Na sarajskim kaldrm-kajama[1] ležasmo ne trepčući,
O vrbama bulevarskim povjesismo noge svoje;
U tišini tmuloj i u bunare misli tonući,
Iskali smo da li pjesma suncu vrijedila je?
Danima truli već Leon Finci[2] raspadnut na cesti,
Radojka Lakić[3] puši pred drhtavom streljačkom rukom;
Duboke rake su naše, no ko će da nadomjesti
oči žive osjenčene – u prazninu njihov uton?
Jer gledao si bl’jedilom klopot noćni na vratima,
Valiže dvije u koje odježde smrtne su stale;
Sveca koji čudovište pljuvajuće blagosilja,
Gledao si, gledaš, da ćutnja tvoja beščasna traje,
traje i traje – novembar je – vagoni stočni odlaze drugamo;
ostaješ sam; da l’ vr’jedilo je? Žene i nahočad ječe za hranom.
II
Obnoć je međ’ fundusom i kubetom nestalo spone,
I samo zid od opeke, nadograđen neizgrađen,
gviri armaturama da dan se spotakne i klone,
u snohvatici zažmiri, na vjetromet ne izađe.
Zipkaju grane se, nágošću lede maglene zírke[4],
Krúne se listovi – zemlja je čeljust, hršće ih batom,
Velevlast strašna cokoće vèdraca[5] kao prostirke,
Vrijeme je skrivanja, i pasišta pred vlastitim stadom…
A ono se osipa, stenje pred izlaze u vihor,
Statuesknim se riktusima[6] u nezaborav tka,
Kao okosnica, rožina, javi se, cakne te šilom,
onda kad zaboraviš i zaželiš bivstvu da ga tma
baš nikada ne opusti – da suštastveno ti lice
niko ne protumači! – Bjelook, kloniš se za izmaglice…
III
Moglo bi se desiti i ništavilu da kuljamo,
Suncu sv’jetlosivom na granici nebesko-podzemnoj;
I da svjetlo neko skorašnje igličasto nastrano
baci nas u novov’jek, samo onda kad je podesno
našim se smrtima hvastati k’o djelom ruku tuđih,
Korale nam spjevati, jezik za usta prionuti;
Pa omamljen blagošću, bezazleno sručim se, usnim
da nikom nisi domakao – da svi su poživjeli
da vide očiju tvojih rastalasalu bakljadu,
kada neko im nameće da nisu oči jagnjeće,
već sam inferno raspaljen na predvečernjem zapadu,
sam od sebe konfiskovan u tami koja trajaće,
traje i traje – novembar je – vagoni stočni odlaze drugamo;
Sam ostaješ; da l’ vr’jedilo je? Žene i povojčad ječe za hranom.
[1] Neologizam izveden od imenice „kaldrma“ (tur. kaldırım; grč. kalós drómos: lijep put) tj. gornji sloj na ulici ili trgu napravljen od neobrađena obla kamenja, kao i judeošpanske imenice „kaye“ – ulica.
[2] Leon Finci (1883-1941) – do okupacije potpredsjednik sarajevskog Jevrejskog kulturno-prosvjetnog i humanitarnog društva La Benevolencija. Poznati humanitarac i pokrovitelj umjetnosti. Jedan od osam sarajevskih Jevreja uhapšenih nakon eksplozije u željezničkoj ložioni u Novom Sarajevu u noći između 29-30. jula 1941. Iako sa samom eksplozijom nisu imali ništa, politički odsjek ustaške policije iskoristio je priliku za odmazdu, te su narednog jutra uhapsili osam istaknutih sarajevskih Jevreja, te ih skupa sa dvanaest Srba, radnika ložione (sa eksplozijom također nisu imali ništa), odveli u logor u internatu Prosvjete na obali Miljacke, gdje su vezani žicom i strpani u policijski automobil koji ih potom odvozi na Vraca. Tu su izvedeni, pokleknuti, a zatim su i likvidirani. Tijelo Leona Fincija bačeno je i ostavljeno na sarajevski asfalt da trune danima nakon toga.
[3] Radojka Lakić (1917-1941) – učesnica Narodnooslobodilačke borbe i narodni heroj Jugoslavije. U prvim danima okupacije sekretar partijske ćelije na Baščaršiji i ilegalac. U septembru 1941. ustaše je zaustavljaju obučenu u muslimansku nošnju, kod nje nalaze inkriminirajući materijal te je hapse i odvode u zatvor i podvrgavaju mučenju. Nakon što ništa nije priznala, niti odala bilo koga od svojih saboraca, odvedena je na Vraca i strijeljana 28. septembra 1941.
[4] Zírak – otvor na vratima stana itd. kroz koji se iznutra gleda tko je pred vratima; špijunka.
[5] Vèdrac – knjiš. ekspr. kristal, ledac; led nepokriven snijegom.
[6] Riktus (lat. rictus) – bolan, grčevit izraz lica.
MCMXLI
I
Na sarajskim kaldrm-kajama[1] ležasmo ne trepčući,
O vrbama bulevarskim povjesismo noge svoje;
U tišini tmuloj i u bunare misli tonući,
Iskali smo da li pjesma suncu vrijedila je?
Danima truli već Leon Finci[2] raspadnut na cesti,
Radojka Lakić[3] puši pred drhtavom streljačkom rukom;
Duboke rake su naše, no ko će da nadomjesti
oči žive osjenčene – u prazninu njihov uton?
Jer gledao si bl’jedilom klopot noćni na vratima,
Valiže dvije u koje odježde smrtne su stale;
Sveca koji čudovište pljuvajuće blagosilja,
Gledao si, gledaš, da ćutnja tvoja beščasna traje,
traje i traje – novembar je – vagoni stočni odlaze drugamo;
ostaješ sam; da l’ vr’jedilo je? Žene i nahočad ječe za hranom.
II
Obnoć je međ’ fundusom i kubetom nestalo spone,
I samo zid od opeke, nadograđen neizgrađen,
gviri armaturama da dan se spotakne i klone,
u snohvatici zažmiri, na vjetromet ne izađe.
Zipkaju grane se, nágošću lede maglene zírke[4],
Krúne se listovi – zemlja je čeljust, hršće ih batom,
Velevlast strašna cokoće vèdraca[5] kao prostirke,
Vrijeme je skrivanja, i pasišta pred vlastitim stadom…
A ono se osipa, stenje pred izlaze u vihor,
Statuesknim se riktusima[6] u nezaborav tka,
Kao okosnica, rožina, javi se, cakne te šilom,
onda kad zaboraviš i zaželiš bivstvu da ga tma
baš nikada ne opusti – da suštastveno ti lice
niko ne protumači! – Bjelook, kloniš se za izmaglice…
III
Moglo bi se desiti i ništavilu da kuljamo,
Suncu sv’jetlosivom na granici nebesko-podzemnoj;
I da svjetlo neko skorašnje igličasto nastrano
baci nas u novov’jek, samo onda kad je podesno
našim se smrtima hvastati k’o djelom ruku tuđih,
Korale nam spjevati, jezik za usta prionuti;
Pa omamljen blagošću, bezazleno sručim se, usnim
da nikom nisi domakao – da svi su poživjeli
da vide očiju tvojih rastalasalu bakljadu,
kada neko im nameće da nisu oči jagnjeće,
već sam inferno raspaljen na predvečernjem zapadu,
sam od sebe konfiskovan u tami koja trajaće,
traje i traje – novembar je – vagoni stočni odlaze drugamo;
Sam ostaješ; da l’ vr’jedilo je? Žene i povojčad ječe za hranom.
[1] Neologizam izveden od imenice „kaldrma“ (tur. kaldırım; grč. kalós drómos: lijep put) tj. gornji sloj na ulici ili trgu napravljen od neobrađena obla kamenja, kao i judeošpanske imenice „kaye“ – ulica.
[2] Leon Finci (1883-1941) – do okupacije potpredsjednik sarajevskog Jevrejskog kulturno-prosvjetnog i humanitarnog društva La Benevolencija. Poznati humanitarac i pokrovitelj umjetnosti. Jedan od osam sarajevskih Jevreja uhapšenih nakon eksplozije u željezničkoj ložioni u Novom Sarajevu u noći između 29-30. jula 1941. Iako sa samom eksplozijom nisu imali ništa, politički odsjek ustaške policije iskoristio je priliku za odmazdu, te su narednog jutra uhapsili osam istaknutih sarajevskih Jevreja, te ih skupa sa dvanaest Srba, radnika ložione (sa eksplozijom također nisu imali ništa), odveli u logor u internatu Prosvjete na obali Miljacke, gdje su vezani žicom i strpani u policijski automobil koji ih potom odvozi na Vraca. Tu su izvedeni, pokleknuti, a zatim su i likvidirani. Tijelo Leona Fincija bačeno je i ostavljeno na sarajevski asfalt da trune danima nakon toga.
[3] Radojka Lakić (1917-1941) – učesnica Narodnooslobodilačke borbe i narodni heroj Jugoslavije. U prvim danima okupacije sekretar partijske ćelije na Baščaršiji i ilegalac. U septembru 1941. ustaše je zaustavljaju obučenu u muslimansku nošnju, kod nje nalaze inkriminirajući materijal te je hapse i odvode u zatvor i podvrgavaju mučenju. Nakon što ništa nije priznala, niti odala bilo koga od svojih saboraca, odvedena je na Vraca i strijeljana 28. septembra 1941.
[4] Zírak – otvor na vratima stana itd. kroz koji se iznutra gleda tko je pred vratima; špijunka.
[5] Vèdrac – knjiš. ekspr. kristal, ledac; led nepokriven snijegom.
[6] Riktus (lat. rictus) – bolan, grčevit izraz lica.