Večeras neću brisati prašinu s davno objavljene knjige nego sa obrdanih korica notesa („teftera“) iz koga se iskrala. Napisana je prije osam i po decenija (najvjerovatnije bez namjere da bude objavljena kao samostalno izdanje), a objavljena prije tri decenije, povodom desetogodišnjice autorove smrti. Autor je najtiražniji, najčitaniji, najprevođeniji pisac u bivšoj Jugoslaviji, Branko Ćopić. Naslov, koliko jednostavan toliko i neobičan: 12-XII-1939, UVEČE.
Predistorija pojavljivanja ove publikacije vrlo je interesantna. Kada su 1964, povodom 50-godišnjice rođenja i 30-godišnjice književnog rada B. Ćopića priređivana njegova Izabrana djela u deset tomova, pisac je priređivaču Živoradu Stojkoviću samo na tren pokazao jedan stari notes, „tefter“, kako ga je nazvao, rekavši da je u njega još od studentskih dana‚ unosio neka svoja „pisanija“. Nije udovoljio Stojkovićevoj želji da se bar nešto iz „teftera“ nađe u Izabranim djelima. Deceniju kasnije, 1975, ovog puta povodom Ćopićeve 60-godišnjice rođenja (po njegovom svjedočenju rođen je u decembru 1914, ali je djed Rade tražio da se u matične knjige upiše da je rođen 1. januara 1915) i 40-godišnjice književnog rada, prilikom preprema Izabranih djela popularnog pisca u 12 tomova, Stojković je opet vidio „tefter“, ponovo je tražio da onim što u njemu piše obogati ovo izdanje, ali je Ćopić rekao: „Neka to ostane kada ja više ne budem imao šta da pišem“.
I tako, prolazi još jedna decenija. Uplašen galopom crnih konja i smrknutim licima crnih konjanika, o čemu je u proslovu svojoj „Bašti sljezove boje“ pisao Ziji Dizdareviću, popularni pisac, okružen mnogim poklonicima njegovog djela, ali ipak zagušen oklopom hladne samoće, sa mosta pod kojim je proveo prvu noć kada je došao u Beograd na studije, skače u prazno. Poslije ovog tragičnog slučaja njegova ostavština naći će se u trezorima SANU.
Uz desetogodišnjicu piščeve smrti na scenu opet stupa preduzimljivi Ž. Stojković (knjigoljupci će znati da je bio priređivač mnogih knjiga i izabranih djela velikog broja pisaca i da se uvijek tako potpisivao – inicijalom imena i punim prezimenom). U Arhivu SANU stresao je prašinu sa „teftera“ koji je nosio signaturni br. 14 532-III-A-b-268. I, knjiga 12-XII-1939, UVEČE (naslov prepisan s vrha prve stranice „dnevnika“ pisanog u dahu) ubrzo se pojavila u izdanju beogradskog BIGZ-a, uz potpis urednika i recenzenta Radoslava Bratića i s pogovorom Ž. Stojkovića.
A u knjizi, koju je izdavač označio kao autobiografski spis)? Najjednostavnije rečeno, bez bojazni da će se pogriješiti – vjerno oslikana bogata galerija likova koji će se naći i mnogim Ćopićevim djelima. Dakle, student pedagogije, koji će do aprilskog rata 1941. objaviti tri knjige i za svaku dobiti značajne nagrade, pisao je o sebi, ali mnogo više ispisivao skice budućih pripovijedaka, često oblikovane tako da se mogu čitati kao sasvim zaokružene literane cjeline.
Prva rečenica glasi: „Druge godine po mom rođenju, podijelili su se moji stari“, a posljednja, kojom se završava priča o djetinjstvu: „Onda smo stali i njih da izbjegavamo (članove razbojničke družine komita koju su nestašni dječaci formirali da bi krali voće i bostan – prim. a.) isto kao i žandarme i tako se svijet sve više punio neugodnim i neprijateljskim ljudima“. Između te dvije rečenice stalo je jedno cijelo buduće „Bosonogo djetinjstvo“, s njim i „Magareće godine“, stale su i mnoge nove priče, pa i one iz „Bašte sljezove boje“. Umjesto da ih prepričavam, samo rečenica-dvije o jednoj drugoj Ćopićevoj knjižici, odavno natopljenoj mirisom patine.
U rukama mi je brošura NAŠIM NAJMLAĐIM koju je 1944. godine, kako na prednjoj strani korica piše „izdao Zemaljski odbor USAOJ-a“. Štampanaje u nekoj partizanskoj štampariji negdje „na oslobođenoj teritoriji Korduna“. Između te prve i zadnje strane korica, na kojoj piše „Smrt fašizmu – Sloboda narodu!“, samo duža, bogato ilustrovana Ćopićeva pjesma PATROLDŽIJA! Koja poočinje stihovima:
Tapa – tupa, tapa tupa, Neko selom kroz noć lupa. A kroz granje mjesec viri, Oči širi: Oho – ho, Tko je to?
Pjesmi prethodi „Pismo druga Branka Ćopića pionirima Podgrmeča“, u kome, pored ostalog, pisac obavještava svoje male zemljake: „Od novosti ima još to, da je naša vojska oslobodila već toliko sela i gradova i zaplijenila toliko oružja da to ni radio ne umije sve ispričati.“
S mirisom patine (2)
PRIČA IZ „TEFTERA“
Večeras neću brisati prašinu s davno objavljene knjige nego sa obrdanih korica notesa („teftera“) iz koga se iskrala. Napisana je prije osam i po decenija (najvjerovatnije bez namjere da bude objavljena kao samostalno izdanje), a objavljena prije tri decenije, povodom desetogodišnjice autorove smrti. Autor je najtiražniji, najčitaniji, najprevođeniji pisac u bivšoj Jugoslaviji, Branko Ćopić. Naslov, koliko jednostavan toliko i neobičan: 12-XII-1939, UVEČE.
Predistorija pojavljivanja ove publikacije vrlo je interesantna. Kada su 1964, povodom 50-godišnjice rođenja i 30-godišnjice književnog rada B. Ćopića priređivana njegova Izabrana djela u deset tomova, pisac je priređivaču Živoradu Stojkoviću samo na tren pokazao jedan stari notes, „tefter“, kako ga je nazvao, rekavši da je u njega još od studentskih dana‚ unosio neka svoja „pisanija“. Nije udovoljio Stojkovićevoj želji da se bar nešto iz „teftera“ nađe u Izabranim djelima. Deceniju kasnije, 1975, ovog puta povodom Ćopićeve 60-godišnjice rođenja (po njegovom svjedočenju rođen je u decembru 1914, ali je djed Rade tražio da se u matične knjige upiše da je rođen 1. januara 1915) i 40-godišnjice književnog rada, prilikom preprema Izabranih djela popularnog pisca u 12 tomova, Stojković je opet vidio „tefter“, ponovo je tražio da onim što u njemu piše obogati ovo izdanje, ali je Ćopić rekao: „Neka to ostane kada ja više ne budem imao šta da pišem“.
I tako, prolazi još jedna decenija. Uplašen galopom crnih konja i smrknutim licima crnih konjanika, o čemu je u proslovu svojoj „Bašti sljezove boje“ pisao Ziji Dizdareviću, popularni pisac, okružen mnogim poklonicima njegovog djela, ali ipak zagušen oklopom hladne samoće, sa mosta pod kojim je proveo prvu noć kada je došao u Beograd na studije, skače u prazno. Poslije ovog tragičnog slučaja njegova ostavština naći će se u trezorima SANU.
Uz desetogodišnjicu piščeve smrti na scenu opet stupa preduzimljivi Ž. Stojković (knjigoljupci će znati da je bio priređivač mnogih knjiga i izabranih djela velikog broja pisaca i da se uvijek tako potpisivao – inicijalom imena i punim prezimenom). U Arhivu SANU stresao je prašinu sa „teftera“ koji je nosio signaturni br. 14 532-III-A-b-268. I, knjiga 12-XII-1939, UVEČE (naslov prepisan s vrha prve stranice „dnevnika“ pisanog u dahu) ubrzo se pojavila u izdanju beogradskog BIGZ-a, uz potpis urednika i recenzenta Radoslava Bratića i s pogovorom Ž. Stojkovića.
A u knjizi, koju je izdavač označio kao autobiografski spis)? Najjednostavnije rečeno, bez bojazni da će se pogriješiti – vjerno oslikana bogata galerija likova koji će se naći i mnogim Ćopićevim djelima. Dakle, student pedagogije, koji će do aprilskog rata 1941. objaviti tri knjige i za svaku dobiti značajne nagrade, pisao je o sebi, ali mnogo više ispisivao skice budućih pripovijedaka, često oblikovane tako da se mogu čitati kao sasvim zaokružene literane cjeline.
Prva rečenica glasi: „Druge godine po mom rođenju, podijelili su se moji stari“, a posljednja, kojom se završava priča o djetinjstvu: „Onda smo stali i njih da izbjegavamo (članove razbojničke družine komita koju su nestašni dječaci formirali da bi krali voće i bostan – prim. a.) isto kao i žandarme i tako se svijet sve više punio neugodnim i neprijateljskim ljudima“. Između te dvije rečenice stalo je jedno cijelo buduće „Bosonogo djetinjstvo“, s njim i „Magareće godine“, stale su i mnoge nove priče, pa i one iz „Bašte sljezove boje“. Umjesto da ih prepričavam, samo rečenica-dvije o jednoj drugoj Ćopićevoj knjižici, odavno natopljenoj mirisom patine.
U rukama mi je brošura NAŠIM NAJMLAĐIM koju je 1944. godine, kako na prednjoj strani korica piše „izdao Zemaljski odbor USAOJ-a“. Štampanaje u nekoj partizanskoj štampariji negdje „na oslobođenoj teritoriji Korduna“. Između te prve i zadnje strane korica, na kojoj piše „Smrt fašizmu – Sloboda narodu!“, samo duža, bogato ilustrovana Ćopićeva pjesma PATROLDŽIJA! Koja poočinje stihovima:
Tapa – tupa, tapa tupa,
Neko selom kroz noć lupa.
A kroz granje mjesec viri,
Oči širi:
Oho – ho,
Tko je to?
Pjesmi prethodi „Pismo druga Branka Ćopića pionirima Podgrmeča“, u kome, pored ostalog, pisac obavještava svoje male zemljake: „Od novosti ima još to, da je naša vojska oslobodila već toliko sela i gradova i zaplijenila toliko oružja da to ni radio ne umije sve ispričati.“