Za jednoga izleta u prirodu, na očevim je rukama
usnio ovaj san: leži u postelji, nepokretan, dok ga obilaze
tetke, stričevi, ujne, i postariji rabin s knjigom u ruci
Njega ne poznaje, plaši ga se, pa zausti: neka netko
tom rabinu kaže da izađe iz sobe. Guši me njegovo prisustvo
starac je uzdahom jednim usrknuo sav zrak… Ali nema glasa
u tom grlu, uzalud pokušava viknuti, skočiti iz postelje, pokrenuti
ruke i noge, samo mu oči luđački u dupljama plešu, dok nastoji
objasniti svima koji su došli, da rabinu nije mjesto u njegovoj sobi
da je starac pogriješio adresu, pošao je nekom trgovcu, violinistu
pjesniku, zelenašu, nekome svom vršnjaku, koji upravo umire
Pogriješio je ulaz, jer on je na postelji živ, nije mu ništa, samo se ne može
pomaknuti. U tom času suze poteku tetkama, stričevima i ujnama
i posljednje što dječak vidi je rabin koji mu prilazi, i nečiji kažiprst
i palac, pritišću mu kapke. Strašnom ih snagom povlače dolje, i on
više ne može otvoriti oči. U vrijeme kada je usnio ovaj san
Gustav Mahler imao je četiri godine. Iskustvo to čuje se
u svakoj njegovoj muzici. Publika u dvorani divi se, plješće, viče
puna oduševljenog ganuća. Na smrt reagiraju poput srne opčinjene
automobilskim farovima, uvjerene da svjetlost postoji
jer postoji ona koja u svjetlost gleda
*
Sklad
Smiljan Divić onaj je mladić u odori željezničara
Jugoslavenskih kraljevskih željeznica, koji 19. augusta 1930.
na stanici Usora, čekićem udara po metalnom kotaču vagona
na trenutak osluškuje, poput glazbenika ili klavirštimera
i zadovoljan nastavlja do sljedećeg kotača. Postupak se ponavlja
što uočljivijim čini taj čas, kada blago nagnut prema vagonu
sleđen u pokretu kao Furtwängler, sluša je li pravi odsvirao ton. Dok god je tako dok vrijeme urednosti traje, dok zvone zvona velikih njemačkih katedrala barokna zvona, i sitna zvona sirotinjska, na crkvicama po primorju zvona javnih časovnika, zvona na vatrogasnim domovima, dječja zvona dok željezničar provjerava zvon kotača na kompoziciji jutarnjega vlaka Zagreb-Sarajevo-Mostar-Trebinje-Dubrovnik sklad ljetnim podnevom vlada, i mir je svud. Ali tu, negdje, vrlo blizu zarobljen kaos čeka u beskonačnoj cijevi Bachove fuge
*
Turski Isus
Na slici Piera Della Francesce Uskrsnuće, iznad četvorice
usnulih čuvara diže se Isus. On nije duh, ni misao iz koje
nastaje svemir. On neće sunuti u nebo, nevidljiv ljudskome oku
Zakoračio je i sprema se preskočiti kameni zidić
pobjeći na slobodu prije nego što se čuvari probude
Ali u tom bijegu neće mu lako biti, jer drukčije Isus izgleda od ljudi
koji su ga čuvali dok je bio na križu. Drukčije, bit će, i od ljudi
koji su ga osudili i prikovali na križ, iako njih na slici nema
Isus je široka, velikog nosa, oči mu nejednake, tamne, na pola su vjeđa pale
kao u askera anadolskog vojske sultana Osmana, iz drugih nekih vremena
Isusove usne, podsmješljive, sitne, po ustima takvim prvim se pozna
da na ovom je mjestu Isus druge rase. Neće mu, kažem, lako biti
dok bude bježao, sam među ljudima koji u njemu poznaju
tuđinca, iz nepoznatih istočnih zemalja. Slikar je Isusa ovakvog
vidio u stoljeću petnaestom, u Toskani. Nije ga slikao prema
modelu, jer takve modele još nije mogao sresti. I da jest
zar bi zamišljao Isusa s fizionomijom nevjernika, onih
koji su udarili na križ, i 1463. kad nasta slika, već desetu godinu
Konstantinopolj muslimanskim imenom zvali? Iskupitelja Piero je slikao
po nalogu i slici mašte svoje i vjere. Iskupitelja je zamislio
kakvim ga žudi. Naslikano bi iz vjere Pierove čiste, lice Isusa turskog
Lice je Isusa lice stranca. Slici danas to drukčiji smisao daje
I pripovijest je druga od one koja se iz evanđelja zna.
Tek rasanjen, blažen i tuđ, bez pasoša, ružan i nijem, na bijeg se Turčin
sprema, pod oružjem zakon dok čvrsto spi
Ali slaba je nada, i nikakva, pobjeći da će Isus. Lice je njegovo takvo
da prijavi ga kršćanin dobar svaki, uz sumnju da nema
boravišnu vizu, krijumčar droge da je
radnik na crno
bijesni imam neki
ili Palestinac samo
*
Početak maja, raj
Isa Ajeti sinu jedincu iz Detroita je poslao zrcalo
sa svojim licem. Iz zrcala mu je govorio da je dobro
kao što i sam vidi, i da će uskoro po njega i mater
poslati neke ljude, oni će ih dovesti k njemu, u Ameriku
Ali nikada nisu došli nikakvi ljudi. Uskoro počinju ratovi
balkanski, jedan i drugi, pa veliki rat svjetski
i mladić već skoro zaboravi da je ikada imao oca
Kada bi pogledao u zrcalo, vidio je čovjeka koji stari
sve rjeđe je kose, s licem koje bubri, poput graha
preko noći potopljenog u bronzin s vodom. Ali govorio je
isto, da uskoro će po njega i mater doći nepoznati ljudi
i odvesti ih u Detroit. Nekoliko mjeseci pred Drugi svjetski rat
u zimu 1939, umrla je Dervisha Ajeti, žena Isina
Njihov sin, neženjen, pokrio je zrcalo crnom maramom
i ostalo je tako pokriveno do kraja njegova života.
Početkom aprila 1989, osamdeset godina tačno
nakon što je Isa Ajeti iz Detroita slao zrcalo sa svojim licem
jedan je Talijan, u antikvarijatu u Zadru, kupio zrcalo
odnio ga sa sobom u Rim, i objesio nasuprot prozora
s kojih se nazire Trg svetoga Petra. Nekoliko dana zatim
nezadovoljan ga je skinuo sa zida i nosio staklaru
koji će zrcalu promijeniti staklo. Jer kada se htio ogledati
nije vidio ništa. Ni sebe, ni Rim iza otvorenih prozora.
Samo tmurno oblačno nebo i tvorničke dimnjake
iako su bili sunčani dani, početak maja, raj
Četiri pjesme Nane Mazutha
Mahlerov san
Za jednoga izleta u prirodu, na očevim je rukama
usnio ovaj san: leži u postelji, nepokretan, dok ga obilaze
tetke, stričevi, ujne, i postariji rabin s knjigom u ruci
Njega ne poznaje, plaši ga se, pa zausti: neka netko
tom rabinu kaže da izađe iz sobe. Guši me njegovo prisustvo
starac je uzdahom jednim usrknuo sav zrak… Ali nema glasa
u tom grlu, uzalud pokušava viknuti, skočiti iz postelje, pokrenuti
ruke i noge, samo mu oči luđački u dupljama plešu, dok nastoji
objasniti svima koji su došli, da rabinu nije mjesto u njegovoj sobi
da je starac pogriješio adresu, pošao je nekom trgovcu, violinistu
pjesniku, zelenašu, nekome svom vršnjaku, koji upravo umire
Pogriješio je ulaz, jer on je na postelji živ, nije mu ništa, samo se ne može
pomaknuti. U tom času suze poteku tetkama, stričevima i ujnama
i posljednje što dječak vidi je rabin koji mu prilazi, i nečiji kažiprst
i palac, pritišću mu kapke. Strašnom ih snagom povlače dolje, i on
više ne može otvoriti oči. U vrijeme kada je usnio ovaj san
Gustav Mahler imao je četiri godine. Iskustvo to čuje se
u svakoj njegovoj muzici. Publika u dvorani divi se, plješće, viče
puna oduševljenog ganuća. Na smrt reagiraju poput srne opčinjene
automobilskim farovima, uvjerene da svjetlost postoji
jer postoji ona koja u svjetlost gleda
*
Sklad
Smiljan Divić onaj je mladić u odori željezničara
Jugoslavenskih kraljevskih željeznica, koji 19. augusta 1930.
na stanici Usora, čekićem udara po metalnom kotaču vagona
na trenutak osluškuje, poput glazbenika ili klavirštimera
i zadovoljan nastavlja do sljedećeg kotača. Postupak se ponavlja
što uočljivijim čini taj čas, kada blago nagnut prema vagonu
sleđen u pokretu kao Furtwängler, sluša je li pravi odsvirao ton. Dok god je tako
dok vrijeme urednosti traje, dok zvone zvona velikih njemačkih katedrala
barokna zvona, i sitna zvona sirotinjska, na crkvicama po primorju
zvona javnih časovnika, zvona na vatrogasnim domovima, dječja zvona
dok željezničar provjerava zvon kotača na kompoziciji
jutarnjega vlaka Zagreb-Sarajevo-Mostar-Trebinje-Dubrovnik
sklad ljetnim podnevom vlada, i mir je svud. Ali tu, negdje, vrlo blizu
zarobljen kaos čeka u beskonačnoj cijevi Bachove fuge
*
Turski Isus
Na slici Piera Della Francesce Uskrsnuće, iznad četvorice
usnulih čuvara diže se Isus. On nije duh, ni misao iz koje
nastaje svemir. On neće sunuti u nebo, nevidljiv ljudskome oku
Zakoračio je i sprema se preskočiti kameni zidić
pobjeći na slobodu prije nego što se čuvari probude
Ali u tom bijegu neće mu lako biti, jer drukčije Isus izgleda od ljudi
koji su ga čuvali dok je bio na križu. Drukčije, bit će, i od ljudi
koji su ga osudili i prikovali na križ, iako njih na slici nema
Isus je široka, velikog nosa, oči mu nejednake, tamne, na pola su vjeđa pale
kao u askera anadolskog vojske sultana Osmana, iz drugih nekih vremena
Isusove usne, podsmješljive, sitne, po ustima takvim prvim se pozna
da na ovom je mjestu Isus druge rase. Neće mu, kažem, lako biti
dok bude bježao, sam među ljudima koji u njemu poznaju
tuđinca, iz nepoznatih istočnih zemalja. Slikar je Isusa ovakvog
vidio u stoljeću petnaestom, u Toskani. Nije ga slikao prema
modelu, jer takve modele još nije mogao sresti. I da jest
zar bi zamišljao Isusa s fizionomijom nevjernika, onih
koji su udarili na križ, i 1463. kad nasta slika, već desetu godinu
Konstantinopolj muslimanskim imenom zvali? Iskupitelja Piero je slikao
po nalogu i slici mašte svoje i vjere. Iskupitelja je zamislio
kakvim ga žudi. Naslikano bi iz vjere Pierove čiste, lice Isusa turskog
Lice je Isusa lice stranca. Slici danas to drukčiji smisao daje
I pripovijest je druga od one koja se iz evanđelja zna.
Tek rasanjen, blažen i tuđ, bez pasoša, ružan i nijem, na bijeg se Turčin
sprema, pod oružjem zakon dok čvrsto spi
Ali slaba je nada, i nikakva, pobjeći da će Isus. Lice je njegovo takvo
da prijavi ga kršćanin dobar svaki, uz sumnju da nema
boravišnu vizu, krijumčar droge da je
radnik na crno
bijesni imam neki
ili Palestinac samo
*
Početak maja, raj
Isa Ajeti sinu jedincu iz Detroita je poslao zrcalo
sa svojim licem. Iz zrcala mu je govorio da je dobro
kao što i sam vidi, i da će uskoro po njega i mater
poslati neke ljude, oni će ih dovesti k njemu, u Ameriku
Ali nikada nisu došli nikakvi ljudi. Uskoro počinju ratovi
balkanski, jedan i drugi, pa veliki rat svjetski
i mladić već skoro zaboravi da je ikada imao oca
Kada bi pogledao u zrcalo, vidio je čovjeka koji stari
sve rjeđe je kose, s licem koje bubri, poput graha
preko noći potopljenog u bronzin s vodom. Ali govorio je
isto, da uskoro će po njega i mater doći nepoznati ljudi
i odvesti ih u Detroit. Nekoliko mjeseci pred Drugi svjetski rat
u zimu 1939, umrla je Dervisha Ajeti, žena Isina
Njihov sin, neženjen, pokrio je zrcalo crnom maramom
i ostalo je tako pokriveno do kraja njegova života.
Početkom aprila 1989, osamdeset godina tačno
nakon što je Isa Ajeti iz Detroita slao zrcalo sa svojim licem
jedan je Talijan, u antikvarijatu u Zadru, kupio zrcalo
odnio ga sa sobom u Rim, i objesio nasuprot prozora
s kojih se nazire Trg svetoga Petra. Nekoliko dana zatim
nezadovoljan ga je skinuo sa zida i nosio staklaru
koji će zrcalu promijeniti staklo. Jer kada se htio ogledati
nije vidio ništa. Ni sebe, ni Rim iza otvorenih prozora.
Samo tmurno oblačno nebo i tvorničke dimnjake
iako su bili sunčani dani, početak maja, raj