civilizirane društvene mehanizme. našavši se tako u mraku bespuća povijesne zbilje nije nam preostalo drugo nego mobilizirati sve moguće načine i sredstva kako bismo oživotvorili pragmatični naputak krilatice: nek se svak spašava kak zna! vicevi su tu poslužili kao vanredno mentalno mazivo, hranljivi losion za popucale emocije i kao neko duhovno svjetlo koje bi groznu fabulu strukturalne dezintegracije izmjestili u kontekst efemernosti i savladivosti, užasu unatoč! uz sve ove prethodno navedene premise, u najboljim vicevima pojavljuje se još jedna, prosvjetljujuća vrijednost, a ta je da funkcioniraju kao najbolji dijagnostičari! a kad čovjek dozna dijagnozu, onda je već na putu prihvaćanja, bez kojeg nema ni zacjeljenja, ni promjene, a ni mentalnog zdravlja. koliko nam je to, kolektivno, pošlo za rukom- otvoreno je pitanje! vic kojeg sam se okolnim, da okolniji biti ne može, putem sjetila je glasio ovak nekak: pitaju amerikanca, japanca i muju da naprave listu od tri, za njih, najvrednijih stvari na svijetu i, jasno, poredaju ih po intenzitetu važnosti. amerikanac kaže kako je za njega na prvom mjestu family, na drugom posao, a na trećem njegova država: united states! japanac, pak, veli kako je kod njega japan na prvom mjestu, na drugom posao, a na trećem porodica. dođe na red mujo, a on šuti pa nešto zamuckuje, nikako da bilo što kaže. ovi koji pitaju postanu nestrpljivi i ohrabruju ga da nešto smisli, nakon čega mujo pomalo odsutno i nesigurno izjavi: – meni je japan na trećem mjestu! e sad, kako je to povezano s jučerašnjim neformalnim druženjem u rezidenciji australaske ambasade!? zapravo čudesno zanimljivo i suptilno onako kako to već stjecaj okolnosti kao vrhunski majstor scenarija napiše. gospođa karen je u zagreb stigla prije godinu i pol, zajedno sa suprugom richardom, australskim ambasadorom za hrvatsku i kosovo! kao ljubiteljica ručnog pletenja ugledala je proljetos u mom izlogu jedan heklani top, ušla pitati me nešto u vezi s njim i izraziti sve same komplimente za rad mojih suradnica i mene. nije se bila predstavila u smislu kojim povodom živi u zagrebu, rekla je samo svoje ime i kako jako voli pletenu odjeću i sama štrika, no nije baš jako iskusna pletilja – još uvijek je u procesu učenja. čavrljale smo neko vrijeme uglavnom o vrijednostima i tehnikama ručnog rada nakon čega je karen otišla uz riječi kako će svakako doći opet kad bude imala više vremena. preskočit ću sad nekoliko sljedećih sastanaka u kojima mi je predložila da u njihovoj rezidenciji, u babonićevoj, organizira neformalno prijepodnevno druženje gdje bih predstavila svoj rad, rekla nešto o modi, o odijevanju, o pletenju, heklanju, o tome kako transferiram ideje u objekte, što se sve događa u tom procesu i sve tako nekako i o tome… za goste je predložila osobe koje u kontekstu diplomacije žive u zagrebu, kao i one za koje je mislila da bi ih tema mogla zanimati, a imaju australsko-hrvatske kulturne poveznice. bila je vrlo radosna što je dolazak potvrdio i japanski ambasador kao jedini muškarac, osim njenog supruga, naravno. sve druge potvrde su bile ženske – sasvim očekivano za najavljenu temu. moram priznati, nisam se baš proslavila outfitom, no eto – dogodi se. imala sam i tremu hoće li moj engleski biti na pristojnom nivou, hoću li na vrijeme pronaći pravu riječ, ali na koncu je ispalo sasvim ok. uspjela sam reći tri suvisle i o ženskom pitanju, masovnoj potrošnji i kreativnosti kao svojevrsnom purgatoriju i u tom stilu. dobila sam sjajan feedback i sveusvemu bilo je baš fora. ono što me se osobito dojmilo i evociralo vibraciju davno ispričanog vica, u kojem je spomen japana ukazivala, istovremeno, i na intimni egzistencijalni apsurd, kao i na relaciju prema nečemu dalekom i fiktivnom gdje bi postojanje bilo kakvog realnog odnosa predstavljalo sličan apsurd, bio je kratki susretom s gospodinom masatom, japanskim veleposlanikom. tihim ljubaznim glasom mi je rekao kako štrika još od svojih adolescentskih dana i kako je svom sinu, dok je bio dijete, redovno pleo veste i kardigane. na moje oduševljenje upitao me želim li ih vidjeti, a na potvrdan odgovor pokazao nekoliko radova zabilježenih u mobitelu: prvo jedan sasvim mali džemper, pa malo veći kardigan, pa još veći ljetni top kratkih rukava – kronološki kako je sin rastao. sad, kad je veliki, nosi druge stvari. nije to izjavio s tugom, oči su mu bile jednako nasmiješene i ljubazne. možda se u japanu tuga ne izražava na isti način kao u bosni, ali su se djeci jednako štrikale veste. iz ljubavi.
Modna trafika/1