ulomak iz romana
Magla, koja raščezava i otkriva mrlju u daljini prema kojoj se krećem… iz prve, rekao bih da na istoj nema života, da je ista samo kamen; kamen koji siluje snažna bura koja stvara i valove koji iskreno žele da prevrnu plovilo kojim sam vožen. Prvo sam čuo, onda tek i vidio kako vjetar bičuje krošnje oštrih drveća – nalaze se na otoku. I to su takva drveća bila koja mogu da odole i jugu i buri i pijavicama, ista postoje samo u mislima i snovima. Ljudi nije bilo, samo poneka divlja (i po pogledu i kretanju je sudeći) krvoželjna životinja, spuštala se i penjala po strmim i oštrim stijenama koje su uvelike činile kompoziciju te crne mrlje koja je polako postajala otokom; otokom; surovim svijetom. Očajnički sam letio gledanjem, čim sam više mahnito i nekontrolirano umio, po detaljima koji su mi trebali da učine neki smisao, a činili su samo besmisao – tražeći samo jedno, ikoji trag kulture; neke sakralne građevine, neke obrade kamene, tragove oruđa; sigurnosti, da ne dolazim na svijet bez čovjeka – nisam isto našao. Začudilo me to, da zbog istoga nisam bio razočaran – već mi je nekako laknulo. Lišen odjeće i osjećajući najhladniju stud na koži, uz nekoliko nesretnika; malim i ne previše stabilnim plovilom, vozio sam se prema otoku koji se činio sve većim – a na početku je izgledao toliko mali; što skriven maglom što fizikom gledanja. Lice vozača nisam vidio, ne spominjem se ni da je vozača i bilo, ali držati da se brod kreće sam od sebe bilo bi sumnjivo po moje mentalno stanje pa sam čvrsto vjerovao u to da nas vozi netko ili nešto, jednostavno svojim postajanjem nedohvatljivo očima il riječima. Kako je otok postojao sve većim, stud je postjala sve oštrija, i kao da je svojom oštrinom sjekla kožu na male i nevidljive ali osjetljive proreze kroz koje je ista iz zraka ulazila u ljude, te od tople krvi činila sve one koje je snašla; gmazovima. Od te hladnoće učinilo mi se da svima oči poprimaju one vertikalne proreze koje uočavamo na zmijama, koje za života gledamo u oči za susreta koje preživimo – jer ne prežive svi, sve. Na plovilu s lijeve i desne strane, na klupicama, sjedili su goli ljudi – oni i ja bili su goli, ne nagi; jer su takvi bili da ih tijelo siluje – ne, voli. Stisnuli su (instinktivno) noge, da bi bar na psihološkoj razini učinili si kao da im je toplije; no svaki izdah i para koja otkriva da je unutar topal zrak a vani hladan, lomio im je navedenu iluziju. Kako im je krv postala hladna, izdaha je nestalo pa tko ih je tako gledao činili su se kao industrijska postrojenja činovnika i cilindrikaša koja se gase – svaka u nekom svom ritmu, jer svako se tijelo hladilo na sebi svojstven način. Ako bi tko pokušao da dodirom osvijesti poziciju i dubinu tih proreza zbog hladnoće, prsti bi mu samo napipali kožu koja se na dodir doimala kao da je u kontinuitetu – što nije bila. Ah možda je i najgore kada čovjek zna da je ranjen, ali ranu niti može sanirati niti osjetiti, tada sam sebe čini da misli kako su mu osjećaj i misao krivi – ma da zna, da nisu. To, bio je prvi i najteži stupanj kalvarije – ako se radilo o paklu za omislitelje, onda sam znao da neće biti toliko ni boli; koliko će da bude osjećaja boli a za takve ljude osjećaj ili naslut boli, dovoljan je da ih boli – slika krvi u mislima, dovoljna je da mislimo da je krv naša. Proturječnost smeta transcendentalnom umu, a orkestrirana proturječnost koja ga vodi međ rubova mislenosti, ali ga ne dovodi do zaključaka (koji mu čine ugodu) umije da slomi, ili rani; um takvog omislitelja. Misao, umije da od vremena učini svevremenje, i da nema jasnog znaka prolaska vremena poput vremenokaza ili svjetla; um bi lako mogao da se izgubi u samom sebi – poput drevnog simbola zmije koja proždire vlastiti rep; sam bi sebe u isto vrijeme i uništio i stvorio. Takav um nosi tko god odabire život omislitelja; jer on umire i živi “o“ mislima. Tijelo nosi i ima, ono koje ima i itko drugi – više ili manje raspesanog i rasplamsanog mišljenja – i znao sam jedno, svi koji se nalaze na tom plovilu, misle; vidjelo to im se po očima. Oni su bili šutljivi, pognute glave, ne pretjerano isklesane figure jer se nisu previše kretali, razne dobi, radili su kao profesori i činovnici i nastvarnici i odznajnici – sve neki poslovi gdje se traži um, ali ne i kretanje; sim tu i tamo, većinski se sjedilo na mjestu u (više ili manje) ugodnim naslonjačima i mislilo o rješenju problema koji su si sami zadali / uočili ili koji su im drugi zadali li uočili. Više ili manje sretniji pozivom, koji svi drugi vide – zanimanjem. Poziv; jer bi to što su bili; bili i da nemaju novca, i da nemaju diplome, i da nemaju podršku od kolega li prijatelja, i da nema ljudi na zemlji, i da nema zraka – njihova bi svrha bila ista, samo što ne bi bili nasljednici nego bi bili pioniri. Bili bi prvi, a ovako su “ jedini od“ i sve to prihvaćaju jer znaju da izbora ni nemaju. Brod poskoči udarivši u jedan od većih valova, svi prisutni na taj siloviti i nenadani udarac skoknu u vis. Na “otoku bez čovjeka” nije ih nitko čekao, ali su prema smjeru plovila znali gdje će pristati. Na plovilu nije bilo djevojaka, za koje je zaključio da se nalaze na nekom drugom plovilu koje ili ne dolazi na njihov otok ili dolazi na njihov otok s njemu nevidljive strane, druge strane – koju je zamišljao manje oštrom. Tamo, nadao se, sada pristaje slično plovilo kao njihovo ali koje se manje ljuljalo, koje je manje poskakivao, na kojemu su bile žene; koje su bile odjevene. Visoke, niske, deblje, mršavije, plavih očiju kao Jadransko more, i smeđih; kao plodna zemlja; zelenih kao zdrava trava – odjevene po vlastitom htijenju, po ičijem drugom: spram njih, mi djelujemo kao krivi a one kao one koje krive – ma da moguće je, da sve je samo na dojmu. Da se mene pita i da mi je birati, ja bih da su životinje krive – ne, ljudi. Da su taj jelen, vuk i koza (koje sam sada jasno vidio) jedini pravi sudci “otoka bez čovjeka”. Zadnje protresanje dogodilo se kada se plovilo zabilo u obalu otoka; oštru i jedva prohodljivu, čak i za spretne skakače. Ljudi su si međusobno pomagali pri izlasku; mladi starijima, a oni srednje dobi držali su se sa strane. Moja dob se dvoumila hoće li da se drži sa strane ili da pomogne – pa od silne nedoumice, i leta pogleda, svršila je tako da nije odlučila. Brod je napustio otok, i praćen znatiželjnim ali i prestravljenim pogledima omislitelja razne dobi, izgubio se u magli koja se vratila. Kako povratka nije bilo, ostajalo nam je samo da idemo naprijed, naprijed; gdje sam već znao da nas čekaju na tim strminama i oštra drveća i jelen i vuk i koza. Sve ostalo što sam sanjao bilo je svake noći drugačije, bilo je i noći bez snova – ali ovaj san sam sanjao, nastavljajući ga kao kakav roman, cijele godine. Kada sam ga želio sanjati, nikada ga nisam sanjao, pristup sam mu imao samo ako nije bilo namjere. Osjećaj je bio, kao da sam posvema voajeristički promatrao Sebe iz nekog drugog svijeta; Sebe, kojemu je gore nego mu se čini da “je“ ili barem Sebe, koji je iskren samo u snovima.
Goli u svjetlu odjevenih
ulomak iz romana
Magla, koja raščezava i otkriva mrlju u daljini prema kojoj se krećem… iz prve, rekao bih da na istoj nema života, da je ista samo kamen; kamen koji siluje snažna bura koja stvara i valove koji iskreno žele da prevrnu plovilo kojim sam vožen. Prvo sam čuo, onda tek i vidio kako vjetar bičuje krošnje oštrih drveća – nalaze se na otoku. I to su takva drveća bila koja mogu da odole i jugu i buri i pijavicama, ista postoje samo u mislima i snovima. Ljudi nije bilo, samo poneka divlja (i po pogledu i kretanju je sudeći) krvoželjna životinja, spuštala se i penjala po strmim i oštrim stijenama koje su uvelike činile kompoziciju te crne mrlje koja je polako postajala otokom; otokom; surovim svijetom. Očajnički sam letio gledanjem, čim sam više mahnito i nekontrolirano umio, po detaljima koji su mi trebali da učine neki smisao, a činili su samo besmisao – tražeći samo jedno, ikoji trag kulture; neke sakralne građevine, neke obrade kamene, tragove oruđa; sigurnosti, da ne dolazim na svijet bez čovjeka – nisam isto našao. Začudilo me to, da zbog istoga nisam bio razočaran – već mi je nekako laknulo. Lišen odjeće i osjećajući najhladniju stud na koži, uz nekoliko nesretnika; malim i ne previše stabilnim plovilom, vozio sam se prema otoku koji se činio sve većim – a na početku je izgledao toliko mali; što skriven maglom što fizikom gledanja. Lice vozača nisam vidio, ne spominjem se ni da je vozača i bilo, ali držati da se brod kreće sam od sebe bilo bi sumnjivo po moje mentalno stanje pa sam čvrsto vjerovao u to da nas vozi netko ili nešto, jednostavno svojim postajanjem nedohvatljivo očima il riječima. Kako je otok postojao sve većim, stud je postjala sve oštrija, i kao da je svojom oštrinom sjekla kožu na male i nevidljive ali osjetljive proreze kroz koje je ista iz zraka ulazila u ljude, te od tople krvi činila sve one koje je snašla; gmazovima. Od te hladnoće učinilo mi se da svima oči poprimaju one vertikalne proreze koje uočavamo na zmijama, koje za života gledamo u oči za susreta koje preživimo – jer ne prežive svi, sve. Na plovilu s lijeve i desne strane, na klupicama, sjedili su goli ljudi – oni i ja bili su goli, ne nagi; jer su takvi bili da ih tijelo siluje – ne, voli. Stisnuli su (instinktivno) noge, da bi bar na psihološkoj razini učinili si kao da im je toplije; no svaki izdah i para koja otkriva da je unutar topal zrak a vani hladan, lomio im je navedenu iluziju. Kako im je krv postala hladna, izdaha je nestalo pa tko ih je tako gledao činili su se kao industrijska postrojenja činovnika i cilindrikaša koja se gase – svaka u nekom svom ritmu, jer svako se tijelo hladilo na sebi svojstven način. Ako bi tko pokušao da dodirom osvijesti poziciju i dubinu tih proreza zbog hladnoće, prsti bi mu samo napipali kožu koja se na dodir doimala kao da je u kontinuitetu – što nije bila. Ah možda je i najgore kada čovjek zna da je ranjen, ali ranu niti može sanirati niti osjetiti, tada sam sebe čini da misli kako su mu osjećaj i misao krivi – ma da zna, da nisu. To, bio je prvi i najteži stupanj kalvarije – ako se radilo o paklu za omislitelje, onda sam znao da neće biti toliko ni boli; koliko će da bude osjećaja boli a za takve ljude osjećaj ili naslut boli, dovoljan je da ih boli – slika krvi u mislima, dovoljna je da mislimo da je krv naša. Proturječnost smeta transcendentalnom umu, a orkestrirana proturječnost koja ga vodi međ rubova mislenosti, ali ga ne dovodi do zaključaka (koji mu čine ugodu) umije da slomi, ili rani; um takvog omislitelja. Misao, umije da od vremena učini svevremenje, i da nema jasnog znaka prolaska vremena poput vremenokaza ili svjetla; um bi lako mogao da se izgubi u samom sebi – poput drevnog simbola zmije koja proždire vlastiti rep; sam bi sebe u isto vrijeme i uništio i stvorio. Takav um nosi tko god odabire život omislitelja; jer on umire i živi “o“ mislima. Tijelo nosi i ima, ono koje ima i itko drugi – više ili manje raspesanog i rasplamsanog mišljenja – i znao sam jedno, svi koji se nalaze na tom plovilu, misle; vidjelo to im se po očima. Oni su bili šutljivi, pognute glave, ne pretjerano isklesane figure jer se nisu previše kretali, razne dobi, radili su kao profesori i činovnici i nastvarnici i odznajnici – sve neki poslovi gdje se traži um, ali ne i kretanje; sim tu i tamo, većinski se sjedilo na mjestu u (više ili manje) ugodnim naslonjačima i mislilo o rješenju problema koji su si sami zadali / uočili ili koji su im drugi zadali li uočili. Više ili manje sretniji pozivom, koji svi drugi vide – zanimanjem. Poziv; jer bi to što su bili; bili i da nemaju novca, i da nemaju diplome, i da nemaju podršku od kolega li prijatelja, i da nema ljudi na zemlji, i da nema zraka – njihova bi svrha bila ista, samo što ne bi bili nasljednici nego bi bili pioniri. Bili bi prvi, a ovako su “ jedini od“ i sve to prihvaćaju jer znaju da izbora ni nemaju. Brod poskoči udarivši u jedan od većih valova, svi prisutni na taj siloviti i nenadani udarac skoknu u vis. Na “otoku bez čovjeka” nije ih nitko čekao, ali su prema smjeru plovila znali gdje će pristati. Na plovilu nije bilo djevojaka, za koje je zaključio da se nalaze na nekom drugom plovilu koje ili ne dolazi na njihov otok ili dolazi na njihov otok s njemu nevidljive strane, druge strane – koju je zamišljao manje oštrom. Tamo, nadao se, sada pristaje slično plovilo kao njihovo ali koje se manje ljuljalo, koje je manje poskakivao, na kojemu su bile žene; koje su bile odjevene. Visoke, niske, deblje, mršavije, plavih očiju kao Jadransko more, i smeđih; kao plodna zemlja; zelenih kao zdrava trava – odjevene po vlastitom htijenju, po ičijem drugom: spram njih, mi djelujemo kao krivi a one kao one koje krive – ma da moguće je, da sve je samo na dojmu. Da se mene pita i da mi je birati, ja bih da su životinje krive – ne, ljudi. Da su taj jelen, vuk i koza (koje sam sada jasno vidio) jedini pravi sudci “otoka bez čovjeka”. Zadnje protresanje dogodilo se kada se plovilo zabilo u obalu otoka; oštru i jedva prohodljivu, čak i za spretne skakače. Ljudi su si međusobno pomagali pri izlasku; mladi starijima, a oni srednje dobi držali su se sa strane. Moja dob se dvoumila hoće li da se drži sa strane ili da pomogne – pa od silne nedoumice, i leta pogleda, svršila je tako da nije odlučila. Brod je napustio otok, i praćen znatiželjnim ali i prestravljenim pogledima omislitelja razne dobi, izgubio se u magli koja se vratila. Kako povratka nije bilo, ostajalo nam je samo da idemo naprijed, naprijed; gdje sam već znao da nas čekaju na tim strminama i oštra drveća i jelen i vuk i koza. Sve ostalo što sam sanjao bilo je svake noći drugačije, bilo je i noći bez snova – ali ovaj san sam sanjao, nastavljajući ga kao kakav roman, cijele godine. Kada sam ga želio sanjati, nikada ga nisam sanjao, pristup sam mu imao samo ako nije bilo namjere. Osjećaj je bio, kao da sam posvema voajeristički promatrao Sebe iz nekog drugog svijeta; Sebe, kojemu je gore nego mu se čini da “je“ ili barem Sebe, koji je iskren samo u snovima.