U sumrak jednog od onih kolovoških dana, kada broj novozaraženih nadmašuje proljetne rekorde, vozimo se preko Banije, od Gornje Bačuge prema Zagrebu. Petrinja sumorna i pusta, kao De Chiricova slika, plagijat siromašnog studenta iz provincije, mladić u šetnju izvodi gospodstvenoga rasnog psa, žena s cekerima u lijevoj ruci koncentrirana na kornet sa sladoledom u desnoj, pazi da joj ne procuri, zatim periferija, grad se osipa u selo, rastu dvorišta, u njima traktori, štale, gospodarske kuće, dvije krave, sela se nastavljaju jedno na drugo, selo za selom, samo se mijenja ploča s nazivom mjesta, ispred nekih kuća izvješene su državne zastave, pred crkvama roje se svadbe, pustoš i ceremonijali, ljudi u grupama, a onda nigdje ljudi, samo životinje pregažene na cesti, kao ljudi koji su po povratku s polja ostali pokošeni rafalima. Zatim Sisak, već skoro u noći, gradić na mostovima, u kružnom toku izlazimo na krivi izlaz i zateknemo se u ulici napuštenih kuća, iza razbijenih stakala vihore zavjese, u njima duhovi mrtvih stanara, prognanih u tuđe jezike, tamo gdje im imena neće izazivati bijes, gledam u svoje ruke na upravljaču, mislim o našim imenima, onjušim dlanove i prste, pamte li miris dezinficijensa. Banija u meni raste kao epidemija. Hitro se vraćamo na svoj put, na svoj pravac, prema Zagrebu, u misli iz kojih smo potekli, u misli iz kojih smo došli prije nego što smo se počeli gubiti.
Banija
U sumrak jednog od onih kolovoških dana, kada broj novozaraženih nadmašuje proljetne rekorde, vozimo se preko Banije, od Gornje Bačuge prema Zagrebu. Petrinja sumorna i pusta, kao De Chiricova slika, plagijat siromašnog studenta iz provincije, mladić u šetnju izvodi gospodstvenoga rasnog psa, žena s cekerima u lijevoj ruci koncentrirana na kornet sa sladoledom u desnoj, pazi da joj ne procuri, zatim periferija, grad se osipa u selo, rastu dvorišta, u njima traktori, štale, gospodarske kuće, dvije krave, sela se nastavljaju jedno na drugo, selo za selom, samo se mijenja ploča s nazivom mjesta, ispred nekih kuća izvješene su državne zastave, pred crkvama roje se svadbe, pustoš i ceremonijali, ljudi u grupama, a onda nigdje ljudi, samo životinje pregažene na cesti, kao ljudi koji su po povratku s polja ostali pokošeni rafalima. Zatim Sisak, već skoro u noći, gradić na mostovima, u kružnom toku izlazimo na krivi izlaz i zateknemo se u ulici napuštenih kuća, iza razbijenih stakala vihore zavjese, u njima duhovi mrtvih stanara, prognanih u tuđe jezike, tamo gdje im imena neće izazivati bijes, gledam u svoje ruke na upravljaču, mislim o našim imenima, onjušim dlanove i prste, pamte li miris dezinficijensa. Banija u meni raste kao epidemija. Hitro se vraćamo na svoj put, na svoj pravac, prema Zagrebu, u misli iz kojih smo potekli, u misli iz kojih smo došli prije nego što smo se počeli gubiti.