(Foto Milomir Kovačević Strašni; fotografija je zaštićena autorskim pravima i ne može se uzimati s ovog mjesta i drugdje reproducirati)
Dragi Miljenko, stavi na svoj portal ovaj fotos, fenomenalan je, u ratu ga je, u mom stanu u ulici Hasana Kikića broj 1, napravio Milomor Kovačević Strašni, moj bivši đak iz Pete gimnazije, a juče mi ga mejlom poslao Midhat Kurtović, vrstan pjesnik i jedan od najboljih studenata kojima sam na Filozofskom fakultetu predavao.
Ne znam kad je snimak napravljen, ali ako je suditi po deki kojom sam ogrnut, to je moglo biti prije nego što mi je Redžep Dizdarević, moj školski drug iz bjelopoljske gimnazije, doktor maksilo-facijalne hirugrije, koji je u ratu bio šef zubarske klinike, poslao majstora da mi uvede plinsko grijanje.
Na prozoru je, umjesto stakla, bila plastika kroz koju se napolju ništa ne vidi, ali više ne mogu da se sjetim kakva je to tvar bila, znam jedino da nije staklo, na vratima koja vode na balkon, a kroz nju se vide prozori susjedne banke u u ulici Danijela Ozme.
A one dvije kupe – braća Hrvati bi kazali stošca, što je meni mnogo ekspresivnija riječ – to je stona lampa na baterije koju mi je poklonio više se sjećam tko, možda stranac.
Sjećam se druge lampe: jednom, Zdravko Grebo mi je pričao da su naši dobili stone lampe na baterije, ali će ih ih dijeliti samo institucijama. „E ako ja nisam instiucija, onda jebi ga“, rekao sam Zdravku, ali ne pamtim jesam li ja lampu dobio.
A evo ti objašnjenja glede bijelih čarapa. U ratu, moja žena Gordana, naša kćer Ivana i ja išli smo na svadbu jednog Sandžaklije. Ne znam plesati, ali igram sva narodna kola, umijeće savladano u mladosti po vašarima. Te noći sam, valjda u svakom drugom kolu, đuskao kao pomaman, možda i zato što sam sa uočiratnih 100 kila spao na ratnih 79, a jedna mlađa muslimanka, kako me docnije obavijestio Faiz Sofić, kazala je :“Dobar vlah, Alaha mi!“
No Ivanino djetinje oštro oko odmah je zapazilo jednu sitnicu, pa me pitala: “Zašto svi oni imaju bijele čarape?“ „Zato što su Sandžaklije“, kazao sam. Nakon mog objašnjenja, vjerujem da joj misterija nije bila manja nego veća.
Kad smo odlazili sa svadbe, zamolim domaćina da mi pokloni jedne bijele čarape, i kasnije, kad mi ko dođe u kuću da me snima, često sam ih obuvao kao dokaz da sam Sandžaklija sa dna kace.
U sarajevskom Udruženju Sandžaklija godinama sam bi jedini vlah, a njegov predsjednik general Dreković nedavno me obradovao viješću da sada imaju još jednog, iz Prijepolja, i nisu ga nafatali, nego se sam prijavio.
A ja bih, bez razmišljanja, ušao u svako udruženje čiji je član Marko Darinkin – toliko cijenim tog Sandžakliju.
Na Milomirovoj fotki nevjerojatno sličim najstarijem bratu Momčilu koji je, na žalost, u prošlom ratu poslobio, jer Vešovići su podrijetlom iz Lijeve Rijeke, iz sela Lopate, odakle su i Miloševići.
Milomirov fotos
(Foto Milomir Kovačević Strašni; fotografija je zaštićena autorskim pravima i ne može se uzimati s ovog mjesta i drugdje reproducirati)
Dragi Miljenko, stavi na svoj portal ovaj fotos, fenomenalan je, u ratu ga je, u mom stanu u ulici Hasana Kikića broj 1, napravio Milomor Kovačević Strašni, moj bivši đak iz Pete gimnazije, a juče mi ga mejlom poslao Midhat Kurtović, vrstan pjesnik i jedan od najboljih studenata kojima sam na Filozofskom fakultetu predavao.
Ne znam kad je snimak napravljen, ali ako je suditi po deki kojom sam ogrnut, to je moglo biti prije nego što mi je Redžep Dizdarević, moj školski drug iz bjelopoljske gimnazije, doktor maksilo-facijalne hirugrije, koji je u ratu bio šef zubarske klinike, poslao majstora da mi uvede plinsko grijanje.
Na prozoru je, umjesto stakla, bila plastika kroz koju se napolju ništa ne vidi, ali više ne mogu da se sjetim kakva je to tvar bila, znam jedino da nije staklo, na vratima koja vode na balkon, a kroz nju se vide prozori susjedne banke u u ulici Danijela Ozme.
A one dvije kupe – braća Hrvati bi kazali stošca, što je meni mnogo ekspresivnija riječ – to je stona lampa na baterije koju mi je poklonio više se sjećam tko, možda stranac.
Sjećam se druge lampe: jednom, Zdravko Grebo mi je pričao da su naši dobili stone lampe na baterije, ali će ih ih dijeliti samo institucijama. „E ako ja nisam instiucija, onda jebi ga“, rekao sam Zdravku, ali ne pamtim jesam li ja lampu dobio.
A evo ti objašnjenja glede bijelih čarapa. U ratu, moja žena Gordana, naša kćer Ivana i ja išli smo na svadbu jednog Sandžaklije. Ne znam plesati, ali igram sva narodna kola, umijeće savladano u mladosti po vašarima. Te noći sam, valjda u svakom drugom kolu, đuskao kao pomaman, možda i zato što sam sa uočiratnih 100 kila spao na ratnih 79, a jedna mlađa muslimanka, kako me docnije obavijestio Faiz Sofić, kazala je :“Dobar vlah, Alaha mi!“
No Ivanino djetinje oštro oko odmah je zapazilo jednu sitnicu, pa me pitala: “Zašto svi oni imaju bijele čarape?“ „Zato što su Sandžaklije“, kazao sam. Nakon mog objašnjenja, vjerujem da joj misterija nije bila manja nego veća.
Kad smo odlazili sa svadbe, zamolim domaćina da mi pokloni jedne bijele čarape, i kasnije, kad mi ko dođe u kuću da me snima, često sam ih obuvao kao dokaz da sam Sandžaklija sa dna kace.
U sarajevskom Udruženju Sandžaklija godinama sam bi jedini vlah, a njegov predsjednik general Dreković nedavno me obradovao viješću da sada imaju još jednog, iz Prijepolja, i nisu ga nafatali, nego se sam prijavio.
A ja bih, bez razmišljanja, ušao u svako udruženje čiji je član Marko Darinkin – toliko cijenim tog Sandžakliju.
Na Milomirovoj fotki nevjerojatno sličim najstarijem bratu Momčilu koji je, na žalost, u prošlom ratu poslobio, jer Vešovići su podrijetlom iz Lijeve Rijeke, iz sela Lopate, odakle su i Miloševići.