ova se bajka ne kazuje kod brice…
Leva i Desna Češljanija
Nekad, ne tako davno, bila su dva susedna carstva – Leva Češljanija i Desna Češljanija. Levom Češljanijom je vladao imperator Amos IV, a Desnom Soma VI.
Omiljena boja Levočešljanaca beše ljubičasta, jer lepo miriše, i crna koja odaje ozbiljnost, ali nikako im se nije sviđala bela, jer se mnogo prlja.
Desnočešljanci su voleli roze, nežnu kao balerina, i belu, kao najčistiju, a svi su bili protiv crne jer rastužuje vreme.
Lako je pretpostaviti da su odnosi između dve susedne države bili promenljivi, ka prohladnim. Kada bi došlo do priličnog hlađenja, diplomate iz Leve Češljanije su obavezno oblačile crna (naravno i topla zbog niskih temperatura), a oni iz Desne Češljanije bela (i topla) odela.
Ponekad, što je prirodno za ovakve geopolitičke situacije, pojedinci bi emigrirali sa leve na desnu stranu, i obratno, sa desne na levu, i pri tom bi dobrovoljno menjali razdeljak i boju u skladu sa novim uslovima života. Onima, pak, koji su zbog škrtosti majke prirode postali ćelavi, stajale su u svako vreme na raspolaganju perike raznih dužina.
Osim ovih građana-suncokreta, postojala je još jedna grupacija koja je, prema stepenu kritičnosti obeju strana, bila nazivana “kolebljivcima”, “mutivodama”, “teoretičarima” ili “fantazerima”. Fantazija se ne ogleda u tome da sebi predstavljaš stvari kakve nisu nego onakve kakve će biti. Ili, ono što bi moglo da se načini od njih, branili su se najdobronamernije, u čapekovskom maniru, ali su odmah bili ućutkivani od strane dinamičnih desnih i levih aktivista. Jadni kolebljivci! Pokušavali su, bez vidljivog uspeha, da koriste stare oprobane recepte Konfučija, Bude, Horacija i još nekih o umerenosti, o potrebi za nijansiranjem, o poštovanju individualne vrednosti, o srednjem putu, ali niko nije imao strpljenja da ih sasluša. Kako?! Amos IV i Samo VI bili su 100 posto ubeđeni da su centar sveta, pa otkud da sada sa nekim tamo vanpartijskim slabićem vode dijalog? Ma, ne dolazi u obzir!
Obe strane su tražile čvrsto opredeljenje, “da” ili “ne”, “za” ili “protiv”. Osim toga, ovi neopredeljeni su im posebno išli na nerve jer nisu imali nikakvog reda u oblačenju. Zamislite, nosili su i belu (od mlečne, krem, drap) i crnu (ziftcrnu, katrancrnu, čadžcrnu) odeću, i to najčešće u kombinaciji! A leti – ljubičaste majice sa roze šarama! I to sa kratkim pantalonama!
Priča je bez prave pouke, jer je najvažniji faktor – glasačko telo, čini, barem zasad i na ovom prostoru, neizvodljivom. No, dovoljno je dobra da se poveže s jednom drugom varijacijom iz fantazije, na temu Sova i Plavo.
Sova je jedina među pticama koja može da prepozna plavu boju – pročitao sam u jednoj rubrici o bizarnim stvarima. Svaka bizarnost je, naravno, podložna proveri što, prema istoj rubrici, obavlja 29 posto čitalaca. Ja ipak spadam u onih ostalih 71 posto koji sve neobičnosti majke Prirode prihvataju fantazerski:
Evo, sova je, kao što se zna, noćna ptica. Jedna je od retkih koja se služi očima noću mnogo više nego danju. A kako onda tamo, u šumi, gde dominiraju zelena i kafena, ona može da vidi plavo? I to u mraku? Možda samo pokoju divlju ljubičicu razbacanu po šumskoj vrleti, poneku mahovinu u plavičastoj varijanti, možda plave bobice tamošnjih žbunova ili, ako se potrefi veće rečno korito, preliv u vodi koja teče. Sitnurija, rekli bi, ali i to su izvesne prednosti u odnosu na druge ptice. A da i ne spominjemo najveću i nesumnjivu privilegiju: NEBO! Znači, sova može da posmatra nebo od zagasitoplavog u predvečerja, violetnog pri zalazima, pa sve do spomenute ponoćne modroplave, koju daltonisti nazivaju crnom, a zapravo je duboka kao tamni okean.
Pri tom, druge ptice, kojima sve izgleda crno-belo, veruju da za sirotu sovu nema nade – ona je prosto ostavljena da preživi život u najcrnjem mraku.
_____
S makedonskog preveo autor
Mini bajke (1/5)
ova se bajka ne kazuje kod brice…
Leva i Desna Češljanija
Nekad, ne tako davno, bila su dva susedna carstva – Leva Češljanija i Desna Češljanija. Levom Češljanijom je vladao imperator Amos IV, a Desnom Soma VI.
Omiljena boja Levočešljanaca beše ljubičasta, jer lepo miriše, i crna koja odaje ozbiljnost, ali nikako im se nije sviđala bela, jer se mnogo prlja.
Desnočešljanci su voleli roze, nežnu kao balerina, i belu, kao najčistiju, a svi su bili protiv crne jer rastužuje vreme.
Lako je pretpostaviti da su odnosi između dve susedne države bili promenljivi, ka prohladnim. Kada bi došlo do priličnog hlađenja, diplomate iz Leve Češljanije su obavezno oblačile crna (naravno i topla zbog niskih temperatura), a oni iz Desne Češljanije bela (i topla) odela.
Ponekad, što je prirodno za ovakve geopolitičke situacije, pojedinci bi emigrirali sa leve na desnu stranu, i obratno, sa desne na levu, i pri tom bi dobrovoljno menjali razdeljak i boju u skladu sa novim uslovima života. Onima, pak, koji su zbog škrtosti majke prirode postali ćelavi, stajale su u svako vreme na raspolaganju perike raznih dužina.
Osim ovih građana-suncokreta, postojala je još jedna grupacija koja je, prema stepenu kritičnosti obeju strana, bila nazivana “kolebljivcima”, “mutivodama”, “teoretičarima” ili “fantazerima”. Fantazija se ne ogleda u tome da sebi predstavljaš stvari kakve nisu nego onakve kakve će biti. Ili, ono što bi moglo da se načini od njih, branili su se najdobronamernije, u čapekovskom maniru, ali su odmah bili ućutkivani od strane dinamičnih desnih i levih aktivista. Jadni kolebljivci! Pokušavali su, bez vidljivog uspeha, da koriste stare oprobane recepte Konfučija, Bude, Horacija i još nekih o umerenosti, o potrebi za nijansiranjem, o poštovanju individualne vrednosti, o srednjem putu, ali niko nije imao strpljenja da ih sasluša. Kako?! Amos IV i Samo VI bili su 100 posto ubeđeni da su centar sveta, pa otkud da sada sa nekim tamo vanpartijskim slabićem vode dijalog? Ma, ne dolazi u obzir!
Obe strane su tražile čvrsto opredeljenje, “da” ili “ne”, “za” ili “protiv”. Osim toga, ovi neopredeljeni su im posebno išli na nerve jer nisu imali nikakvog reda u oblačenju. Zamislite, nosili su i belu (od mlečne, krem, drap) i crnu (ziftcrnu, katrancrnu, čadžcrnu) odeću, i to najčešće u kombinaciji! A leti – ljubičaste majice sa roze šarama! I to sa kratkim pantalonama!
Priča je bez prave pouke, jer je najvažniji faktor – glasačko telo, čini, barem zasad i na ovom prostoru, neizvodljivom. No, dovoljno je dobra da se poveže s jednom drugom varijacijom iz fantazije, na temu Sova i Plavo.
Sova je jedina među pticama koja može da prepozna plavu boju – pročitao sam u jednoj rubrici o bizarnim stvarima. Svaka bizarnost je, naravno, podložna proveri što, prema istoj rubrici, obavlja 29 posto čitalaca. Ja ipak spadam u onih ostalih 71 posto koji sve neobičnosti majke Prirode prihvataju fantazerski:
Evo, sova je, kao što se zna, noćna ptica. Jedna je od retkih koja se služi očima noću mnogo više nego danju. A kako onda tamo, u šumi, gde dominiraju zelena i kafena, ona može da vidi plavo? I to u mraku? Možda samo pokoju divlju ljubičicu razbacanu po šumskoj vrleti, poneku mahovinu u plavičastoj varijanti, možda plave bobice tamošnjih žbunova ili, ako se potrefi veće rečno korito, preliv u vodi koja teče. Sitnurija, rekli bi, ali i to su izvesne prednosti u odnosu na druge ptice. A da i ne spominjemo najveću i nesumnjivu privilegiju: NEBO! Znači, sova može da posmatra nebo od zagasitoplavog u predvečerja, violetnog pri zalazima, pa sve do spomenute ponoćne modroplave, koju daltonisti nazivaju crnom, a zapravo je duboka kao tamni okean.
Pri tom, druge ptice, kojima sve izgleda crno-belo, veruju da za sirotu sovu nema nade – ona je prosto ostavljena da preživi život u najcrnjem mraku.
_____
S makedonskog preveo autor